Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4630/20 (Agencija za zaštitu ljudi i imovine „SECURITAS Mobile“ d.o.o.)
Odluka donesena 22. 06. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4630/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine, u predmetu broj AP-4630/20, rješavajući apelaciju Agencije za zaštitu ljudi i imovine „SECURITAS Mobile“ d.o.o. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za zaštitu ljudi i imovine „SECURITAS Mobile“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 St 654060 19 Pž od 2.
oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za zaštitu ljudi i imovine „SECURITAS Mobile“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 St 654060 19 Pž od 2. oktobra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Rješavajući u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo tužbom od 8. januara 2016. godine protiv „KAKTUS“ d.o.o. za unutrašnju i vanjsku trgovinu, ugostiteljstvo i usluge (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik) radi naplate potraživanja po osnovu nenaplaćenih usluga, Općinski sud u Sarajevu je donio rješenje broj 65 0 Mals550563 16 Mals od 9. aprila 2019. godine kojim je utvrđeno da je postupak u toj pravnoj stvari prekinut, te je određeno da će se postupak nastaviti kada stečajni upravnik ili pravni slijednici pravne osobe preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su danom otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom odnosno 5. marta 2018. godine nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka u smislu člana 55. stav 1. Zakona o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“, br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 i 52/18; u daljnjem tekstu: ZSP). Postupak u kojem je donesena osporena odluka
3. Nakon toga, apelant je 14. juna 2019. godine podnio prijavu predmetnog potraživanja u stečajnom postupku, koju je Općinski sud rješenjem broj 65 0 St 654060 17 st od 9. jula 2019. godine odbacio kao neblagovremenu.
4. Općinski sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je rješenjem tog suda od 5. marta 2018. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika i da su tim rješenjem pozvani svi povjerioci da u roku od 30 dana, od dana objavljivanja oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenim novinama FBiH“, prijave svoja potraživanja sudu u skladu sa članom 110. ZSP. Ukazao je da je navedeno rješenje objavljeno u „Službenim novinama FBiH“ broj 21/18 od 21. marta 2018. godine i da je izvršeno javno oglašavanje putem oglasne ploče suda. Takođe, ukazao je da je navedenim rješenjem zakazano prvo ročište za ispitivanje prijava potraživanja za 23. maj 2018. godine, koje je i održano, kao i prva Skupština povjerilaca. U vezi sa tim, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 113. stav 2. ZSP propisano da svi povjerioci svoja potraživanja mogu prijaviti (podnošenjem prijave potraživanja) najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta. Takođe, konstatovao je da je odredbom člana 110. stav 1. istog Zakona predviđeno da povjerilac pismeno prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu. Pored toga, istakao je da je odredbom člana 113. stav 4. istog Zakona propisano da će sud odbaciti kao neblagovremene prijave potraživanja podnesene nakon isteka roka od 3 mjeseca poslije održanog prvog ispitnog ročišta. Imajući u vidu da je prvo ispitno ročište zakazano i održano 23. maja 2018. godine, Općinski sud je zaključio da je shodno članu 113. stav 4. ZSP, posljednji rok za podnošenje prijava potraživanja u tom stečajnom postupku bio 23. avgust 2018. godine. Dakle, konstatujući da je navedena prijava potraživanja podnesena 14. juna 2019. godine odnosno nakon proteka roka od 3 mjeseca posle održanog prvog ispitnog ročišta (23. maja 2018. godine), Općinski sud je primjenom člana 113. stav
4. ZSP odlučio kao u izreci rješenja odnosno odbacio je kao neblagovremenu.
5. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda, koja je odbijena rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 St 654060 19 Pž od 2. oktobra 2020. godine i prvostepeno rješenje je potvrđeno.
6. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci imaju određene obaveze i odgovornosti u stečajnom postupku i da je osnovna dužnost stečajnih povjerilaca prijava potraživanja u stečajnom postupku. Dalje, ukazao je da povjerioci stečajnog dužnika prijavljuju svoja potraživanja stečajnom upravniku u roku koji odredi stečajni sudija u rješenju o otvaranju stečajnog postupka, na način kako je to određeno članom 46. stav 1. u vezi sa članom 110. ZSP. Takođe, ukazao je da se prema odredbi člana 12. stav 2. ZSP rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavljuje u „Službenim novinama FBiH“ i oglašava putem oglasne ploče suda i dostava se smatra izvršenom javnim oglašavanjem putem oglasne ploče suda i u „Službenim novinama FBiH“. Prema ovoj odredbi smatra da je rješenje dostavljeno istekom roka od dva sljedeća radna dana od dana objavljivanja. Imajući u vidu navedene odredbe, Kantonalni sud je istakao da iz tih razloga stečajni povjerioci moraju paziti na rokove za prijavu potraživanja, a to znači da su dužni da prate Službena glasila sa oglasima za otvaranje stečajnog postupka. Takođe, istakao je da ukoliko povjerioci prijave podnesu nakon isteka roka određenog u članu 46. stav 1. ZSP (rok od 30 dana), svoja potraživanja će moći prijaviti najkasnije u roku od 3 mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta. Takođe, ukazao je da će se prijava potraživanja podnesena nakon isteka tog roka odbaciti u skladu sa članom 113. stav 4. ZSP. Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda nije dovedena u pitanje navodima žalbe. Ovo s obzirom da je prvostepeni sud u svemu postupio u skladu sa navedenim odredbama ZSP, kao i odredbama člana 48. i 49. stav 1. istog Zakona, a da neinformisanost nekog od stečajnih povjerilaca u situaciji kada stečajni upravnik nije raspolagao podatkom o postojanju potraživanja i pokrenutom sporu (što je česta pojava uslijed nesređenih i neurednih knjigovodstvenih i svih ostalih evidencija kod stečajnog dužnika) ne može utjecati na činjenicu da je skoro godinu dana nakon isteka roka iz člana 113. stav 2. ZSP podnio prijavu potraživanja.
Apelacija
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi sa tim tvrdi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primjenili odredbe ZSP. Smatra da mu je stečajni sud morao dostaviti rješenje o otvaranju stečajnog postupka u skladu sa članom 48. stav 2. ZSP, te da mu shodno tome na propisani način nije dostavljeno rješenje o otvaranju stečajnog postupka, zbog čega nisu mogli ni početi teći rokovi iz člana 113. stav 4. ZSP. Pored toga, imajući u vidu da je pokrenuo parnični postupak prije pokretanja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, apelant smatra da se u odnosu na njega ne mogu primijeniti odredbe iz člana 46. stav 1. i člana 113. stav 2. ZSP. Apelant se takođe poziva na neujednačenu sudsku praksu u stečajnim postupcima pred Općinskim sudom po pitanju blagovremenosti prijave potraživanja koja su utužena prije otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom, a time i na nejednakost stranaka pred sudom. U vezi sa tim, ukazuje na predmet Općinskog suda broj 65 0 St 272517 12 St u kojem je stečajni sudija smatrao prijavu potraživanja blagovremenu zbog čega je nakon razmatranja prijave kao blagovremene i osporavanja potraživanja iz prijave od strane stečajnog dužnika, uputio povjerioca da može podnijeti prijedlog za nastavak prekinutog parničnog postupka. Kao dokaz za te tvrdnje apelant je dostavio zapisnik sa ispitnog ročišta od 15. februara 2018. godine u predmetu Općinskog suda broj 65 0 St 272517 12 St iz kojeg je, između ostalog, vidljivo da je povjerilac L.P. rješenjem Općinskog suda isti broj upućena do može u preciziranom roku staviti prijedlog za nastavak preciziranog prekinutog parničnog postupka, a odbijen je prijedlog stečajnog upravnika u tom stečajnom postupku za odbacivanje prijave potraživanja L.P. kao neblagovremene.
8. Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 - OUS FBiH i 52/18) Član 12.
Dostave i javno oglašavanje (1) Stečajni sud vrši dostavu odluka po službenoj dužnosti.
(2) Dostava se smatra izvršenom javnim oglašavanjem uključujući i slučajeve u kojima ovaj zakon predviđa posebnu dostavu. Dostava se smatra izvršenom istekom dva sljedeća radna dana od oglašavanja.
Član 46. st. 1. i 2.
Pozivi povjeriocima i dužnicima (1) U rješenju o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se povjerioci da u roku od 30 dana prijave kod stečajnog suda svoja potraživanja u skladu sa članom 110.
ovog zakona.
Član 48.
Objavljivanje i dostavljanje rješenja o otvaranju stečaja (1) Stečajni sud dužan je javno oglasiti rješenje o otvaranju stečajnog postupka na dan donošenja rješenja isticanjem rješenja na oglasnoj tabli suda. Rješenje se mora objaviti i u "Službenim novinama Federacije BiH".
(2) Stečajni sud obaviještava povjerioce i dužnikove dužnike slanjem kopije rješenja.
[...]
6. NAMIRENJE POVJERILACA
Član 110.
Prijava potraživanja (1) Povjerilac pisano prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu. U prijavi se navodi:
[…] Član 113.
Naknadne prijave (1) Potraživanja prijavljena nakon isteka roka za prijavljivanje mogu se ispitati na ispitnom ročištu, ako to predloži stečajni upravnik.
(2) Potraživanja prijavljena nakon isteka roka za prijavljivanje koja nisu ispitana na ispitnom ročištu, te potraživanja prijavljena najkasnije u roku od tri mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, ali ne poslije objavljivanja poziva za završno ročište, mogu se ispitati na jednom ili više posebnih ispitnih ročišta koja će, na prijedlog povjerilaca koji nisu blagovremeno prijavili svoje potraživanje, odrediti stečajni sudija rješenjem, uz uvjet da u roku od 15 dana solidarno uplate predujam za pokriće troškova tog ročišta. Ako se predujam ne uplati u roku posebno ispitno ročište se neće održati, a neblagovremene prijave bit će odbačene.
[…].
(4) Prijave podnesene nakon isteka rokova iz stava 2. ovog člana odbacit će se. […].
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporene i nižestepene odluke dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za svoju odluku odluku. Dovodeći obrazloženja osporene i nižestepene odluke sa odredbama ZSP na koje su se redovni sudovi pozvali pri donošenju tih odluka, kao odredbama ZSP na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju, odnosno odredbi ZSP. Pri tome, vezano za navode apelanta na kojima insistira i u apelaciji odnosno navode da mu dostava rješenja o otvaranju stečajnog postupka u konkretnom slučaju nije izvršena na zakonom propisani način jer mu rješenje o otvaranju stečajnog postupka nije dostavljeno, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da je odredbom člana 12. ZSP, na koje su se redovni sudovi pozvali u predmetnom slučaju upravo eksplicitno propisano da se dostava se smatra izvršenom javnim oglašavanjem uključujući i slučajeve u kojima ovaj zakon predviđa posebnu dostavu. Vezano za apelantove navode iz kojih proizilazi da je stav Općinskog suda u konkretnom predmetu suprotan stavu istog suda u predmetu 65 0 St 272517 12 St i da je postojanjem različitih odluka Općinskog suda o istom pravnom pitanju povrijeđen princip pravne sigurnosti i ravnopravnosti stranaka u postupku, a time i apelantovo pravo na pristup sudu, Ustavni sud prije svega ukazuje da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja, ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluka o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), a da apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze da su stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda. Ovo pogotovo imajući u vidu da je u konkretnom slučaju na koji se pozvao apelant riječ o odluci prvostepenog suda, koja je prema odredbama ZSP mogla biti predmet preispitivanja u žalbenom postupku i za koju Ustavni sud nema informaciju da li je i kada postala pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelant imao mogućnosti i koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacija očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić