Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-549/21 (H. Đ.)

Odluka donesena 05. 10. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-549/21

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 10. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 549/21, rješavajući apelaciju Hasana Đuzelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Đuzelića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 I 057749 20 Gž od 27. novembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Đuzelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 057749 20 Gž od 27. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i E. A. (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 16. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. juna 2022. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju dostavljen je 14. jula 2022. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 057749 18 I od 29. marta 2020. godine, donesenim na osnovu notarski obrađenog predugovora o kupoprodaji nekretnina od 29. januara 2016. godine s klauzulom neposrednog izvršenja kao izvršne isprave, određeno je izvršenje na izvršenikovim novčanim sredstvima i nekretninama radi naplate apelantovog novčanog potraživanja u iznosu od 20.000,00 KM.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 057749 18 I od 9. januara 2020. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan izvršenikov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, kao i zahtjev stranaka za naknadu troškova sastavljanja prigovora i odgovora na prigovor. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da predugovor predstavlja izvršnu ispravu u smislu odredbe člana

23. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te da u prigovoru protiv rješenja o izvršenju izvršenik nije naveo razloge propisane odredbama člana 47. ZIP-a.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 I 057749 20 Gž od 27. novembra 2020. godine uvažena je izvršenikova žalba i prvostepeno rješenje je preinačeno tako što je izvršenikov prigovor usvojen, izvršenje je u cijelosti obustavljeno i ukinute su sve provedene izvršne radnje, te je apelant obavezan izvršeniku naknaditi troškove postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da predugovor formalnopravno predstavlja izvršnu ispravu, u smislu odredaba člana 23. stav 1. tačka 3. ZIP-a i člana 90. stav 1. Zakona o notarima. Sud je nadalje ukazao da su stranke predugovorom, koji su zaključili izvršenik kao prodavac i apelant kao kupac, ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 220.000,00 KM, da je apelant kao kupac isplatio dio kupoprodajne cijene – kaparu od 10.000,00 KM (član IV), te da „članom V ugovora stranke ugovaraju da u slučaju raskida ugovora krivnjom prodavca isti vraća dvostruki iznos do tada uplaćene kupoprodajne cijene, što bi bio iznos od 20.000,00 KM.“ U vezi s tim, sud je istakao da iz navedenog „proizlazi da izvršenik predmetnim ugovorom nije pristao na izvršenje – konkretno plaćanje iznosa od 20.000,00 KM bezuslovno jer su stranke ugovorile da u slučaju raskida predugovora krivnjom prodavca (sada izvršenika) isti vraća dvostruki iznos kapare“. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju sporno da li je predugovor raskinut, „a posebno krivnja izvršenika za to“, sud je zaključio da predugovor kao izvršna isprava notara na osnovu koje je određeno predloženo izvršenje nije podoban za izvršenje, u smislu člana 27. ZIP-a u vezi sa članom 90. stav

1. Zakona o notarima. Stoga je sud zaključio da je prvostepeno rješenje zasnovano na pogrešnoj primjeni odredaba čl. 47. i 49. ZIP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da je osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni odredaba predugovora, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ZIP-a, da mu je onemogućen pristup sudu, te da ga je sud stavio u neravnopravan položaj. Apelant nadalje navodi da je izgubio pravo da zahtijeva zaključenje glavnog ugovora 1. februara 2017. godine, protekom roka od 60 dana iz člana 45. ZOO-a. Također, navodi da izvršenik nije u ugovorenom roku od 60 dana iz člana VII predugovora izvršio etažiranje predmeta kupoprodaje i upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetu kupoprodaje, zbog čega do zaključenja glavnog ugovora ne može ni doći. Apelant navodi da izvršenikova krivica za raskid predugovora proizlazi iz činjenice da nije u ugovorenom roku ispunio svoju obavezu, te da je svrha zaključenja predugovora u formi notarski obrađene isprave s klauzulom neposrednog izvršenja upravo da apelant ne mora voditi parnični postupak kako bi naplatio dvostruku kaparu. Konačno, apelant navodi da je Kantonalni sud zanemario odredbe čl. 25. st. 1, 27. st. 2, 68, 79, 80. st. 2, 83, 99, 124, 125. i 132. ZOO-a, te ističe da iz tih odredaba proizlazi da je sporni predugovor podoban za izvršenje, odnosno da je stekao svojstvo izvršnosti.

II.Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 OUSBiH): Član 23.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

[…] 3) izvršna notarska isprava;

[…] Član 27.

Podobnost izvršne isprave za izvršenje (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

(2) Ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok određuje se rješenjem o izvršenju.

(3) U slučaju iz stava 2. ovog člana sud će predloženo izvršenje odrediti uz uvjet da izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni svoju obavezu.

(4) Odredbe st. 2. i 3. ovog člana ne primjenjuju se u postupku izvršenja na osnovu izvršne isprave notara.

Član 31.

Uvjetna i uzajamna obaveza (1) Izvršenje koje zavisi od prethodnog ispunjenja neke obaveze tražioca izvršenja ili od nastupanja nekog uvjeta određuje se ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je obavezu ispunio odnosno da je uvjet nastupio.

(2) Ispunjenje obaveze odnosno nastupanje uvjeta dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku, ako tražilac izvršenja nije u mogućnosti da to dokaže na način određen u stavu 1. ovog člana.

(3) Ako je izvršenik po izvršnoj ispravi dužan da ispuni obavezu, uz uvjet da se istovremeno ispuni obaveza prema njemu, sud će odrediti izvršenje ako tražilac izvršenja podnese dokaz da je osigurao ispunjenje svoje obaveze.

(4) Smatra se da je tražilac izvršenja osigurao ispunjenje svoje obaveze, u smislu stava 3. ovog člana, ako je predmet obaveze položio kod suda ili u istom cilju postupio na drugi pogodan način.

Član 47.

Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji spriječavaju izvršenje, a naročito ako:

1) isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije izvršna isprava, ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti;

2) je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;

3) su se stranke, javnom ili prema zakonu ovjerenom ispravom sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;

4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;

5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;

6) tražilac izvršenja nije ovlašten tražiti izvršenje na osnovu izvršne isprave odnosno ako nije ovlašten tražiti izvršenje protiv izvršenika;

7) nije ispunjen uvjet koji je određen izvršnom ispravom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;

8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja;

9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja;

10) je nastupila zastarjelost potraživanja o čemu je odlučeno izvršnom ispravom. Član 49.

Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.

(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti izvršenje u cjelosti ili djelimično i ukinuti provedene radnje.

13. Zakon o notarima („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/02, 30/16 – odluka USFBiH i 29/18 – rješenje USFBiH):

2. Izvršne isprave notara Član 90.

Izvršna isprava Isprave notara su izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja.

[…] VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 20 0 I 057749 20 Gž od 27. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. decembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant kao tražilac izvršenja pokrenuo na osnovu notarski obrađene isprave kao izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3188/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

21. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je Kantonalni sud onemogućio pristup sudu, da je na njegovu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, te da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise.

22. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na sudsko „rješavanje“ spora (vidi, između ostalih, Kutić protiv Hrvatske broj 48778/99, stav 25, ESLJP 2002-II; Multiplex protiv Hrvatske broj 58112/00, stav 45, presuda od 10. jula 2003. godine; Menshakova protiv Ukrajine broj 377/02, stav 52, presuda od 8. aprila 2010. godine i Šimecki protiv Hrvatske broj 15253/10, stav 42, 30. april 2014). Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Kostadin Mihaylov protiv Bugarske broj 17868/07, stav 39, 27. mart 2008; Yanakiev protiv Bugarske broj 40476/98, stav 69, presuda od 10. augusta 2006. godine i Šimecki protiv Hrvatske, op. cit., stav 42). Evropski sud je također u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. godine) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicitno dopuštenim ograničenjima jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Stoga, zakonodavac u uređenju prava na pristup sudu ima izvjesnu slobodu procjene, međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da je „sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).

23. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da su redovni sudovi razmotrili apelantov prijedlog za izvršenje, te da je Kantonalni sud dao jasne razloge zašto nije ispunjen uslov koji je potreban da bi se odredilo predloženo izvršenje jer predugovor kao izvršna isprava nije stekao svojstvo izvršnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, iako je donio rješenje kojim je usvojio izvršenikov prigovor i odlučio da se „izvršenje obustavlja u cijelosti i ukidaju sve provedene izvršne radnje“, zapravo ispitao suštinu spora. Pored toga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije umanjena sama suština apelantovog prava s obzirom na to da će apelant nakon što predugovor stekne svojstvo izvršnosti imati mogućnost da ponovo pokrene izvršni postupak (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1553/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pristup sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3848/18 od 6. maja 2020. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).

24. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da je na njegovu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V .protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uslovima koji su osigurani i suprotnoj strani. Stoga, Ustavni sud apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra neosnovanim.

25. U vezi s apelantovim navodima da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

26. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud ukazao da predugovor nesporno predstavlja izvršnu ispravu, u smislu relevantnih odredaba ZIP-a i Zakona o notarima. Međutim, sud je istakao da se izvršenik predugovorom nije bezuslovno obavezao na vraćanje kapare u dvostrukom iznosu (20.000,00 KM), već pod uslovom da njegovom krivicom dođe do raskida tog predugovora, te da su u konkretnom slučaju te činjenice sporne. Slijedom toga, sud je zaključio da nije ispunjen uslov da bi predugovor kao izvršna isprava stekao svojstvo izvršnosti u smislu odredaba člana 47. ZIP-a.

28. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud zanemario činjenicu da iz odredaba ZOO-a na koje se u apelaciji pozvao (vidi, supra, tačka 13) proizlazi da je sporni predugovor podoban za izvršenje, odnosno da je stekao svojstvo izvršnosti, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 30. ZIP-a (uvjetna i uzajamna obaveza) propisano da se, ukoliko se radi o obavezi pod uslovom, ispunjenost tog uslova dokazuje javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom (stav 1), odnosno pravosnažnom presudom donesenom u parničnom postupku (stav 2). S obzirom na to da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je svojstvo izvršnosti predugovora uslovljeno izvršenikovom krivicom za raskid ugovora i da su te činjenice sporne, dakle da ih apelant nije dokazao, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da Kantonalni sud o tom pitanju nije dao zadovoljavajuće obrazloženje. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud razmotrio sva ključna pitanja i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti u pogledu ocjene dokaza, tj. sadržaja spornog predugovora i primjene relevantnih odredbi ZIP-a i Zakona o notarima.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi

30. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, kao i čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta.

31. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio u čemu se ogleda kršenje navedenih prava, već je tvrdnju o povredi tih prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, ništa ne ukazuje da u konkretnom slučaju postoji vjerovatnost da je apelant diskriminiran ili da mu je uskraćeno pravo na neki djelotvoran pravni lijek, niti je u tom pravcu apelant pružio dokaze. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, te čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je sud u osporenoj odluci dao jasna i relevantna obrazloženja u pogledu ocjene sadržaja spornog predugovora i primjene relevantnih odredbi ZIP-a i Zakona o notarima, a da pri tome u osporenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu, niti je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku.

33. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede apelantovih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, kao ni čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelant nije pružio bilo kakve dokaze o navodnom kršenju tih prava iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je te navode potrebno detaljnije ispitati.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-549/21 (H. Đ.) | Sudska praksa | Aktio