Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-952/21 (M. Č.)

Odluka donesena 06. 07. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Prekršajni postupak
  • Dostava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-952/21

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 07. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 952/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muhamer Čalipani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Muhamer Čalipani protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 773128 20 Pžp od 24. decembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamer Čalipani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ismet Burović, advokat iz Ilidže, podnio je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 773128 20 Pžp od 24. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Ministarstva unutrašnjih poslova, Uprava policije (u daljnjem tekstu: MUP), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. Odgovor je radi eventualnog izjašnjenja poslan apelantu (16. juna 2022. godine, nije se izjasnio).

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Postupajući po zahtjevu MUP-a na osnovu čl. 4, 20. stav 3, 41. stav 2. i člana 45. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 773128 19 Pr od 4. jula 2019. godine „prema nasilnom licu“ [apelantu], nastanjen na adresi u Sarajevu, u ulici Grdonj broj 94, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM što nije postupio u skladu sa Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 767178 19 Pr od 27. maja 2019. godine kojim mu je bila izrečena mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u porodici – svojoj nevjenčanoj supruzi (dalje precizirano), jer je 13. juna 2019. godine prekršio izrečene mjere zabrane (opisano kako), čime je postupio protivno Rješenju Općinskog suda broj 65 0 Pr 767178 19 Pr od 27. maja 2019. godine.

5. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da su policijski službenici izašli na lice mjesta (po pozivu apelantove nevjenčane supruge) i zatekli apelanta na navedenoj adresi, koji je (prethodno) istrčao na ulicu ispred automobila u kojem se kretala nevjenčana supruga s prijateljem, mahao rukama da se zaustave, te joj je apelant, kada se vozilo zaustavilo, uputio uvredljive prijeteće riječi, o čemu je sačinjena službena zabilješka. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je protiv navedenog rješenja dozvoljena žalba.

Osporena rješenja

6. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 773128 19 od 3. decembra 2019. godine kojim je odbacio kao nedozvoljenu apelantovu žalbu izjavljenu na Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 773128 19 Pr od 4. jula 2019. godine.

7. U rješenju je navedeno da je rješenjem Općinskog suda od 4. jula 2019. godine apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 45. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici zbog nepostupanja po izrečenim zaštitnim mjerama u skladu sa Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 PR 767178 19 Pr od 27. maja 2019. godine.

8. Protiv rješenja od 4. jula 2019. godine apelant je izjavio žalbu 27. marta 2020. godine. Uvidom u spis predmeta Općinski sud je utvrdio da je rješenje poštom dostavljeno apelantu na adresu koja je navedena u zahtjevu za izricanje novčane kazne 15. jula 2019. godine. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 75. Zakona o prekršajima FBiH, koju je citirao. Dakle, kako je apelantu ostavljena obavijest za podizanje pismena putem pošte (15. jula 2019. godine), to je apelant bio dužan podići poštu do 21. jula 2019. godine. Uvidom u spis jasno se vidi pečat na koverti na kojem je navedeno „obaviješten, nije podigao“, što je sud pouzdano utvrdio. Dakle, 15 dana od isteka roka za preuzimanje rješenja rješenje je postalo pravosnažno (5. augusta 2019. godine).

9. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je utvrdio da apelant nije u zakonskom roku koji je propisan odredbama člana 81. Zakona o prekršajima FBiH uložio žalbu, te je Općinski sud odbacio žalbu.

10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 773128 20 Pžp od 24. decembra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 3. decembra 2020. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da mu je rješenjem od 4. jula 2020. godine izrečena novčana kazna. U spisu je koverta na kojoj stoji „obaviješten, nije podigao“ sa dostavnicom na kojoj stoji da je ostavljena obavijest za podizanje 15. jula 2019. godine kao dokaz o pokušaju dostave ožalbenog rješenja. Navedenu obavijest za podizanje nije pronašao ni apelant niti bilo ko od članova njegove porodice. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 4839/11.

12. Ispitujući pobijano rješenje, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud donio rješenje od 3. decembra 2020. godine. Dalje je navedeno da je u pobijanom rješenju utvrđeno da je apelantu dostavljeno rješenje od 15. jula 2019. godine putem pošte na adresu koja je navedena u zahtjevu za izricanje novčane kazne. Apelantu je ostavljena obavijest za podizanje pošte, te je apelant bio obavezan poštu podići do 21. jula 2019. godine. Prvostepeni sud je uvidom u spis utvrdio da se vidi pečat na koverti na kojem je navedeno „obaviješten, nije podigao“.

13. Prvostepeni sud je, dakle, utvrdio da apelant nije u zakonskom roku od 15 dana (od dana prijeme rješenja) uložio žalbu, već je to učinio nakon proteka zakonskog roka. S navedenim se potpuno saglasio Kantonalni sud. Apelant je imao rok za podizanje pismena do 21. jula 2019. godine, od kojeg dana se računao rok od 15 dana za izjavljivanje žalbe (član 81. Zakona o prekršajima FBiH). Kako je apelant žalbu izjavio 27. marta 2020. godine, Općinski sud je pravilno zaključio (član 88. Zakona o prekršajima FBiH) da žalbu odbaci kao neblagovremenu. Stoga je Kantonalni sud apelantovu žalbu izjavljenu na prvostepeno rješenje od 3. decembra 2020. godine odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je početkom marta slučajno saznao da u registru kazni postoji kazna od 1.000,00KM. Pri tome apelant ukazuje da je Općinski sud donio rješenje (od 4. jula 2019. godine) a nije proveo usmenu raspravu kako bi zaista saznao da li je apelant prekršio mjere zabrane. Dalje, apelant ukazuje (i to je, kako proizlazi iz apelacije, suština navoda) da obavijest za podizanje pismena nije pronašao ni apelant, niti bilo ko od članova njegovog domaćinstva. „To je sasvim logično s obzirom na to da na dostavnici nije navedeno na koje je mjesto ostavljena navedena obavijest za podizanje (da li pod 14 u stanu ili pod 15 u prostorijama gdje primalac radi, ili pod 16 pribijena na vrata, ili pod 17 pribijena na vrata prostorija), iz čega proizlazi da je ova dostava bila neuredna“. Iste ove navode apelant je istakao u postupku o žalbi protiv prvostepenog rješenja od 3. decembra 2020. godine. Kantonalni sud je donio identično rješenje kao Općinski sud pozivajući se na odredbu člana 75. Zakona o prekršajima FBiH, a nije cijenio apelantove navode da na koverti nije naznačena obavijest gdje je i da li je obavijest ostavljena. Prema apelantovom mišljenju, rješenje o izricanju novčane kazne od 4. jula 2019. godine ne može se smatrati dostavljenim o isteku pet radnih dana od dana predaje na poštu jer su te odredbe Zakona o prekršajima „neustavne i krše pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu“. Apelant ukazuje da ne postoje garancije da je dostavljač zaista ostavio propisanu obavijest o pokušaju dostave „i dostavljač je samo ljudsko biće i može pogriješiti“. Osim toga, dostavljač nije naznačio gdje je ostavio obavijest, „pa je logično da obavijest nije ni dostavljena“. Apelant citira i dio odluke Evropskog suda o korištenju dostupnih lijekova, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 4839/11 od 18. novembra 2014. godine.

II.Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je ponovio sve navedeno iz osporenog rješenja u vezi s dostavom apelantu na kojoj je navedeno „obaviješten, nije podigao“, te je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava.

16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava.

17. U odgovoru na apelaciju MUP je naveo da je postupao u skladu sa zakonom, a za postupke drugih organa nisu nadležni.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 20/13 i 75/21) u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u konkretnom predmetu glasi: Član 45.

Nepostupanje po izrečenim zaštitnim mjerama Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 1.500,00 KM bit će kažnjena za prekršaj osoba koja ne postupi prema izrečenoj zaštitnoj mjeri.

19. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

Sud će uručiti kopiju rješenja o prekršaju ličnim uručenjem ili putem pošte okrivljenom i ovlaštenom organu ili oštećenom u roku tri dana od dana donošenja rješenja o prekršaju. Kada je rješenje o prekršaju uručeno putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana od dana kada je rješenje predano na poštu.

Član 81. stav 1.

Rokovi za podnošenje žalbe (1) Žalba se može izjaviti u roku 15 dana od dana dostavljanja rješenja o prekršaju.

Član 93. st. 1. i 2.

(1) Okrivljeni kojem je izrečena sankcija zbog propuštanja da se pojavi u skladu sa odredbama člana 58. ovog zakona, ili u odnosu na kojeg je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 78. ovog zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

(2) Sud će uvažiti prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka ili poziv za usmeni pretres ili kopija rješenja o prekršaju i da je propuštanje pojavljivanja ili pravovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. marta 2021. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

25. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li se radi „o krivičnoj optužbi protiv apelanta“ ili je u pitanju civilni aspekt člana 6. Evropske konvencije. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 4355/19 od 8. jula 2021. godine odbacio apelaciju u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i

13. Evropske konvencije jer su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnom predmetu apelant je osporavao mjere zabrane (konkretno zabrana približavanja i zabrana uznemiravanja) koje su mu izrečene u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Dakle, nakon analize svoje ranije prakse i utvrđivanja da li je suštinski karakter legislative „krivični“, Ustavni sud je utvrdio da nije, odnosno da se ne radi o „krivičnoj optužbi protiv apelanta“. U tački 19. navedene odluke Ustavni sud je utvrdio da se nije odlučivalo ni o apelantovim građanskim pravima i obavezama.

26. Razlog podnošenja konkretne apelacije je nemogućnost osporavanja rješenja od 4. jula 2020. godine, kojim je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, zbog načina dostave tog rješenja. Dakle, zbog nepostupanja po izrečenim mjerama, odnosno kršenja izrečenih mjera zabrane apelant je „kažnjen novčano“, te se postavlja pitanje da li je sada aktiviran građanski aspekt člana 6. Evropske konvencije jer je apelant navedenim rješenjem obavezan na plaćanje. Ustavni sud u konkretnom slučaju nalazi da je obavezivanjem apelanta na plaćanje aktiviran „građanski“ aspekt člana 6. Evropske konvencije jer je za apelanta iz navedenog postupka nastala konkretna obaveza koja se tiče njegovih građanskih prava.

27. Dalje, Ustavni sud napominje da se pravo pristupa sudu kao inherentni dio pravičnog suđenja jednako odnosi i na građanske i na krivične postupke. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je u konkretnom predmetu došlo do povrede ovog apelantovog prava.

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)

30. Prije razmatranja konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća na predmete iz svoje prakse koji su pokretali pitanje primjene člana 75. Zakona o prekršajima FBiH (ili drugog relevantnog zakona sa identičnim sadržajem).

31. U predmetu broj AP 4839/11 od 18. novembra 2014. godine (dostupan na www.ustavnisud.ba) apelant je smatrao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, i to zbog činjenice da su sudovi prihvatili da mu je prekršajni nalog uredno uručen, podrazumijevajući da je dostava uredna protekom pet radnih dana od dana predaje prekršajnog naloga pošti. Apelant je tvrdio da sudovi nisu mogli prihvatiti da se radi o urednoj dostavi na osnovu predočene dostavnice jer na njoj nije označena njegova adresa, nema oznake da je pismeno koje se dostavlja i uručeno, te najzad, jer ju je potpisalo lice koje, kako je apelant tvrdio, ne poznaje. Ustavni sud je zaključio da redovni sud nije razmatrao apelantove žalbene navode koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, bili od suštinskog značaja u konkretnom slučaju. Posebno se ukazuje na apelantove tvrdnje da je obavijest o prijemu potpisalo lice koje apelant ne poznaje, pa dakle redovni sud nije razmotrio žalbene navode koji su bili od suštinskog značaja za apelanta. To je imalo za posljedicu da obrazloženje osporene odluke Apelacionog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude u smislu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Dalje, u predmetu broj AP 2970/16 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2970/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrđena je povreda apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje. U ovom predmetu apelant je problematizirao dostavljanje rješenja putem oglasne table suda, što je imalo za posljedicu da je njegova žalba protiv meritornog rješenja bila odbačena kao neblagovremena. Ustavni sud je u navedenom predmetu, imajući u vidu specifičnost okolnosti iz tog predmeta – problematiziranja dostave rješenja putem oglasne table suda unatoč tome što je apelant dao saglasnost da mu rješenje bude dostavljeno na kućnu adresu, ukazao da je redovni sud trebao ispitati da li je apelant o donošenju odluke bio obaviješten na efektivan način i da li je sud u razumnoj mjeri pokazao marljivost pri pokušaju da kontaktira s apelantom. U tom pravcu su (tačka 40. obrazloženja odluke) istaknute sljedeće okolnosti: pošiljka vraćena sudu uz napomenu „da je apelant odselio sa date adrese“; iz dokumentacije u spisu i odgovora redovnih sudova proizlazi da apelant nije promijenio svoju adresu niti je obavijestio redovni sud o eventualnoj namjeri promjene adrese; sud je zaključio da je došlo do promjene apelantove adrese isključivo na osnovu konstatacije službenika pošte; ono što je službenik pošte konstatirao je oboriva pretpostavka koju je apelant mogao istaći samo u žalbi, što je u konkretnom slučaju i uradio; apelant je u podnesku koji je uputio sudu 21. marta 2016. godine ukazao da nije primio navedeno rješenje i da je u pošti saznao da je to rješenje vraćeno sudu; ovu okolnost sud nije ni na koji način ispitao nego ju je prihvatio kao tačnu i slijedom tog „vjerovanja“ zaključio da je ispunjen uvjet za dostavu rješenja putem oglasne ploče suda. Na taj način je Osnovni sud „postavio rok“ za izjavljivanje žalbe na rješenje, slijedom čega je apelantova žalba bila odbačena kao neblagovremena, učinivši je nedjelotvornim pravnim lijekom.

33. U predmetu broj AP 3502/12 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3502/12 od 31. januara 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrđena je povreda apelantovog prava na pravično suđenje u kojem je, između ostalog, problematizirano neobavještavanje o postojanju „krivične optužbe“, mjestu i vremenu održavanja usmenog pretresa, provođenja postupka u apelantovoj odsutnosti tvrdnjom da rješenje kojim je apelant proglašen odgovornim i kažnjen novčanom kaznom nikad nije uručeno, već da je apelant za njegovo postojanje saznao prilikom registracije automobila. U navedenoj odluci (tačka 34) Ustavni sud je, između ostalog, naveo „dostavljanje osporenog rješenja izvršeno je na način propisan zakonom (...) Kada je obrazac rješenja o prekršaju uručen putem pošte, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana od dana kada je obrazac rješenja predat na poštu), ali je nesporno (i) da apelantu lično (fizički) nije uručeno (zbog toga što apelant više nije živio na adresi na kojoj je bio prijavljen u nadležnim evidencijama), te tako nije ni mogao koristiti zahtjev za povrat u prijašnje stanje u rokovima koji su propisani Zakonom o prekršajima. Apelant je za osporeno rješenje saznao prilikom registracije automobila, a tada su bili protekli rokovi za izjavljivanje navedenog pravnog lijeka. Stoga je Ustavni sud u kontekstu apelantovih navoda ispitao osporeno rješenje prema standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u svjetlu prakse Evropskog suda i standarda Evropskog suda.

34. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je odredba člana 75. Zakona o prekršajima bila predmet ocjene u postupku iz apstraktne nadležnosti Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/21 od 26. maja 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te je utvrdio da navedena odredba nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije zato što za posljedicu može imati gubitak prava na pristup sudu. U odnosu na navedenu odluku Ustavni sud upućuje na član 61 (djelovanje odluka o zahtjevu) Pravila Ustavnog suda.

35. Odluku koja se osporava apelacijom Kantonalni sud je donio 24. decembra 2020. godine. Odluku kojom se navedeni član Zakona o prekršajima proglašava neustavnim Ustavni sud je donio 26. maja 2022. godine. Prema članu 61. stav (3) Pravila Ustavnog suda „ukinuti opći akt odnosno njegove ukinute odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u 'Službenom glasniku Bosne i Hercegovine'“. U skladu sa članom 61. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je u Odluci broj U 16/21 odredio rok za usaglašavanje neustavne odredbe člana

75. Zakona o prekršajima sa Ustavom Bosne i Hercegovine u trajanju od šest mjeseci. Prema članu 61. stav (5) Pravila Ustavnog suda, ako se u ostavljenom roku ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Ustavni sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju važiti, a prema članu 61. stav (6) Pravila Ustavnog suda odluka Ustavnog suda kojom nesaglasne odredbe prestaju važiti objavljuje se u „Službenog glasniku Bosne i Hercegovine“ i takve odredbe prestaju važiti narednog dana od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

36. Stoga se pitanje ustavnosti odredbe člana 75. Zakona o prekršajima, koja je primijenjena u konkretnom slučaju, ne može postaviti prije 26. maja 2022. godine kada je donesena Odluka Ustavnog suda broj U 16/21. Redovni sudovi su spornu odredbu Zakona o prekršajima u konkretnom slučaju primijenili znatno prije donošenja navedene odluke Ustavnog suda, tj. primijenili su je do 24. decembra 2020. godine kada je donesena pravosnažna odluka u ovom slučaju. U nastavku obrazloženja ispitat će se da li su relevantne odredbe Zakona o prekršajima primijenjene proizvoljno, imajući u vidu vrijeme kada su primjenjivane (prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 16/21).

37. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, Ustavni sud najprije primjećuje da se apelantova situacija bitno razlikuje od prethodnih predmeta koje je razmatrao. S obzirom na to da se apelant pozvao na Odluku broj AP 4839/11, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom predmetu bilo ključno što je neko lice za koje je apelant tvrdio da ga ne poznaje potpisalo dostavnicu. U konkretnom predmetu apelant navodi da mu nije dostavljena obavijest i pri tome posebno akcentira da na koverti dostavljač nije označio gdje je tačno ostavio obavijest. Suprotno apelantovim navodima, Općinski sud je naveo da je rješenje dostavljeno „na adresu koja je navedena u zahtjevu za izricanje novčane kazne“. U rješenju Općinskog suda od 4. jula 2019. godine (kojim je odlučeno o zahtjevu za izricanje novčane kazne) navedena je adresa (vidi tačku 4. Odluke). Dakle, nije sporno, a što apelant pokušava prikazati, gdje je izvršeno dostavljanje (gdje apelant živi ili radi). Naime, u rješenju postoji adresa i ako je adresa iz rješenja tačno navedena i ako apelant tu ili živi ili radi dostavljanje je uredno. U konkretnom predmetu apelant nije naveo da je navedena adresa problem.

38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelantu bile izrečene mjere zabrane prilaska nevjenčanoj supruzi. Također, u odnosu na događaj u kojem je (kako je utvrdio Općinski sud) apelant prekršio mjere zabrane, Ustavni sud primjećuje da su policijski službenici izašli na lice mjesta i sačinili službenu zabilješku povodom određenog događaja, a apelant je bio prisutan. Ni ovu činjenicu apelant nigdje nije negirao. Stoga je logično da je apelant morao znati i da je mogao očekivati da mu se dostavi određeno pismeno (poziv, rješenje, zapisnik i sl.). Dakle, ovu činjenicu apelant nigdje nije negirao, niti je negirao da se navedeni događaj desio. Dalje, u okolnostima konkretnog predmeta, kada je cijeli događaj izazvan „kršenjem mjera zabrane“, Ustavni sud primjećuje da u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici apelant može očekivati „izricanje novčane kazne“ u skladu sa članom 75. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici samim kršenjem izrečenih mjera. Stoga, imajući u vidu činjenicu da apelant tvrdi da mu rješenje nije uručeno jer su ljudske greške (misli se na dostavljača) moguće, Ustavni sud primjećuje da je dostavljanje posljedica cjelokupnog slučaja s kojim je apelant bio upoznat. Također, osim negiranja da mu je pismeno (konkretno rješenje od 4. jula 2019. godine) uručeno i pokušaja da iz čisto formalnih i formalističkih razloga ospori dostavljanje, apelant ničim nije dokazao, čak ni učinio vjerovatnim da mu nije uručeno navedeno rješenje.

39. Stoga u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud, suprotno predmetu na koji se apelant pozvao AP 4839/11, nije mogao naći razloge koji bi opravdali tvrdnju da apelantu nije dostavljeno rješenje na adresi koju je sud naveo, pri čemu apelant nije osporavao da se radi o netačnoj adresi, da na njoj ne živi niti radi, a pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je apelant bio svjestan i događaja i eventualne posljedice, te je realno mogao očekivati sudsko pismeno. Stoga se gubitak pravnog lijeka ne može prepisati javnoj vlasti.

40. Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno da mu je postupanjem suda onemogućeno pravo pristupa sudu.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno da je postupanjem suda apelantu onemogućeno pravo pristupa sudu jer apelant nije dao dovoljne argumente zašto na adresi označenoj u rješenju, svjestan događaja čija je „posljedica“ osporeno rješenje, nije mogao primiti to rješenje.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić