Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/21 (K. N.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1215/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1215/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Kenan Nikontović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Kenan Nikontović protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033974 20 Kž od 21. januara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kenan Nikontović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 13. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 033974 20 Kž od 21. januara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 26. aprila 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore 10., odnosno 11. maja 2022. godine.

4. Odgovori na apelaciju su 19. maja 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelacije u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Suda BiH broj „S1 2 K 0333974 20 K“ od 12. oktobra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, na osnovu odredbi člana 217. stav 4. KZBiH, a u vezi sa odredbama člana 110. KZBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela i to novčani iznos u visini od 20,00 eura.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da su u toku postupka izvedeni predloženi dokazi optužbe i odbrane (detaljno navedeni na str. 4. i 5. presude), da je savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, a u skladu sa odredbama člana 15. ZKPBiH, te da je odluku donio na osnovu činjenica i dokaza koji su izneseni na glavnom pretresu. Prilikom ocjene iskaza svjedoka Sud BiH je naveo da je ocijenio njihovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza, da je ispitao konzistentnost njihovih iskaza datih tokom suđenja u sudnici, uporedio činjenice o kojima su svjedoci svjedočili sa činjenicama koje su utvrđene ocjenom iskaza drugih svjedoka, te ocjenom materijalnih dokaza, a sve kako bi se utvrdilo da li su potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u predmetu, vodeći se elementarnim, formalno-logičkim i psihološkim pravilima, te prosječnim ljudskim iskustvom. Sud BiH je naveo da je ispitao i uložene materijalne dokaze kako bi odlučio o njihovoj zakonitosti, relevantnosti, autentičnosti, pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti.

8. Sud BiH je naveo da je apelantu na teret stavljeno da je, kao policijski službenik Granične policije, odnosno kao službena osoba, zahtijevao i primio dar u iznosu od 20,00 eura od svjedoka I.P., da bi u okviru svojih ovlaštenja izvršio radnju koju bi trebalo izvršiti, odnosno omogućio prelazak državne granice svjedoku I.P. i njegovoj supruzi, svjedoku Z.P., njihovim motornim vozilom, iako su ispunjavali sve propisane uvjete za ulazak motornim vozilom na teritoriju Bosne i Hercegovine. Sud BiH je naveo da je iz neposrednih dokaza, iskaza svjedoka I.P. i Z.P., neposrednih učesnika i očevidaca događaja, te, s tim u vezi, posrednih dokaza koji proizlaze iz videonadzora graničnog prelaza, izvan svake razumne sumnje utvrdio da su tačne tvrdnje Tužilaštva BiH opisane u činjeničnom opisu optužnice zbog kojih je apelanta proglasio krivim.

9. Sud BiH je naveo da je iskaz svjedoka I.P. analizirao i ocijenio kako zasebno, tako i u vezi sa drugim izvedenim dokazima, pristupajući ocjeni njegovog iskaza sa posebnom pažnjom i oprezom upravo iz razloga jer se radilo o učesniku događaja, licu koje je svojim postupanjem također činilo nezakonitost. Također, Sud BiH je naveo da je na isti oprezan način ocijenio i iskaz svjedoka Z.P., koja je bila očevidac cijelog događaja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je svjedok I.P. jasno, detaljno, uvjerljivo i razložno opisao sporni događaj, od momenta dolaska na granični prelaz do razgovora sa apelantom u vezi sa ispravnošću zelenog kartona, iz kojeg razgovora je svjedok I.P. zaključio da apelant očekuje dar u vidu novca da bi im omogućio nesmetan ulaz na područje Bosne i Hercegovine, iako se radilo o urednim putnim ispravama i validnom zelenom kartonu, te je opisao sam čin predaje novčanog iznosa od 20,00 eura apelantu. Sud BiH je, dalje, naveo da je očevidac svjedok Z.P. identično opisala sporni događaj, te da je njen iskaz u potpunosti saglasan sa iskazom svjedoka I.P. Sud je naveo da je njihovim iskazima u potpunosti poklonio vjeru, nalazeći ih istinitim i potpunim, jer su u cjelini uvjerljivi, logični, te u određenim dijelovima potkrijepljeni i drugim izvedenim posrednim dokazima, indicijama.

10. Sud BiH je, dalje, naveo da su na pretresu prezentovani snimci sa nadzornih kamera sa graničnog prelaza u inkriminisanom vremenu, te je sud konstatovao da se ne vidi ključni, odlučujući trenutak, predaja i uzimanje novčanice od apelanta. Međutim, Sud BiH je, također, istakao da na prezentovanim snimcima postoje određeni „momenti“ koji su za sud pokazatelji istinitog kazivanja svjedoka I.P. i Z.P. Naime, Sud BiH je istakao da je svjedok I.P. opisao da je, nakon sto je shvatio da apelant od njega očekuje novac, izvadio novac iz svoga novčanika koji se nalazio u torbici pored njega, između dva prednja sjedišta. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da je na jednom od snimaka jasno vidljiv trenutak da svjedok I.P., dok traje kontrola i dok se vozilo još uvijek nalazi pored kontrolne kućice, sa svoje desne strane uzima manji predmet koji izgledom asocira na novčanik. Ubrzo nakon tog trenutka, motorno vozilo i putnici u njemu (I.P. i Z.P.) su napustili kontrolni punkt. Sud BiH je naveo da je zabilježeni slijed događaja prihvatio kao posredni dokaz, indiciju, koju je doveo u vezu sa iskazima svjedoka I.P. i Z.P, te da se logičnim nameće zaključak da je svjedok I.P. zaista kritične prilike dao novac apelantu, nakon čega im je apelant omogućio ulazak u Bosnu i Hercegovinu, budući da je vozilo neometano nastavilo vožnju bez daljeg zaustavljanja.

11. Nadalje, u odnosu na svjedoka I.P., Sud BiH je ukazao da se radi o licu koje je, također, učestvovalo u izvršenju krivičnog djela na način da je dao apelantu dar čime bi lično ostvario obilježja krivičnog djela iz člana 218. stav 2. davanje dara i drugih oblika koristi KZBiH, ali da se nakon izvršenja djela pokajao, te sebe i apelanta prijavio, nakon čega je od Tužilaštva BiH dobio imunitet od krivičnog gonjenja i odlučio svjedočiti protiv apelanta. S tim u vezi, iako se radi o svjedoku pod imunitetom, iz kojeg razloga njegov iskaz podliježe posebnom razmatranju i pažnji, Sud BiH je naveo da je kod ocjene tog iskaza imao u vidu da je svjedok I.P. lično prijavio krivično djelo čime se svjesno izložio krivičnom gonjenju, pa tako i svim neugodnostima i neizvjesnostima, uključujući izlaganje i svoje supruge takvim neugodnostima i neizvjesnostima. Bez prijave svjedoka I.P. ne bi bilo procesuiranja krivičnog djela, koje je otkriveno isključivo savješću svjedoka I.P., tako da je Sud BiH i u toj činjenici našao da je kazivanje svjedoka I.P. bilo istinito i da se događaj desio upravo na način kako je svjedok tvrdio.

12. Nadalje, Sud BiH je naveo da je nakon ocjene dokaze odbrane našao da nisu relevantni za odlučivanje u toj krivičnopravnoj stvari i da nisu doveli u pitanje činjenična utvrđenja. Sud BiH je, između ostalog, istakao da su svjedoci M.L. i Lj.L., službenici Granične policije koji su u inkriminisanom vremenskom periodu radili u istoj smjeni na istom graničnom prelazu, ali na drugim kontrolnim pozicijama, naveli da nisu primijetili ništa sumnjivo u toku rada apelanta. Međutim, Sud BiH je istakao da navedeni iskazi ni u kom slučaju ne dovode u pitanje zaključke do kojih je sud došao detaljnom ocjenom dokaza, jer svjedoci M.L. i Lj.L. nisu bili neposredno prisutni prilikom inkriminisanog događaja, bili su udaljeni od učesnika događaja zbog čega nisu mogli čuti razgovor između apelanta i svjedoka I.P., niti opaziti njihove radnje u zatvorenom prostoru (apelant je bio u kontrolnoj kućici, a I.P. u vozilu), zbog čega je sud njihove iskaze ocijenio nerelevantnim.

13. Sa druge strane, Sud BiH je naveo da je u cijelosti povjerovao iskazima svjedoka I.P. i Z.P., koji su djelimično potvrđeni i pojedinim indicijama, te da nije prihvatio tvrdnju odbrane da se radilo o lažnom prijavljivanju nezadovoljnog građanina I.P., koje je bilo podržano, kako to odbrana tvrdi, pristrasnim svjedočenjem njegove supruge. Sud BiH je naveo da je iskaze svjedoka bračnog para I.P. i Z.P ocijenio kao saglasne u bitnom, uvjerljive, iskrene, te nije našao bilo kakav skriven motiv I.P., niti njegove supruge, da lažno prijave apelanta. Sud BiH je istakao da se radilo o starijem bračnom paru, penzionerima, koji su okončali svoj radni vijek u inozemstvu, te žive u jednoj pravno uređenoj civiliziranoj evropskoj državi (Holandija) u kojoj je nezamislivo da granični policajac od putnika iznuđuje 20,00 eura za ulazak u državu. Imajući to u vidu, Sud BiH je zaključio da se I.P. nakon što je učestvovao u izvršenju krivičnog djela davanja i primanja dara osjetio poniženim, pokajao, te odlučio da događaj prijavi, svjestan da sebe prijavljuje zbog učinjenog krivično djela, te da i sebe i svoju suprugu izlaže neugodnostima i dodatnom vremenskom i novčanom angažovanju i trošku. Na osnovu svega izloženog, kao i zbog uvjerljivosti njihovih iskaza podržanim određenim indicija, Sud BiH je zaključio da su oba svjedoka istinito svjedočila.

14. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da svi provedeni dokazi, sve utvrđene činjenice i okolnosti, posmatrano u međusobnoj vezi, u nedostatku suprotnih dokaza, dovode do jedinog ispravnog zaključka da je apelant zahtijevao i potom primio dar da u okviru svojih ovlaštenja kao službeno lice izvrši radnju koju bi trebalo izvršiti, čime je učinio krivično djelo primanje dara ili drugih oblika koristi iz člana 217. stav 2. KZBiH.

15. Presudom Suda BiH – vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 2 K 033974 20 Kž od 21. januara 2021. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, prije svega, navelo da iz prvostepene presude proizlazi da iskazi svjedoka I.P. i Z.P. jesu bili neposredni dokaz inkriminirajuće radnje apelanta, ali da u svakom slučaju nisu jedini dokaz. Apelaciono vijeće je navelo da je pored njihovih iskaza prvostepeni sud imao na raspolaganju i dokaz evidencije prelaska granice Bosne i Hercegovine na ime I.P. i to na datume za koje je svjedok u iskazu naveo da je prethodno prelazio granicu bez problema sa ispravnošću zelenog kartona. Također, Apelaciono vijeće je navelo da je u toku postupka prezentovan snimak videonadzora graničnog prelaza u vrijeme za koje je svjedok I.P. naveo da je došao na granični prelaz, a na kojem se upravo vidi trenutak u kojem vozač uzima predmet koji asocira na novčanik, te da, nakon što se zadržao na graničnom prelazu u razgovoru sa graničnim službenikom, uspješno prelazi granicu i ulazi u Bosnu i Hercegovinu. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud ispravno ocijenio iskaz svjedoka I.P. i pravilno ga doveo u vezu sa ostalim dokazima koji su potvrdili njegovu uvjerljivost, a posebno jer je saslušana i supruga svjedoka I.P. – Z.P., neposredni očevidac događaja, koja je na isti način i potpuno pouzdano, potvrdila kazivanja svog supruga u pogledu inkriminisane radnje apelanta.

17. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je ocijenilo prigovore koji se odnose na pitanje pravilne primjene odredbe člana 3. ZKPBiH, ali da nije utvrdilo da je žalba osnovano dovela u pitanje primjenu spomenute odredbe. Apelaciono vijeće je navelo da je i ono ocijenilo sporni snimak i ono što je bilo moguće vidjeti na njemu, te je navelo da se na snimku vidi radnja koja je upravo i opisana onako kako je ocijenjena - kao vjerovatnoća. Međutim, Apelaciono vijeće je navelo da je takav snimak dodatno učvrstio uvjerenje suda u istinitost navoda svjedoka I.P. i Z.P. Stoga je i to vijeće zaključilo da snimak nije direktan dokaz radnje apelanta, ali ni jedini, već tek potvrda kredibiliteta svjedoka koji je hronološki opisao šta se događalo od momenta dolaska na granicu, razmjene riječi sa apelantom, diskusije oko validnosti zelenog kartona, te u konačnici posezanje za novčanikom i predaje novčanice apelantu.

18. Kada je u pitanju postojanje dokaza o primopredaji novčanice, Apelaciono vijeće je navelo da je Tužilaštvo BiH tu činjenicu dokazivalo iskazima svjedoka I.P., te svjedoka očevica njegove supruge Z.P. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud detaljno analizirao ta dva ključna iskaza, te ih pravilno doveo u vezu sa drugim dokazima kojima je provjeravao njihov kredibilitet. Apelaciono vijeće je navelo da su provedeni i drugi dokazi iz kojih je sud mogao zaključiti da su iskazi svjedoka tačni i da su vjerodostojno opisali predmetni događaj, kao i ulogu apelanta u tome. Nadalje, Apelaciono vijeće je navelo da nije nužno imati dokaz primopredaje, u takvom ili sličnim predmetima, nego je nužno da postoje i drugi dokazi koji nesumnjivo upućuju na određeno lice kao počinioca, kao što je slučaj u tom predmetu. Apelaciono vijeće je navelo da su svjedoci I.P. i Z.P. vrlo uvjerljivo naveli na koji način je apelant doveo u pitanje validnost njihovog zelenog kartona, na koji način im je indirektno implicirao da "mogu podijeliti troškove" pribavljanja novog zelenog kartona, te na koji način je apelant primio novac od I.P. Apelaciono vijeće je, dalje, navelo da je svjedočenje svjedoka oštećenih i očevidaca, ukoliko je uvjerljivo i ukoliko je u saglasnosti sa ostalim dokazima, sasvim dovoljan i zakonit dokaz u postupku. Također, Apelaciono vijeće je navelo da u tom predmetu vijeću nije ponuđen niti jedan dokaz, niti osnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud propustio pažljivo da ocijeni ključne iskaze svjedoka, niti da ukaže na bilo koji drugi dokaz koji bi te iskaze učinio manje uvjerljivim i doveo u pitanje njihovu vjerodostojnost.

19. Imajući u vidu izneseno, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud detaljno ocijenio sve izvedene dokaze u skladu sa članom 15. ZKPBiH i da odbrana nije osnovano ukazala na nepravilnu primjenu člana 281. ZKPBiH, koja je utjecala na zakonito donošenje odluke. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno utvrdio činjenično stanje, proizvoljno ocijenio dokaze, te da apelantova krivica nije dokazana van svake razumne sumnje, a što je imalo kao posljedicu povredu njegovih prava. Apelant ističe da je presuda zasnovana samo na iskazu svjedoka I.P. koji nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom. Apelant navodi da bi, s obzirom na krivično djelo za koje je osuđen, iskaz osobe koja je dala imovinsku korist trebalo biti potkrijepljen materijalnim dokazima. S tim u vezi, apelant ističe da nije dokazano da je obavljena primopredaja novca budući da se na snimcima sa nadzornih kamera ne vidi da je apelant uzeo novac od svjedoka I.P., te ukazuje da je i sud u obrazloženju presude konstatovao da se ne vidi momenat predaje i uzimanja novca. Apelant, dalje, ukazuje da Sud BiH nije nesporno utvrdio da je svjedok I.P. izvadio novac iz novčanika i predao ga apelantu, nego je neosnovano izveo takav zaključak, iako je suprotan materijalnim dokazima – snimcima nadzornih kamera, te ukazuje da se u dokaznom materijalu ne nalazi predmet krivičnog djela – novčanica ili drugi vid koristi. Apelant ukazuje i na iskaze svog radnog kolege i šefa smjene, koji su svjedočili pozitivno o ponašanju i radu apelanta. Imajući u vidu izneseno, apelant smatra da je „stepen dokazivanja primijenjen od strane Suda BiH izuzetno nizak i nije dostatan za nesumnjivo utvrđenje odgovornosti apelanta“, te da je apelant trebalo biti oslobođen krivice u skladu sa načelom in dubio pro reo.

II.Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da su zaključci suda zasnovani na dokazima koje je proveo i detaljno ocijenio, te o tome dao detaljno obrazloženje. Sud BiH je naveo da su iskazi ključnih svjedoka I.P. i Z.P. bili neposredni dokaz inkriminirajuće radnje apelantu, ali da nisu bili jedini dokaz, te je naveo da, kada se svi dokazi dovedu u vezu, sud nije imao sumnju u pogledu krivice apelanta. Imajući u vidu izneseno, Sud BiH je naveo da ostaje kod razloga i stavova iz osporene odluke, ocjenjujući da su navodi iz apelacije neosnovani i da u postupanju kako prvostepenog, tako i apelacionog vijeća nije došlo do povreda prava zaštićenih Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Tužilaštvo BiH je navelo da apelant iznosi iste prigovore koje je već detaljno ispitalo drugostepeno vijeće Suda BiH i zaključilo da su neosnovani. Tužilaštvo BiH je navelo da je sud za svaki dokaz koji je odbio ili prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, da je dokaze doveo u međusobnu vezu, a nakon čega je izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217. stav (2) i (4) (2) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugo lice, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica ili da ne izvrši što ne bi smjela izvršiti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Primljeni dar ili imovinska korist oduzet će se.

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18, 22/21 – Odluka US BiH i 8/22 – Rješenje US BiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2)Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 033974 20 Kž od 21. januara 2021. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. marta 2021. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

33. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da nije zadovoljen standard in dubio pro reo.

34. Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnilo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Sud BiH detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je dao argumentovane razloge zbog čega je zaključio da je apelant, van razumne sumnje, učinio predmetno krivično djelo. Naime, Sud BiH je jasno obrazložio da je zaključak o krivici apelanta zasnovao na iskazima svjedoka I.P. i Z.P., koji su potvrđeni posrednim dokazima, indicijama. Ustavni sud nalazi da je Sud BiH vrlo detaljno analizirao iskaz svjedoka I.P., da ga je doveo u vezu sa drugim dokazima, prije svega sa iskazom njegove supruge, te je zaključio da su njihovi iskazi saglasni. Također, Sud BiH je vrlo detaljno analizirao životne okolnosti svjedoka I.P., njegovu volju da prijavi krivično djelo, da je iskaz svjedoka I.P. doveo u vezu i sa snimcima sa nadzornih kamera, na koje apelant posebno ukazuje i insistira da kamerama nije zabilježen trenutak primopredaje novca. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH jasno ukazao da su snimci posredni dokazi, indicije, koji su potvrdili kazivanje svjedoka I.P, te je obrazložio da nije bilo nužno da predaja novca bude snimljena. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH detaljno analizirao i sve provedene dokaze odbrane, prije svega iskaze radnih kolega apelanta, ali da je zaključio da njihovi iskazi nisu od utjecaja na odluku suda, budući da nisu imali neposrednih saznanja o događaju. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Apelacionog vijeća, te da je Apelaciono vijeće ukazalo da iskazi svjedoka I.P. i Z.P., kao neposredni dokaz inkriminirajuće radnje apelanta, nisu bili jedini dokaz, te da je snimak sa nadzornih kamera potvrda kredibiliteta svjedoka I.P. koji je hronološki opisao šta se događalo na graničnom prelazu. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Apelaciono vijeće navelo da je svjedočenje svjedoka oštećenih i očevidaca, ukoliko je uvjerljivo i ukoliko je u saglasnosti sa ostalim dokazima, sasvim dovoljan i zakonit dokaz u postupku. Prema tome, Apelaciono vijeće je zaključilo da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o svim odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetno krivično djelo.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, zatim, da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

39. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio predmetno krivično djelo. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/21 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio