Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4029/20 (J. Č.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dohodak
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o radu
- Pravilnik o dopuni pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Pravilnik o dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Pravilnik o izmjeni i dopunama pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Pravilnik o izmjeni pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o porezu na dohodak
- Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4029/20
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4029/20, rješavajući apelaciju Jerka Čilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 7. rujna 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Jerka Čilića.
Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jerka Čilića u odnosu na navode u svezi s donošenjem odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jerko Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Hrvoje Galić, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 6. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 033113 19 Rev od 16. srpnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine. Apelant je 19. travnja 2021. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1442/19 od 22. svibnja 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 29. ožujka 2019. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine jer je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog u predmetnom postupku Zavoda za zdravstveno osiguranje Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u razdoblju od 20. siječnja do 19. svibnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 26. siječnja do 9. lipnja 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. travnja, odnosno 10. lipnja 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant je 14. travnja i 10. lipnja 2022. godine dostavio izjašnjenja na odgovore na apelaciju.
6. Na traženje Ustavnog suda, tuženi je 8. srpnja 2022. godine dostavio traženu dokumentaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Apelant je 3. svibnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate naknade na ime isplaćenih plaća za apelantovu uposlenicu za razdoblje koje je provela na bolovanju.
9. Presudom Općinskog suda od 23. listopada 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 27. listopada 2016. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.
10. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom od 30. prosinca 2016. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 21. veljače 2018. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku.
Postupak okončan osporenim odlukama
11. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 64 0 Ps 033113 18 Ps 3 od 27. travnja 2018. godine kojom je obvezao tuženog da apelantu na ime naknade isplaćenih plaća isplati iznos od 17.387,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama sporna utemeljenost i visina tužbenog zahtjeva, kao i način obračuna plaće, dok je nesporno da je apelantova uposlenica bila nesposobna za rad u određenom razdoblju. Dalje je navedeno da su kantonalni zavodi za zdravstveno osiguranje Ustavom i Zakonom o zdravstvenom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZZO) ovlašteni donositi provedbene propise za refundaciju naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda za zdravstveno osiguranje. U svezi s tim, citirane su odredbe čl. 45., 47. i članka 56. st. 3. i 4. ZZO, članak 65. stavak 3. Zakona o radu i članak 16. Pravilnika o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili druge okolnosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također je ukazano na odredbe akta o Postupanju u slučajevima privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili druge okolnosti od 11. lipnja 2016. godine i odredbe čl. 2., 3., 4. i 5. Odluke o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad tuženog broj U-V-12-5-04/08 od 10. srpnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi plaća), kojom je utvrđena visina i način ostvarivanja prava na naknadu plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad koja se isplaćuje na teret sredstava tuženog. Istaknuto je i da je 2. travnja 2013. godine donesena odluka o izmjeni Odluke o naknadi plaća, kojom je rok u kojem se podnosi zahtjev za refundaciju produljen na krajnji rok od tri mjeseca. Općinski sud je ukazao da osiguranim osobama, između ostalog, pripada i pravo na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (članak 19. stavak 1. točka 1. i članak 42. stavak 1. točka 1. ZZO). Dalje je navedeno da je prema nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničke komisije tuženog, što nije sporno među parničnim strankama, apelantova uposlenica u utuženom razdoblju bila privremeno nesposobna za rad, pa proizlazi da je korištenje zdravstvene zaštite bilo utemeljeno. Istaknuto je da nije dokazano da je kontrolor tuženog ulagao prigovor na nalaz i ocjenu izabranog liječnika o privremenoj spriječenosti za rad, pa je Općinski sud zaključio da su neutemeljeni prigovori tuženog o retroaktivnom izdavanju doznaka za privremenu spriječenost za rad. Dalje je naveden nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, na koji stranke nisu imale primjedbi (izuzev primjedbi o načinu isplate plaća), te je Općinski sud prihvatio matematičke izračune kao točne i na temelju njih je utvrdio visinu naknade plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad.
13. Općinski sud je naveo da prigovori tuženog da su prekršene zakonske odredbe pri obračunu i isplati plaća i u evidencijama bolovanja ne mogu imati za posljedicu gubitak zakonskog prava, nego eventualno apelantovu prekršajnu odgovornost. U svezi s tim, obrazloženo je da Porezna uprava, prihvaćajući takve uplate doprinosa, nije dovela u pitanje način i isplatu plaća, jer je uredno proknjižila uplate doprinosa, a uplatu nije sporila ni apelantova uposlenica. Dalje je obrazloženo da se na apelantov teret ne mogu stavljati propusti koji se eventualno učinjeni u postupku izdavanja doznaka za bolovanje, kada je suštinski nesporno da je apelantova uposlenica bila spriječena za rad uslijed opravdanog razloga i nalazila se kao trudnica na bolničkom liječenju. Kada bi se uvažili navodi tuženog da je apelant prekoračenjem rokova izgubio pravo na refundaciju, odnosno da su rokovi koje propisuje Odluka o naknadi plaća prekluzivnog karaktera i da njihovo propuštanja dovodi do trajnog gubitka prava, onda bi, kako je ukazao Općinski sud, trebala postojati precizna zakonska i podzakonska odredba koja bi činila nespornim navedeni gubitak i posljedice propuštanja. Sumirajući procesnu građu u ovom predmetu, Općinski sud je naveo da je iz izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da su postojale određene manjkavosti u postupanju i na strani apelanta i na strani tuženog (kontrolor tuženog nije dao prigovor na nalaz i mišljenje liječnika, evidentno je da Dom zdravlja retroaktivno izdaje doznake, apelant nepravilno obračunava plaću). Dalje je navedeno da je nesporna činjenica da je apelantova uposlenica bila nesposobna za rad u razdoblju od 13. svibnja 2011. do 31. prosinca 2013. godine i da je korištenje zdravstvene zaštite bilo utemeljeno. Istaknuto je i da je nesporno da je uposlenici isplaćena plaća, te da su plaćeni svi zakonom propisani doprinosi na plaću. Stoga je Općinski sud ocijenio da je apelant dokazao da ima potraživanje prema tuženom u dosuđenom iznosu, da je potraživanje dospjelo i da nije plaćeno, pa je na temelju odredbe članka 295. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članka 56. st. 3. i
4. ZZO usvojio tužbeni zahtjev.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena prvostupanjska presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbu članka 16. Pravilnika i članak 65. stavak 3. Zakona o radu, te ukazao da navedene odredbe obvezuju apelanta i njegovog uposlenika da u zakonskom roku dostave obavijest o otvaranju bolovanja, o čemu ne postoji dokaz u spisu. Sud je dalje citirao odredbe članka 45. i članka 56. st. 3. i 4. ZZO, te ukazao na odredbe čl. 2., 3. i 4. Odluke o naknadi plaće. Također je ukazao da se zahtjev za refundaciju podnosi prema mjestu uplate doprinosa nadležnom zavodu u krajnjem roku od 30 dana, a o pravu na refundaciju Zavod rješava po pribavljenoj ocjeni izabranog liječnika (liječnička komisija) i kontrolora Zavoda bez donošenja formalnog rješenja, ali je obvezan izdati pismeno rješenje ako to osiguranik traži (članak
5. Odluke o naknadi plaća).
16. Kantonalni sud je naveo da među strankama nije sporna činjenica da je apelantova uposlenica bila nesposobna za rad. Dalje je navedeno da, međutim, predmet tužbenog zahtjeva nije utvrđivanje prava na bolovanje već refundiranje naknade plaće koju je apelant isplatio uposlenici za vrijeme privremene spriječenosti za rad preko 42 dana, pa je samim tim bila apelantova obveza dokazati da je ispunio formalno-pravne uvjete prava na refundiranje. U svezi s tim, obrazloženo je da je apelant 9. siječnja 2013. godine tuženom podnio zahtjev za refundiranje isplaćenih naknada za bolovanje preko 42 dana, tražeći refundiranje za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. srpnja 2012. godine, iz čega proizlazi da je navedeni zahtjev podnesen izvan zakonskog roka i sa zakašnjenjem. Kantonalni sud je naveo da je tuženi 11. veljače 2013. godine obavijestio apelanta dopisom o nedostacima predmetnog zahtjeva, posebno upozoravajući na doznake koje su izdane prije nego što je Dom zdravlja Ljubuški službene zadužio blok doznaka od tuženog. Na navedeni način apelant je bio upoznat s činjenicom da su doznake izdavane retroaktivno i da je zahtjev podnesen sa zakašnjenjem, a tuženi ga je upoznao i s propisima i načinom ostvarivanja prava na refundaciju. Dalje je citiran članak 71. stavak 1. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dohodak, te je ukazano da apelant nije obračunavao i isplaćivao naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad u skladu sa člankom 41. Zakona o porezu na dohodak, tj. nije isplaćivao navedenu naknadu na bankovni račun uposlenice nego u gotovini putem blagajne. Istaknuto je i da apelant nije obračunavao porez na dohodak niti ga je iskazao na određenom obrascu, dok je iz obrasca tuženog
– zahtjeva za refundiranje naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad naznačeno da je potrebno dostaviti bankovni nalog za isplatu plaće za osiguranika za kojeg se traži refundiranje.
17. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost svog potraživanja, nije dokazao da je ostvario pravo na refundiranje naknade plaće za svoju uposlenicu, s obzirom na to da je zahtjev za refundiranje plaće podnio sa zakašnjenjem od godinu i devet mjeseci, da je uz zahtjev priložio doznake koje je izdao liječnik prije nego što ih je zadužio Dom zdravlja Ljubuški, da ničim nije dokazao svoju uplatu naknade na osobni račun uposlenice (platni nalog o isplati) za vrijeme bolovanja, a za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 31. prosinca 2012. godine nije ni podnio zahtjev, na što je sve ukazano žalbenim prigovorima tuženog. Stoga je Kantonalni sud usvojio žalbu, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 033113 19 Rev od 16. srpnja 2020. godine odbačena je apelantova revizija. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je ranija prvostupanjska presuda u predmetu ukidanjem stavljena izvan snage, a pobijana prvostupanjska presuda od 27. travnja 2018. godine donesena nakon stupanja snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (31. prosinca 2015. godine), pa je pravilno postupak u predmetu provoditi prema odredbama noveliranog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da u konkretnom slučaju nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz odredbe članka 237. stavak 2. ZPP. Istaknuto je i da nisu ispunjeni ni zakonom propisani uvjeti za dopuštenje iznimne revizije u smislu članka 237. st. 3. i 4. ZPP.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pristup sudu kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi da se Kantonalni sud samo paušalno poziva na postojanje pojedinih akata, bez obrazlaganje zašto smatra da njihovom primjenom apelant ne bi imao pravo na usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, ukazuje i da je Kantonalni sud u prethodnom dijelu postupka u odluci od 27. listopada 2016. godine smatrao da je apelant imao pravo na ostvarivanje tražene naknade. Apelant također smatra da zahtjev nije podnesen izvan zakonskog roka. U svezi s tim, ukazuje da je jedini zakonski rok koji predviđa mogućnost gubljenja prava na naknadu plaće u članku 45. ZZO, ali da u njemu nije navedena mogućnost gubitka prava na refundaciju ako bi se zahtjev podnio protekom roka iz članka 5. Odluke o naknadi plaće (kao što je to utvrdio Kantonalni sud u odluci od 27. listopada 2016. godine), jer se na navedene zahtjeve primjenjuju rokovi predviđeni ZOO. Nadalje, smatra i da je za predmet pravno irelevantan način na koji je izabrani liječnik evidentirao nesposobnost za rad, jer je bitno da je njegova uposlenica bila nesposobna za rad i da se javila liječniku u roku od tri dana od početka oboljenja. Također, ističe i da nema nikakve odgovornosti u svezi s izdavanjem retroaktivnih doznaka, odnosno kada je i na kojim obrascima izabrani liječnik popunio doznake, te da navedeno ne može štetno utjecati na refundaciju.
20. Apelant ukazuje da je na okolnost da se njegova uposlenica javila u roku od tri dana izabranom liječniku, kao i glede izdavanja doznaka, predložio provođenje dokaza saslušanjem navedene uposlenice i izabranog liječnika, da je prvostupanjski sud taj prijedlog odbio jer je smatrao da na predložene okolnosti ima dovoljno materijalnih dokaza. Stoga smatra da mu je na navedeni način onemogućeno dokazati svoje tvrdnje, te da Kantonalni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev zbog činjenice da apelant nije nešto dokazao kada mu sud nije dozvolio da to dokazuje. Apelant smatra „apsurdnim“ pozivanje Kantonalnog suda na odredbe Zakona o porezu na dohodak i Pravilnika o njegovoj primjeni, te smatra da eventualne nepravilnosti prilikom isplate plaća mogu predstavljati samo vid eventualne prekršajne odgovornosti prema poreznim organima, a ne štetno utjecati na pravo na isplatu tražene refundacije, jer navedene nepravilnosti nisu predviđene u članku 45. ZZO kao razlog nemogućnosti refundacije.
21. Apelant, također, smatra i da postoji povreda načela pravne sigurnosti u situaciji kada je Kantonalni sud donio drugačije odluke u presudama br. 64 0 Ps 035591 15 Ps od 26. siječnja 2016. godine i 64 0 Mals 044770 17 Mals od 8. siječnja 2018. godine, čime su prekršene i odredbe čl. I/4. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Kantonalni sud određene osobe stavio u povoljniji položaj od drugih. Osim toga, apelant ukazuje i da je prvostupanjska presuda u predmetu od 23. listopada 2015. godine donesena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, da je vrijednost spora bila označena na iznos od 25.200,00 KM, pa je odbacivanjem revizije prekršeno pravo na učinkovit lijek, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Apelant, također, ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku, te ističe da se radi o pravima iz zdravstvenog osiguranja, da je tužba podnesena 21. srpnja 2012. godine, da je prvostupanjska presuda donesena 12. rujna 2014. godine, a da je osporena drugostupanjska presuda donesena 22. kolovoza 2020. godine. Traži iznos od 1.000,00 KM na ime naknade štete zbog duljine trajanja postupka.
22. U dopuni apelacije od 19. travnja 2021. godine apelant je ukazao na Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023883 19 Uvp od 8. veljače 2021. godine iz koje se vidi postojanje različite primjene identičnih pravnih instituta na području dva entiteta.
b)Odgovori na apelaciju
23. Kantonalni sud navodi da u drugostupanjskom postupku nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da apelacija odbije kao neutemeljena. Također ukazuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da je tužba podnesena 21. srpnja 2012. godine, da je 12. rujna 2014. godine donesena prvostupanjska presuda, a 22. kolovoza 2020. drugostupanjska presuda, s obzirom na to da su navedene radnje poduzete na datume koji su navedeni u činjeničnom dijelu ove odluke.
24. Općinski sud smatra da nije ugrozio niti jedno apelantovo pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
25. Tuženi smatra apelaciju neutemeljenom, te ističe da je osporena presuda donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i rezultat je pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Također ukazuje da je Vrhovni sud donio dvije presude po pitanju primjene prava u ovakvim slučajevima (broj 68 0 Ps 017465 11 Rev od 10. listopada 2013. godine i 64 0 Ps 028387 15 Rev od 23. kolovoza 2018. godini), te da je isto stajalište izraženo i u osporenoj presudi Kantonalnog suda. V.Relevantni propisi
26. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 65. stavak (3) Uposlenik je dužan, u roku od tri dana od dana nastupanja nesposobnosti, za rad obavijestiti poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 295.
(1) Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima.
(2) Prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava.
28. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
a) Nadoknada plaće Članak 42. stavak (1) točka 1.
Osiguranici iz članka 19. toč. 1. do 7. i toč. 16. i 17. ovoga zakona imaju pravo na nadoknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljnjem tekstu: nadoknada plaće), ako su:
1. privremeno spriječeni za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno dok su -radi liječenja ili medicinskih ispitivanjasmješteni u zdravstvenu ustanovu, Članak 45.
Osiguranik nema pravo na nadoknadu plaće ako:
- je svijesno prouzročio privremenu nesposobnost za rad,
- namjerno sprječava ozdravljenje, odnosno osposobljavanje,
- prima plaću ili obavlja drugu djelatnost,
- bez opravdanog razloga ne odgovori na poziv za liječnički pregled izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite,
- izabrani doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, odnosno kontrolor kantonalnog zavoda osiguranja utvrdi da se ne pridržava naputka za liječenje, odnosno ako bez odobrenja izabranog doktora medicine otputuje iz mjesta prebivališta,
- u roku od tri dana nakon početka bolesti ne javi izabranom doktoru medicine primarne zdravstvene zaštite da je obolio.
Osiguraniku ne pripada nadoknada plaće od trenutka kada su nastupile okolnosti iz stavka 1. ovoga članka, pa sve dok one traju.
Članak 47.
Nadoknada se plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za nadoknadu, s tim može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje nadoknada.
Nadoknada plaće iznosi 100% od osnovice za nadoknadu:
1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog ozljede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzročnih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.
Visinu nadoknade plaće i najviši iznos nadoknade plaće, koja se isplaćuje na teret županijskog zavoda osiguranja, utvrđuje upravno vijeće županijskog zavoda osiguranja.
Članak 56.
Nadoknadu plaće iz članka 42. toč. 1. i 2. ovoga zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:
1. pravna ili fizička osoba za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputila pravna ili fizička osoba, 2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravna ili fizička osoba za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja.
Visinu nadoknade plaće iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje općim aktom nadležni tijelo pravne osobe, odnosno fizičke osobe.
Pravne i fizičke osobe iz stavka 1. ovog članka obračunavaju i isplaćuju osiguraniku nadoknadu plaće i istekom 42 odnosno sedam dana bolovanja na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.
Kantonalni zavod osiguranja obvezan je vratiti isplaćenu nadoknadu plaće iz stavka 3. ovog članka u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.
29. Pravilnik o postupku i kriterijima za utvrđivanje privremene spriječenosti za rad zbog bolesti, povrede ili drugih okolnosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/12; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Privremena spriječenost za rad se ne može utvrditi retroaktivno.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, privremena spriječenost za rad se može utvrditi retroaktivno u slučaju bolničkog liječenja, ukoliko se osiguranik javi u roku od tri (3) dana nakon završenog bolničkog liječenja, a na osnovu otpusne liste i/ili izvještaja zdravstvene ustanove da se osiguranik nalazio na bolničkom liječenju, kao i na prijedlog konzilijuma doktora odgovarajuće specijalnosti koji na osnovu postojeće medicinske dokumentacije daje nalaz i mišljenje o privremenoj spriječenosti za rad.
30. Odluka o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad Zavoda za zdravstveno osiguranje Zapadnohercegovačkog kantona broj U-V-12-5-04/08 od 10. jula 2008. godine (koju je Ustavnom sudu dostavio Zavod za zdravstveno osiguranje Zapadnohercegovačkog kantona) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Osnovnica za naknadu plaće je plaća osiguranika isplaćena za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na temelju kojeg se stječe pravo na naknadu, odnosno plaća na koju je plaćen doprinos za zdravstveno osiguranje.
Naknada plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad koja se refundira od Zavoda je 80% neto isplaćene plaće na koju je plaćen doprinos.
Članak 3.
Naknadu plaće iz članka 2. obračunava i isplaćuje pravna, odnosno fizička osoba, a Zavod je obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat.
Pravna, odnosno fizička osoba zahtjev za refundaciju podnosi za neto isplaćeni iznos naknade.
Obaveza plaćanja doprinosa je na pravnoj, odnosno fizičkoj osobi čiji je osiguranik djelatnik.
Članak 4. stav 2.
Osiguranik nema pravo na naknadu plaća pod uvjetima iz članka 45. Zakona o zdravstvenom osiguranju.
Članak 5.
Zahtjev za refundaciju podnosi se Područnom uredu Zavoda za zdravstveno osiguranje ŽZH prema mjestu uplate doprinosa, i to u krajnjem roku od 30 dana.
Uz zahtjev se prilaže doznake izdane od ovlaštenog liječnika, potvrda o neto isplaćenoj plaći (obrazac utvrđen od strane Zavoda) i spisak djelatnika za koje se traži povrat isplaćene naknade.
Članak 6.
O pravu na refundaciju plaće Zavod rješava po pribavljenoj ocjeni izabranog liječnika, odnosno Liječničkog povjerenstva i kontrolora Zavoda bez donošenja formalnog rješenja, ali je obavezan izdati pismeno rješenje ako to osiguranik traži.
31. Zakon o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/08, 9/10, 44/11, 7/13 i 65/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“ br. 10/08, 9/10 i 44/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 41.
Isplate prihoda koji se smatraju dohotkom vršit će se na račun obveznika poreza otvoren kod ovlaštene organizacije za platni promet, a iznimno i u gotovom novcu što će se urediti podzakonskim aktom, kojeg će donijeti ministar.
32. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“ br. 67/08, 4/10, 86/10, 10/11, 53/11, 20/12, 27/13, 71/13, 90/13, 45/14, 52/16, 59/16, 38/17,03/18, 30/18 i 21/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dohodak („Službene novine Federacije BiH“ br. 67/08, 4/10, 86/10, 10/11, 53/11 i 20/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 71. stavak (1) (1) Sukladno članku 41. Zakona, organi državne vlasti, sudske vlasti i uprave, te drugi državni organi i službe jedinica lokalne samouprave, zavodi, neprofitne organizacije, poduzetnici - pravne i fizičke osobe poslodavci i isplatitelji prihoda dužni su poreznim obveznicima isplate prihoda koji se smatraju dohotkom vršiti na njihov žiro račun kod ovlaštene organizacije za platni promet.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
35. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 033113 19 Rev od 16. srpnja 2020. godine kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 Ps 033113 18 Pž 3 od 11. siječnja 2019. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1442/19 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, AP 1442/19 od 22. svibnja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju osporenu presudu Kantonalnog suda apelantov zastupnik je primio 31. siječnja 2019. godine, a apelacija broj AP 1442/19 je podnesena 29. ožujka 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pristup sudu kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
39. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne naravi, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
a)U odnosu na osporenu odluku
41. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio njegov tužbeni zahtjev za isplatu naknada plaća.
42. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
43. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). Također, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U svezi s tim, Europski sud je istaknuo da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točka 24.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
44. Imajući u vidu pitanje koje se predmetnom apelacijom postavlja, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 1757/19, u kojem je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa na ime manje refundirane naknade plaće i doprinosa za vrijeme privremene spriječenosti za rad (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/19 od 10. prosinca 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
45. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao: „Temeljni prigovor Zavoda se odnosio na propuštanje roka iz članka 11. Pravilnika u kojem je apelantica trebalo da podnese zahtjev, zbog čega je apelantici uskraćeno pravo na refundiranje duga. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i kantonalnog zakona o zdravstvenom osiguranju koje daju ovlaštenje Upravnom odboru Zavoda da donosi provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće. Ustavni sud smatra da to nije sporno. Međutim, provedbeni akt Upravnog odbora Zavoda mora biti usklađen s višim pravnim aktom, u konkretnom slučaju Zakonom o zdravstvenom osiguranju, a ne obratno kako to proizlazi iz obrazloženja Kantonalnog suda. Naime, obrazloženje Kantonalnog suda da Zakonom o zdravstvenom osiguranju SBK nije propisan rok za podnošenje zahtjeva, već da je rok propisan Pravilnikom, te da se u tom slučaju ne može govoriti o neusklađenosti Pravilnika sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, suprotno je pravilu o hijerarhiji pravnih akata koje podrazumijeva da akt niže pravne snage mora biti usklađen s aktom više pravne snage. Ustavni sud potom ukazuje na odredbu članka 57. stavak (2) Zakona o zdravstvenom osiguranju koja izričito propisuje da je kantonalni zavod osiguranja obvezan vratiti isplaćenu naknadu poslodavcu. Dakle, iz zakona proizlazi izričita obveza kantonalnog zavoda da vrati naknadu poslodavcu. Istu obvezu propisuju i odredbe članka 56. stavak (2) Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK. U konkretnom slučaju ta obveza nije izvršena zbog podnošenja zahtjeva izvan roka koji je Upravni odbor Zavoda propisao Pravilnikom. Ustavni sud zapaža da Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne propisuju bilo kakav rok u kojem je poslodavac dužan podnijeti zahtjev za refundiranje novčanih sredstava nadležnom kantonalnom zavodu, osim roka od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva u kojem je nadležni zavod dužan refundirati sredstva. Shodno tome, postavlja se pitanje je li Upravni odbor Zavoda imao ovlaštenje propisivati rok za poslodavca ako takav rok ne propisuje zakon, odnosno je li Upravni odbor Zavoda imao ovlaštenje rokom ograničiti ostvarivanje zagarantiranog prava. Ustavni sud podsjeća da je prilikom ispitivanja opravdanosti iznesenih apelantičinih prigovora izvršio uvid u nekoliko sličnih provedbenih pravnih akata kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja kojima su regulirani način i uvjeti podnošenja zahtjeva za refundiranje novčanih sredstava za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika (KS, USK, HNK i ZDK), koji su mu bili dostupni, a koji uopće ne propisuju rok u kojem je poslodavac dužan podnijeti zahtjev za refundiranje novčanih sredstava. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odbio apelantičin tužbeni zahtjev, a da odredbu članka 11. Pravilnika nije sagledao s materijalno-pravnog aspekta, odnosno nije ispitao je li takvo ograničenje opravdano i u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, a ne obratno, kako je to učinio Kantonalni sud, odnosno može li takvo ograničenje suštinski dovesti do potpunog gubitka apelantičinog prava na refundiranje isplaćenih sredstava koje joj je garantirano Zakonom. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu iz Odluke broj AP 120/19, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju prilikom odlučenja bio u obvezi, pored formalnog, ocijeniti i materijalno-pravni aspekt zakonitosti Pravilnika (članak 11.), a takav propust je doveo do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje“ (vidi toč. 34.–36. odluke).
46. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev i u konkretnom slučaju odnosi na refundiranje novčanih sredstava koja je apelant isplatio svojoj uposlenici, koja je privremeno bila spriječena za rad dulje od 42 dana, te da je Kantonalni sud odbio tužbeni zahtjev iz više razloga. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije dokazao utemeljenost svog potraživanja, da je zahtjev za refundiranje plaće podnio sa zakašnjenjem od godinu i devet mjeseci, da je uz zahtjev priložio doznake koje je izdao liječnik prije nego što ih je zadužio Dom zdravlja Ljubuški, da ničim nije dokazao svoju uplatu naknade na osobni račun uposlenice (platni nalog o isplati) za vrijeme bolovanja, a za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 31. prosinca 2012. godine nije ni podnio zahtjev. Prije navedenog zaključka, Kantonalni sud se pozvao na odredbe članka 16. Pravilnika, članka 65. stavak 3. Zakona o radu, članka 45. i članka 56. st. 3. i 4. ZZO, te odredbe čl. 2., 3., 4. i 5. Odluke o naknadi plaće.
47. Apelant smatra da je ovakav zaključak Kantonalnog suda proizvoljan, ističući da zahtjev nije podnio izvan roka, te da eventualne nepravilnosti prilikom izdavanja doznaka i isplate plaća uposlenici ne mogu utjecati na njegovo pravo na refundaciju na ime isplaćenih naknada plaće.
48. U svezi s tim, imajući u vidu i citirana stajališta iz Odluke broj AP 1757/19, Ustavni sud zapaža da ni Kantonalni sud u osporenoj odluci nije precizirao odredbu koja propisuje rok za podnošenje zahtjeva, kada je zaključio da je apelant zahtjev za refundiranje plaće podnio sa zakašnjenjem od jedne godine i devet mjeseci. Međutim, Kantonalni sud jeste citirao odredbu članka 5. Odluke o naknadi plaće u kojoj je određeno da se zahtjev za refundaciju podnosi nadležnom zavodu u krajnjem roku od 30 dana, pa Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud rok za podnošenja zahtjeva za refundaciju računao na navedeni način. U svezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu iz Odluke broj AP 1757/19, te imajući u vidu da navedeni rok nije propisan ZZO nego Odlukom o naknadi plaća, koju je donijelo Upravno vijeće tuženog na temelju članka 19. Statuta tuženog, u svezi sa člankom 47. stavak 3., članka 57. stavak 3. i članka 60. stavak 3. ZZO, smatra da je Kantonalni sud bio obvezan ispitati je li takvo ograničenje kojim je propisan rok za poslodavca opravdano i usuglašeno sa ZZO. Zbog navedenog propusta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standard pravičnog suđenja, zbog čega je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da u ovom momentu nije svrsishodno ispitivati apelacijske prigovore u odnosu na ostale navode Kantonalnog suda kojima je obrazložio odbijanje apelantovog zahtjeva (nepravilnosti prilikom izdavanja doznaka i isplate naknada plaća). Također, s obzirom na to da je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o povredi načela pravne sigurnosti i pristupa sudu.
50. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, Izvješće broj 2002-I, stavak 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, aplikacija broj 59181/18, stavak 18.).
52. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoj pravosudni sustav tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Razdoblje koje se uzima u obzir
53. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 3. svibnja 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 11. siječnja 2019. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku, donio presudu kojom je okončan parnični postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je razdoblje od oko četiri godine i osam mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
54. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u postupku trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. U pogledu apelantovog doprinosa duljini trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant značajnije doprinio duljini trajanja postupka. Ocjenjujući značaj postupka za apelanta, Ustavni sud smatra da se radi o postupku značajnom za apelanta jer se radi o refundaciji novca koji je apelant isplatio svojoj uposlenici na ime naknade plaća.
55. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju na dva stupnja doneseno šest odluka, tj. da je tri puta vođen i prvostupanjski i drugostupanjski postupak. Nadalje, iz stanja spisa ne proizlazi da su navedeni postupci predugo trajali (najdulje godinu i pol). Imajući u vidu navedeno, tj. da je postupak vođen na dvije instance i da je doneseno šest odluka, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja razdoblje od oko četiri godine i osam mjeseci ne predstavlja razdoblje koje bi bilo suprotno standardu suđenja u „razumnom roku“ kao dijelu prava na pravično suđenje.
56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
57. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava). S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog nezadovoljavajućeg obrazloženja odluke i dojma o proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud, uvažavajući žalbu tuženog, između ostalog, odbio apelantov tužbeni zahtjev bez ispitivanja je li ograničenje iz članka 5. Odluke o naknadi plaća, kojim je propisan rok za poslodavca, opravdano i usuglašeno sa ZZO kojim se tuženi obvezuje na refundiranje novčanih sredstava, odnosno kada je materijalno-pravni aspekt članka 5. Odluke o naknadi plaća potpuno zanemaren.
59. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kada je parnični postupak o navedenom pitanju na dvije sudske instance trajao oko četiri godine i osam mjeseci, tijekom kojeg je doneseno šest odluka, što u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja razdoblje koje bi bilo suprotno standardu suđenja u „razumnom roku“.
60. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić