Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4033/20 (M. Z.)

Odluka donesena 22. 06. 2022.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Troškovi postupka
  • Mobing
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4033/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4033/20, rješavajući apelaciju Munevere Zinhasović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. juna 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Munevere Zinhasović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 112472 19 Rev od 24. septembra 2020. godine.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Muneveri Zinhasović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Munevere Zinhasović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovina broj 65 0 Rs 112472 19 Rev od 24. septembra 2020.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Munevera Zinhasović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 9. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 112472 19 Rev od 24. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 112472 16 Rsž 4 od 31. marta 2017. godine (ispravljenoj rješenjem) i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 112472 14 Rs od 4. septembra 2015. godine.

2. U periodu od 20. novembra 2020. godine do 24. juna 2021. godine apelantica je podnescima dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1062/15 odlučeno je o apelaciji apelantice koja je zavedena pod brojem AP 512/17, kojom je utvrđeno kršenje prava apelantice na suđenje u razumnom roku u konkretnom predmetu jer je postupak od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke trajao ukupno sedam godina i šest mjeseci (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženog „Poljooprema“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 29. decembra 2021. godine do 11. januara 2022. godine.

6. Odgovori učesnika u postupku su 11. marta 2022. godine dostavljeni apelantici radi izjašnjenja. Apelantica je izjašnjenje dostavila 14. marta 2022. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelantica je 22. septembra 2009. godine pred Općinskim sudom tužbom protiv tuženog pokrenula radni spor istaknuvši više tužbenih zahtjeva.

9. Tužbenim zahtjevom od 28. maja 2015. godine apelantica je tražila poništenje odluke tuženog o razrješenju apelantice sa funkcije sekretara društva od 13. juna 2007. godine i vraćanje na istu funkciju; poništenje odluke tuženog od 5. avgusta 2009. godine kojom je apelantici otkazan ugovor o radu, te u vezi s tim uspostavu radnopravnog statusa i vraćanje na isto ili drugo radno mjesto shodno stručnim kvalifikacijama; isplatu naknada plata za period od 15. septembra 2009. godine do 25. aprila 2012. godine zajedno sa kamatama i doprinosima na ime PIO; utvrđivanje diskriminacije nad apelanticom; utvrđenje da je tuženi provodio nezakonite radnje nezakonitog razrješenja apelantice sa pozicije sekretara društva, otkaza ugovora o radu, neravnopravnog položaja za vrijeme trajanja radnog odnosa; utvrđenje da je zbog diskriminacije i mobinga apelantica trpjela duševne bolove; isplatu naknade materijalne štete kao razliku između naknade za vrijeme bolovanja koju je tuženi bio dužan isplaćivati i plate koju bi apelantica ostvarila da nije bila na bolovanju, zajedno sa kamatama, te isplatu naknade nematerijalne štete zbog pretpljenih duševnih bolova, kao i naknadu troškova postupka.

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 112472 14 Rs od 4. septembra 2015. godine poništio odluku tužene od 13. juna 2007. godine (kojom je apelantica razriješena funkcije sekretara društva), te je shodno tome tuženi obavezan da apelanticu vrati na poslove sekretara društva, te da joj isplati precizirani novčani iznos na ime razlike između isplaćivane naknade plate i naknade plate koju je tuženi bio dužan isplaćivati tokom bolovanja (period od 8. juna 2007. godine do 15. septembra 2009. godine), zajedno sa kamatama i uz obavezu da na iznos razlike naknade uplati doprinose, dok je preostali dio tužbenih zahtjeva u cijelosti odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Odluku o tužbenom zahtjevu vezanom za poništenje odluke tužene o razrješenju sa funkcije sekretara društva Općinski sud je obrazložio na način što je istakao da odredbe Zakona o privrednim društvima FBiH upućuju da se imenovanje i razrješenje sekretara društva vrši u skladu sa statuom društva (statut tuženog nije proveden kao dokaz) tako da je sporno pitanje analizirano kroz odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je imao u vidu odredbe čl. 357. i 358. ZOO, te je nakon utvrđenih činjenica zaključio da tuženi apelantici nikada nije ni otkazao ugovor, već je osporenom odlukom (čije poništenje apelantica traži koju tuženi do parnice apelantici nikada nije dostavio) razriješio dužnosti sekretara društva, bez utvrđivanja otkaznog roka. S druge strane, kako je naglasio Općinski sud, sam dispozitiv odluke utvrđuje prestanak dužnosti zbog isteka mandata, a u obrazloženju odluke navode se sasvim drugi razlozi (nemogućnost saradnje sa apelanticom itd.), pa je takva odluka, po ocjeni suda, nezakonita i treba je poništiti, u smislu člana 385. ZOO. Općinski sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da je funkcija sekretara društva neophodna, ali da je tuženi tokom apelantičinog opravdanog odsustva sa posla morao voditi računa da postupak razrješenja apelantice provede saglasno zakonu. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantici pripada i pravo na naknadu plaće koju bi ostvarila u periodu od 8. juna 2007. godine do 15. septembra 2009. godine, te pravo na razliku doprinosa za PIO.

12. Ostale zahtjeve apelantice Općinski sud je ocijenio neosnovanim (o čemu se sud detaljnije izjasnio na str. od 11 do 13 obrazloženja presude).

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 112472 16 Rsž 4 od 31. marta 2017. godine (ispravljenom rješenjem) žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, tako da je taj dio zahtjeva odbijen, dok je žalba apelantice u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova parničnog postupka (sve iscrpnije navedeno u izreci presude).

14. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 281. Zakona o privrednim društvima kojom je propisano da dioničko društvo ima sekretara, kojeg imenuje nadzorni odbor, na prijedlog direktora društva, za isti period za koji je imenovan direktor, dok se međusobni odnosi u obavljanju poslova regulišu ugovorom. Apelantica je u skladu sa Zakonom o privrednim društvima imenovana na funkciju sekretara tuženog, te je zaključila ugovor od 1. februara 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da zakon ne uvodi ograničenje u pogledu broja mandata istog lica na funkciji sekretara. Po ocjeni Kantonalnog suda, pogrešan je stav prvostepenog suda da, iz razloga što kao dokaz nije proveden statut tuženog, spornu odluku treba analizirati kroz odredbe ZOO, jer se ne radi o ugovornom odnosu. Suprotno stavu prvostepenog suda, tuženi, po mišljenju Kantonalnog suda, nije bio u obavezi otkazati ugovor o obavezama i odgovornostima, ovlaštenjima i materijalnom statusu, koji je apelantica zaključila 1. februara 2002. godine sa Nadzornim odborom tuženog, te utvrditi otkazni rok, jer je apelantica spornom odlukom od 13. juna 2007. godine razriješena dužnosti sekretara tuženog zbog isteka mandata, te izreka odluke nije kontradiktorna obrazloženju. U tom pravcu je Kantonalni sud naveo da je izrekom apelantica razriješena dužnosti sekretara tuženog na koju je imenovana na period od četiri godine, počev od 21. novembra 2001. godine, što je u obrazloženju i navedeno. Navodi iz sporne odluke da se u posljednje vrijeme sa apelanticom vrlo teško sarađuje, da krši pravila ponašanja u društvu, nisu utjecali na drugačiji zaključak Kantonalnog suda. Kantonalni sud je naglasio da je posljedica isteka vremena na koje je sekretar imenovan - razrješenje i prestanak mandata, pa nije od utjecaja činjenica da je odluka donesena 13. juna 2007. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu.

15. Suprotno navodima apelantice, odluka prvostepenog suda u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilna i na zakonu zasnovana. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dozvolio provođenje svih dokaza koje su stranke predložile tokom postupka, te je sve provedene dokaze pravilno ocijenio, posebno i zajedno, kako je to propisano članom 8. ZPP, a obrazloženje je dato u smislu člana 191. tačka 4. ZPP. Kantonalni sud je naglasio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 176. stav 1. ZPP, te je odlučio u cijelosti o tužbenom zahtjevu, kako u pogledu glavne stvari, tako i sporednih potraživanja, te u granicama tužbenog zahtjeva kako je postavljen, u smislu člana 2. stav 1. ZPP. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu apelantici dat u skladu sa članom 87. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno da je do otkaza došlo uslijed tehničkih i organizacionih razloga, odnosno uslijed izmjene u unutrašnjoj organizaciji društva, po osnovu koje je ukinuta Opšta i pravna služba, što je dovelo do prestanka potrebe za radom apelantice, da je sindikalna organizacija tuženog prethodno dala saglasnost i mišljenje kako o planiranoj reorganizaciji, tako i o otkazu apelantici.

16. Po mišljenju Kantonalnog suda, žalba apelantice nije osnovana ni u odnosu na ostale zahtjeve koji se tiču zahtjeva da se utvrdi da je tuženi prema apelantici izvršio diskriminaciju, mobing za vrijeme trajanja radnog odnosa, zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete jer je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka o neosnovanosti tih zahtjeva, pri čemu su dati relevantni razlozi koje taj sud u potpunosti prihvata. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, postupanje tuženog nije bilo „uslovljeno“ nekim od osnova diskriminacije iz člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZD), niti su iznesene okolnosti u kojima se apelantica nalazila a zbog kojih je tuženi postupao na različit način u odnosu na apelanticu i druge zaposlenike.

17. Žalbeni navodi apelantice da joj je tuženi isplaćivao umanjenu platu, koje pravo je ostvarila u (drugom) sudskom postupku, ne može se smatrati diskriminacijom, radnjom mobinga i nanošenjem duševne boli. Osim toga, apelantica nije učinila vjerovatnim da je samo njoj isplaćivana umanjena plaća, da je tuženi postupao na različit način samo u odnosu na nju po tom pitanju, kao i drugim pitanjima. Kantonalni sud je naveo da je preinačavajući osporenu presudu odlučio o troškovima cijelog postupka u smislu člana 397. stav 2. ZPP, ocjenjujući da je tuženi u cijelosti uspio u sporu, kojem u smislu člana 386. stav 1. ZPP pripada pravo na naknadu troškova postupka (o čemu se sud detaljno izjasnio na strani 12 obrazloženja presude).

18. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je apelantica 15. maja 2017. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda.

19. Odlučujući o reviziji apelantice Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 112472 19 Rev od 24. septembra 2020. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je na sjednici vijeća ispitao nižestepene presude utvrđujući da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita, te je primjenom člana 248. ZPP reviziju odbio. U opširnom i detaljnom obrazloženju Vrhovni sud je najprije ispitao prigovor da nižestepeni sudovi nisu odlučili o svim tužbenim zahtjevima, pa je u tom pravcu naveo da je apelantica, u smislu člana 55. ZPP, u odnosu na tuženog istakla više zahtjeva u jednoj tužbi koji su povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom u smislu člana 55. stav 1. ZPP, odnosno u smislu člana 55. stav (2) ZPP (koje je Vrhovni sud precizirao na str. 5 do 8 obrazloženja presude). Zatim je Vrhovni sud prezentirao činjenice na kojima apelantica temelji osnovanost tužbenih zahtjeva (st. 8-10. obrazloženja), te je nakon toga iscrpno ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, kojima je taj sud vezan, koje je utvrđeno ocjenom izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP (st. 10-17. obrazloženja), te je nakon toga prezentirao odlučenje nižestepenih sudova.

20. Vrhovni sud je, suprotno stavu prvostepenog suda, utvrdio da tuženi nije bio dužan otkazati ugovor od 1. februara 2002. godine koji je apelantica zaključila sa NO tuženog, te utvrditi otkazni rok, jer je odlukom tuženog od 13. juna 2007. godine apelantica razriješena dužnosti sekretera tuženog zbog isteka mandata, pri čemu izreka odluke nije kontradiktorna sa obrazloženjem. Vrhovni sud je u vezi s tim podsjetio da je prvostepeni sud na osnovu činjenice da je apelantica nakon isteka mandata (22. novembra 2005. godine) obavljala poslove sekretara društva do donošenja odluke od 13. juna 2007. godine (kojom je razriješena dužnosti sekretara) izveo pogrešan zaključak da je obavljanje funkcije sekretera društva produženo na neodređeno vrijeme. Niti jedna imperativna zakonska odredba, kako je naglasio Vrhovni sud, ne predviđa transformaciju da sekretar društva koji je imenovan na određeni period, protekom tog perioda uz nastavak rada na toj funkciji prerasta u ugovor na neodređeno vrijeme. Posljedica isteka vremena na koje je sekretar imenovan je razrješenje i prestanak mandata, pa nije od utjecaja činjenica da je odluka o razrješenju donesena 13. juna 2007. godine. Suprotno prigovorima revizije drugostepeni sud je rješavajući o žalbi apelantice i tuženog, u smislu člana 231. ZPP, pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim navodima apelacije apelantica tvrdi da drugostepeni sud, protivno odredbi člana 221. ZPP, bez istaknutih žalbenih razloga „poništava presuđenje po zahtjevu“ i odlučuje u korist tuženog i u odnosu na troškove postupka, iako se tuženi u žalbi time nije bavio, tako da sud tuženom samoinicijativno dosuđuje troškove, iako je prvostepeni sud odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Kršenje prava na imovinu apelantica vidi u činjenici što je „tuženi prišao naplati troškova postupka o čijem nezakonitom postupanju sam ustala sa apelacijom koja je u toku kod ovog suda br. AP-3674/19“ (apelacija apelantice je Odlukom o dopustivosti broj AP 3674/19 odbačena kao prima facie neosnovana, a ticala se izvršnog postupka koji je pokrenuo tuženi u ovom postupku radi naplate dosuđenih troškova parničnog postupka). Apelantica naglašava da joj odluka o razrješenju sa pozicije sekretara društva nije dostavljena i da ne sadrži uputu o pravnom lijeku što za sudove ne znači da bi trebalo da izvrše ocjenu tog dokaza pa shodno tome i činjenicu da je akt zbog toga nezakonit i ništav. S aspekta ništavosti odluke o razrješenju apelantica smatra da je pravna posljedica morala biti usvajanje tužbenog zahtjeva u odnosu na poništenje odluke o prestanku ugovora o radu. Apelantica smatra da nisu postojali uslovi za otkaz ugovora o radu jer tuženi nije bio u „ekonomskoj stisci“ što je kod suda moralo biti predmet provjere. Vrhovni sud umjesto da ispravi očite greške Kantonalnog suda on samo nastavlja sa istim greškama.

22. U dopuni apelacije od 20. novembra 2020. godine apelantica rezimira navode iz apelacije, te se poziva i na kršenje Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Konvencija MOR-a), koju je BiH ratifikovala 2. juna 1993. godine (čl. 4., 5., 6. i 10). Apelantica tvrdi da sudovi u ovom dugotrajnom postupku nisu vršili ocjenu izvedenih dokaza u smislu apelantičinih primjedbi iako je odluka o razrješenju falsifikat, čime je povrijeđeno apelantičino pravo na dostavu odluke, pravo na pravni lijek, radi osporavanja sadržaja odluke, kao uslova da otkaz ugovora o radu bude zakonit.

23. U dopuni apelacije od 11. februara 2021. godine apelantica je svoje navode proširila i na dužinu postupka tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim apelantica je navela da se radi o hitnom postupku koji je trajao više od 10 godina, da se radi o jednostavnom predmetu u kojem je trebalo samo provesti dokaz vještačenjem. Apelantica u tom pravcu tvrdi da su sudovi namjerno odugovlačili postupak, ukazuje da je vijeće Kantonalnog suda sačinjeno od „stranačkih sudija“ pa je čista utopija i pomisliti da će zahtjevima apelantice biti udovoljeno, pri čemu je ista situacija i sa vijećem Vrhovnog suda.

24. Apelantica je 24. juna 2021. godine dopunila apelaciju opširnim navodima kojim ukazuje na nezakonito postupanje tuženog i sudova.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da apelantica vrlo opširno ukazuje na nezakonitost odluka redovnih sudova koje se svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava za što Ustavni sud nije nadležan. Tuženi, osim toga, smatra da su navodi apelantice bez utemeljenja u materijalnom i procesnom pravu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

27. Apelantica je u iscrpnom izjašnjenu zapravo vrlo detaljno ponovila sve ono što je ranije istakla u apelaciji i njenim dopunama.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

3. Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi Član 55. st. (1) i (2) (1) U jednoj tužbi tužilac može istaknuti više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom.

(2) Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, oni se mogu istaknuti u jednoj tužbi protiv istog tuženog samo kad je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva i kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka, a sud ocijeni da isticanje takvih tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi doprinosi ekonomičnosti postupka.

2. Presuda

a) Opće odredbe Član 176.

(1) Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja. (2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 386. stav (1) (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

29. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

2. Otkaz ugovora o radu Član 87.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na drugim poslovima.

30. Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08 - ispravka, 7/09 - ispravka, 63/10 i 75/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privrednim društvima ("Službene novine Federacije BiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 - ispravka, 29/03 i 68/05) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Član 281.

Dioničko društvo ima sekretara, koga imenuje nadzorni odbor, na prijedlog direktora dioničkog društva, za isti period za koji je imenovan direktor.

Plaća i druga materijalna prava sekretara uređuju se ugovorom između sekretara i nadzornog odbora, na prijedlog direktora.

31. Zakon o ratifikaciji Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori, br. 4/84 i 7/91) Konvencija o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca u prevodu na srpskohrvatskom jeziku glasi:

DEO II. ODREDBE OPŠTE PRIMENE

Odeljak A. Opravdanost prestanka radnog odnosa Član 4.

Radni odnos radnika neće prestati ako za takav prestanak ne postoji valjan razlog vezan za sposobnost ili ponašanje radnika ili za operativne potrebe preduzeća, ustanove ili službe.

Član 5.

Sledeći razlozi se naročito neće smatrati valjanim razlozima za prestanak radnog odnosa:

(a) članstvo u sindikatu ili učešće u aktivnostima sindikata van radnog vremena, ili, uz saglasnost poslodavca, za vreme radnog vremena;

(b) traženje funkcije radničkog predstavnika, odnosno sadašnje ili ranije istupanje u tom svojstvu;

(c) podnošenje žalbe ili učešće u postupku protiv poslodavca zbog navodnog kršenja zakona ili propisa ili obraćanje nadležnim administrativnim organima vlasti;

(d) rasa, boja, pol, bračno stanje, porodične obaveze, trudnoća, veroispovest, političko mišljenje, nacionalna pripadnost ili socijalno poreklo;

(e) odsustvovanje sa posla za vreme porodiljskog odsustva.

Član 6.

1. Privremeno odsustvo s posla zbog bolesti ili zbog povrede ne predstavlja valjan razlog za prestanak radnog odnosa.

2. Definicija privremenog odsustva s posla, u kojoj meri će se zahtevati lekarsko uverenje, kao i moguća ograničenja u pogledu primene stava 1. ovog člana biće utvrđeni u skladu sa metodima primene iz člana 1. ove konvencije.

Član 10.

Ako tela iz člana 8. ove konvencije ocene da je prestanak radnog odnosa neopravdan i ako nisu ovlašćena ili smatraju da je nesprovodljivo da, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i praksom, proglase prestanak radnog odnosa nevažećim, odnosno narede ili predlože vraćanje radnika na posao, ona će biti ovlašćena da narede isplatu odgovarajuće naknade ili nekog drugog davanja koje se može smatrati odgovarajućim. VI.Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 112472 19 Rev od 24. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. novembra 2020. godine a apelacija je podnesena 9. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istovremeno, apelantica ukazuje i na kršenje odredaba čl. 4., 5. 6. i 10. Konvencije MOR-a. Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

39. U konkretnom slučaju apelantica je vodila radni spor radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

40. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je apelantica u više navrata dopunjavala apelaciju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija, bez zahtjeva Ustavnog suda, ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (rok od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio). Shodno tome, Ustavni sud konstatuje da je dopuna koju je apelantica dostavila 24. juna 2021. godine dostavljena van roka koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, te da se navodi iz dopune neće ispitivati.

a)Prigovori u odnosu na osporenu presudu

41. Apelantica predmetnom apelacijom i blagovremeno, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, dostavljenim dopunama problematizira utvrđeno činjenično stanje, ukazujući na način na koji su sudovi utvrđivali činjenice i ocijenili dokaze, mimo njenih jasnih prigovora, te primjenu prava. Potom apelantica tvrdi da joj odluka o razrješenju nije ni dostavljena, čime joj je povrijeđeno pravo na „dostavu odluke“. Apelantica takođe tvrdi da je Kantonalni sud izašao izvan granice žalbenih razloga jer je odlučio o troškovima postupka, iako se niko nije žalio na odluku prvostepenog suda da svako snosi svoje troškove postupka. Smatra da je odluka o prestanku ugovora o radu nezakonita jer je sud trebalo da ispita da li je tuženi zaista bio u „ekonomskoj stisci“ koja bi opravdala otkaz, u smislu člana 87. ZOR-a.

42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. U odnosu na prigovor kojim apelantica dovodi u pitanje ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

44. Ustavni sud će se, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

45. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

46. U kontekstu iznesenih prigovora koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene prava Ustavni sud ponovo ukazuje da zadatak Ustavnog suda nije da supstituira redovne sudove u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno ocjene dokaza, te u tom pravcu upućuje na stavove iznesene u prethodnim tačkama ove odluke. U vezi s tim prigovorima, Ustavni sud prije svega zapaža da je identične prigovore apelantica iznosila tokom postupka koristeći zakonom propisane pravne lijekove i da su se istim prigovorima bavili i Kantonalni i Vrhovni sud, koji su, suprotno tvrdnjama apelantice, detaljno ispitali bitne prigovore apelantice (vidi tač. od 14. do 20. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitao prigovor apelantice u vezi sa odlukom o razrješenju apelantice sa funkcije sekretara. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio obrazloženje Kantonalnog suda da je odluka o razrješenju donesena zbog isteka vremenskog roka na koji je ugovor zaključen, da se stoga radi o deklaratornoj odluci povodom koje apelantica nije mogla koristiti pravni lijek kod tuženog, niti je postojala zakonska mogućnost da ugovor koji je apelantica zaključivala sa NO tuženog, u smislu člana 281. Zakona o privrednim društvima FBiH, preraste u ugovor na neodređeno vrijeme, kao što je to, po shvataju Vrhovnog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud. U vezi sa tvrdnjom apelantice da joj osporena odluka o razrješenju nikada nije dostavljena, što, po ocjeni apelantice, per se dovodi do kršenja njenog prava na pravično suđenje, odnosno prava na „dostavu odluke“, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud i Vrhovni sud tim prigovorom nisu posebno bavili, niti su se o tome očitovali. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je sporna odluka o razrješenju provedena kao dokaz tokom postupka, te da je apelantica stoga imala mogućnost da u parnici pred redovnim sudovima ospori odluku o razrješenju, čiju zakonitost su redovni sudovi ispitali. Stoga, u takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da je apelantici u sudskom postupku bilo omogućeno da ospori odluku, pri čemu činjenica da konačnom odlukom u ovom postupku nije utvrđena nezakonitost odluke o razrješenju per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje.

47. U vezi sa prigovorom apelantice da ju je Kantonalni sud mimo žalbenih razloga obavezao na naknadu troškova parničnog postupka, suprotno stavu prvostepenog suda da svaka stranka snosi svoje troškove postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom odlukom uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosađujućem dijelu odluke. Shodno tome, Kantonalni sud je u odredbama ZPP imao ovlaštenje da odluči o troškovima postupka u cijelosti. Imajući u vidu da je apelantica u cijelosti izgubila spor, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni člana 386. stav 1. i člana 397. stav 2. ZPP, koje je Kantonalni sud primijenio odlučujući o troškovima postupka. U vezi sa prigovorom apelantice da su sudovi trebali ispitati da li je tuženi zaista bio u „ekonomskoj stisci“ koja bi opravdala otkaz ugovora o radu u smislu člana 87. ZOR-a, Ustavni sud podsjeća da prema odredbama ZPP raspravno načelo obavezuje stranke u postupku da iznesu sve činjenice na kojima temelje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Stoga, obaveza apelantice je bila da ponudi dokaze za svoje tvrdnje i da u sudskom postupku svoje tvrdnje i dokaže.

48. Krećući u okviru svoje nadležnosti koja u pravilu isključuje djelovanje kao sud „četvrte instance“, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost u segmentima na koje apelantica ukazuje. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

50. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

51. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom parničnom postupku u odnosu na dužinu trajanja postupku donio Odluku broj AP 1062/15 kojom je odlučeno o apelaciji apelantice broj AP 512/17 koju je apelantica podnijela zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka. Odlukom broj AP 1062/15 utvrđeno je kršenje prava apelantice na suđenje u razumnom roku zbog činjenice da je predmet od podnošenja tužbe (22. septembar 2009. godine) do donošenje presude Kantonalnog suda (31. mart 2017. godine) trajao sedam godina i šest mjeseci (op. cit., AP-1062/15, tačka 53).

52. Budući da apelantica u blagovremenoj dopuni apelacije ponovo ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na cijeli postupak, Ustavni sud podsjeća da je period do donošenje presude Kantonalnog suda već ispitan u Odluci broj AP 1062/15, te da se stoga taj period ovom odlukom neće i ne može ponovo ispitivati jer bi se, u suprotnom, pokrenulo pitanje presuđene stvari.

53. U takvim okolnostima Ustavni sud će ispitati dužinu trajanja postupka koji nije obuhvaćen Odlukom broj AP 1062/15, odnosno postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji apelantice kojom je osporila presudu Kantonalnog suda od 31. marta 2017. godine.

54. Dakle, postupak pred Vrhovnim sudom je od izjavljivanja revizije apelantice (15. maj 2017. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (24. septembra 2020. godine) trajao tri godine i četiri mjeseca. Upravo je to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta garancija prava na suđenje u razumnom roku.

Analiza dužine trajanja postupka

55. Ustavni sud prije svega zapaža da se radilo o radnom sporu, koji je po odredbama ZPP hitan, koji je prije postupka pred Vrhovnim sudom već trajao neprihvatljivo dugo (sedam godina i šest mjeseci) zbog čega je Ustavni sud utvrdio da je apelantici zbog dužine trajanja postupka prekršeno pravo na pravično suđenje. Upravo ta činjenica je bila dodatni razlog da Vrhovni sud odluku o reviziji donese u razumnom roku. Vrhovnom sudu su trebale tri godine i četiri mjeseca za donošenje odluke, i to u predmetu koji je po zakonu hitan, što je neprihvatljivo dug period, za što Vrhovni sud nije dao nikakvo opravdanje. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog da iznosi dodatnu argumentaciju u vezi sa ovim pitanjem budući da je očito da dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

56. Ustavni sud zaključuje da je u postupku pred Vrhovnim sudom došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina postupka pred Vrhovnim sudom bila pretjerano duga.

Pitanje naknade nematerijalne štete

57. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

59. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali prigovori

60. Apelantica se poziva na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a kršenje tog prava, u suštini, veže za kršenje prava na pravično suđenje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i ocijenjeni neosnovanim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovanim.

61. U vezi sa pozivanjem apelantice na kršenje odredaba iz Konvecije MOR-a, Ustavni sud ove prigovore smatra neosnovanim budući da su redovni sudovi ispitali zakonitost odluka čije je poništenje apelantica tražila u postupku pred redovnim sudovima i da u postupku nije utvrđeno da je tuženi postupao nezakonito prilikom donošenja osporneih odluka.

VIII.Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je postupak pred Vrhovnim sudom trajao duže od tri godine što je neprihvatljivo dug period za koji Vrhovni sud nije naveo nikakvo opravdanje.

63. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, obrazložio neosnovanost tužbenog zahtjeva a iz datog obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelantica ukazala.

64. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se pozivanje na kršenje tog prava zasniva na istim navodima iznesenim u odnosu na pravo na pravično suđenje, a neosnovanost tih prigovora je razmotrena u okviru prava na pravično suđenje.

65. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4033/20 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio