Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-253/21 ("INTER BELL" d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Građanski postupak
- Zakup
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-253/21
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 253/21, rješavajući apelaciju koju je podnio INTER BELL d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je INTER BELL d.o.o. Mostar podnio protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 180000 18 Pž od 10. juna 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. INTER BELL d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jasmin Humačkić, advokat iz Mostar, podnio je 26. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 180005 20 Rev od 20. novembara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 180000 18 Pž od 10. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Prethodno je Odlukom o dopustivosti odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio 5. augusta 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 180005 18 Pž od 10. juna 2020. godine jer se u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda predmet nalazio pred Vrhovnim sudom radi odlučivanja o apelantovoj reviziji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2833/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja „Hepok“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. juna 2022. godine, a Općinski sud 2. juna 2022. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Na osnovu odredbe člana 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključka broj SU-02-1056/21 od 16. decembra 2021. godine, odgovori na apelaciju Kantonalnog i Općinskog suda su dostavljeni apelantovom punomoćniku 4. jula 2022. godine.
6. Apelantov pravni zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Tužitelj je kod Općinskog suda pokrenuo parnični postupak protiv apelanta 29. juna 2016. godine radi isplate zakupnine. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Ps 180005 16 Ps od 11. jula 2018. godine, donesenom povodom tužiteljeve tužbe „radi isplate zakupnine“ i povodom apelantove protivtužbe „radi poništenja ugovora“, apelant je obavezan da tužitelju isplati iznos u visini od 15.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom „od dana dospjelosti svakog dugovanja pa do isplate“ na način preciziran u izreci presude (stav I izreke presude). Stavom II izreke apelant je obavezan nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.002,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude, dok je stavom III odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o dugoročnom zakupu poljoprivrednog zemljišta zaključen između tužitelja i apelanta 21. marta 2007. godine, aneks na navedeni ugovor od 8. juna 2007. godine i 30. juna 2008. godine, pobliže označeni izrekom presude.
9. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su zaključile ugovor o dugoročnom zakupu poljoprivrednog zemljišta (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) 21. marta 2007. godine na period od 25 godina, tj. koji završava istekom tekuće ekonomske 2031. godine. Tužitelj je u preinačenom tužbenom zahtjevu naveo da apelant nije platio dospjele račune za zakupninu poljoprivrednog zemljišta na osnovu spornog ugovora za 2013, 2014, 2015, 2016. i 2017. godinu u ukupnom iznosu od 15.400,00 KM, i to po računima i u iznosima pojedinačno navedenim kao u izreci presude. Na pripremnom ročištu održanom 26. aprila 2018. godine apelant je istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav sporni ugovor zaključen između tužitelja i apelanta (21. marta 2007. godine), kao i aneksi tog ugovora (8. juna 2007. godine i 30. juna 2008. godine), tako da oni ne proizvode pravno djelovanje među parničnim strankama. Istovremeno, apelant je zatražio da se o ovom sporu obavijesti Hercegovačko-neretvanski kanton, kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar (u daljnjem tekstu: HNK ili umješač) koji je 9. maja 2018. godine obavijestio sud da se u konkretnoj parnici pridružuje apelantu. Općinski sud je rješenjem od 28. maja 2018. godine odbio zahtjev HNK za učešće u parnici u svojstvu umješača na strani apelanta zato što nije dokazao pravni interes za učešće u parnici, odnosno jer je predmet spora obligacionopravni odnos između parničnih stranaka, kojim se ne „zadire“ u stvarna prava. Protiv navedenog rješenja HNK je 14. juna 2018. godine izjavio žalbu, o kojoj Općinski sud nije pravosnažno odlučio, iz čega proizlazi da može učestvovati u postupku do pravosnažnosti navedenog rješenja.
10. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je članom 1. spornog ugovora utvrđeno da je tužitelj ovlaštenik prava raspolaganja i posjednik nekretnina, koje u naravi predstavljaju poljoprivredno zemljište površine 88.028 m² (u daljnjem tekstu: sporno zemljište). Članom 1. tačka 1.4. tužitelj kao zakupodavac je potvrdio da se sporno zemljište daje u zakup na osnovu odluke Nadzornog odbora tužitelja od 19. marta 2007. godine. U tački 1.5. člana 1. spornog ugovora je navedeno da sporno zemljište nije predmet privatizacije tužitelja kao zakupodavca ili kakvih drugih tereta koji bi zakupoprimca onemogućili u korištenje tih nekretnina. Članom 4. tačka 4.1. ugovora utvrđeno je da su ugovorne strane sporazumno ugovorile godišnju zakupninu u iznosu od 350 KM po jednom hektaru zakupljenog zemljišta ili 179,00 eura, koju je apelant kao zakupoprimac dužan plaćati u dva jednaka polugodišnja obroka. Općinski sud je dalje ukazao da sastavni dio spornog ugovora čine i njegovi aneksi od 8. juna 2007. godine, kojim su izmijenjene pojedine odredbe ugovora koje se tiču člana 8. stav 1, člana 8. stav 2. i člana 9. stav 4, te aneks ugovora od 30. juna 2008. godine kojim se dodaje novi član 3.a i koji se odnosi na produženje roka zakupa na dodatnih 25 godina, u slučaju da apelant na zakupljenom spornom zemljištu ima kapitalna investiciona ulaganja (armature, pumpna stanica, sistem navodnjavanja i prateći objekti za poljoprivredu).
11. Dalje, Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da apelant tužitelju nije isplatio dug kao u izreci presude, što je vidljivo iz apelantovih prezentiranih analitičkih kartica, kao i opomene od 21. septembra 2015. godine kojom je tužitelj obavijestio apelanta da njegov dug na taj dan po osnovu spornog ugovora iznosi 9.266,00 KM. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, sporna je tužiteljeva aktivna legitimacija jer apelant smatra da tužitelj nije bio ovlašten sporno poljoprivredno zemljište dati u zakup jer nije njegov vlasnik. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovor (21. marta 2007. godine) bio na snazi Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 2/98, u daljnjem tekstu: važeći Zakon o poljoprivrednom zemljištu), da je tužitelj u momentu zaključivanja navedenog ugovora bio u posjedu spornih nekretnina, iz čega slijedi da se tužitelj i apelant nalaze u obligacionopravnom odnosu iz osnova spornog ugovora. Osim navedenog, sud je naveo da iz odredbe člana 8. navedenog ugovora proizlazi da se sporno zemljište daje apelantu na korištenje u svrhu poljoprivredne proizvodnje, na kojem će se obavljati djelatnost sadnje i uzgoja, odnosno poljoprivredne eksploatacije vinograda i voćnjaka, s mogućnošću sadnje i uzgoja i drugih poljoprivrednih kultura. Stoga, prema ocjeni suda, sporni ugovor nije bio protivan odredbama važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tačnije odredbi člana 29. važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Općinski sud je također ukazao da je članom 142. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 52/09, u daljnjem tekstu: novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu), koji je stupio na snagu nakon što su parnične stranke zaključile sporni ugovor, propisano da ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta, koji su sklopljeni i ovjereni prije stupanja na snagu ovog zakona, važe do isteka ugovorenog roka. Kako je sporni ugovor sklopljen i ovjeren prije stupanja na snagu novog zakona, proizlazi da on ostaje na snazi do njegovog redovnog isteka 2031. godine, eventualno i nakon toga u skladu sa aneksom ugovora od 30. juna 2007. godine, osim ako ne bude ranije otkazan u skladu sa članom 9. spornog ugovora.
12. Dakle, u skladu sa tada važećim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu tužitelj je kao nesporni posjednik mogao sporno zemljište dati u zakup u svrhu njegove upotrebe za poljoprivrednu proizvodnju u skladu sa članom 24. tada važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor i prigovor umješača da tužitelj nije imao pravo raspolaganja na poljoprivrednom zemljištu koje je dato u zakup apelantu. Također, sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da bi se u slučaju plaćanja zakupnine tužitelju radilo o neosnovanom bogaćenju jer je, prema ocjeni suda, obaveza plaćanja zakupnine i njen iznos utvrđen ugovorom koji su svojom voljom zaključili tužitelj i apelant, tako da je apelant kao zakupac preuzeo obavezu da u skladu sa članom 583. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za vrijeme trajanja ugovora plaća zakupninu u iznosu i na način kako je to i ugovoreno. Na okolnost visine isplate neisplaćene zakupnine Općinski sud je proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, čiji je nalaz sud ocijenio vjerodostojnim i sačinjenim u skladu s pravilima struke.
13. Općinski sud je odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost spornog ugovora sa aneksima jer, kako je već navedeno, taj ugovor nije predstavljao stvarnopravni, već obligacionopravni odnos između tužitelja i apelanta. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužitelj dokazao aktivnu legitimaciju, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pa je na osnovu odredaba čl. 580, 584, 585. ZOO-a i člana 142. važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu odlučio kao u izreci presude. Rješenjem od 28. maja 2018. godine Općinski sud je odbio zahtjev umješača jer je smatrao da on nije dokazao pravni interes za učešće u parnici na strani apelanta te jer je predmet spora obligacionopravni odnos između tužitelja i apelanta, kojim se ne zadire u stvarna prava.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 180005 18 Pž od 10. juna 2020. godine, (st. I i II izreke) apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, tako da na dosuđeni iznos glavnog duga od 15.400,00 KM ona teče počevši od podnošenja tužbe pa do isplate (umjesto od dana dospjelosti na naplatu svakog pojedinačnog iznosa, pa do isplate), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, kako je navedeno u izreci te presude, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda. Stavom III izreke presude žalba umješača na prvostepenu presudu je odbačena kao nedopuštena, dok je žalba na rješenje odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
15. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je sporni ugovor ništav, da nije pravno valjan, da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za ubiranje zakupnine, te je ukazao da je bespredmetno apelantovo pozivanje na Zakon o prometu nekretnina. U vezi s tim je navedeno da su parnične stranke u poslovnom odnosu po osnovu zaključenog obligacionopravnog ugovora, zbog čega Kantonalni sud smatra da nije bilo obavezno ovjeravanje potpisa ugovarača na sudu u skladu sa Zakonom o prometu nekretnina. Ovo iz razloga jer je sporni ugovor zaključen u skladu sa Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji u članu 8. predviđa običnu pismenu formu, bez ovjeravanja potpisa ugovarača. Kantonalni sud je također smatrao da je irelevantno da li je tužitelj vlasnik zakupljenog spornog zemljišta jer se predmet zakupa može dati u podzakup, što proizlazi iz odredbe čl. 586. ZOO-a i člana 21. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, prema kojim odredbama se predmet zakupa može dati u podzakup bez obzira na to šta je predmet zakupa. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je sporni ugovor u potpunosti zaključen u skladu sa tada važećim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu i Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, pa ne postoji osnov za proglašenje spornog ugovora ništavim, nevažećim, nedopuštenim, niti protivnim zakonskim propisima.
16. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je zakupnina povremeno novčano davanje, pa zatezna kamata na neisplaćene zakupnine na osnovu člana 279. stav 3. ZOO-a teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu. Stoga se zakonska zatezna kamata nije mogla dosuditi od dospijeća svakog pojedinačnog računa na naplatu, kako je to učinio prvostepeni sud. Također, Kantonalni sud je naveo da su bez osnova i žalbeni navodi umješača na rješenje kojim je odbijen sa prijedlogom za miješanje u parnicu na strani apelanta jer se u konkretnom slučaju raspravlja o obligacionopravnom odnosu tužitelja i apelanta, a ne o imovinskim pravima. Istaknuto je da umješač nema pravni interes za stupanje u parnicu na strani apelanta jer obavezivanje apelanta na plaćanje zakupnine ili pak odbijanje takvog tužiteljevog tužbenog zahtijeva ni na koji način ne može utjecati na imovinu i imovinske interese umješača.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 Ps 180005 20 Rev od 20. novembra 2020. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, reviziju odbacio, a zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije odbio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, smatra proizvoljnim stav suda da je sporni ugovor zaključen u skladu sa tada važećim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu i Zakonom o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te da stoga ne postoji osnov za proglašenje ugovora ništavim, nevažećim, nedopuštenim, niti protivnim zakonskim propisima. Dakle, apelant ističe da, iako je sporni ugovor zaključen u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, stupanjem na snagu novog zakona parnične stranke su bile dužne uskladiti odredbe navedenog ugovora sa odredbama novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu, što nije učinjeno. Zbog toga, apelant smatra da se postavlja pitanje ko je titular prava na zakupninu, „Hepok“ ili Grad Mostar.
19. Apelant smatra da tužitelj nije poštovao propisani postupak dodjele spornog zemljišta, niti je bio ovlašten davati ga u zakup. Osim toga, apelant tvrdi da je osporenom presudom sud proizvoljno primijenio odredbu člana 142. Zakona o poljoprivrednom zemljištu jer je u konkretnom slučaju bilo sporno proizvodi li sporni ugovor pravno djelovanje jer nije usaglašen sa odredbama novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer mu je onemogućeno da zaštiti svoje pravo na imovinu koje se ogleda u plaćanju zakupnine tužitelju koji nije titular prava da tu zakupninu primi, te da bi ispunjavanjem obaveza po navedenom ugovoru tužitelju došlo do njegovog neosnovanog bogaćenja.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji jer je postupak proveden u skladu s relevantnim odredbama važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud je naveo da su osnovi za donošenje prvostepene presude i razlozi pri kojim ostaje u cijelosti, a koja je potvrđena u revizionom postupku, navedeni u obrazloženju presude, pri čemu u postupku donošenja predmetne presude nisu povrijeđeni principi Evropske konvencije. V.Relevantni propisi
22. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98) koji je primijenjen u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Pravna lica koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom na zemljištu, fizička lica koja su vlasnici zemljišta i drugi korisnici poljoprivrednog zemljišta (u daljem tekstu: korisnici), dužni su poljoprivredno zemljište koristiti na način koji najviše odgovara priplodnim osobinama zemljišta i postojećim ekonomskim i agrotehničkim uslovima.
Pod korišćenjem poljoprivrednog zemljišta, u smislu ovog zakona, podrazumijeva se: osnovna i dopunska obrada zemljišta, unapređivanje voćnjaka, vinograda, livada i pašnjaka, kao i drugi radovi za racionalno korišćenje poljoprivrednog zemljišta u cilju povećanja poljoprivredne proizvodnje.
Član 29.
Ako vlasnik, odnosno posjednik ili držalac poljoprivrednog zemljišta na kojem postoji pravo vlasništva (u daljem tekstu: vlasnik) nije u mogućnosti da koristi poljoprivredno zemljište u skladu sa članom 24. ovog zakona, dužan je da obezbijedi njegovo korišćenje putem davanja zemljišta u zakup ili na drugi način, u skladu sa propisima kojima su utvrđena pitanja davanja nepokretnosti u zakup.
23. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službene novine Federacije BiH“ broj 52/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142.
(…). Ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta sklopljeni i ovjereni prije stupanja na snagu ovog Zakona važeći su do isteka ugovorenog roka.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 583.
Zakupac je dužan plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, kako je uobičajeno u mjestu gdje je stvar predata zakupcu. Ako nije drukčije ugovoreno ili u mjestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više godina, a ako je data za kraće vrijeme, po isteku tog vremena.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Ispitujući dopustivost apelacije, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda od 20. novembra 2020. godine. Stoga, konačna odluka u ovom predmetu je presuda Kantonalnog suda od 10. juna 2019. godine, pa Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2833/20, koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant primio 8. jula 2020. godine, a da je apelacija protiv te odluke podnesena 5. augusta 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. U konkretnom slučaju sporni postupak se odnosi na tužiteljev zahtjev na isplatu duga po osnovu zakupnine na osnovu ugovora zaključenog između parničnih stranaka i o apelantovom protivtužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti tog ugovora. Dakle, nesporno je da se radi o postupku građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su sudovi u spornom parničnom postupku proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise na njegovu štetu jer ugovorne strane sporni ugovor nisu usaglasile sa novim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu, zbog čega tvrdi da je sporno da li taj ugovor proizvodi pravno djelovanje, te ko je titular prava primanja zakupnine.
34. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom spornog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu s relevantnim procesnim odredbama, pri čemu nije izostala ocjena dokaza i obrazloženje u vezi s tim. Ustavni sud smatra da je u presudi Kantonalnog suda dato dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da tužitelju pripada pravo na potraživanje novčanog iznosa na ime zakupnine, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu i ZOO-a, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant ponavlja prigovore koje je isticao i tokom postupka pred Kantonalnim sudom, koje je cijenio taj sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu koje su važile u vrijeme zaključenja spornog ugovora (član 29), odredbe člana 142. novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojim je eksplicitno propisano: „Ugovori o zakupu poljoprivrednog zemljišta sklopljeni i ovjereni prije stupanja na snagu ovog Zakona važeći su do isteka ugovorenog roka“, kao i odredbe ZOO-a na kojima je zasnovana osporena presude, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su prigovori kojima se dovodi u pitanje primjena prava opravdani ili da pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporenih presuda jasno, argumentirano i u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao i da nema ništa drugo što bi ukazalo da je postupak proveden suprotno garancijama tog prava i na apelantovu štetu.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
38. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava zasniva na istim navodima koje je iznio i u odnosu na pravo na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene presude nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba važećeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu i ZOO-a na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić