Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4544/20 (R. E.)
Odluka donesena 06. 07. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4544/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4544/20, rješavajući apelaciju Radenka Erića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Radenka Erića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 019521 19 U od 12. novembra 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da Radenku Eriću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Erića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 019521 19 U od 12. novembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radenko Erić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 019521 19 U od 12. novembra 2020. godine. Apelant je 25. maja, te 3, 6 i 7. juna 2022. godine dopunio apelaciju (na traženje Ustavnog suda dostavio određenu dokumentaciju).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 24. januara 2022. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 9. februara 2022, a Federalni zavod 16. februara 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 24. februara 2022. godine apelantu posredstvom zastupnika na izjašnjenje.
5. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 17. aprila 2008. godine Kantonalnoj administrativnoj službi za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) podnio zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjeran dio invalidske penzije koji pada na teret Federalnog zavoda u skladu sa čl. 5. i 6. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama iz penzijsko-invalidskog osiguranja između Federacije BiH i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum).
8. U periodu od 23. oktobra 2012. godine do 11. decembra 2017. godine predmet je dva puta vraćan na ponovni postupak pred prvostepeni organ uprave. Dakle, u navedenom periodu Administrativna služba je donijela dva rješenja (23. oktobra 2012. i 8. decembra 2014. godine), Federalni zavod dva rješenja (21. februara 2013. i 18. maja 2015. godine) i Kantonalni sud dvije presude (7. marta 2014. i 11. decembra 2017. godine).
9. Nadalje, Rješenjem Administrativne službe broj 1820-4062/15-3 od 30. novembra 2018. godine apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije koji pada na teret Federalnog zavoda u mjesečnom iznosu od 26,5611 KM počev od 5. januara 2011. godine. Određeno je da utvrđeni iznos penzije apelantu pripada i na dan donošenja rješenja. Istim rješenjem određeno je da visina penzije počev od 1. marta 2018. godine iznosi 49,9231 KM mjesečno, te da apelantu isplata po ovom rješenju pripada od 5. januara 2011. godine. Istim rješenjem je određeno da se ranije doneseno rješenje o apelantovom pravu zamjenjuje ovim rješenjem, te da se korisniku penzije koji stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju penzija ne isplaćuje za period trajanja osiguranja.
10. U obrazloženju je navedeno da je Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) broj 1820.7-9752/16 od 1. novembra 2016. godine apelantu priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije počev od 13. maja 2016. godine, te da je penzija određena od penzijskog osnova u određenom iznosu, prema penzijskom stažu ostvarenom u BiH. Nadalje, da je prema konačnom nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta za medicinsko vještačenje u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja, stručnog organa u prvom stepenu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Institut) od 5. januara 2011. godine utvrđeno da kod apelanta postoji gubitak radne sposobnosti počev od 5. januara 2011. godine nastao usljed posljedica bolesti. Utvrđeno je da apelantov ukupan penzijski staž ostvaren u Federaciji BiH i kod nosioca osiguranja Republike Srpske navršen do 5. januara 2011. godine iznosi 28 godina, četiri mjeseca i 25 dana. Takođe, da apelantov priznati staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja Republike Srpske preračunat u pune mjesece iznosi 215 mjeseci, a u Federaciji BiH 32 mjeseca, te da je u ukupan penzioni staž uračunat i staž sa uvećanim trajanjem od jedne godine, sedam mjeseci i 17 dana. Osim toga, ukazano je da je radni vijek pokriven penzionim stažom više od ¾, da navršeni penzijski staž pokriva 1/3 i više radnog vijeka, te da je apelant 5. januara 2011. godine ispunio uslove za sticanje prava na invalidsku penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
11. Ukazano je da su za obračun penzijskog osnova uzete plate, odnosno osnovica osiguranja od 1976. godine do datuma prestanka osiguranja 2010. godine i da iznosi 323.577,435 KM, te da obezbjeđuje apelantu najpovoljniji iznos penzije po ostvarenim platama. Nadalje je ukazano da, prema ukupnom radnom stažu i pokrivenošću radnog vijeka penzijskim stažom, invalidska penzija je u skladu sa članom 56. Zakona o PIO određena u visini od 63,36 % penzijskog osnova, te da iznosi 205.018,662 KM mjesečno. Nadalje, da utvrđeni iznos penzije služi kao osnov za određivanje srazmjernog dijela penzije koji pada na teret Federalnog zavoda i da iznosi 26,561 KM (obračunato po formuli 205.018,662 : (32+215) x 32)), da će se isplaćivati mjesečno po osnovu raspoloživih sredstava, odnosno uz primjenu isplatnog koeficijenta utvrđenog odlukom Federalnog zavoda. Ukazano je da je visina penzije 1. marta 2018. godine utvrđena u skladu sa članom 140. Zakona o PIO („Službene novine FBiH“ broj 13/18), te da iznosi 49,9231 KM mjesečno.
12. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-2-41-19/12 od 1. avgusta 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.
13. U obrazloženju Federalni zavod je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog organa uprave, te je ukazao da je prvostepeno rješenje pravilno i da je doneseno u skladu sa odredbama Zakona o PIO i Sporazumom. Takođe je ukazao da apelant tokom postupka ni na koji način nije oštećen s obzirom da je u konkretnom slučaju za određivanje pripadajućeg iznosa njegove penzije uzet iznos od 205.018,662 KM, a on je veći od iznosa najniže penzije (179,61 KM).
14. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 019521 19 U od 12. novembra 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2/2-35-2-41-19/12 od 1. avgusta 2019. godine.
15. U obrazloženju je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni organ uprave, nakon donošenja Presude Kantonalnog suda broj 03 0 U 014062 15 U od 11. decembra 2017. godine utvrdio da je rješenjem Fonda PIORS od 1. novembra 2016. godine apelantu priznato pravo na srazmjerni dio invalidske penzije počev od 13. maja 2016. godine, da je prema konačnom nalazu, ocjeni i mišljenju Instituta od 5. januara 2011. godine kod apelanta utvrđeno postojanje gubitka radne sposobnosti usljed posljedica bolesti, da apelantov ukupan penzijski staž u Federaciji BiH i Republici Srpskoj iznosi 28 godina, četiri mjeseca i 25 dana, da priznati staž ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine u Republici Srpskoj preračunat u pune mjesece iznosi 215 mjeseci, a u Federaciji BiH 32 mjeseca, te da je u ukupan penzijski staž uračunat i staž sa uvećanim trajanjem od jedne godine, sedam mjeseci i 17 dana.
16. U skladu sa tim je navedeno da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno primijenili procesno i materijalno pravo, te da je pravilno izračunat srazmjerni dio penzije. S tim u vezi, ukazano je da je apelantu penzija utvrđena u skladu sa članom 7. Sporazuma i određena u visini od 205.018,662 KM (koji iznos je veći od iznosa najniže penzije iz tog vremenskog perioda od 179,61 KM), da je srazmjerni dio penzije koja apelantu pripada u skladu sa članom 8. Sporazuma utvrđena tako što je iznos apelantove penzije od 205.018,662 KM podijeljen sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod oba nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine (32+215) i pomnožen sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Federalnog zavoda (32 mjeseca) na koji način je dobijen srazmjeran iznos invalidske penzije od 265.611 KM, što je u obrazloženju prvostepenog rješenja pravilno prikazano formulom. S tim u vezi, ukazao je da je neosnovan apelantov tužbeni navod da mu Federalni zavod do momenta ostvarivanja prava na srazmjerni dio invalidske penzije kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj mora osigurati isplatu najniže penzije srazmjerno stažu ostvarenom u Federaciji BiH, budući da bi taj iznos apelantu pripao samo u slučaju da je njegov iznos penzije manji od iznosa najniže penzije, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je iznos apelantove penzije od 205.018,662 KM veći od iznosa najniže penzije od 179,61 KM iz perioda kada je apelant stekao to pravo. Osim toga, ukazano je da je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio penzije sa isplatom počev od 5. januara 2011. godine, tj. 66 mjeseci ranije u odnosu na period od kada je apelant to isto pravo ostvario i kod drugog nosioca osiguranja.
17. Nadalje je navedeno da je u apelantov penzijski staž ostvaren u Republici Srpskoj nakon 30. aprila 1992. godine priznat i poseban (vojni) staž u trajanju od osam godina, dva mjeseca i 10 dana, koji zajedno sa radnim stažom od devet godina, dva mjeseca i šest dana preračunat u pune mjesece iznosi 215 mjeseci, što je u skladu sa članom 5. stav (2) Sporazuma kojim je propisano da poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je priznao taj staž, što je u konkretnom slučaju nosilac osiguranja u Republici Srpskoj.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
19. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno pravo. U skladu sa tim, apelant ističe da je u konkretnom slučaju pogrešno izračunat zbir njegovog ukupnog staža u Republici Srpskoj ostvaren nakon 30. aprila 1992. godine. Apelant smatra da Federalni zavod nije pravilno postupio po uputstvu Kantonalnog suda u presudama donesenim 7. marta 2014. i 11. decembra 2017. godine, što je uticalo na dužinu trajanja postupka, te da Federalni zavod apelantu do momenta ostvarivanja prava na srazmjeran dio penzije kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj nije osigurao isplatu zagarantovane penzije, što je suprotno odredbama člana 72. Zakona o PIO.
II.Odgovor na apelaciju
20. Federalni zavod je naveo da je, u skladu sa Zakonom o PIO i Sporazumom, predmetni postupak i u prvom i u drugom stepenu proveden pravilno i zakonito, da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije. Federalni zavod je istakao da se poseban staž, koji je apelant ostvario u Vojsci Republike Srpske u trajanju od osam godina, dva mjeseca i 10 dana, nije mogao uračunati u staž ostvaren kod nosioca osiguranja Federalnog zavoda s obzirom da je odredbom člana 5. stav (2) Sporazuma propisano da poseban staž uzima u obzir nosilac osiguranja koji je taj staž priznao. U skladu sa tim je istakao da je Federalni zavod apelantov poseban staž „uzeo“ prilikom određivanja visine penzije, u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. Sporazuma, te da je apelantov radni staž ostvaren u Republici Srpskoj utvrđen na osnovu potvrde Fonda PIORS od 21. jula 2014. godine. Federalni zavod je istakao da je ispoštovao rokove za postupanje, da je nastojao da na pravilan i zakonit način osigura provođenje cjelokupnog postupka za koji je nadležan kako u prvom, tako i u drugom stepenu, te da se srazmjeran dio invalidske penzije apelantu u kontinuitetu uredno isplaćuje.
21. Kantonalni sud smatra da u toku postupka nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
22. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (“Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primjenjuju.
Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.
Član 7.
U slučaju kad je osiguranik poslije 30. aprila 1992. godine penzijski staž navršio kod više Nosilaca osiguranja, svaki Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine određuje penziju po propisima koje primjenjuje, uz primjenu čl. 5. i 6. ovog sporazuma, a nakon toga određuje dio penzije koji pada na njegov teret.
Član 8.
Srazmjerna penzija koja pada na teret svakog Nosioca osiguranja određuje se tako da se iznos penzije određen na način predviđen u članu 7. ovog sporazuma podijeli sa ukupnim brojem mjeseci penzijskog staža navršenog kod sva tri Nosioca osiguranja poslije 30. aprila 1992. godine i pomnoži sa brojem mjeseci penzijskog staža navršenog u istom periodu kod Nosioca osiguranja koji određuje srazmjernu penziju.
Prilikom određivanja srazmjerne penzije, penzijski staž do 15 dana zanemaruje se, a preko 15 dana uzima se kao jedan mjesec penzijskog staža.
23. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 56.
(1) Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada određuje se u procentu u zavisnosti od broja godina penzijskog staža i pokrivenosti radnog vijeka penzijskim stažom, i iznosi:
Navršeni penzijski staž (godina) Pokrivenost radnog vijeka penzijskim stažom 3/4 i više% Pokrivenost radnog vijeka penzijskim stažom manje od 3/4% 28 63,36 61,96 Član 82. stav (4) (4) Staž osiguranja kod različitih nosilaca penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji i Republici Srpskoj priznavat će se u skladu sa ugovorom zaključenim između navedenih subjekata.
(…).
24. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – OUS FBiH, 94/20 – Rješenje US FBiH, 90/21 i 19/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18 od 21. januara 2018. godine) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 140. stav (1) (Isplata penzija korisnicima koji ostvaruju pravo) (1) Korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su prava ostvarili po propisima koji su primjenjivani do stupanja na snagu ovog zakona, ta prava se obezbjeđuju i dalje, u dostignutom iznosu posljednje isplaćene penzije, odnosno penzije usklađene sa posljednjim koeficijentom prije stupanja na snagu ovog zakona i dalje će se usklađivati po odredbama ovog zakona.
25. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
26. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
27. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 019521 19 U od 12. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud konstatuje da je apelant pokrenuo postupak radi ostvarivanja prava na srazmjerni dio invalidske penzije, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
36. Iz apelacionih navoda u suštini proizlazi da apelant smatra mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ukupan staž koji je apelant ostvario kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj, te da Federalni zavod apelantu do momenta ostvarivanja prava na srazmjeran dio penzije kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj nije osigurao isplatu zagarantovane penzije, što je suprotno odredbama člana 72. Zakona o PIO.
37. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud u osporenoj presudi kao konačnoj odluci, te organi uprave dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja na koji način je apelantu određen srazmjeran dio invalidske penzije koji pada na teret Federalnog zavoda, primjenom relevantnih odredaba Zakona o PIO i Sporazuma. U odnosu na apelantov prigovor da ograni uprave nisu pravilno izračunali njegov ukupan staž ostvaren u Republici Srpskoj, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave u obrazloženju prvostepenog rješenja detaljno obrazložio način utvrđenja ukupnog penzijskog staža koji je apelant ostvario kod oba nosioca osiguranja, te način obračuna i određivanja visine srazmjernog dijela invalidske penzije koji apelantu po Zakonu o PIO pripada (vidi tač.10. i 11. ove odluke), što su kao pravilno i zakonito prihvatili Federalni zavod, te Kantonalni sud u osporenoj konačnoj odluci. U odnosu na apelantove navode da Federalni zavod nije pravilno postupio po uputstvu Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave, nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 11. decembra 2017. godine, u postupku ponovo utvrđivao činjenično stanje, odnosno ispunjenost uslova za ostvarivanje prava na srazmjeran dio invalidske penzije, te da je odlučujući treći put o apelantovom zahtjevu donio rješenje koje je kao pravilno i zakonito prihvatio Federalni zavod, te Kantonalni sud. Nadalje, u odnosu na apelantove prigovore da Federalni zavod apelantu do momenta ostvarivanja prava na srazmjeran dio penzije kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj nije osigurao isplatu zagarantovane penzije, Ustavni sud nalazi da su navedeni prigovori detaljno obrazloženi od organa uprave i Kantonalnog suda u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost (vidi činjenični dio odluke).
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u vezi s kršenjem člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovana.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantna načela
40. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 17. aprila 2008. godine, kao dana podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na srazmjeran dio invalidske penzije, do 12. novembra 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 12 godina i sedam mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem je apelant tražio ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud ne može zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta, koji svojim ponašanjem nije uticao na dužinu trajanja postupka.
43. U odnosu na ponašanje organa uprave i Kantonalnog suda, Ustavni sud ponavlja da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjerni dio invalidske penzije podnio 17. aprila 2008. godine, te da je predmetni postupak okončan tek presudom Kantonalnog suda od 12. novembra 2020. godine, dakle, nakon 12 godina i sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da su odluke organa uprave u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom kao nepravilne dva puta poništene i predmet je dva puta vraćan na ponovni postupak. Naime, presudom Kantonalnog suda od 11. decembra 2017. godine predmet je po drugi put vraćen na ponovni postupak, te se devet godina i osam mjeseci nakon podnošenja zahtjeva ponovo našao u početnoj fazi, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dug period i postupanje koje nije u skladu sa standardima prava na pravilno suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu od 12 godina i sedam mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.200,00 KM.
47. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Vlada Federacije BiH je dužna platiti ovu naknadu budući da je postupak u najvećoj mjeri trajao pred organima uprave (a imajući u vidu pravni status Federalnog zavoda), koji su u postupku donosili nepravilne odluke koje su više puta poništene i predmet je vraćan na ponovni postupak.
48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 12 godina i sedam mjeseci. Dužini postupka u najvećoj mjeri doprinijelo je vraćanje predmeta na ponovni postupak u više navrata.
50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kada u obrazloženju odluka upravnih organa i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava na apelantovu štetu, te kada su organi uprave i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasne razloge.
51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić