Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-123/21 (S. K.)
Odluka donesena 05. 10. 2022.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Disciplinska mjera
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-123/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 123/21, rješavajući apelaciju Suada Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Kurtovića podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-7-183-30/2020 od 23. oktobra 2020. godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 04-07-6-183- 28/2020 od 9. septembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Suad Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Alija Galijatović i Mirza Pecikoza, advokati iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 04-07-7-183-30/2020 od 23. oktobra 2020. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 04-07-6-183-28/2020 od 9. septembra 2020. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-07-6-183-21/2020 od 17. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a, Drugostepene i Prvostepene komisije, te od Ureda disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 10. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. VSTV, Drugostepena i Prvostepena komisija i UDT su odgovore na apelaciju dostavili 21. i 24. juna 2022. godine
4. Apelantu su 30. juna 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori VSTV-a, Drugostepene i Prvostepene komisije i UDT-a na eventualno izjašnjenje.
5. Apelant je 4. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. UDT je 4. marta 2019. godine podnio disciplinsku tužbu broj UDT DD 007813 19 protiv apelanta, sudije Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), zbog disciplinskih prekršaja iz člana 56. tač. 10. i 22. Zakona o VSTV-u („neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija“ i „ponašanje u sudu ili izvan suda koje šteti ugledu sudijske funkcije“), te zbog nepridržavanja standarda etičkog ponašanja sudija u Bosni i Hercegovini utvrđenih Kodeksom sudijske etike (u daljnjem tekstu: Kodeks).
8. Prvostepena komisija je Odlukom broj 04-07-6-183-21/2020 od 17. juna 2020. godine apelanta proglasila odgovornim za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV-u zbog toga što je radnjama detaljno opisanim u izreci odluke apelant kao sudija izvjestilac u predmetu Vrhovnog suda FBiH broj 33 0 P 021307 13 Rev (u daljnjem tekstu: sporni predmet) u periodu od 13. septembra 2016. godine, i pored insistiranja druga dva člana sudskog vijeća da se održi nova sjednica na kojoj bi se ponovo raspravile sve činjenice u spornom predmetu i na osnovu toga donijela pravilna i zakonita odluka, „uporno odbijao da se zakaže takva sjednica, a kad je i zakazana odbijao je da prisustvuje i odlučuje u tom predmetu, smatrajući da je odluka već donesena, sve do 25. 1. 2018. godine kada je zvanično održana nova sjednica [...], te je na taj način neopravdano odugovlačio sa postupanjem u predmetu, zanemarujući obavezu hitnog postupanja prema odluci Ustavnog suda BiH, kao i upozorenju predsjednika Vrhovnog suda FBiH da je potrebno završiti predmet bez odlaganja, upornim i neopravdanim odbijanjem preduzimanja radnji radi okončanja predmeta, prolongirao dužinu trajanja postupka [...] za vrijeme od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca“. Postupanjem na opisani način apelant je, kako je navedeno u izreci, prekršio odredbe čl. 1.5, 2.1, 4.2, 5.5 i 5.6 Kodeksa. Na osnovu odredbi čl. 58. stav 1. tačka (b) i 59. Zakona o VSTV-u Prvostepena komisija je apelantu izrekla disciplinsku mjeru – javnu opomenu, a odbila je dio disciplinske tužbe kojim je apelantu stavljeno na teret da je svojim radnjama počinio i disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV-u, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. Prvostepena komisija je tokom postupka odbila kao neosnovane apelantove prigovore koji se odnose na neurednost i nepreciznost disciplinske tužbe, prigovor zastare i apelantovo pozivanje na imunitet sudije propisan članom 87. Zakona o VSTV-u. Naime, Prvostepena komisija je ispitala disciplinsku tužbu i utvrdila da tužba sadrži sve elemente iz člana 67. stav 2. Zakona o VSTV-u i člana 84. stav 2. Poslovnika VSTV-a. Apelantov prigovor zastare vođenja disciplinskog postupka je odbijen kao neosnovan zato što je pritužba predsjednika Vrhovnog suda zaprimljena u VSTV-u 31. maja 2017. godine, dok je disciplinska tužba podnesena 4. marta 2019. godine (prije isteka propisanog roka zastare od dvije godine). Također, apelantovo pozivanje na imunitet sudije ocijenjeno je kao neosnovano zato što se u konkretnom predmetu apelantu nije stavljalo na teret mišljenje izneseno tokom rada na konkretnom predmetu. Pored navedenog, Odlukom VSTV-a broj 04-07-6-183-10/2020 od 13. februara 2020. godine usvojen je prijedlog Prvostepene komisije za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka započetog po disciplinskoj tužbi UDT-a od 4. marta 2019. godine zato što je ocijenjen opravdanim, pa je navedeno da se disciplinski postupak „mora okončati najkasnije u roku 12 (dvanaest) mjeseci počev od 4. 3. 2020. godine“.
10. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza (iskaza predloženih svjedoka i apelanta kao stranke, te materijalnih dokaza koji su navedeni na str. 8. i 9. odluke), Prvostepena komisija je nesporno utvrdila da je apelant kao sudija izvjestilac zadužio sporni predmet kroz CMS 28. maja 2013. godine, a predmet mu je dostavljen u rad u martu 2016. godine. Dalje, apelant je za sjednicu sudskog vijeća koja je održana 26. aprila 2016. godine pripremio spis i u zakonskom roku, na način kako je na toj sjednici odlučeno, izradio i presudu koju je dostavio predsjedniku vijeća na potpis. Nakon toga, apelant je bio na dužem bolovanju (sve do 13. septembra 2016. godine), dok je sporni predmet zajedno s izrađenom presudom bio kod predsjednika vijeća, koji je smatrao da na sjednici vijeća nisu bile raspravljene sve činjenice iz navedenog predmeta. Prvostepena komisija je navela da je apelant značajno doprinio dužini trajanja spornog postupka u periodu od 13. septembra 2016. godine do 25. januara 2018. godine kada je održana nova sjednica vijeća. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da u pojedinim predmetima na sjednicama sudskih vijeća ne budu raspravljene sve činjenice iz predmeta, zbog čega se održavaju dodatne sjednice ili nove sjednice vijeća s ciljem da se otklone nedostaci ili nepravilnosti kako bi odluka koja se otprema strankama bila pravilna i zakonita, kao u konkretnom slučaju. Pri tome, Prvostepena komisija je imala u vidu da je u tom predmetu odlučivao i Ustavni sud, kao i usvojeno pravno shvatanje svih odjeljenja Vrhovnog suda i naloge predsjednika Vrhovnog suda koji je zakonski zadužen za izvršavanje odluka Ustavnog suda koje se odnose na sporni predmet Vrhovnog suda. Dakle, apelant je od 13. septembra 2016. godine bio svjestan da za odluku koju je izradio i dostavio na potpis nema većine s obzirom na to da su predsjednik vijeća i jedan član insistirali da se dodatno rasprave sve činjenice iz predmeta. Na taj način, kako je navedeno, apelant je bio svjestan da odluka neće biti potpisana i otpremljena iz suda. Naime, radnje koje je apelant poduzimao u periodu od 13. septembra 2016. godine do 25. januara 2018. godine Prvostepena komisija je ocijenila kao neopravdane radnje u vezi s obavljanjem dužnosti sudije, koje su doprinijele ukupnoj dužini trajanja postupanja Vrhovnog suda u spornom predmetu i kojima je apelant počinio bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV-u. Prvostepena komisija je ukazala na sadržaj odredbe člana 54. Zakona o VSTV-u, te je istakla da iz provedenih dokaza i apelantovog odnosa prema učinjenom disciplinskom prekršaju proizlazi da je apelant u konkretnom slučaju znao da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti, odnosno da se radi o svjesnom nehatu. Pored navedenog, Prvostepena komisija je zaključila da je apelant svojim radnjama prekršio i odredbe Kodeksa (odredbe čl. 1.5, 2.1, 4.2, 5.5 i 5.6), dok je odbijen dio disciplinske tužbe za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV-u jer nije dokazano da su se navedenim postupanjem stekla bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV-u, odnosno da se apelantovim ponašanjem naštetilo ugledu sudijske funkcije. Prilikom izbora vrste i mjere disciplinske sankcije Prvostepena komisija je imala u vidu preventivni i generalni karakter disciplinskih mjera, pa se opredijelila za izrečenu mjeru smatrajući da je adekvatna prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja i stepenu apelantove prekršajne odgovornosti, ocjenjujući pri tome i sve olakšavajuće okolnosti kod apelanta.
11. Odlukom Drugostepene komisije broj 04-07-6-183-28/2020 od 9. septembra 2020. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i UDT-a i potvrđena je odluka Prvostepene komisije. U obrazloženju odluke Drugostepena komisija je navela da je neosnovan apelantov prigovor u pogledu imuniteta zato što apelantu u konkretnom slučaju nije stavljano na teret njegovo mišljenje da se revizija u navedenom predmetu prihvati ili odbije. Drugostepena komisija je istaknula da je Prvostepena komisija pravilno odbila apelantov prigovor koji se odnosio na imunitet. Dalje, ocijenjen je kao neosnovan apelantov navod da je disciplinska tužba podnesena bez provođenja obavezne istrage i da je neuredna, uz obrazloženje da UDT ima diskreciono pravo i slobodu prilikom provođenja istrage i podnošenja disciplinske tužbe, kao i činjenice da je Prvostepena komisija u konkretnom slučaju utvrdila da je disciplinska tužba uredna i da sadrži sve elemente, kao i da su utvrđene radnje kojima je počinjen disciplinski prekršaj te oblik vinosti počinioca. Drugostepena komisija je ocijenila neosnovanim apelantov prigovor u pogledu sastava Prvostepene komisije zbog toga što je apelant tokom prvostepenog postupka izjavio da nema prigovora na njen sastav. Također, ocijenjeni su neosnovanim navodi u pogledu povrede odredaba parničnog postupka, odnosno da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da su razlozi odluke nejasni ili protivrječni. U vezi s tim, Drugostepena komisija je navela da u spornom predmetu Vrhovnog suda nije odlučivao sudija pojedinac već vijeće od troje sudija, kao i da kada se neke činjenice ne rasprave članovi vijeća imaju ovlaštenje da zahtijevaju da se to preispita na novoj sjednici vijeća na kojoj svaki od sudija može ostati pri svom mišljenju kada vijeća i glasa, te da se odluke u predmetu donose jednoglasno ili većinom glasova. Dalje je navedeno da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno da je apelant odbijao da sudjeluje na novoj sjednici na kojoj bi se dodatno raspravile sve činjenice, već je insistirao samo na svom stavu i mišljenju, pri čemu je zanemarivao stavove i mišljenja druga dva člana sudskog vijeća. Dakle, apelant je bio svjestan da odluka o reviziji u spornom predmetu nema potrebnu većinu i da odluka koju je izradio ne može biti potpisana niti otpremljena iz suda. Međutim, bez obzira na navedene činjenice, apelant je odbijao svaku mogućnosti da se na sjednici sudskog vijeća dodatno rasprave sve činjenice, te je nastavio da se obraća predsjedniku Vrhovnog suda, VSTV-u, Ustavnom sudu i Ustavnom sudu FBiH, znajući da odluku u sudskom predmetu može donijeti samo postupajuće sudsko vijeće. Pri tome, apelant je zanemario i stav svih odjeljenja Vrhovnog suda koja su tokom novembra 2016. godine zauzela pozitivan stav o mogućnosti ponovnog vijećanja u predmetu u vijeću istog saziva, smatrajući takav stav nerelevantnim, iako takvi i slični stavovi obavezuju čak i nižestepene sudove.
12. Također, apelant je dostavljao sporni predmet predsjedniku Vrhovnog suda, iako je znao da odluku u konkretnom predmetu u ime sudskog vijeća ne može da donese predsjednik suda, koji je nekoliko puta zahtijevao od sudskog vijeća da se sastane i donese odluku. Drugostepena komisija je istakla da navedene činjenice afirmira i Odluka Ustavnog suda broj AP 867/16 od 1. februara 2017. godine kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u spornom postupku odlučivanja o reviziji pred Vrhovnim sudom. Pored navedenog, Drugostepena komisija je konstatirala da je pravilno Prvostepena komisija utvrdila da je apelantov subjektivni odnos prema učinjenom disciplinskom prekršaju bio svjesni nehat, te je potvrdila stav Prvostepene komisije da činjenice na koje apelant ukazuje nisu bile od odlučujućeg značaja za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti. Kao neosnovan ocijenjen je i apelantov prigovor da je u pogledu izrečene disciplinske mjere trebalo analogno primijeniti Zakon o krivičnom postupku zbog toga što je odredbom člana 79. Poslovnika VSTV-a propisano da se u svim pitanjima koja nisu obuhvaćena Zakonom i Poslovnikom VSTV-a shodno primjenjuje Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
13. Drugostepena komisija je navela da je, suprotno prigovorima UDT-a, Prvostepena komisija pravilno cijenila sve dokaze u skladu sa članom 8. ZPP-a i pravilno zaključila kada je odbila činjenični opis disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTV-u koji je naveden u disciplinskoj tužbi. Također, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni prigovori UDT-a u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru s obzirom na to da je ocijenjeno da je izrečena mjera adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja, njegovim posljedicama, okolnostima izvršenja prekršaja i utvrđenom stepenu apelantove disciplinske odgovornosti, kao i činjenici da apelant nije ranije disciplinski odgovarao. Drugostepena komisija je istakla da je Prvostepena komisija dala jasne i valjane razloge zbog čega apelantu nije potrebno izreći težu disciplinsku mjeru, te da je pravilno ocijenila sve principe i pravila iz člana 59. Zakona o VSTV-u, uključujući i olakšavajuće okolnosti koje su od značaja za određivanje vrste mjere.
14. Odlukom VSTV-a broj 04-07-7-183-30/2020 od 23. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena odluka Drugostepene komisije od 9. septembra 2020. godine, te određeno da je ta odluka konačna. Imajući u vidu odredbe člana 60. stav (6) Zakona o VSTV-u, te član 103. stav (2) Poslovnika VSTV-a, vijeće kao cjelina je osporenu odluku ispitivalo samo u dijelu izrečene disciplinske mjere, pa je u cijelosti prihvatilo razloge koje je navela Drugostepena komisija u svojoj odluci. Dalje, VSTV je konstatirao da su disciplinske komisije pravilno utvrdile sve okolnosti iz člana 59. Zakona o VSTV-u u vezi s kriterijima koji su utvrđeni Smjernicama, a koje su od značaja za određivanje vrste i visine disciplinske mjere, te su im njihovim pravilnim vrednovanjem dale odgovarajući značaj. VSTV je naveo da će se izrečenom disciplinskom mjerom vratiti povjerenje javnosti u pravosuđe, te da će se izrečenom disciplinskom mjerom ostvariti, između ostalog, i svrha generalne prevencije. Također, VSTV je istakao da ne nalazi posebne olakšavajuće okolnosti koje bi ukazivale da bi apelantu koji je proglašen disciplinski odgovornim trebalo izreći blažu disciplinsku mjeru, odnosno da se drugom disciplinskom mjerom niti pismenom opomenom ne bi postigla svrha kažnjavanja. Iz navedenih razloga odbijena je kao neosnovana apelantova žalba, te je odlučeno kao u izreci odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je ukazao na svoju profesionalnu karijeru, a zatim je opširno naveo hronologiju disciplinskog postupka koji je vođen protiv njega, pri čemu je ponovio svoje navode iz disciplinskog postupka. Naročito, apelant je istakao da je, nakon završenog vijećanja u spornom predmetu, izrađenu odluku dostavio na potpis predsjedniku vijeća, koji je zajedno sa još jednim članom vijeća tražio da se održi nova sjednica vijeća kako bi se raspravile sve relevantne činjenice u predmetu. Apelant je naveo da u konkretnom slučaju nije postojala njegova „funkcionalna nadležnost“ za daljnje postupanje, odnosno da je u konkretnom slučaju postojala obaveza predsjednika Vrhovnog suda da postupa u navedenom predmetu. Dalje, apelant navodi da se u konkretnom slučaju pozvao na imunitet i da u konkretnom slučaju nije provedena istraga, odnosno da je u konkretnom slučaju raspravljano po neurednoj disciplinskoj tužbi. U vezi s tim, apelant je istakao da nije navedena blanketna dispozicija koja je povrijeđena, kao ni činjenice iz kojih je vidljiv oblik vinosti za učinjeni disciplinski prekršaj. Naime, apelant smatra da navedeni disciplinski prekršaj koji mu se stavlja na teret „neopravdano kašnjenje u drugim radnjama u vezi sa obavljanjem dužnosti sudije“ ne postoji u odredbama Zakona o VSTV-u, odnosno u samoj izreci nedostaju jasno naznačene činjenice o neopravdanom kašnjenju u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije i jasna blanketna dispozicija iz kojih proizlazi obaveza njenih poduzimanja. Pored toga, apelant je ukazao da je osporena odluka nerazumljiva, protivrječna sama sebi i odlučnim razlozima za donošenje odluke, odnosno da nedostaje obrazloženje osporene odluke o odlučnim činjenicama. Osim navedenog, apelant je ukazao na nerazumljiv zaključak komisije da „tuženi nije poduzeo sve radnje da se ovaj predmet završi u razumnom roku, posebno jer je znao za činjenicu da je za predsjednika vijeća i člana vijeća sporna odluka koju su donijeli na sjednici 26. 4. 2016. godine“, uz konstataciju da nema odgovora na pitanje koje su to sve radnje koje je trebao da poduzme kako bi se predmet završio u razumnom roku i kada su te radnje trebale biti poduzete. II.Odgovor na apelaciju
16. VSTV je naveo da apelant u apelaciji ponavlja prigovore koje je isticao tokom disciplinskog postupka, te iznosi stavove kojima obrazlaže i opravdava svoje postupanje koje cijeni pravilnim i zakonitim, odnosno osporava zaključke disciplinskih organa i iskazuje nezadovoljstvo donesenim odlukama. VSTV je istakao da su osporene odluke detaljno obrazložene, da su obrazloženja odluka u skladu s njihovim izrekama, kao i da obrazloženja sadrže i razloge kojima su se postupajući disciplinski organi rukovodili pri odlučivanju o svim prigovorima koje je apelant isticao tokom postupka. Također, VSTV je istakao da navodi apelacije ne sadrže argumentaciju koja bi ukazivala na kršenje prava na koje se apelant poziva, dok obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na proizvoljno postupanje disciplinskih organa u konkretnom predmetu.
17. Drugostepena komisija je navela da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u apelaciji, odnosno činjenica da apelantova žalba nije rezultirala apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju prava na pravično suđenje i nepostojanju djelotvornog pravnog lijeka u okolnostima konkretnog slučaja. Drugostepena komisija je istakla da je u odluci dala osnovane i argumentirane razloge o svim odlučnim žalbenim prigovorima koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza, pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnoj primjeni pravila postupka i pravilno izrečenoj disciplinskoj mjeri.
18. Prvostepena komisija je kratko navela hronologiju disciplinskog postupka istaknuvši da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji i da su apelacioni navodi neosnovani. Pri tome su ponovljeni zauzeti stavovi iz prvostepene odluke kojima je odgovoreno na prigovore koje je apelant isticao tokom disciplinskog postupka i koje ponavlja u apelaciji.
19. UDT je kratko naveo hronologiju postupka i donesene odluke, te je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova prava navedena u apelaciji. UDT je naveo da su u konkretnom postupku donesene odluke u kojima su navedena detaljna i iscrpna obrazloženja, kao i argumentaciju koja sadrži odgovore na sve navode koji su isticani tokom disciplinskog postupka i koje apelant ponavlja u apelaciji.
III.Izjašnjenje na odgovor na apelaciju
20. Apelant je u svom izjašnjenju na odgovore Prvostepene i Drugostepene komisije, UDT-a i VSTV-a interpretirao većinu dostavljenih odgovora koje je osporio, pri čemu je ukazao na pojedine dijelove odgovora koji, prema njegovom mišljenju, potvrđuju njegove navode iz apelacije. Apelant je, u suštini, sve odgovore u cijelosti osporio i ponovo ukazao na propuste učinjene tokom spornog disciplinskog postupka, te je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima iz svoje apelacije. V.Relevantni propisi
21. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 54.
Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 56. tačka 10.
Disciplinski prekršaji sudija su:
10.neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija;
Član 58. stav 1. tačka b) (1)Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(b)javnu opomenu;
Član 59. stav 1.
(1)Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a)broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice;
(b)stepen odgovornosti;
(c)okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d)dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e)sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
22. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21 i 68/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79.
U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 84. stav 2.
(2)Disciplinska tužba sadrži:
a)ime i prezime, funkciju koju obavlja u pravosuđu, titulu i adresu, broj telefona, e-mail adresu i druge lične podatke sudije ili tužioca protiv kojeg je pokrenut disciplinski postupak, kao i podatke za njegovog punomoćnika ili punomoćnike, ukoliko su dostupni;
b)navodni disciplinski prekršaj;
c)činjenični opis disciplinskog prekršaja, uključujući vrijeme, mjesto i način učinjenja;
d)odredbe Zakona ili drugih propisa koje treba primijeniti;
e)prijedlog svjedoka, vještaka, isprava i dokaza koje treba izvesti na raspravi.
Član 103. stav 2.
(2)Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.
23. Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 24/15, 94/18 i 79/21) u relevantnom dijelu glasi:
1. NEZAVISNOST
Nezavisnost pravosuđa predstavlja preduvjet za vladavinu prava. Sudija obavlja sudijsku funkciju nezavisno, na osnovu zakona i vlastite procjene činjenica, podržavajući nezavisnost pravosuđa s individualnog i institucionalnog aspekta.
1.5. Sudija promoviše visoke standarde sudijskog ponašanja u cilju jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe.
2. NEPRISTRASNOST
Sudija obavlja svoju funkciju i tretira sve strane u predmetu bez favorizovanja, pristrasnosti i predrasuda. Nepristrasnost se odnosi ne samo na odluku, nego i na postupak donošenja te odluke.
2.1. Sudija se ponaša u sudu i van suda na način da održava i unapređuje povjerenje javnosti i stranaka u nepristrasnost tog sudije i pravosuđa u cjelini.
4. INTEGRITET I ODGOVARAJUĆE PONAŠANJE
Sudija se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.
4.2. Sudija se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.
5. STRUČNOST I ODGOVORNOST PREMA POSLU
Sudija održava visok nivo profesionalne sposobnosti i obavlja svoju funkciju stručno, savjesno, marljivo i efikasno.
5.5. Sudija obavlja svoju funkciju na efikasan i zakonit način u razumnom roku.
5.6. Sudija obavlja svoju funkciju strpljivo, dostojanstveno i korektno, kako u odnosu prema strankama u postupku tako i u odnosu prema ostalim licima s kojim dolazi u profesionalni kontakt, i takvo postupanje zahtijeva od pravnih zastupnika, sudskog osoblja i ostalih koji su pod njegovim nadzorom.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U kontekstu navedenog, a budući da je osporena odluka VSTV-a, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao ovo pitanje (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine) i zaključio: „U pogledu disciplinskog postupka protiv sudija i tužilaca, koji vodi VSTV, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTV odaje u pogledu nezavisnosti, Ustavni sud smatra da VSTV, iako nije sud klasične vrste, predstavlja tijelo koje se može smatrati 'nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona' u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi i zaključak da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati 'presudama, odnosno odlukama' u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda [sada člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda], koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati“ (tačka 20). Ovakvu praksu Ustavni sud dosljedno slijedi (vidi, inter alia, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 222/20 od 23. juna 2020. godine, tačka 80. i AP 658/22 od 11. maja 2022. godine, tačka 53).
28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Odluka VSTV-a broj 04-07-7- 183-30/2020 od 23. oktobra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu odluku VSTV-a apelantovi punomoćnici su primili 16. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
33. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovakvom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 147/09 od 23. marta 2012. godine, tačka 59. sa daljnjim referencama objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/12), a s takvom praksom je nastavio i u kasnijim predmetima (vidi, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4923/17 od 31. maja 2018. godine i AP 4351/20 od 5. oktobra 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama donesenim u osporenom disciplinskom postupku koji je vođen protiv apelanta, a koji je okončan odlukom VSTV-a. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u disciplinskom postupku (vezano za pozivanje na imunitet, da nije provedena istraga i da je postupano po neurednoj tužbi, da je izostala blanketna dispozicija u kontekstu da prekršaj ne postoji u odredbama Zakona o VSTV-u, te da je odluka nerazumljiva i protivrječna i da nedostaje obrazloženje osporene odluke o odlučnim činjenicama), te da, u suštini, smatra da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
35. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Imajući u vidu navedene stavove u vezi s apelacionim prigovorima i osporenim odlukama, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije i VSTV dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost na koju apelant ukazuje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odluka disciplinskih komisija nesporno proizlazi da su one raspravile sva pitanja koja apelant problematizira u apelaciji, kao i da su dale razloge o neosnovanosti apelantovih navoda u vezi s pozivanjem na imunitet i ukazivanja na neurednost tužbe. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su disciplinske komisije razmotrile te apelantove navode i zaključile da tužba sadrži sve propisane elemente, kao i da se apelantu ne stavlja na teret mišljenje izneseno tokom rada na konkretnom predmetu. Također, u vezi s navodima koji se tiču apelantove tvrdnje da prekršaj koji mu je stavljen na teret ne postoji u odredbama Zakona o VSTV-u, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije detaljno obrazložile radnje koje su apelantu stavljene na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije detaljno raspravile i objasnile koje su to „druge radnje“ u smislu odredbe člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV-u, a koje su vezane za apelantovo odbijanje da zakaže i prisustvuje novoj sjednici vijeća u spornom predmetu. Osim toga, disciplinske komisije su raspravile i apelantove navode u pogledu nerazumljivosti i protivrječnosti osporenih odluka, te dale detaljne razloge, koje je prihvatio i VSTV, zašto su apelantu za učinjeni prekršaj izrekle javnu opomenu. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su disciplinske komisije i VSTV u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelant formalno pozvao na povredu ovog prava, ali da uopće nije obrazložio u čemu se ogleda ta povreda. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Drugostepenoj komisiji, kao i VSTV-u. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je nesumnjivo utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za prekršaj iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV-u i izrečena odgovarajuća disciplinska mjera i kada su nadležne disciplinske komisije, te vijeće VSTV-a kao cjelina u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru raspravili sva pitanja i dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.
40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant navode o povredi tih prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio zakonom propisane pravne lijekove.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić