Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1788/22 (A. T.)
Odluka donesena 14. 07. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1788/22
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 07. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1788/22, rješavajući apelaciju Aleksandra Tucikešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 14. jula 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Aleksandra Tucikešića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029157 20 Kžk od 15. aprila 2022. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksandar Tucikešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Pizović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029157 20 Kžk od 15. aprila 2022. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom se odgađa izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 27. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 3. i 15. juna 2022. godine. Dostavljeni odgovori su poslani na izjašnjenje apelantovom opunomoćeniku10. i 15. juna 2022. godine, koji Ustavnom sudu u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0015920 18 od 14. novembra 2019. godine T.K., D.D. i apelant optuženi su da su na način, u vrijeme i na mjestu, kako je to opisano u činjeničnom dijelu optužnice, počinili krivična djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa čl. 29. i 53. KZBiH. Tokom trajanja glavnog pretresa T.K. i D.D. su sa Tužilaštvom BiH zaključili pismene sporazume o priznanju krivice. Nakon toga Sud BiH je u odnosu na T.K. i D.D. razdvojio krivični postupak i završio ga pod brojem S1 2 K 034924 20 K, a postupak protiv apelanta je nastavljen pod brojem S1 2 K 029157 19 K.
6. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanima u izreci presude počinio krivična djela za koja je optužen. Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i jedinstvena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta navedena imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, te je obavezan naknaditi štetu Bosni i Hercegovini u iznosima označenima u presudi.
7. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv Presude broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine. Žalba Tužilaštva BiH je djelomično uvažena u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako što je apelantu za krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi kao glavna kazna izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u ostalom dijelu žalba Tužilaštva odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Odlučujući o apelaciji koju je apelant podnio protiv Presude Suda BiH broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3879/20 od 2. decembra 2021. godine (vidi, www.ustavnisud.ba, u daljnjem tekstu: Odluka broj AP 3879/20). Tom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Presuda Suda BiH broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine je ukinuta i predmet je vraćen Sudu BiH, koji je obavezan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Osporena odluka
9. U postupku izvršenja Odluke broj AP 3879/20 Sud BiH u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, nakon ponovnog razmatranja žalbi, donio Rješenje broj S1 2 K 029157 22 Kž 2 od 31. januara 2022. godine kojim se žalba apelantovog branioca uvažava, Presuda Suda BiH broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine ukida i određuje održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.
10. Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, donijelo Presudu broj S1 2 K 029157 22 Kžk od 15. aprila 2022. godine kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama bliže opisanima u izreci presude (identično kao i u prethodno vođenom postupku) počinio krivična djela za koja je optužen. Apelantu je za krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. KZBiH utvrđena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM, a za krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, kao glavna kazna, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i kao sporedna kazna – novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, pa je, uz primjenu člana 53. stav 3. KZBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 7.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 1.400,00 eura, te je apelant obavezan naknaditi štetu BiH i troškove krivičnog postupka u navedenim iznosima.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da u toku pretresa pred Apelacionim vijećem optužba i odbrana nisu predlagale nove dokaze, te da su se saglasile da se svi dokazi optužbe izvedeni u prvostepenom postupku ne izvode ponovo, niti da se čitaju, već da se prihvate i ocijene prilikom donošenja presude. Slijedom toga, prihvaćeni su iskazi saslušanih svjedoka optužbe, i to: iskazi ranije optuženih T.K. i D.D., saslušanih u svojstvu svjedoka, te svjedoka B.H., M.P., H.B. i prikrivenog istražioca kodnog imena “Dušan”. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je prihvatilo i u dokaznu građu uvrstilo materijalne dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka (detaljno opisane na str. od 9. do 13. presude).
12. Dalje, u presudi je Apelaciono vijeće ukazalo na sadržaj Odluke broj AP 3879/20 i citiralo tač. 58. i 71. te odluke. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo da je u Odluci broj AP 3879/20, pored niza apelantovih navoda-prigovora koji su istaknuti u apelaciji, a koji su potpuno identični prigovorima koje je ranije razmatralo i prvostepeno i drugostepeno vijeće i ocijenilo ih neosnovanim, Ustavni sud konstatirao jedino i isključivo povredu prava na pravično suđenje koja se ogleda u činjenici da se pobijana presuda u odlučujućoj mjeri zasnivala na iskazima svjedoka saoptuženih (T. K. i D.D.) koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice, a sud nije dao „dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret“.
13. Apelaciono vijeće je ponovo preispitalo sve procesne prigovore koje je odbrana isticala tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, kao i u podnesenoj apelaciji, i koji nisu dovedeni u pitanje odlukom Ustavnog suda, niti je Ustavni sud u vezi sa njima izdao bilo kakav nalog, instrukciju, niti iskazao suprotan stav. Apelaciono vijeće je obrazložilo stav o neosnovanosti prigovora o nezakonitosti iskaza saoptuženih T.K. i D.D. zbog istaknutog dupliciteta procesnih uloga stranaka u postupku i prigovor da je prvostepeni sud u nezakonitoj proceduri izmijenio redoslijed izvođenja dokaza (bliže opisano u tač. 31. i 32. presude).
14. Apelaciono vijeće je istaklo da je apelantova odbrana osporavala i kredibilitet svjedoka T.K. i D.D., akcentirajući da je riječ o licima koja su bila optužena za istovjetna krivična djela, te da su njihova svjedočenja rezultat postignutog sporazuma o priznanju krivice i uvjetovanosti sporazuma i sadržaja datih izjava, motivirana željom za postizanjem što blažih krivičnopravnih sankcija. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelantov branilac optuženim T.K. i D.D. postavljao konkretna pitanja, kada su optuženi kategorički negirali bilo kakvo uvjetovanje od tužioca i njegov utjecaj na sadržaj datog iskaza, kao i postojanje bilo kakvih motiva za terećenje apelanta, osim motiva da sve priznaju i kažu potpunu istinu, a nakon što su im predočeni rezultati posebnih istražnih radnji i drugi dokazi Tužilaštva BiH. Pored toga, ukazano je i na činjenicu da su u momentu davanja iskaza na glavnom pretresu, i prema tvrdnji odbrane, saoptuženi T.K. i D.D. već imali usaglašen sporazum o priznanju krivice, čiji dio je i konkretno definirana sankcija.
15. Apelaciono vijeće je istaklo da je, nakon ocjene iskaza svjedoka/saoptuženih T.K. i D.D., svjedoka B.H. i M.P., zaposlenika SIPA-e na poslovima istražilaca, koji su u konkretnom predmetu vršili istražne radnje i ostvarili saradnju sa informantom koji im je i prenio informaciju o nezakonitostima zaposlenika na carinskom prelazu Gradiška, zatim, svjedoka H.B., koji je vozio kamion natovaren polovnom bijelom tehnikom, kao i iskaza prikrivenog istražioca „Dušana“, te analize materijalnih dokaza - izvještaja prikrivenog istražioca „Dušana“ sa sadržajima presretnutih razgovora tada osumnjičenih, kao i njegovih kontakata sa saoptuženim T.K. i D.D., utvrdilo da je apelant kriv za opisane krivičnopravne radnje. Apelaciono vijeće je zaključilo da se utvrđeno činjenično stanje i odluka o proglašavanju apelanta krivim za krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret ne zasnivaju „jedino i isključivo na iskazima svjedoka T.K. i D.D. nego i na brojnim drugim dokazima provedenim u toku postupka, koji potkrepljuju ključne dijelove iskaza svjedoka T.K. i D.D. i ujedno potvrđuju njihovu objektivnost i tačnost“. Takvi dokazi, prema ocjeni Apelacionog vijeća, čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje ne samo da u potpunosti potkrepljuju iskaze svjedoka T.K. i D.D. nego i upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pored ostalih činjenica koje idu u prilog ovakvom zaključku, Apelaciono vijeće je imalo u vidu i činjenicu da ni sam apelant nijednog momenta nije tvrdio da je u inkriminirano vrijeme na graničnom prijelazu Gradiška postojao neki drugi Aleksandar, zvani Aco (što je najčešći nadimak lica sa imenom Aleksandar) kao šef smjene, niti da je uopće neko drugi, a ne on, u to vrijeme bio šef T.K. i D.D. i imao obavezu da nadzire njihov rad.
16. Apelaciono vijeće je istaklo „da i izvedeni dokazi“ nesumnjivo potvrđuju da se apelant udružio i povezao sa sada osuđenim T.K. i D.D. i tako postao pripadnik grupe ljudi povezanih radi izvršenja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH i pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je svako od njih trojice u skladu sa funkcijom koju je obavljao, odnosno ovlaštenjima koja je imao u skladu sa svojim radnim mjestom, davao svoj udio u izvršenju navedenog krivičnog djela. Tako je apelant, kao viši stručni saradnik-vođa smjene u Carinskom referatu na graničnom prijelazu Gradiška, u okviru svojih ovlaštenja, te obima i sadržaja poslova određenih Pravilnikom „propuštao dužnost nadzora nad pravilnošću rada carinika T.K. i D.D., te davao odobrenje za realizaciju prethodno dogovorenog plana uvoza polovne bijele tehnike preko graničnog prijelaza Gradiška bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora i plaćanja uvoznih dažbina“ i raspoređivao dobiveni novac na koji način je kao pripadnik grupe davao svoj udio u izvršenju krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH. Izvedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju povezanost apelanta sa osuđenim T.K. i D.D. i njihovih radnji u izvršenju krivičnog djela koje su se međusobno nadopunjavale, budući da su T.K. i D.D. kao saradnici-carinici propuštali da izvrše obavezan carinski nadzor i naplatu uvoznih dažbina, dok je apelant, kao vođa smjene i njihov neposredni pretpostavljeni, propuštao izvršiti nadzor nad pravilnošću njihovog rada i unaprijed odobravao njihovo nezakonito postupanje. Sve to su u svojim iskazima potvrdili T.K. i D.D., saglasno navodeći da su u pogledu onoga što su razgovarali i dogovarali sa informantom i „Dušanom“ oko predmetnog uvoza polovne bijele tehnike o svemu obavještavali apelanta kao svog šefa i da bez njegovog znanja i odobrenja nisu mogli propustiti kamion sa robom bez izvršenog carinskog nadzora i naplate uvozne dažbine. Navedeno je da su T.K. i D.D. „zbog toga i tražili saglasnost od apelanta, te tek nakon što su je dobili, definitivno prihvatili ponudu prikrivenog istražitelja i informanta“. Obojica su bili dosljedni u tvrdnji da su novac primljen za propuštanje izvršenja službenih radnji predali upravo apelantu, koji je novac dalje raspoređivao. Na istinitost navedenih tvrdnji svjedoka o konstantnom obavještavanju apelanta, njegovoj informiranosti i ulozi, te uvjetovanosti realizacije njegovim stavom i odobrenjem nesumnjivo upućuje i činjenica da su T.K. i D.D. sa konačnim odgovorom o realizaciji dogovora sa informantom i prikrivenim istražiteljem i realizacijom plana zaista čekali do povratka apelanta sa godišnjeg odmora, te da to nisu bile prazne riječi i izmišljeni razlog. U protivnom, da su bez apelantovog znanja i odobrenja mogli „odraditi“ planirani posao, sasvim je logično da bi upravo iskoristili vrijeme njegovog odsustva i odradili traženo, a sav primljeni novac u iznosu od 2.000,00 eura zadržali za sebe, a ne čekali povratak šefa i nakon prijema novca čekali da im on udijeli po 300,00 KM, a sve ostalo zadrži za sebe.
17. Činjenica da je apelant, obavljajući poslove i zadatke radnog mjesta viši stručni saradnik-vođa smjene u Carinskom referatu na graničnom prijelazu Gradiška, bio dužan da se stara o pravilnosti rada zaposlenih u smjeni (saradnika-carinika) u pogledu primjene propisa, u konkretnom slučaju i carinika T.K. i D.D., te da preduzima odgovarajuće mjere u slučaju da postoje elementi carinskog prekršaja, nesumnjivo proizlazi iz navedenih odredaba Pravilnika kojima je propisan opis poslova apelantovog radnog mjesta. Da je apelant postupio upravo suprotno i propustio da se stara o pravilnosti rada carinika T.K. i D.D., Apelaciono vijeće je utvrdilo na osnovu iskaza koje su u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dali T.K. i D.D., „ali i svih drugih dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu koji u pogledu odlučnih činjenica nesumnjivo potvrđuju objektivnost i tačnost njihovih iskaza i potkrepljuju ih“. U tom smislu Apelaciono vijeće je istaklo da je svjedok H.B., koji je kritične prilike upravljao teretnim motornim vozilom na kojem se nalazila polovna bijela tehnika koju je dovezao iz Njemačke, koje je u inkriminirano vrijeme dovezao na granični prijelaz Gradiška, potvrdio da nije proveden carinski postupak na Carinskom referatu na graničnom prijelazu Gradiška, niti su plaćene uvozne dažbine. Ovo su potvrdili i svjedoci T.K., D.D. i prikriveni istražitelj kodnog imena “Dušan”. Svjedoci T.K. i D.D. su u svojim iskazima na detaljan i uvjerljiv način opisali i sve što je prethodilo uvozu i kako je došlo do dogovora o njemu mimo propisane carinske procedure i plaćanja carina. Obojica su potvrdila da su u augustu 2018. godine, prvo T.K. sam, a potom T.K. i D.D. zajedno, bila u kontaktu sa informantom „Fanatikosom“ i prikrivenim istražiocem kodnog imena „Dušan“ sa kojima su dogovorili uvoz šlepera polovne bijele tehnike preko graničnog prijelaza Gradiška bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, te kako su od njih za tu uslugu zahtijevali i primili poklon u vidu novca. Utvrđeno je da je navedeni dogovor realiziran 16. septembra 2018. godine, kada su na graničnom prijelazu Gradiška propustili teretno motorno vozilo sa priključkom na kojem se nalazila polovna bijela tehnika bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora. Svjedoci T.K. i D.D. su potvrdili da je o njihovom dogovoru sa informantom “Fanatikosom” i prikrivenim istražiocem “Dušanom” bio obaviješten njihov neposredni pretpostavljeni – apelant „koji se saglasio i odobrio provođenje plana uvoza bijele tehnike bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora“.
18. U tom smislu je u presudi interpretiran iskaz svjedoka T.K. (sadržaj interpretiran u tački 54., str. 27 i 28 presude) iz kojeg proizlazi da je apelant bio dio grupe koja je počinila predmetne krivičnopravne radnje opisane u izreci presude. Apelaciono vijeće je istaklo da je na gotovo potpuno identičan način predmetni krivičnopravni događaj, ulogu i učešće apelanta u njemu opisao u svom iskazu i svjedok D.D. (sadržaj interpretiran u tački 55., str. 28. i 29. presude), također, tvrdeći da je apelant bio upoznat sa svim i da se saglasio sa planom da on i T.K. propuste kamion sa polovnom bijelom tehnikom preko graničnog prijelaza Gradiška bez obavljanja redovnog postupka carinskog nadzora i da za tu uslugu prime novac. Svjedok D.D. je potvrdio da je novac u iznosu od 2.000,00 eura koji su primili na ime poklona da ne obave carinski nadzor od prikrivenog istražioca on lično predao šefu – apelantu. Dalje, u presudi je interpretiran i iskaz svjedoka “Dušana” koji je prethodno naveo da je on po zanimanju policijski službenik, odnosno istražilac za posebne operacije koji postupa po naredbama sudova i tužilaštava u BiH za provođenje posebnih istražnih radnji (sadržaj interpretiran u tački 55., str. od 30. do 32. presude). Apelaciono vijeće je istaklo da je iskaz svjedoka kodnog naziva “Dušan” u cijelosti saglasan sa sadržajem izvještaja koje je ovaj svjedok u svojstvu prikrivenog istražioca sačinjavao na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka f) ZKPBiH. Navedene posebne istražne radnje su provođene po naredbama Suda BiH, te su one, kao i audio i videosnimci uloženi kao dokazi u sudski spis. U tom smislu su u presudi interpretirani sadržaji izvještajā prikrivenog istražioca br. 16-04/2-04-1-511-1/18 od 3. augusta 2018. godine sa audiozapisom od 2. augusta 2018. godine, 16-04/2-04-1-511-2/18 od 16. augusta 2018. godine sa audiozapisom od 16. augusta 2018. godine i 12- 04/2-04-1-511-3/18 od 18. septembra 2018. godine sa videosnimkom od 16. septembra 2018. godine.
19. Navedeno je i da su svjedoci B.H. i M.P., zaposleni u SIPA-i na poslovima istražilaca, u svojim iskazima na glavnom pretresu potvrdili da su u konkretnom predmetu provodili istražne radnje i da su ostvarili saradnju sa informantom „Fanatikosom" koji im je prenio informaciju da je počeo da se bavi uvozom rabljene bijele tehnike iz zemalja EU. Svjedok B.H. je, također, naveo da je „Fanatikos“ bio registrirani informant Agencije. Nisu vodili istragu protiv apelanta, niti su protiv njega provođene posebne istražne radnje, ali mu je apelant poznat zbog toga što je T.K. prikrivenom istražiocu rekao da ne može ništa uraditi bez svog „šefa Ace“, koji je tada bio na godišnjem odmoru. Svjedok M.P. je u svom iskazu, također, potvrdio da mu je poznat informant kodnog naziva „Fanatikos“ sa kojim su sarađivali u predmetu kodnog naziva „Brend“. To lice im je ustupilo informaciju da se bavi uvozom rabljene bijele tehnike i da mu je lice sa graničnog prijelaza Gradiška ponudilo da bez carinskog nadzora i kontrole uveze robu za 1.500,00 eura bez carinskog nadzora i da će mu osigurati pratnju. Istraga je provođena protiv T.K. i D.D., dok predmet istrage nije bio apelant.
20. Apelaciono vijeće je navelo da je u cijelosti poklonilo vjeru iskazima svjedoka kodnog imena “Dušan” i svjedoka B.H. i M.P., nalazeći da su njihovi iskazi objektivni i tačni i da su svjedoci na objektivan i vjerodostojan način svjedočili o saznanjima do kojih su došli provođenjem istražnih radnji u ovom predmetu u svojstvu ovlaštenih službenih lica. Pored toga, iskazi ovih svjedoka su u potpunosti u saglasnosti sa sadržajem materijalnih dokaza - dostavljenim izvještajima o provođenju posebnih istražnih radnji i audio i videosnimcima. Kada su u pitanju svjedoci T.K. i D.D., stoji činjenica da se radi o svjedocima koji su, također, počinili isto krivično djelo kao i apelant. Međutim, to samo po sebi nije razlog da se iskazima ovih svjedoka ne može i ne treba pokloniti vjera, posebno imajući u vidu činjenicu da je prilikom njihovog saslušanja na glavnom pretresu apelantovoj odbrani pružena mogućnost unakrsnog ispitivanja i mogućnost da prilikom unakrsnog ispitivanja otkrije eventualne nedosljednosti u iskazima ovih svjedoka i da ih diskreditira, u čemu odbrana, po ocjeni Apelacionog vijeća, ipak, nije uspjela. Donoseći ovakav zaključak Apelaciono vijeće je, prije svega, imalo u vidu da su iskazi ovih svjedoka nesumnjivo potvrđeni iskazima drugih svjedoka-prikrivenog istražitelja, informanta, ovlaštenih službenih lica i vozača kamiona te sadržajem Izvještaja i audio video snimaka koji su prezentirani u toku pretresa, i to potvrđeni ne samo u pogledu toka događaja „nego i u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na ponašanje i radnje apelanta“. Uz to, i materijalni dokaz akt UIO koji se odnosi na vrijeme korištenja godišnjeg odmora apelanta u potpunosti potvrđuje tačnost iskaza svjedoka T.K. i D.D. u pogledu odsustva apelanta u vrijeme prvog sastanka T.K. i D.D. sa prikrivenim istražiteljem i informantom, a razlog odgađanja njihovog konačnog dogovora na prijedloge prikrivenog istražitelja i informanta za 10-ak dana - do povratka šefa sa godišnjeg odmora, čini sasvim razumnim i logičnim. Isto se odnosi i na odgovor T.K. i D.D. informantu i prikrivenom istražitelju datom prilikom sljedećeg susreta koji je naveden u izvještaju i snimljen. Vrijeme održavanja tog drugog susreta - sastanka (oko 3 ujutro) se, također, ukazuje adekvatnim odgovoru T.K. i D.D. da ni tada ne mogu dati konačan pristanak, nego tek kad upoznaju šefa i kad on odobri, a da to u tom momentu ne mogu, jer „šef spava, te ga oni ne mogu buditi“. Činjenica je da su T.K. i D.D. spominjali šefa – apelanta zbog toga što je prihvatanje prijedloga informanta i prikrivenog istražitelja i realizacija dogovaranog zavisila od saglasnosti i odobrenja šefa, a ne radi „davanja na značaju i podizanja cijene“, kako to branilac uporno tvrdi. U protivnom, da realizacija plana nije zavisila od odobrenja šefa – apelanta i da su ga spominjali samo zbog postizanja veće cijene, kako to odbrana tvrdi, sasvim je izvjesno da bi T.K. i D.D. već na prvom ili drugom sastanku dogovorili iznos naknade i upravo iskoristili odsutnost apelanta za realizaciju posla, te sav primljeni novac podijelili između sebe (a ne šefu –apelantu predali sve što su dobili). U prilog zaključku Apelacionog vijeća o neodrživosti teze odbrane o spominjanju šefa smjene samo radi podizanja veće cijene usluge, govori i činjenica da je prvobitna cijena koju je T.K. spominjao i indirektno tražio bila 10 eura po komadu bijele tehnike da bi, prema iskazu T.K. i D.D., apelant odredio da cijena bude sedam eura po komadu, što su saopćili informantu i prikrivenom istražitelju pri drugom susretu.
21. Nakon savjesne i brižljive ocjene iskaza svjedoka T.K. i D.D., pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim provedenim dokazima, Apelaciono vijeće je ocijenilo da se njihovim iskazima može pokloniti vjera, nalazeći da su oni objektivni i tačni, da su na detaljan i vrlo uvjerljiv način opisali kako se navedeni krivičnopravni događaj desio i kakva je bila uloga apelanta u njemu. Također, radi se o iskazima koji su apsolutno jasni i dosljedni u pogledu odlučnih činjenica, „te potkrijepljeni svim drugim izvedenim dokazima kako subjektivne, tako i objektivne prirode“. Pri tome Apelaciono vijeće na strani ovih svjedoka nije našlo niti jedan razlog, ni motiv da apelanta terete za nešto što on stvarno nije učinio, kako to tvrdi odbrana. Pored toga što ni sam apelant, osim sporazuma o priznanju krivice, nije ukazivao ni na jedan drugi mogući razlog zbog koga bi ga T.K. i D.D. nesnovano teretili, za Apelaciono vijeće se ukazuje sasvim nelogičnim zašto bi svjedoci uopće dovodili u vezu apelanta sa izvršenjem djela za koja su oni veće odlučili prihvatiti krivicu, a da on stvarno nije bio uključen u izvršenje. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, u situaciji da apelant nije bio dio tročlane grupe i da su T.K. i D.D. djelovali mimo njega, kako to odbrana tvrdi, spominjanje šefa pred informantom i prikrivenim istražiteljem samo radi podizanja cijene za T.K. i D.D. bi bilo i veoma rizično, jer bi ih u tom slučaju šef mogao otkriti, ili se slučajno sresti sa licima sa kojim se oni dogovaraju, a posebno zbog činjenice da se radilo o velikom vozilu (šleperu) i velikoj količini robe (320 komada bijele tehnike) koje teško može proći neopaženo ukoliko šef koji savjesno obavlja dužnost za koju prima plaću i zbog čega je postavljen na mjesto šefa smjene. U konkretnom slučaju, međutim, od samog početka pa sve do okončanja postupka kod T.K. i D.D. nije primjetan nikakav strah od šefa, da bi ih on mogao otkriti i sankcionirati ili prijaviti, nego sasvim suprotan stav - o svemu obavještavaju šefa, ne rade bez njegovog odobrenja, njemu donose primljeni novac, što sve govori o njegovoj pripadnosti grupi i udjelu u ostvarenju krivičnih djela za koje je optužen.
22. Apelaciono vijeće je ukazalo da su svjedoci T.K. i D.D. i prije glavnog pretresa na identičan način govorili o apelantovom učešću u izvršenju krivičnopravnih radnji, što jasno proizlazi i iz iskaza prikrivenog istražioca „Dušana“, kao i izvještaja o provođenju posebnih istražnih radnji i dostavljenih snimaka razgovora. Stoga, Apelaciono vijeće nije moglo prihvatiti ni tezu odbrane da su ti svjedoci apelanta teretili tek na glavnom pretresu i samo zbog toga da bi za sebe izdjejstvovali što blažu kaznu. Naprotiv, svjedoci T.K. i D.D. o apelantovom učešću govore od prvih kontakata sa informantom, kada nisu ni slutili ko su lica s kojima razgovaraju, niti da će biti otkriveni i doći u poziciju da razmišljaju o visini kazne, te da nikakve razlike između onoga što su o apelantu govorili ranije, prije sporazuma i onoga što su iskazali na glavnom pretresu, nije bilo.
23. Slijedom toga, Apelaciono vijeće je i u ponovnom postupku van razumne sumnje utvrdilo da je apelant svojim radnjama opisanim u izreci presude ostvario sva bitna obilježja bića krivičnih djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. i krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29. i 53. istog zakona.
24. Apelaciono vijeće je istaklo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant primio iznos od 2.000 eura, te za sebe zadržao 1.400 eura, zbog čega je ispunjen uvjet za postojanje svršenog krivičnog djela. Po ocjeni tog vijeća, u konkretnom slučaju nije od odlučnog značaja činjenica što novčani iznos od 1.400 eura, koji je apelant zadržao za sebe, nije pronađen prilikom pretresa njegovog stana, jer je od momenta kada je D.D. navedeni novčani iznos predao apelantu (16. august 2018. godine) pa do momenta kada je vršen pretres kod apelanta (26. februara 2019. godine) proteklo više od pet mjeseci za koje vrijeme je apelant sasvim izvjesno raspolagao navedenim novčanim iznosom ili ga sakrio.
25. Konačno, Apelaciono vijeće je ocijenilo da je potpuno irelevantna činjenica na kojoj odbrana istrajava, da prema apelantu nisu provođene posebne istražne radnje, jer ta okolnost nije dokaz da apelant nije učestvovao u izvršenju djela i da je optuženje rezultat manipulacije svjedoka-saoptuženih. U konkretnom slučaju posebne istražne radnje su provođene zavisno od količine informacija koje su nadležne službe imale u datom momentu. Tako su one prvo vođene samo u odnosu na T.K. da bi kasnije bile proširene i na D.D. Uz to, radi se o relativno kratkom periodu, te neprovođenje u odnosu na apelanta do momenta otkrivanja ni u kom slučaju ne znači da ne bi bile provođene u narednom periodu da je do vremena realizacije plana proteklo više vremena. To pogotovo ne može biti dokaz koji bi anulirao sve ostale dokaze koje je Apelaciono vijeće ocijenilo objektivnim i tačnim kako neposredne, tako i posredne koji nesumnjivo potkrepljuju iskaze svjedoka T.K. i D.D., kao direktnih učesnika događaja, i čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
26. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, da nisu postojale nikakve okolnosti koje bi dovele u sumnju ovakav zaključak, da je krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio svjestan svih zakonskih obilježja ovih krivičnih djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da se ukazana povreda ogleda u činjenici da Sud BiH nije postupio po obavezujućim i konačnim uputama Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3879/20. Apelant ukazuje da u novoj odluci Sud BiH samo „tobože“ ima u vidu navedene upute, dok se suštinski radi o identičnoj odluci“ ranije ukinutoj navedenom odlukom Ustavnog suda. Suština svega, kako apelant smatra, jeste da protiv apelanta postoji samo jedan dokaz, a to je iskaz T.K. i D.D., dok ostali dokazi s ciljem dokazivanja apelantove krivice ne postoje. U tom smislu apelant navodi da je Sud BiH u pobijanoj presudi na strani 21. tačka 39. zaključio da „odluka o proglašavanju apelanta krivim za krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret ne zasniva jedino i isključivo na iskazima T.K. i D. D. nego i na brojnim drugim dokazima provedenim u toku postupka, koji potkrepljuju ključne dijelove iskaza svjedoka T.K. i D.D. i ujedno potvrđuju njihovu objektivnost i tačnost“, pri tome ne navodeći koji su to dokazi. Na strani 24. tačka 46. pobijane presude se navodi da „izvedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju da se apelant udružio i povezao sa sada osuđenim T.K. i D.D.“, te da „izvedeni dokazi nesumnjivo potvrđuju povezanost apelanta sa osuđenim T.K. i D.D. i njihovih radnji u izvršenju krivičnog djela koje su se međusobno nadopunjavale“, opet ne navodeći o kojim „drugim izvedenim dokazima“ se radi osim iskaza T.K. i D.D. Apelant navodi da se i na str. 26-35. pobijane presude ocjenjuju izvedeni dokazi, ali kako apelant smatra, ti dokazi, osim iskaza tada optuženih T.K. i D. D., nikako ne inkriminiraju apelanta, a svakako nisu neposredni dokazi. Tako, u tački 50. pobijane presude se ocjenjuje iskaz svjedoka H.B. koji niti jednom nije spomenuo apelanta, tač. 54. i 55. se ocjenjuju iskazi T.K. i D. D., tač. 56. i 57. se ocjenjuje iskaz svjedoka „Dušana“, koji nikako ne inkriminira, niti zna za apelanta osim onoga što mu je T.K. rekao u dva navrata („šef na godišnjem odmoru“, „šef spava“), tač. 65. i 66. se ocjenjuju iskazi svjedoka B.H. i M.P. koji ne samo da nemaju nikakva saznanja o krivičnopravnim radnjama apelanta već su bili izričiti da „protiv njega nisu ništa imali“, dok u ostalim tačkama na str. 26.-35. se obrazlažu materijalni dokazi koji nikako ne inkriminiraju apelanta, jer se sve ponovo svodi na kazivanje T.K. i D.D. Apelant ukazuje da je nesporno da on nije bio predmet posebnih istražnih radnji, niti je kontaktirao sa prikrivenim istražiteljem kodnog imena „Dušan“, niti je kontaktirao sa informantom kodnog imena „Fanatikos“, te čak ne zna ni kako oni izgledaju. Navedeno su potvrdili svi saslušani svjedoci, pa je tako svjedok B.H. na glavnom pretresu od 19. februara 2020. godine naveo da protiv apelanta nije vođena istraga, kao i „nismo imali ništa čvrsto prema Aleksandru da idemo sa pirom“ (napomena: PIR – prikrivena istražna radnja). Svjedok M.P. na glavnom pretresu od 19. februara 2020. godine izjavio je: „[apelant] nije bio obuhvaćen naredbom i nije vođena istraga prema njemu." Prikriveni istražitelj kodnog imena „Dušan“ na glavnom pretresu od 3. marta 2020. godine je bio izričit da nikada nije imao kontakt sa apelantom, da je imao tri kontakta sa T.K. i dva sa D.D. Bitna okolnost i odlučna činjenica koju Sud BiH u pobijanoj presudi ne ocjenjuje kod iskaza svjedoka „Dušana“ jeste ta da ovaj svjedok sve što zna o apelantu jeste da je optuženi T.K. rekao u dvije prilike „šef spava i šef na godišnjem odmoru“. Iz ta dva događaja Sud BiH izvlači zaključak da je apelant sudjelovao u grupi za počinjenje krivičnih djela. Međutim, u kafiću, kada su imali sastanak prikriveni istražitelj „Dušan“ i dva optužena/svjedoka T.K. i D.D., 3-4 stola od njih je sjedio apelant koji nije prilazio njihovom stolu, niti je odavao znakove da je zainteresiran za dešavanja za tim stolom (izjava „Dušana“ na glavnom pretresu od 3. marta 2020. godine), dakle, pojma nije imao šta se dešava, jer da je imao, sigurno bi se interesirao kako teče sastanak, pa bi se makar i pozdravio ili pogledao u pravcu gdje se sastanak održavao.
28. Apelant ističe da zaključci pobijane presude nisu tačni, jer prikriveni istražitelj, informant i vozač kamiona nisu niti jednom spomenuli apelanta (ne znaju ni kako izgleda), apelant nije bio predmet provođenja posebnih istražnih radnji, pa nema njegovih snimljenih prisluškivanih razgovora, presude Suda BiH se isključivo zasnivaju na iskazu dva saoptužena koja su sa Tužilaštvom BiH zaključila sporazum o priznanju krivice, te na osnovu samo toga se ne može zasnivati osuđujuća osuda. Dalje, apelant navodi da su T.K. i D.D. lica čiji su iskazi „jedini dokaz protiv apelanta“ iako Sud BiH u pobijanoj presudi navodi da to nisu jedini dokazi, ali de facto oni to jesu i tako se i pokazalo u dokaznom postupku. U prilog navedenom stavu apelant opisuje da su svjedoci/optuženi T.K. i D.D. saslušani na glavnom pretresu od 7. februara 2020. godine, kada su priznali krivična djela koja im se stavljaju na teret i pri tome su inkriminirali apelanta. Iz sporazuma o priznanju krivice za oba ova optužena proizlazi da su oni zaključeni 15. januara 2020. godine, dakle, odmah na početku glavnog pretresa, a da su oni dostavljeni sudu 7. februara 2020. godine, dakle, poslije svjedočenja optuženih u odnosu na apelanta. Apelant smatra da je, ovisno o svjedočenju ova dva optužena, ovisila i odluka tužitelja da li će sporazume o priznanju krivice predati sudu ili ne, što daje jak motiv ovim optuženima da na sve načine ishoduju sebi povoljan položaj u vidu dostavljanja povoljnog sporazuma o priznanju krivice sudu. Pored navedenog, apelant smatra da je pogrešan stav iz pobijane presude da odbrana nije uspjela dovesti u pitanje istinitost njihovog iskaza i kredibilitet, budući da je na glavnom pretresu od 7. februara 2020. godine apelantova odbrana oba optužena pitala da li su sa Tužilaštvom razgovarali o zaključenju sporazuma o priznanju krivice, da li su u pregovorima sa Tužilaštvom i da li je svjedočenje uvjet za zaključenje sporazuma o priznanju krivice, oba optužena su bila „hladnokrvna i izričita sa odgovorom -NE!“ Također, apelant tvrdi da odlučna činjenica, utvrđena u toku postupka, jeste da su novčanice od 2.000,00 eura bile obilježene i u apoenima po 100,00 eura, te da kod njega nisu pronađene obilježene novčanice, kod drugih optuženih jesu, te prigovara o toj okolnosti. Dalje, apelant prigovara obrazloženju pobijane presude o njegovoj pripadnosti grupi za činjenje krivičnih djela i umišljaju. Apelant smatra da je Sud BiH pobijanom presudom (ponovo) prekršio i princip in dubio pro reo, jer je na osnovu ovakvog stanja stvari nemoguće zaključiti da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret. II.Odgovor na apelaciju
29. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su u ponovnom postupku maksimalno respektirani svi stavovi i zaključci Ustavnog suda, te u pobijanoj presudi dato veoma detaljno i jasno obrazloženje svih provedenih dokaza kako neposrednih, tako i posrednih i više puta konkretno navedeno koji su to posredni dokazi koji potkrepljuju iskaze svjedoka T.K. i D.D. i čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje potkrepljuju iskaze svjedoka T.K. i D.D. i upućuju na jedini mogući zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi sa tvrdnjama da je odluka drugostepenog vijeća o krivici isključivo i jedino zasnovana na iskazu dva svjedoka/saoptužena koja su zaključili sporazum o priznanju krivice, te da nisu navedeni dokazi koji ih potkrepljuju, Apelaciono vijeće je istaklo da njihova neosnovanost jasno proizlazi iz sadržaja kompletnog obrazloženja drugostepene presude od 15. aprila 2022. godine, „koju valja čitati u cjelini, a ne iz konteksta izvlačiti samo pojedine dijelove koji ne mogu dati kompletnu sliku o zaključcima i stavovima vijeća“. Potkrepljujući dokazi su više puta jasno navedeni i detaljno obrazlagani u više tačaka obrazloženja presude, te su u tom smislu citirane tač. 38. i 39. osporene presude.
30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je apelacija neosnovana, jer zadatak Ustavnog suda nije da preispituje činjenično stanje.
V.Relevantni propisi
31. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Primanje dara i drugih oblika koristi Član 217. stav (1) (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Udruživanje radi činjenja kaznenih djela Član 249. st. (1) i (2) (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja kaznenih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – Odluka USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, [...], kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 029157 20 Kžk od 15. aprila 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. maja 2022. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija presudu Suda BiH od 15. aprila 2022. godine, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
41. Apelant, u suštini, ukazuje da Sud BiH nije postupio po obavezujućim i konačnim uputama Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3879/20 od 2. decembra 2021. godine, već je ponovio identične povrede prava na pravično suđenje. U tom smislu apelant tvrdi da je njegova krivica zasnovana samo na iskazima svjedoka - saoptuženih T.K. i D.D., koji su sa Tužilaštvom BiH zaključili sporazum o priznanju krivice, te da Sud BiH u ponovnom postupku nije ukazao na druge neposredne dokaze kojima bi se potkrijepili iskazi svjedoka/saoptuženih, dok oni koji su dovedeni u vezu i koji su bili predmet ocjene nisu imali karakter inkriminirajućih po apelanta. Apelant smatra da je na taj način Sud BiH ponovo prekršio princip in dubio pro reo, jer je na osnovu ovakvog stanja stvari nemoguće zaključiti da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Dakle, zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju jeste da ispita da li je Sud BiH (Apelaciono vijeće) postupio po obavezujućim i konačnim uputama Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3879/20 od 2. decembra 2021. godine.
42. Ustavni sud je u svojoj praksi iskazao stav da, zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog, a koje se uzimaju kao utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, to jest kada postoji sumnja u njihovo postojanje (vidi, npr., Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, tačka 41. i AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49). Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).
43. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, u ZKPBiH, u kojem odredba člana 281. stav 2. glasi: [...] „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima [...], pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.“
44. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga hoće li ispitivati načine na koje su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije“, odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“, ili ukoliko se ocjena dokaza „doima očigledno proizvoljnom“. U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su redovni sudovi ocijenili činjenično stanje i dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporena presuda proizašla iz ponovnog postupka povodom žalbi Tužilaštva BiH i apelantove odbrane, i to nakon donošenja Odluke broj AP 3879/20. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio „da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s tužiteljstvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret“. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je Sud BiH u ponovnom postupku odlučivanja o žalbama imao u vidu zaključak Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3879/20, odnosno da li je odlučujući u ponovnom postupku naveo dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
46. Ustavni sud podsjeća da u Odluci broj AP 3879/20 od 2. decembra 2021. godine, u kojoj je utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje, ukazao da: „58. Iz opširnih apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da činjenično stanje nije potpuno i istinito utvrđeno iz razloga što se osporene presude zasnivaju, kako tvrdi, isključivo na iskazima svjedoka T.K. i D.D., čiji kredibilitet je, kako smatra osporio u postupku pred redovnim sudovima. […]. 66. U svjetlu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji su zaključili sporazum sa tužiteljstvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu. Ostali dokazi koji, prema stavu redovnih sudova, potvrđuju tačnost ova dva svjedočenja, ustvari su posredni dokazi ili indicije. […]. 68.Ustavni sud zapaža da je, u pogledu apelantovih navoda da uopće nije bio upoznat sa radnjama T.K. i D.D., te da su njih dvojica tokom dogovora sa prikrivenim istražiteljem zloupotrijebili njegovo ime s ciljem 'podizanja' cijene za vlastite usluge, prvostepeni sud naveo da je ocijenio sve navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i D.D. na okolnost apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao njegovim podređenim, te njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se ogledao u propuštanju izvršenja carinskog nadzora, za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura koji im je predao prikriveni istražitelj. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je posebna pažnja poklonjena okolnostima i sadržajima komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa informantom, a potom i prikrivenim istražiteljem, njihovom dogovaranju u vezi sa visinom iznosa koji su zahtijevali od prikrivenog istražitelja za propuštanje carinskog nadzora, preuzimanje i njegovu predaju apelantu, te konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe zadržao 1.400 eura, dok je njima dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju. Drugostepeni sud je bio stava da su T.K. i D.D. vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani događaj i da su njihovi iskazi potkrijepljeni u bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno iskazom prikrivenog istražitelja 'Dušana', kao i materijalnom dokumentacijom, dakle, kontrolnim dokazima. Međutim, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije naveo koji su to konkretno materijalni-kontrolni dokazi kojima su potkrijepljene izjave ove dvojice svjedoka, odnosno na osnovu kojih se (uz izjave svjedoka) dokaza može nedvosmisleno zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je Tužiteljstvo stavilo na teret.“
47. Ustavni sud je, zatim, naveo: „69. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 661/04 […]. U konkretnom slučaju radi se upravo o situaciji kada redovni sudovi nisu ponudili dovoljno logične i jasne razloge u prilog svom stavu zašto smatraju utvrđenim da je apelant bio član grupe čija se uloga ogledala u davanju saglasnosti za izvršenje djela svjedocima-saoptuženicima, koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi sa dogovorom u pogledu visine traženog iznosa novca, kada u prilog tome ide samo iskaz svjedokā koji imaju izražen lični interes, upravo zbog sporazuma o priznanju krivice s Tužiteljstvom. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, a posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.“
48. Na kraju je Ustavni sud zaključio: „71. […] da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s tužiteljstvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.“
49. Ustavni sud primjećuje da je, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, u ponovnom postupku Sud BiH (Apelaciono vijeće) održao pretres na kojem su prihvaćeni iskazi svjedoka optužbe saslušanih u prvostepenom postupku, i to: iskazi ranije optuženih T.K. i D.D., saslušanih u svojstvu svjedoka, te svjedoka B.H., M.P., H.B. i prikrivenog istražioca kodnog imena “Dušan”. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je prihvatilo i u dokaznu građu uvrstilo materijalne dokaze izvedene u toku prvostepenog postupka (detaljno opisane na str. od 9. do 13. presude). Dakle, Apelaciono vijeće je, u skladu sa nalogom iz Odluke broj AP 3879/20, ponovno izvršilo analizu provedenih dokaza i zaključilo da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen.
50. U svjetlu navedenog Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće ponovno osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovalo, u najvećoj mjeri, na iskazu dva svjedoka koji su zaključili sporazum sa tužilaštvom o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu. Ostali dokazi koji, prema stavu Apelacionog vijeća, potvrđuju tačnost ova dva svjedočenja, u stvari, jesu posredni dokazi ili indicije. Naime, Apelaciono vijeće je apelantove navode da uopće nije bio upoznat sa radnjama T.K. i D.D., te da su njih dvojica tokom dogovora sa prikrivenim istražiteljem zloupotrijebili njegovo ime s ciljem “podizanja” cijene za vlastite usluge, navelo da je ocijenilo sve navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i D.D. na okolnost apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao njegovim podređenim, te njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se ogledao u propuštanju izvršenja carinskog nadzora, za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura koji im je predao prikriveni istražitelj. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da je posebna pažnja poklonjena okolnostima i sadržajima komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa informantom, a potom i prikrivenim istražiteljem, njihovom dogovaranju u vezi sa visinom iznosa koji su zahtijevali od prikrivenog istražitelja za propuštanje carinskog nadzora, njegovo preuzimanje i njegovu predaju apelantu, te konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe zadržao 1.400 eura, dok je njima dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju. Apelaciono vijeće je bilo stava da su T.K. i D.D. vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani događaj i da su njihovi iskazi potkrijepljeni u bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno iskazom prikrivenog istražitelja „Dušana", kao i materijalnom dokumentacijom, dakle, kontrolnim dokazima. Međutim, Ustavni sud zapaža da su materijalni-kontrolni dokazi kojima su potkrijepljene izjave ove dvojice svjedoka, odnosno na osnovu kojih se (uz izjave svjedoka) dokaza može nedvosmisleno zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je Tužilaštvo stavilo na teret, zapravo, dokazi iz kojih proizlaze radnje koje je preduzimao prikriveni istražitelj „Dušan“ (tri izvještaja o radnjama koje je preduzimao prilikom provođenja posebnih istražnih radnji prema T.K. i D.D., te dva prateća audiozapisa i jedan videozapis). Ustavni sud zapaža da iz tih dokaza nesporno proizlazi dogovor T.K. i D.D. za preduzimanje opisanih inkriminirajućih radnji, ali ne i apelantova uloga. Ustavni sud smatra da ti dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Naime, Ustavni sud smatra da, zbog navedenih razloga, Apelaciono vijeće nije, nakon ocjene provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, otklonilo sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju činjenica koje čine obilježja krivičnih djela za koje je apelant proglašen krivim, jer činjenice koje su u presudi navedene kao dokazane, prema mišljenju Ustavnog suda, to nisu. Konačno, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je moguće da redovni sud izvede zaključak iz činjenica koje su proizašle iz direktnih ili indirektnih dokaza princip in dubio pro reo nalaže da se mora razmotriti da li je takav zaključak, koji je moguć na osnovu utvrđenih činjenica, nedosljedan sa krivicom apelanta kao optuženog, odnosno zahtjeva da se usvoji zaključak koji pogoduje apelantu. Ustavni sud nalazi da u ovom predmetu, imajući u vidu sve navedeno, presuda Apelacionog vijeća nije obrazložena na način koji bi otklonio sumnju u apelantovu krivicu.
51. Osim toga, Ustavni sud smatra da Apelaciono vijeće nije ponudilo dovoljno logične i jasne razloge u prilog svom stavu zašto smatra utvrđenim da je apelant bio član grupe čija se uloga ogledala u davanju saglasnosti za izvršenje djela svjedocima-saoptuženicima, koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi sa dogovorom u pogledu visine traženog iznosa novca, kada u prilog tome ide samo iskaz svjedokā koji imaju izražen lični interes upravo zbog sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, a posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće ponovilo sadržaj provedenih dokaza i svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo a da u svojoj odluci, zapravo, nije pružilo jasne i argumentirane razloge iz kojih proizlazi da je apelant počinio krivična djela za koja je proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da razlozi koje je ponudio Sud BiH ne predstavljaju izvršenje Odluke broj AP 3879/20 i ne odgovaraju standardima prava na pravično suđenje.
52. Ustavni sud zaključuje da predmetni postupak nije proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije i da je, shodno tome, osporenom odlukom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom, a redovni sud nije dao dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
56. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje protivno odluci većine potpredsjednice Helen Keller i sutkinje Angelike Nussberger.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić Izdvojeno mišljenje o neslaganju potpredsjednice Helen Keller i sutkinje Angelike Nussberger Nažalost, zbog razloga objašnjenih u nastavku, ne možemo se pridružiti većini u zaključku da je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon što smo došle do ovog zaključka, ponavljamo pristup koji smo iznijele u našem izdvojenom mišljenju u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3879/20 od 3. decembra 2021. godine koja se odnosi na isto pitanje između istih stranaka.
I. Važeći standardi za preispitivanje pobijane presude
Apelantovi žalbeni navodi zavise od činjenice da je pobijana presuda pretežno zasnovana na iskazima svjedoka koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice. S obzirom na to, pravičnost krivičnog postupka potencijalno podliježe preispitivanju iz različitih uglova, uključujući i pitanje da li je presuda redovnog suda suštinski ispravna i pitanje da li je sud naveo odgovarajuće razloge za svoju presudu.
(i)Suštinska greška kao potencijalni osnov za ukidanje presude Ustavni sud BiH je u svojoj praksi smatrao da je izvan njegove nadležnosti da ocjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza osim ako se takva ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće uplitati u činjenicu koja se tiče dokaza strana u postupku kojima su redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, stav 27, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 539/04 od 28. juna 2005. godine, stav 24).
Ustavni sud BiH je ovaj princip potvrdio i u svojoj kasnijoj sudskoj praksi. Konkretno, nema povrede prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudske ocjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivnih propisa na utvrđeno činjenično stanje osim ako postoje drugi odlučujući elementi koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna (Odluka o meritumu broj AP 945/04 od 20. decembra 2005. godine, stav 47, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 995/04 od 22. jula 2005. godine, stav 26, Odluka o meritumu broj AP 1043/04 od 2. decembra 2005. stav 23, AP 1089/04 od 13. oktobra 2005. godine, stav 34).
Slijedi da Ustavni sud BiH, u principu, ne priznaje suštinsku grešku kao osnov za ukidanje odluke redovnog suda. Ustavni sud BiH nije nadležan da preispituje detaljnu ocjenu dokaza od redovnih sudova osim ako nije očigledno proizvoljna do te mjere da prejudicira pravičnost postupka. Ukratko, smatra se da je redovni sud u najboljoj poziciji da ocijeni dokaze. (ii)Razložnost kao standard preispitivanja Prema praksi Ustavnog suda, nedovoljno obrazloženje bi moglo predstavljati povredu prava na pravično suđenje. Konkretno, postoji povreda prava na pravično suđenje kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji niti direktno, ni indirektno ne ukazuju sa sigurnošću da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom (Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 39). Na sličan način Ustavni sud BiH je smatrao da postoji kršenje prava na pravično suđenje kada Vrhovni sud nije dao obrazloženje da li su nezakoniti dokazi i u kojoj mjeri, a koji su u smislu pozitivnih propisa trebali biti izuzeti, utjecali na zakonitost i pravilnost presude (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine, stav 41).
Drugi značajan primjer kršenja prava na pravično suđenje odnosi se na situaciju kada u obrazloženju osporene presude, koja predstavlja konačnu odluku o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, izostanu razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da je odgovoreno na suštinska pitanja istaknuta u žalbi koja su se odnosila na zaključak o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3623/13 od 7. oktobra 2014. godine, stav 104).
Dakle, svrha preispitivanja koje provodi Ustavni sud BiH jeste da se utvrdi da li su redovni sudovi dali odgovarajuće obrazloženje za svoje odluke. Nivo preispitivanja koje primjenjuje Ustavni sud BiH zavisi od konkretnih okolnosti svakog predmeta. U konkretnom predmetu apelant je, u suštini, tvrdio da apelantova krivica nije dokazana van razumne sumnje. Prema njegovim tvrdnjama, nije bilo direktnih dokaza koji ga terete, a pobijana presuda je, uglavnom, zasnovana na iskazima svjedoka koji su sa Tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice. Stoga, odgovarajući stav za ispitivanje apelantovog slučaja bi bio sljedeći. Prvo, da li se može pokrenuti pitanje sa stajališta principa in dubio pro reo (sumnje bi trebale ići u korist optužene osobe). Drugo, da li je oslanjanje na izjave osumnjičenih koji su sklopili sporazume o priznanju krivice sa Tužilaštvom učinilo suđenje u cjelini nepravičnim.
(iii)Princip in dubio pro reo Prema sudskoj praksi ESLJP, pitanje sa stajališta ovog principa se može pokrenuti ako odluke domaćih sudova kojima se podnosilac predstavke proglašava krivim nisu dovoljno obrazložene (Melich i Beck protiv Češke Republike, br. 35450/04, st. 49-55, 24. jul 2008., Ajdarić protiv Hrvatske, broj 20883/09, stav 51, 13. decembar 2011.).
Posebno je poučna presuda ESLjP u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske. U ovom predmetu podnosilac predstavke je osuđen po tri tačke optužnice za ubistvo iz lične koristi i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četrdeset godina isključivo na osnovu dokaza koji se sastoji od „rekla-kazala“ iskaza svjedoka, koji boluje od emocionalne nestabilnosti i histrionskog poremećaja ličnosti. ESLjP je smatrao da odluke domaćih sudova nisu bile adekvatno obrazložene. Među argumentima na kojima se temelji takav zaključak bili su: (i) dio dokaza svjedoka je bio neprecizan i nejasan, njegovi iskazi su bili kontradiktorni; (ii) svjedok je imao sukobe sa podnosiocem predstavke; (iii) podnosilac predstavke je iznio ozbiljne prigovore u odnosu na pouzdanost iskaza koje je dao svjedok, ukazujući na razne nedosljednosti i nedostatak logike u iskazu svjedoka; (iv) domaći sudovi se nisu potrudili da potvrde iskaze svjedoka, nego su ih prihvatili kao istinite (predstavka br. 20883/09, st. 36-53, 13. decembar 2011.).
(iv)Nagodba o krivici Prema sudskoj praksi ESLjP, pregovaranje o priznanju krivice je jedan od faktora koje treba uzeti u obzir prilikom ispitivanja ukupne pravičnosti postupka. Međutim, sama činjenica nagodbe o priznanju krivice nije dovoljna da se donese zaključak da je suđenje bilo nepravično. Dakle, nedostatak pravičnosti može biti rezultat niza faktora različitog značaja (Adamčo protiv Slovačke, predstavka br. 45084/14, st. 56-71, 12. novembar 2019, Kadagishvili protiv Gruzije, predstavka br. 12391/06, §§ 156-157, 14. maj 2020.).
II.Ocjena konkretnog predmeta prema već navedenim standardima Tačno je da je u konkretnom predmetu svjedočenje T.K. i D.D. jedini direktni dokaz, koji je bio osnov za osudu apelanta. Istovremeno, Apelaciono vijeće je u pobijanoj presudi od 15. aprila 2022. godine pažljivo razmotrilo sve argumente koje je apelant istakao i detaljno analiziralo svjedočenje T.K. i D.D. u vezi sa svim ostalim raspoloživim dokazima. Apelantovoj odbrani data je mogućnost unakrsnog ispitivanja i mogućnost da prilikom unakrsnog ispitivanja otkrije eventualne nedosljednosti u iskazima ovih svjedoka, te da ih diskreditira.
Dalje, Apelaciono vijeće je dalo odgovarajuće i dovoljne razloge za presudu iz kojih proizlazi da su svjedočenja T.K. i D.D. bila u skladu sa utvrđenim činjenicama u predmetu, i to: (i) u slučaju da je bilo elemenata carinskog prekršaja, apelant je bio dužan da na odgovarajući način reagira, a on to nije učinio. Apelaciono vijeće je uzelo u obzir činjenicu da se radilo o velikom vozilu i velikoj količini robe, što je teško moglo proći nezapaženo od apelanta; (ii) T.K. i D.D. su odgodili konačni dogovor sa prikrivenim istražiteljem za oko 10 dana (navodno zbog apelantovog odsustva i do njegovog povratka). Materijalni dokaz akt UIO, koji se odnosi na vrijeme korištenja apelantovog godišnjeg odmora, u potpunosti je potvrdio tačnost iskaza T.K. i D.D. u tom pogledu; (iii) sam apelant nije naveo nijedan razlog zašto bi ga T.K. i D.D. nepravedno oklevetali.
Zaključak
Zbog svih navedenih razloga, ne možemo se složiti sa zaključkom većine. Smatramo da je u ovom predmetu ispunjen zahtjev pravičnosti suđenja u cjelini, a da je redovni sud dao obimnu i detaljnu analizu koja u potpunosti zadovoljava zahtjev za obrazloženje. Zbog toga, nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava BiH. Slijedi da nije bilo ni povrede EKLjP kada se poziva na analogni član 6. stav 1.