Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1835/21 (V. M.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ispitivanje svjedoka
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Predmeti (1)
AP-1835/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1835/21, rješavajući apelaciju Vinka Miloševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vinka Miloševića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033902 21 Kž 5 od 22. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vinko Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa advokatica Marsela Bajramović iz Ilidže, podnio je 28. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 033902 21 Kž 5 od 22. marta 2021. godine i S1 2 K 033902 20 K od 21. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 16. i 24. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 30. juna 2022. godine proslijedio apelantu odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja.
5. Apelant je 7. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 033902 20 K od 21. decembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude kao član organizirane grupe ljudi i radi daljnje međunarodne prodaje držao supstance koje su propisima proglašene opojnim drogama, čime je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Dalje, presudom je odlučeno da se od apelanta ima oduzeti opojna droga Cannabis u ukupnoj količini od 238,686 kg, kao i ostali označeni predmeti i protivpravno stečena imovinska korist u preciziranom iznosu, koja će po pravomoćnosti presude biti uplaćena u korist budžeta Bosne i Hercegovine. Apelant je presudom obavezan i na naknadu troškova krivičnog postupka.
8. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na dokaze koje je izvela optužba (pobliže opisano na str. 5. i 6. presude), te je navedeno da apelantova odbrana nije imala dokaznih prijedloga. Dalje je ukazano da osim apelantove usmene tvrdnje nije dostavljen nijedan dokaz o postojanju vanbračne zajednice između apelanta i svjedokinje E. K. u smislu odredbi člana 83. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i člana 3. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon FBiH; pobliže opisano na str. 10. i 11. presude). Stoga je Sud BiH istakao da navedena svjedokinja ne spada u kategoriju tzv. privilegiranih svjedoka koji mogu odbiti svjedočenje, pa je odlučio da ispita tu svjedokinju.
9. U odnosu na činjenično stanje i ocjenu dokaza na osnovu kojih je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je taj zaključak izveo nakon detaljne analize iskaza saslušanih svjedoka, i to ovlaštenih službenih lica SIPA-e, koji su na glavnom pretresu detaljno opisali istražne radnje koje su preduzimali u ovom predmetu, te iskaza svjedokinje E. K. koja je opisala komunikaciju i apelantove veze s ostalim članovima grupe, dešavanja u danima prije i neposredno nakon inkriminiranog događaja, što je potkrijepljeno i drugim provedenim dokazima. Obrazlažući identitet pojedinačno označenih lica (inicijalima) u svjetlu postojanja i djelovanja grupe u konkretnom slučaju (pobliže opisano na str. 15–19. presude), prvostepeni sud je naveo da osnovna tvrdnja odbrane – da apelant nema nikakve veze s prometom opojne droge i da je svoj garažni prostor samo iznajmio navedenom licu za novac, nije potkrijepljena i u suprotnosti je s drugim provedenim dokazima. U tom smislu je navedeno i da je Sud BiH sa posebnom pažnjom cijenio iskaze svjedokinje E. K. iz istrage i s glavnog pretresa. Navedeno je da je ta svjedokinja na glavnom pretresu „na gotovo svaki upit tužioca“ odgovarala da se ne sjeća, kao i da je nakon predočavanja dijelova iskaza iz istrage (gdje je jasno i detaljno govorila o činjenicama o kojima je pitana) pojašnjavala da su je policijski inspektori tokom ispitivanja navodili, odnosno govorili joj šta treba da odgovori. Stoga je navedeno da se njen iskaz s glavnog pretresa isključivo sveo na predočavanje i potvrđivanje tačnosti pročitanih dijelova iskaza iz istrage. U takvoj procesnoj situaciji, kako je to istaknuto, prihvaćen je iskaz svjedokinje E. K. iz istrage kao objektivan i vjerodostojan, te potpuno saglasan s ostalim izvedenim dokazima. Ukazano je da je navedena svjedokinja bila motivirana da svojim iskazom s glavnog pretresa umanji apelantovu krivičnu odgovornost, imajući u vidu njen intimni odnos s njim, te da je „čak i na Sud dolazila vozilom sa sinom apelanta“. Posebno je značajnom ocijenjena činjenica da je svjedokinja sve događaje koje je opisivala prilikom davanja iskaza u istrazi opisivala s mnoštvom detalja (čak i onih sporednih), odgovarajući na sva postavljena pitanja opširno i ubjedljivo. Obrazloženo je da je svjedokinja izjavu dala samo sedam dana nakon što se desio inkriminirani događaj, dok joj je sjećanje bilo „svježije“. Navedeno je da je izjavu iz istrage svjedokinja dala u prisustvu psihologa Centra za socijalni rad (s obzirom na to da je u vrijeme davanja izjave bila maloljetna), koji je svojim potpisom potvrdio da je „izjava od svjedoka uzeta na primjeren način, da nije vršen nikakav pritisak na svjedoka, te da je komunikacija djelatnika naspram svjedoka bila primjerena, odnosno da se postupak saslušanja odvijao na adekvatan način“. Zatim je navedeno i da je svjedokinja u iskazu iz istrage opisala apelantove „konekcije“ s licima čiji je identitet obrazložen u presudi (pobliže opisano na str. 20–23. presude). Sud BiH je istakao da je iskaz svjedokinje iz istrage ocijenio kao vjerodostojan i tačan, posebno imajući u vidu da je ona bila neposredni učesnik svih događaja o kojima je govorila.
10. Sud BiH je istakao da se logički zaključuje da je u konkretnom slučaju navedena opojna droga bila namijenjena za daljnju prodaju ako se uzme u obzir količina koja je zaplijenjena (238 kg), koja zasigurno nije, niti može biti namijenjena za ličnu upotrebu. Također je navedeno i da je sud stekao ubjeđenje da je apelant krivično djelo izvršio s direktnim umišljajem (detaljnije obrazloženo na str. 28. i 29. presude). Konačno, Sud BiH je istakao da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu imao u vidu svrhu kažnjavanja, količinu njegove kriminalne aktivnosti, da je od olakšavajućih okolnosti cijenio da on ranije nije osuđivan, a da je kao otežavajuća okolnost cijenjena činjenica da se radi o većoj količini zaplijenjene opojne droge (pobliže opisano na str. 30. i 31. presude).
11. Presudom Suda Bosne i Hercegovine u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 033902 21 Kž 5 od 22. marta 2021. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, apelanta i njegove braniteljice, te potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je navelo da je, suprotno žalbenim navodima, apelantovoj odbrani bilo omogućeno unakrsno ispitivanje svjedokinje E. K. U odnosu na žalbeni navod kojim se osporava istinitost iskaza navedene svjedokinje iz istrage i njen kredibilitet, apelaciono vijeće je navelo da su oni bili takvog kvaliteta da u vezi s ostalim dokazima (prije svega činjenicom da je opojna droga pronađena u apelantovom pomoćnom objektu) upućuju na jedini mogući razuman zaključak u pogledu apelantove krivice. Pritom je navedeno i da je prvostepeni sud imao mogućnost neposrednog i direktnog uvida u način davanja iskaza i držanje svjedokinje E. K., kao i u njene iskaze koje je dala u istrazi. U vezi sa žalbenim navodom da je svjedokinja živjela u vanbračnoj zajednici s apelantom, apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH u prvostepenoj presudi detaljno analizirao to pitanje, pri čemu je s posebnom pažnjom analizirao njen iskaz kada je kategorično izjavila da nije živjela u zajednici s apelantom (detaljno obrazloženo na str. 12. i 13. presude).
13. Dalje je navedeno i da za apelaciono vijeće nije sporno postojanje organizirane grupe formirane radi činjenja krivičnog djela (pobliže opisano na stranici 11. presude), te da se u konkretnom slučaju radilo o međunarodnom prometu opojnom drogom (pobliže opisano na str. 11. i 12. presude). Kako žalbama odbrane nisu dovedeni u pitanje elementi krivičnog djela, navedeno je da nije sporna ni zasnovana nadležnost Suda BiH. Također je istaknuto da je, suprotno selektivnom posmatranju dokaza od odbrane, prvostepeni sud detaljno analizirao sve dokaze, te ih doveo u međusobnu vezu. To je, kako je navedeno, na kraju dovelo i do jasnog zaključka suda o apelantovoj krivici.
14. Apelaciono vijeće je na kraju istaklo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, adekvatno cijenio otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, te da mu je izrečena kazna pravilno odmjerena. Navedeno je da nema osnova za blaže kažnjavanje apelanta zato što su kod njega utvrđene otežavajuće okolnosti koje su takve prirode da onemogućavaju smanjenje izrečene kazne zatvora (pobliže opisano na str. 19–21. presude).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant navodi i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
16. U obrazloženju svojih navoda apelant, prije svega, ukazuje da su redovni sudovi donoseći osporene odluke povrijedili njegovo pravo na odbranu. Dalje se navodi da je izreka presude protivrječna njenim razlozima i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, kao i da se zasniva na dokazima na kojima se ne može zasnivati. Također se ukazuje i na kršenje načela presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo. Prema apelantovim navodima, iz svih izvedenih dokaza potpuno je jasno da on nije počinio krivično djelo. Pritom, apelant navodi da je jedini dokaz na osnovu kojeg je osuđen bio iskaz svjedokinje E. K., koja s njim i u njegovoj kući živi u vanbračnoj zajednici. U odnosu na iskaz navedene svjedokinje koji je dala u istrazi, apelant ističe da je „apsolutno neuvjerljiv i nerazgovijetan“, te da je dat „u očiglednom strahu“, kao i da se ni u kojem slučaju ne može dovesti u vezu s onim što tvrdi Tužilaštvo BiH. Isto tako, apelant navodi i da je sud zanemario faktičku činjenicu da je na navedenu svjedokinju bilo neophodno primijeniti odredbe ZKPBiH koje se tiču svjedočenja bračnog, odnosno vanbračnog supružnika. Apelant, također, navodi da Sud BiH nije bio nadležan za postupanje u ovoj krivičnopravnoj stvari jer nijednim dokazom nije utvrđeno da je apelant imao namjeru da vrši međunarodni promet droge. Osim toga, apelant navodi i da mu je izrečena previsoka kazna, kao i da je u tom smislu diskriminiran u odnosu na druga lica koja su procesuirana i osuđena pred drugim sudovima u Bosni i Hercegovini za istu vrstu krivičnih djela.
II.Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da je na sva pitanja navedena u apelaciji dao detaljno obrazloženje u osporenoj drugostepenoj presudi. Stoga je navedeno da apelantu nisu prekršena prava na koja se pozvao.
18. Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH detaljno obrazložio svoje odluke, te cijeneći dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi izveo zaključak o apelantovoj krivici. U tom smislu je navedeno da je u presudi Suda BiH jasno opisan način na koji je apelant djelovao kao član grupe, te da ne postoje nikakve nejasnoće i kontradiktornosti koje bi dovele u pitanje samo izvršenje krivičnog djela. Također je navedeno i da je prvostepeni sud s posebnom pažnjom analizirao i cijenio iskaz svjedokinje E. K. Ukazano je i da je navedena svjedokinja kategorično izjavila da nije živjela u zajednici s apelantom, kao i da su redovni sudovi pravilno posmatrali njen iskaz u kontekstu definicije vanbračne zajednice u smislu člana 3. Porodičnog zakona FBiH, zbog čega nisu postojale smetnje za njeno saslušanje. Dalje je navedeno i da je Sud BiH pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o međunarodnom prometu opojnom drogom. S obzirom na navedeno, predloženo je da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
19. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovio tvrdnje iz apelacije, ističući pritom da su optužnica i osporene presude zasnovane na indicijama, a ne na objektivnim dokazima. Pritom se apelant referirao na standarde dokazivanja iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1478/20 (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1478/20 od 9. februara 2022. godine, str. 18– 20, dostupna na www.ustavnisud.ba) kada je u pitanju načelo in dubio pro reo.
V.Relevantni propisi
20. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21).
21. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. st. (1) i (2) (1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18, 22/21 – odluka Ustavnog suda i 8/22 – rješenje Ustavnog suda).
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 273. stav (1) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti Sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 033902 21 Kž 5 od 22. marta 2021. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. aprila 2021. godine, a apelacija je podnesena 28. maja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
31. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u krivičnom postupku protiv apelanta proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150).
33. Budući da apelant primarno problematizira iskaz svjedokinje E. K. iz istrage, koji su redovni sudovi kao dokaz prihvatili i koristili kod utvrđenja njegove krivice, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda korištenje takvih iskaza nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine), ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117. i Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54). U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su ih zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na kršenje načela in dubio pro reo. Navedeno načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj aplikacije 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj aplikacije 48144/09, stav 52). Ovo načelo obavezuje sud, a ono korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj aplikacije 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49). To, također, podrazumijeva da sud rješava u korist okrivljenika u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih, odlučnih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, koje ponavlja i u apelacionim navodima, a koji se primarno tiču dopustivosti i kvalitete pojedinih dokaza koje je Sud BiH u osporenim odlukama cijenio i analizirao. Kada su u pitanju iskazi svjedokinje E. K., Ustavni sud, prije svega, ne može utvrditi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se ova svjedokinja ne može smatrati tzv. privilegiranim svjedokom koji može odbiti svjedočenje, budući da izvedenim dokazima nije utvrđeno postojanje bilo kakve (van)bračne zajednice između nje i apelanta u relevantnom periodu (vidi tač. 8. i 12. ove odluke). Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi stavili naglasak na potrebu da se iskazi navedene svjedokinje, koje je dala u istrazi i na glavnom pretresu, cijene s posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari. Na navedeni način su otklonjene sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, te vjerodostojnosti iskaza E. K. i njenog kredibiliteta kao svjedoka, pri čemu je također cijenjeno i njeno držanje i ponašanje tokom davanja iskaza i o tome dao relevantno obrazloženje (vidi tačka 9.. ove odluke).
36. Nadalje, Ustavni sud konstatira da je apelantovoj odbrani pružena adekvatna i pogodna mogućnost da se suoči i unakrsno ispita svjedokinju E. K. na glavnom pretresu, čime su na efektivan način poštovana prava apelantove odbrane u konvencijskom smislu. Pritom, Ustavni sud naglašava da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi nespornim da apelantova odbrana nije predložila izvođenje niti jednog dokaza na glavnom pretresu. Iako u krivičnopravnom smislu optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost, budući da je obaveza tužilaštva da dokaže njegovu krivnju, Ustavni sud ipak ne može ne primijetiti da takvo (ne)djelovanje, odnosno svojevoljno iskazana pasivnost apelantove odbrane nije doprinijela kontradiktornosti postupka i dodatnoj zaštiti apelantovog prava na odbranu da na efektivan način pobija tvrdnje optužbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka, pa mu je i na taj način pružena prilika da iznese sve argumente koji bi išli u prilog njegovoj odbrani.
37. Prema tome, cijeneći obrazloženja osporenih odluka, nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili odlučne činjenice u vezi s apelantovom krivičnopravnom odgovornošću. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi u osporenim odlukama primijenili relevantne propise (član 42. KZFBiH) prilikom izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, zato što su o svemu tome dati jasni i relevantni razlozi, kako je to već navedeno (vidi tač. 10.. i 14.. ove odluke). Isto tako, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti ni u stavu redovnih sudova kada je u pitanju stvarna nadležnost Suda BiH da postupa u ovoj krivičnopravnoj stvari jer su sudovi i to pitanje razjasnili i obrazložili (vidi tačka 13.. ove odluke). Konačno, Ustavni sud primjećuje da je apelaciono vijeće u osporenoj drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetilo svim žalbenim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima je apelant osporavao stavove prvostepenog suda i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje zaključke o postojanju krivičnog djela u konkretnom slučaju donijeli isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način redovni sudovi su ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari načinom provođenja dokaznog postupka izašli iz okvira slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i tumačenja na način koji je bio povoljniji za apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, pa mu nije povrijeđeno ni pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
39. Na kraju, vezano za apelantovo pozivanje na Odluku broj AP 1478/20, Ustavni sud ukazuje da je u toj odluci utvrdio kršenje načela in dubio pro reo, budući da osporene odluke redovnih sudova nisu bile obrazložene na način koji bi otklonio sumnju u apelantovu krivicu u tom predmetu. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, zaključak iz citiranog predmeta nije primjenjiv jer, kao što je to već obrazloženo, u apelantovom slučaju nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova pri utvrđivanju apelantove krivice, što se jasno vidi iz obrazloženja osporenih odluka, koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja suštinski nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Apelant je također ukazao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim pozivanja na kršenje navedenog prava i paušalnog navođenja da je u konkretnom slučaju tretiran drugačije (u odnosu na druga lica koja su procesuirana i osuđena za istu vrstu krivičnih djela pred drugim sudovima u Bosni i Hercegovini) nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivali na to da je diskriminacija vjerovatna, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji, bez razumnog opravdanja. Pri tome Ustavni sud podsjeća da sud u svakom konkretnom krivičnom predmetu počiniocu krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (član 48. KZBiH – Opća pravila o odmjeravanju kazne), koje su po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da svim licima koja su osuđena za isto krivično djelo treba izreći identičnu kaznu, što nema bilo kakvo pravno uporište. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela i osuđen na kaznu zatvora, a redovni sudovi su za svoja utvrđenja i odlučenja u osporenim presudama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić