Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1244/21 (D. P.)
Odluka donesena 18. 10. 2022.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1244/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 10. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18.oktobra 2022. godine, u predmetu broj AP-1244/21, rješavajući apelaciju Dževada Pajazetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Pajazetovića podnesena zbog suđenja u odsustvu u krivičnom predmetu u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj K: 151/97 od 20.
oktobra 1999. godine i Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj KŽ.294/00 od 12. decembra 2000. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
Uvod
1. Dževad Pajazetović iz (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Senad Kreho, Nina Kisić i Goran Dragović iz Sarajeva, podnio je 15. april 2021. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što mu je suđeno odsustvu i što se traži izvršenje presude donesene nakon takvog krivičnog postupka. Također, apelant je 30. avgusta 2022. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio „redovnom sudu postupanje“ po zahtjevima za ponavljanje krivičnog postupka koje su podnijeli apelantovi pravni zastupnici. Apelant je podnescima od 21. jula i 14. septembra 2022. godine obavijestio Ustavni sud o novim činjenicama koje su se desile nakon podnošenja apelacije.
Činjenice
2. Apelant se nalazio u pritvoru u periodu od 18. decembra 1995. godine do 10. aprila 1996. godine, zbog osnovane sumnje da je 24. oktobra 1994. godine počinio krivično djelo Ubistvo iz člana 36. stav (2) tačka 5. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine. Za vrijeme trajanja pritvora apelant je imao izabranog branioca. Protiv apelanta je 14. februara 1996. godine podignuta optužnica za navedeno krivično djelo. Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je zakazao glavni pretres i poslao poziv apelantovom braniocu i apelantu. Međutim, taj poziv nije uručen braniocu uz naznaku na dostavnici „Advokat je u penziji, ne radi“., dok je apelantu dostava pokušana na njegovu prijavljenu adresu u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH), ali je na dostavnici navedeno da je apelant „odselio u Ameriku“. Kantonalni sud je zatim postavio apelantu branioca po službenoj dužnosti, pa je na glavnom pretresu usvojio prijedlog tužioca da se apelantu sudi u odsustvu zato što je utvrdio da je nesumnjivo da apelant nije dostupan organima gonjenja BiH.
3. Presudom Kantonalnog suda broj K: 151/97 od 20. oktobra 1999. godine od 20. oktobra 1999. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je, nakon suđenja u odsustvu, oglašen krivim da je počinio krivično djelo Ubistvo iz člana 171. stav (2) tačka 6. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Odlučujući po žalbi apelantovog branioca po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je donio Presudu broj KŽ.294/00 od 12. decembra 2000. godine, kojom je preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godine. U ostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
4. Okružni sud Sjedinjenih Američkih Država za Okrug Iowa (u daljnjem tekstu: Okružni sud SAD) je 24. februara 2021. godine izdao nalog za apelantovo hapšenje. U nalogu je navedeno da je apelant bjegunac iz BiH koja je zatražila njegovo izručenje na osnovu bilateralnog sporazuma između SAD i BiH, zbog krivičnog djela ubistva. Okružni sud SAD je 2. marta 2021. godine održao statusnu konferenciju, te naredio da apelant mora ostati u pritvoru.
5. Kantonalni sud je 29. marta 2021. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je navedeno da je tog dana apelantov advokat pristupio i po odobrenju predsjednice suda izvršio uvid i fotokopiranje spisa u krivičnom predmetu protiv apelanta.
6. Iz dopisa Ministarstva vanjskih poslova SAD od 13. jula 2022. godine proizlazi da je 6. juna 2022. godine nadležni organ SAD odobrio apelantovo izručenje BiH. U dopisu je, također, navedeno i da je „država BiH dala jamstvo da će sud, ukoliko apelant zatraži novo suđenje po povratku u BiH, takav zahtjev odobriti“.
7. Kantonalni sud je, postupajući po zahtjevu apelantovih punomoćnika, donio Rješenje broj 01 0 K 018261 22 Kvl od 6. septembra 2022. godine, kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka protiv apelanta i određuje novi glavni pretres.
Apelacioni navodi
8. Apelant navodi kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz razloga što mu je suđeno u odsustvu i što se traži izvršenje presude donesene nakon takvog krivičnog postupka. Ističe da ga u krivičnom postupku nije predstavljao branilac po njegovom izboru, da je suđenje trajalo samo jedan dan, te da nisu saslušavani svjedoci već su samo čitani njihovi iskazi. Isto tako, apelant ukazuje da nijedan državni organ nije preduzeo ikakvu radnju da se osigura njegovo prisustvo na suđenju. Također se navodi i da bi se apelantovim izručenjem „otvorilo pitanje povrede člana 5. Evropske konvencije“, kao i da nije jasno da li se on izručuje zbog izdržavanja kazne ili zbog ponovnog suđenja. S tim u vezi, apelant ističe da je ponovljeno suđenje „jedino moguće kao zakonito rješenje ove situacije“.
9. U zahtjevu za privremenu mjeru, apelant ukazuje da su njegovi pravni zastupnici – advokati uputili tri zahtjeva Kantonalnom i Općinskom sudu za ponovno suđenje, ali da po tim zahtjevima nije postupljeno. Stoga, apelant traži da Ustavni sud naredi „redovnom sudu postupanje“, navodeći da bi za njega nastupila nenadoknadiva šteta, koja se ogleda u tome što će biti „odveden na odsluženje kazne zatvora koja mu je izrečena nakon suđenja u odsustvu“, protivno svim standardima pravičnog suđenja.
10. Apelant je 14. septembra 2022. godine obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud dozvolio ponavljanje krivičnog postupka protiv njega i odredio novi glavni pretres. Dopustivost
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
12. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sudzapaža da se apelacijom osporava pravičnost krivičnog postupka koji je vođen protiv apelanta u njegovom odsustvu. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u apelantovom slučaju suđenje u odsustvu održano/provedeno u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovini („Službene novine FBiH“, br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Navedeni ZKP FBiH iz 1998. godine je nesporno predviđao i dozvoljavao da se optuženom sudi u odsustvu, ukoliko sud utvrdi da se optuženi nalazi u bjekstvu ili da nije dostupan državnim organima ni nakon preduzimanja svih potrebnih mjera na njegovom pronalaženju, a postoje naročito važni razlozi da mu se sudi iako je odsutan (član 295. stav 3.). S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je 2003. godine stupio na snagu novi-važeći ZKP FBiH („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20), koji eksplicitno zabranjuje suđenje u odsustvu (član 262.).
14. Osim toga, institut suđenja u odsustvu (in absentia) je, također, prepoznat i u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Takva suđenja za Evropski sud nisu per se inkompatibilna sa članom 6. Evropske konvencije, ukoliko domaće zakonodavstvo predviđa takvo suđenje i ukoliko su nadležne vlasti uložile dostatan napor da se obezbijedi prisustvo optuženog suđenju. Međutim, ono što se od javnih vlasti u takvim slučajevima zahtijeva je da se podnosiocu predstavke, kojem je suđeno u odsustvu i koji je osuđen, omogući ponovno suđenje u slučaju njegovog povratka, odnosno dostupnosti nadležnim organima (vidi, npr. Colozza protiv Italije, presuda od 12. februara 1985. godine, Serija A broj 89, (1985) EHRR 516; Poitrimol protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine, Serija A broj 227-A, (1994) 18 EHRR 130). Do uskraćivanja pravde, kako je to istakao Evropski sud, nesumnjivo dolazi kada osoba osuđena in absentia ne može naknadno od suda ishoditi novo utvrđivanje osnovanosti krivičnih optužbi u pogledu i prava i činjenica, te kad nije nedvojbeno utvrđeno da se odrekla svog prava da prisustvuje suđenju i da se brani (vidi, ibid, Colozza, stav 29.; Einhorn protiv Francuske, odluka od 16. oktobra 2001. godine, broj aplikacije 71555/01, stav 33., ECHR 2001-XI). Pritom, na optuženog se ne smije staviti teret dokazivanja da nije želio izbjeći pravdu ili da je njegov nedolazak bio posljedica više sile. Drugim riječima, na redovnom sudu je da pokaže da je dotična osoba bila svjesna datuma suđenja (vidi, ibid, Colozza, st. 28. i 30; i Sanader protiv Hrvatske, broj aplikacije 66408/12, presuda od 12. februara 2015. godine, st. 67-74).
15. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatuje da je nesporno da je apelantu suđeno u odsustvu i da je u tom postupku osuđen na zatvorsku kaznu. Dalje je nesporno i da je apelant, na osnovu inicijative nadležnih tijela Bosne i Hercegovine radi izvršenja pravosnažnih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda iz 1999. i 2000. godine, lišen slobode u SAD. Dalje, nakon što je apelant zvanično saznao za svoju osudu, iskazao je namjeru i preduzeo pravne radnje s ciljem da mu se ponovi suđenje u kojem će mu biti osigurane sve garancije pravičnost suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. To se odnosi na pravo da apelant kao osoba optužena za krivično djelo sudjeluje u raspravi, da se brani sam ili da ima branioca po svom izboru, da ispituje svjedoke, itd. Teško je zamisliti da bi on mogao ostvariti ta prava ako nije prisutan suđenju (vidi, Evropski sud, Belziuk protiv Poljske, presuda od 25. marta 1998. godine, stav 37., Izvješća 1998- II; i ibid, Sanader, stav 67.).
16. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta i apelantovih navoda proizlazi da je Kantonalni sud, rješenjem od 6. septembra 2022. godine, usvojio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka i odredio održavanje novog glavnog pretresa. Dozvoljavanjem ponavljanja krivičnog postupka i određivanjem održavanja novog glavnog pretresa, apelant je doveden u procesni položaj u kojem mu je prestao status osuđenika na osnovu ranijih pravosnažnih presuda iz 1999. i 2000. godine. Radi se o situaciji gdje apelant ponovno stječe status optuženika na osnovu optužnice iz 1996. godine za inkriminisani događaj iz 1994. godine. Prema tome, u konkretnom slučaju, nesporno je realizirana uobičajena prva faza postupka po zahtjevu za ponavljanje postupka, koja se ogleda u ispitivanju dopuštenosti i osnovanosti takvog zahtjeva. U drugoj fazi postupka, Kantonalni sud ima obavezu provesti ponovni postupak i donijeti novu meritornu odluku o krivičnoj optužbi protiv apelanta.
17. Međutim, Ustavni sud također zapaža da se novo suđenje neće moći održati dok apelant ne bude izručen domaćim organima, jer se bez njegovog prisustva ne može ni provesti, niti okončati novi krivični postupak. U takvoj situaciji, Ustavni sud ne može naložiti „redovnom sudu postupanje“ kako to traže njegovi punomoćnici jer, kako je već rečeno, nadležni sud je već usvojio apelantov zahtjev i odredio održavanje novog glavnog pretresa, čime je preduzeo sve što je potrebno za vođenje ponovnog postupka. Stoga, kako je postupak o predmetu apelacije („krivična optužba“ protiv apelanta) u toku pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud smatra da je apelacija preuranjena.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić