Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2080/22 (B.B.)
Odluka donesena 07. 09. 2022.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Žalba
- Proporcionalnost
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Legitiman cilj
- Disciplinski postupak
- Disciplinska mjera
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2080/22
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2080/22, rješavajući apelaciju B. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. septembra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B. B.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Odluka Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH broj 11-07-6-224-7/2022 od 13. aprila 2022. godine.
Predmet se vraća Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 7. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: VSTS) broj 11-07-6- 224-7/2022 od 13. aprila 2022. godine. Apelant osporava i odluku Drugostepene disciplinske komisije za tužioce VSTSBiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-6-224-472022 od 10. februara 2022. godine i odluku Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTSBiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 11-07-6-2799- 5/2021 od 8. decembra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od VSTS-a, Drugostepene komisije, Prvostepene komisije i Kancelarije disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: disciplinski tužilac) zatraženo je 14. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Disciplinski tužilac i Drugostepena komisija su dostavili odgovore 22. juna 2022. godine, a VSTS 23. juna 2022. godine. Prvostepena komisija nije dostavila odgovor.
4. Apelantu su 1. jula 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda, dostavljeni odgovori Prvostepene komisije, Drugostepene komisije i disciplinskog tužioca na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 7. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Odlukom Prvostepene komisije broj 11-07-6-2799-5/2021 od 8. decembra 2021. godine apelant je proglašen odgovornim što je (iako je bio svjestan ili je morao biti svjestan svojih etičkih obaveza iz čl. 4.1 i 4.3 Kodeksa tužilačke etike) kao stranka u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, u predmetu preciziranom u presudi, u žalbi od 29. maja 2020. godine, na rješenje koje ga obavezuje da plati sudsku taksu na žalbu naveo sljedeće: „S obzirom da je cijeli tok parničnog postupka bio jako čudan i neobičan i da je odluka sudije Igora Marića nepravedna, nezakonita i neshvatljiva, predlažem da taksu plati sudija Igor Marić (…) takva odluka sudije donesena u postupku može se smatrati udarom na tužilački sistem koji je na prvoj liniji odbrane protiv kriminala“. Zbog navedenog, u odluci je istaknuto da je apelant, van Tužilaštva, ispoljio ponašanje kojim je narušio ugled i dignitet tužilačke funkcije, te je počinio prekršaj iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTSBiH – ponašanje u sudu ili Tužilaštvu i van suda ili Tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, te ujedno prekršio i član 4.1 Kodeksa tužilačke etike. Naime, kako je navedeno, prema Kodeksu tužilačke etike, tužilac kao predmet stalnog nadzora javnosti slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja i član 4.3 Kodeksa. Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava uvijek ponaša tako da nastoji da očuva dignitet funkcije, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa. Zbog navedenog, apelantu je, shodno odredbi člana 58 stav 1 tačka b) i člana 59 Zakona o VSTSBiH, izrečena disciplinska mjera javna opomena. Odlukom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
8. Prvostepena komisija je obrazložila da se po njenoj ocjeni apelant morao suzdržati od pisanja spornog žalbenog navoda i svoje nezadovoljstvo predmetnim rješenjem izraziti na način koji je „primjeren nosiocu pravosudne funkcije“. Prema obrazloženju Prvostepene komisije, profesionalno ponašanje zahtijeva od nosilaca pravosudnih funkcija da izbjegavaju svaku aktivnost koja bi mogla ugroziti njihovu službu i povjerenje u pravosudni sistem. U vezi s tim, kako je obrazloženo, apelant je, napisavši sporni žalbeni komentar na rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci, morao biti svjestan težine tih navoda, kao i njihove implikacije na reakciju kako sudije Marića tako i Osnovnog suda, odnosno Okružnog suda u Banjoj Luci, u smislu podrivanja povjerenja u integritet i nezavisnost Osnovnog suda u Banjoj Luci.
9. Prvostepena komisija je obrazložila i da razlozi na koje se apelant pozivao u toku disciplinskog postupka ne predstavljaju argumente koji bi opravdali njegovo postupanje u navedenom predmetu. Prema obrazloženju Prvostepene komisije, u navedenom apelantovom ponašanju su se stekla sva obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS-u, u vezi sa standardima etičkog ponašanja tužilaca iz čl. 2.1, 4.1 i 4.3 Kodeksa tužilačke etike. Obrazloženo je i da je Komisija prilikom izbora disciplinske mjere slijedila pravilo odnosno principe i kriterijume iz člana 59 stav (1) Zakona o VSTS-u, prema kojem se kod disciplinskih mjera mora uzeti u obzir broj i težina učinjenog prekršaja i njegove posljedice, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja i sve druge okolnosti koje mogu da utiču na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući i stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka, odnosno kriterijume utvrđene Smjernicama određivanja disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima.
10. U vezi s tim je obrazloženo da nakon provedenih dokaza i slijedom navedenog tumačenja odnosa apelanta prema počinjenom disciplinskom prekršaju, te imajući u vidu sve okolnosti, Prvostepena komisija smatra da su apelantu kao dugogodišnjem tužiocu dobro poznati propisi koji regulišu sadržaj i karakter žalbenih navoda, te da upravo navedena okolnost povećava stepen subjektivne disciplinske odgovornost apelanta kao lica koje u svakodnevnom radu primjenjuje različite propise, zbog čega je prema mišljenju te komisije apelant bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. Prvostepena komisija je zaključila da je apelant disciplinski prekršaj počinio svjesnim nehatom, pa je uzimajući u obzir sve okolnosti izrekla mjeru javne opomene, smatrajući da će se i tom mjerom postići svrha i ciljevi disciplinskog sankcionisanja.
11. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu Drugostepenoj komisiji koja je Odlukom broj 11-07-6-224-472022 od 10. februara 2022. godine žalbu odbila kao neosnovanu i potvrdila prvostepenu odluku. Odlukom je odbačena kao neblagovremena dopuna apelantove žalbe od 3. februara 2022. godine, te odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je ispitujući apelantove žalbene navode, koji se odnose na povredu pravila postupka, komisija zaključila da su oni neosnovani. Obrazloženo je da je neosnovan prigovor vezan za nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer u apelantovoj žalbi nije navedena niti jedna nova činjenica niti ponuđen novi dokaz koji bi upućivao na tačnost takvih navoda. Navedeno je i da je Prvostepena komisija dala obrazloženje za sve svoje zaključke vezano za provođenje dokaza, te da je detaljno obrazložila i izrečenu disciplinsku mjeru, koje prihvata i ta komisija.
12. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu VSTS-u koji je Odlukom broj 11-07- 6-224-7/2022 od 13. aprila 2022. godine žalbu odbio i potvrdio drugostepenu odluku, te utvrdio da je ova odluka VSTS-a konačna. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav Prvostepene i Drugostepene komisije. Istaknuto je, između ostalog, da je odredbama člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u propisano da se protiv odluke Drugostepene komisije o izricanju disciplinske mjere može uložiti žalba VSTS-u kao cjelini, a u vezi sa odredbama člana 103 stav 2 Poslovnika VSTS-a kojim je propisano da se odluka Drugostepene komisije može pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere, to je VSTS u ovoj odluci razmatralo samo žalbene navode vezane za izrečenu disciplinsku mjeru. U vezi s tim je obrazloženo da je VSTS u cijelosti prihvatio razloge koje je Drugostepena komisija dala vezano za pravilnost izrečene disciplinske mjere javna opomena, pri čemu je, prema mišljenju VSTS-a, Drugostepena komisija dala mjerodavno obrazloženje koje VSTS prihvata.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Navodi da je Zakonom o VSTS-u propisano da se disciplinski postupak odvija prema pravilima ZPP-a, a koji je u više navrata u apelantovom slučaju prekršen. Navodi da u toku odvijanja postupka dva člana Prvostepene komisije poimenično navedena u apelaciji nisu lično prisustvovala ročištima, već samo jedan, dok su se ta dva člana pojavljivala putem video-linka, što je potpuno nezakonito i neprihvatljivo postupanje koje predstavlja teško kršenje odredaba parničnog postupka s obzirom na to da je tim odredbama propisano da se postupak odvija uz neposredno i lično prisustvo učesnika. Apelant navodi i da je Drugostepena komisija u potpunosti odbacila njegove žalbene argumente o ovom pitanju, te je u obrazloženju odluke te komisije potpuno pogrešno i nezakonito navedeno da se može napraviti analogija između rada VSTS-a i disciplinskih komisija, iako se ta dva organa ne mogu ni po čemu uporediti. Navodi da osim toga Drugostepena komisija nije dala nikakvo obrazloženje, u čemu se sastoji disciplinski prekršaj koji je apelant navodno počinio, već je samo navedeno da postoji prekršaj i ništa više.
b) Odgovor na apelaciju
14. VSTS je naveo činjenice predmeta i pravni stav obje komisije te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva. Navedeno je da apelant nije imao primjedbi na rad Prvostepene komisije, da se upustio u raspravljanje i da su mu date sve mogućnosti, što je apelant i koristio, te da je odredbama Zakona o VSTS-u jasno propisano da se rad može odvijati i putem linka, pri čemu je navedeno i da je nesporno da su disciplinske komisije dio VSTS-a i da su sastavljene od članova tog savjeta, na čiji se rad primjenjuje Zakon o VSTS-u i Poslovnik.
15. Drugostepena komisija je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva jer je ta komisija cijenila sve apelantove žalbene navode i dala obrazloženje svojih zaključaka.
16. Disciplinski tužilac je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, članom 62 Zakona o VSTS-u propisano da VSTS Poslovnikom propisuje i uređuje disciplinski postupak u skladu sa Zakonom o VSTS-u, a članom 79 Poslovnika da se samo na ona pitanja koja tim poslovnikom i Zakonom o VSTS-u nisu uređena primjenjuje ZPP. Navodi i da je odredbama člana 26 Poslovnika propisana mogućnost učestvovanja u radu putem video-linka pa da zbog svega navedenog nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da u potpunosti ostaje pri apelacionim navodima, te ističe da je i iz osporenih odluka i odgovora na apelaciju jasno vidljivo da je došlo do teškog kršenja njegovog prava te da je apelacija osnovana.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o VSTS-u („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Nadležnost za vođenje disciplinskih postupaka Savjet preko svojih disciplinskih organa vrši svoja ovlaštenja u disciplinskom postupku.
Član 57. tačka 22.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
22. ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije;
Član 58. stav (1) tačka b) Vrste disciplinskih mjera (1) Savjet može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
b) javnu opomenu;
Član 59.
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
(2) Disciplinska mjera razrješenja od dužnosti određuje se samo u predmetima u kojim je utvrđen ozbiljan disciplinski prekršaj, a iz težine prekršaja je jasno da je prekršilac nepodoban ili nedostojan da dalje vrši dužnost.
(3) Savjet može uzeti u obzir svako prethodno privremeno udaljenje od vršenja dužnosti određeno tokom postupka o kojem je riječ, te u skladu s tim odlučiti da smanji mjeru ili može po vlastitoj volji odlučiti da je privremeno udaljenje samo po sebi dovoljno kao mjera za utvrđeni disciplinski prekršaj ili prekršaje.
Član 62.
Disciplinski organi i disciplinski postupak (1) Svojim poslovnikom o radu Savjet uređuje osnivanje i rad disciplinskih organa, kao i provođenje disciplinskog postupka u skladu sa ovim zakonom. (2) Poslovnikom o radu može se predvidjeti skraćeni postupak, pod uslovom da se poštuju prava stranaka utvrđena ovim zakonom.
19. Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 32/15, 94/18 i 79/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 32/15 i 94/18) koji u relevantnom dijelu glasi:
Nepristrasnost Tužilac obavlja svoju funkciju i tretira sve strane u postupku bez favoriziranja, pristrasnosti i predrasuda, poštujući pretpostavku nevinosti. Nepristrasnost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.
2.1. Tužilac se ponaša u tužilaštvu i van tužilaštva, na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i ostalih učesnika u postupku u njegovu nepristrasnost, kao i pravosuđa u cjelini.
[…] Integritet i odgovarajuće ponašanje Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.
4.1. Tužilac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.
[…] 4.3. Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet tužilačke funkcije, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.
20. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 26. stav (5) (Održavanje sjednica Savjeta) (5) U vanrednim situacijama, kada članovi Savjeta nisu u mogućnosti da fizički pristupe sjednicama, Savjet može da donese odluku o održavanju redovnih ili vanrednih elektronskih sjednica putem odgovarajućeg audio-video konferencijskog sistema koji omogućava učešće članova VSTS-a u raspravi i odlučivanju na daljinu.
Član 79.
(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnompostupku prema mjestu izvršenja disciplinskog prekršaja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U kontekstu navedenog, a budući da je osporena odluka VSTS-a (dakle ne „suda u klasičnom smislu“), Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTS, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTS, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost da razmatra“ (tačka 20). Ovakvu praksu Ustavni sud dosljedno slijedi (vidi ineter alia, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, tačka 80, dostupna na www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je odluka VSTS-a broj 11-07-6- 224-7/2022 od 13. aprila 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu odluku apelant je primio 21. aprila 2022. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant pobija navedenu odluku VSTS-a, tvrdeći da je tom odlukom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, kao i osporenih odluka, vrstu disciplinskog prekršaja izrečene mjere i svih ostalih navoda, apelaciju treba ispitati sa aspekta prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, naime, ukazuje da je apelant proglašen odgovornim za počinjeni disciplinski prekršaj zato što je u žalbi na sudsku odluku, koja je donesena u postupku u kojem je učestvovao kao fizičko lice, a ne službeno lice (tužilac), napisao: „S obzirom da je cijeli tok parničnog postupka bio jako čudan i neobičan i da je odluka sudije Igora Marića nepravedna, nezakonita i neshvatljiva, predlažem da taksu plati sudija Igor Marić (…) takva odluka sudije donesena u postupku može se smatrati udarom na tužilački sistem koji je na prvoj liniji odbrane protiv kriminala“. Dakle, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o zadiranju u pravo na slobodu izražavanja, pa će Ustavni sud ispitati apelaciju u odnosu na to pravo.
Sloboda izražavanja
28. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
29. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
30. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcionisanja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uslov, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Ustavni sud nadalje podsjeća da ovaj član ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ budući da je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena. Posebno, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena i određeni interesi, kao što je autoritet sudske vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (op. cit. Žugić protiv Hrvatske, stav 41).
31. Ustavni sud nadalje podsjeća da stav 2 člana 10 Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je propisano da svako ograničenja prava na slobodu izražavanja treba biti neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2 člana 10 Evropske konvencije, i održavanje autoriteta sudstva.
32. Dalje, u skladu sa stavom 2 člana 10 Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova: a) miješanje je propisano zakonom, b) cilj miješanja je da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uslova kada razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.
33. Analizirajući prvo pitanje, zakonitost miješanja, Ustavni sud zapaža da je disciplinski prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim propisan članom 57 tačka 22 Zakona o VSTSBiH (ponašanje u sudu ili Tužilaštvu i van suda ili Tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije, što se kao etički standard nalazi i u Kodeksu tužilačke etike). Apelantu je izrečena disciplinska mjera – javna opomena iz člana 58 stav 1 tačka b) i člana 59 Zakona o VSTSBiH. U proceduralnom smislu, predmetni postupak je vođen u skladu s relevantnim odredbama Zakona o VSTS-u i ZPP-a. Navedeni zakoni su transparentni, jasni i dovoljno predvidivi, tj. mogu se smatrati „zakonom“ u smislu standarda propisanih Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „propisano zakonom“.
34. Uspostavljanje primjerene i dostojanstvene komunikacije, u okviru pravosudnog sistema, može biti legitiman cilj da se ograniči pravo na slobodu izražavanja s ciljem zaštite digniteta sudske i tužilačke funkcije. U tom smislu, Kodeksom tužilačke etike je (i) propisano da tužioci dobrovoljno prihvataju ograničenja u ostvarivanju određenih prava (između ostalog, prava na slobodu izražavanja) radi zaštite digniteta tužilačke funkcije, nepristrasnosti i nezavisnosti pravosuđa (vidi čl. 4.1 i 4.3 Kodeksa tužilačke etike). Međutim, ograničenje prava na slobodu izražavanja radi zaštite digniteta pravosuđa se kao legitiman cilj ne može postaviti tako da ugrozi samu suštinu ovog prava, koje imaju svi građani, bez obzira na funkciju koju obavljaju i bez obzira na specifične propise koji važe za određenu funkciju. Zato u svakom konkretnom slučaju treba ispitati da li je izvršenim miješanjem uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za poštovanje legitimnog cilja i zahtjeva za poštovanje osnovnih ljudskih prava pojedinca.
35. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovu slobodu na pravo izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“ i da li je bilo proporcionalno cilju kojem se težilo (zaštiti digniteta sudske i tužilačke funkcije). Pri tome, Ustavni sud treba utvrditi da li je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, postignuta pravična ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti dignitet sudske i tužilačke funkcije i, s druge strane, zaštite apelantove slobode izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, test „nužno u demokratskom društvu“ traži da sud utvrdi da li je miješanje, kojem se prigovara, odgovaralo „snažno prisutnoj društvenoj potrebi“, pri čemu se naročito mora utvrditi da li je miješanje o kojem je riječ „razmjerno legitimnom cilju koji se teži ostvariti“ i da li su razlozi koje navode nacionalne vlasti, kako bi ga opravdale, „mjerodavni i dovoljni“ (vidi Žugić protiv Hrvatske, st. 43 i 44).
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 17. maja 2022. godine donio presudu u predmetu Simić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Simić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 39764/20) kojom je utvrdio kršenje prava na slobodu izražavanja advokata, utvrdivši da miješanje u ovo njegovo pravo nije bilo neophodno u demokratskom društvu zato što sudovi prilikom razmatranja tog predmeta nisu dali dovoljno težine kontekstu u kojem su primjedbe iznesene. U vezi s tim, Evropski sud je naročito ukazao da „nije uvjeren, suprotno tvrdnjama Vlade, da bi se aplikantove primjedbe mogle protumačiti kao neopravdan lični napad čiji je jedina namjera da uvrijedi sud ili članove suda […] Zaista njegovi komentari su se odnosili na način na koji je drugostepeni sud primijenio pravila o dokazima u slučaju njegovog klijenta. Iako je istina da je ton spornih primjedbi bio zajedljiv, ili čak sarkastičan, korišćenje takvog tona u primjedbama o sudijama smatralo se spojivim sa članom 10 […]“. Evropski sud je takođe utvrdio da „razlozi koje su domaći sudovi iznijeli kako bi opravdali uplitanje u aplikantovo pravo na slobodu izražavanja nisu 'relevantni i dostatni' […]“, pa da se stoga „ne može reći da su oni primijenili standarde koji su 'u skladu sa načelima sadržanim u članu 10' ili da su 'zasnovali svoje odluke na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica'“.
37. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta Simić, zastupao sam sebe, tj. bio je stranka u sudskom postupku i nije postupao u funkciji nadležnog tužioca. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dodatnu težinu ovom slučaju za razliku od predmeta Simić. Iako Kodeks tužilačke etike ne pravi razliku između ponašanja tužioca na dužnosti i u privatnom životu (vidi član 2.1 Kodeksa), Ustavni sud smatra da je sasvim prirodno i da neminovno mora postojati određena razlika u načinu komuniciranja kada tužilac ili sudija djeluje kao službeno lice, u odnosu na način komuniciranja kada djeluju kao privatno lice, a naročito kada se pred sudom pojavljuju u privatnom svojstvu, kao stranka u građanskom ili nekom drugom postupku. Ustavni sud zapaža da tu činjenicu VSTS nije cijenio u konkretnom slučaju. Neozaisno od toga, ključna stvar koju Ustavni sud mora da ispita jeste da li je u konkretnim okolnostima spornim izražavanjem zaista doveden u pitanje dignitet sudske odnosno tužilačke funkcije.
38. U konkretnom slučaju apelant je (kao i aplikant Simić u reviziji) spornu izjavu napisao u žalbi na sudsku odluku, u postupku u kojem je učestvovao kao privatna stranka. Dakle, navedene primjedbe su iznesene pred forumom pred kojim je apelant zastupao (branio) sam sebe. Sasvim je prirodno očekivati da je u tom postupku apelant želio sam sebe „efikasno zastupati“. Evropski sud je u predmetu Simić naglasio da su se prava stranaka u postupku trebala „energično braniti“, što je primjenljivo i na apelanta u konkretnom slučaju, kojem se ne može oduzeti pravo da u privatnom svojstvu kao stranka u postupku „energično brani svoja prava“ i pokuša dobiti sudsku odluku u svoju korist. Takođe, bitno je naglasiti da je apelantovo sporno izražavanje izneseno u okviru suda, tj. „užem krugu, a ne u medijima“, na šta je takođe ukazao Evropski sud u predmetu Simić. Ničemu od navedenog VSTS nije posvetio pažnju u odluci koja se osporava apelacijom.
39. Sudija redovnog suda koji je u spornom izražavanju pomenut, a nakon njega i disciplinske komisije i VSTS, to izražavanje su ocijenili kao neprimjereno u odnosu na sudiju kojem je upućeno i štetno po ugled tužilačke funkcije. Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke VSTS-a nije detaljnije navedeno zašto se ovo izražavanje ima smatrati objektivno neprimjerenim u odnosu na sudiju, odnosno zašto krši Kodeks tužilačke etike. Iz cjelokupnog obrazloženja moglo bi se zaključiti kako se smatra da je apelant upotrijebio neprimjerene riječi u odnosu na sudiju i tako doveo u pitanje dignitet tužilačke funkcije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se disciplinski organi nisu bavili pitanjem da li su ton apelantove izjave i dijelovi izjave koji glase „predlažem da taksu plati sudija Igor Marić“ i „takva odluka sudije donesena u postupku može se smatrati udarom na tužilački sistem koji je na prvoj liniji odbrane protiv kriminala“, koje možda jesu bile zajedljive primjedbe nezadovoljne stranke koja je izgubila parnicu, bili takvi da se protumače kao „neopravdan lični napad čiji je jedina namjera da uvrijedi sud ili članove suda“ jer o tome nisu dati bilo kakvi razlozi u osporenim odlukama.
40. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u dijelu spornog izražavanja upotrijebio izraze „nepravedna, nezakonita i neshvatljiva“ karakterišući kao takvu sudsku odluku na koju se žalio. Međutim, navedeni izrazi se, shodno odredbama ZPP-a, definišu kao razlozi za žalbu protiv sudske odluke, a ne kao neprimjereni izrazi u smislu Kodeksa tužilačke etike. Ustavni sud ukazuje da je u članu 209 ZPP-a jasno propisano da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Dakle, „nezakonitost“ je nešto o čemu sud po zakonu vodi računa, a riječi „nepravedno“ i „neshvatljivo“ ne sadrže ništa uvredljivo na način da mogu predstavljati disciplinski prekršaj. Ustavni sud podržava stav VSTS-a da sudije i tužioci imaju ključnu ulogu u obezbjeđenju da sudovi uživaju povjerenje javnosti. Međutim, da bi javnost imala povjerenje u pravosuđe, ona istovremeno mora imati povjerenje da će pravosuđe obezbijediti strankama u postupku efikasno i fer zastupanje radi zaštite sopstvenih interesa (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda u predmetu Simić). Stoga, Ustavni sud smatra da o ovome disciplinski organi nisu dali „relevantne i dovoljne razloge“ da bi opravdali miješanje u apelantovu slobodu izražavanja, zbog čega miješanje nije ispunilo zahtjev „neophodnosti u demokratskom društvu“.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe za posebnom analizom apelantovih navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je VSTS apelantu izrekao disciplinsku kaznu (javna opomena) zbog riječi koje je napisao u žalbi na odluku suda u predmetu u kojem je učestvovao kao stranka u postupku, a ne kao nadležni tužilac, zato što to nije proporcionalno legitimnom cilju koji se htio postići, te stoga nije bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić