Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2295/22 (E. K.)

Odluka donesena 01. 12. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2295/22

Apelacija

Odluka o meritumu

01. 12. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2295/22, rješavajući apelaciju Edina Kozlice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nussberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 1. i 2. decembra 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Kozlice podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 096974 21 Kž od 12. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 096974 19 K od 12. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edin Kozlica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 20. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 096974 21 Kž od 12. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 096974 19 K od 12. jula 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 12. septembra 2022. godine. Apelant je dostavio izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 096974 19 K od 12. jula 2021. godine apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo protivpravno lišavanje slobode iz člana 179. stav l. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti pod uvjetom da u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.

6. Apelant je proglašen krivim zato što je, kao vođa smjene i rukovodni službenik koji odobrava lišavanje slobode, nakon što se E. D. (u daljnjem tekstu: oštećeni) dobrovoljno javio u Policijsku stanicu u Bihaću, suprotno odredbama člana 16. Zakona o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) i člana 17. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOP), bez zakonskog osnova, lišio slobode oštećenog i zadržao ga 10 sati i pet minuta. Naime, privođenje je, u smislu člana 16. Zakona o policijskim službenicima, trajalo duže od dozvoljenih šest sati, odnosno, suprotno članu

17. ZOP-a, oštećeni nije izveden pred sud najkasnije u roku od 12 sati.

7. Općinski sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da je stvarni razlog lišavanja slobode bila opasnost da će oštećeni nastaviti da vrši prekršaje, ili da ponovi istovrsni prekršaj. Razlog lišavanja slobode oštećenog je bio „istraga-prikupljanje dokaza", upravo kako je apelant i napisao u evidenciji PS Bihać o osobama koje su lišene slobode. Iz iskaza svjedoka saslušanih tokom postupka sud je utvrdio da je apelant zahtijevao od oštećenog da policiji preda telefon i obriše sporne snimke unutrašnjosti škole pod prijetnjom da će, u suprotnom, oštećeni biti lišen slobode.

8. Za sud nije bilo sporno da je oštećeni u inkriminirajuće vrijeme, prema procjeni policije, počinio prekršaj iz člana 5. Odluke o javnom redu i miru Grada Bihaća. Međutim, imajući u vidu apelantovo postupanje u svojstvu šefa smjene i rukovodnog policijskog službenika koji odobrava lišavanje slobode, sud je zaključio da su u njegovim radnjama prilikom lišavanja slobode oštećenog postojali elementi proizvoljnosti. Naime, kako je utvrđeno, stvarni razlog za lišavanje slobode nisu bili opasnost i sprečavanje oštećenog da nastavi činiti prekršaje, kako je to nastojala prikazati odbrana, nego apelantov zahtjev da mu se preda telefon i obrišu sporni snimci pod prijetnjom lišavanjem slobode.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 096974 21 Kž od 12. maja 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 12. jula 2021. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je, suprotno apelantovim prigovorima iz žalbe, sud utvrdio da su u izreci osporene presude sadržana sva potrebna obilježja krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Sud je utvrdio i da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud određeno naveo koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane, da je pri tome ocijenio sve relevantne dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu, te da je na osnovu takve ocjene dao konkretne i dovoljne razloge za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Kantonalni sud je, također, zaključio da nisu osnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije pravilno interpretirao i ocijenio „ključne dijelove iskaza svjedoka optužbe" i iskaze svjedoka odbrane.

10. Kantonalni sud je zaključio da su bez osnova i apelantovi navodi o povredi Krivičnog zakona u kojima je tvrdio da se u njegovim radnjama nisu ostvarila obilježja krivičnog djela protivpravno lišavanje slobode pogotovo ne u pogledu postupanja koje je suprotno odredbama čl. 15. i 16. Zakona o policijskim službenicima i člana 17. ZOP-a. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u osporenoj presudi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno interpretirao i primijenio odredbe navedene zakonske odredbe, naročito kada nije prihvatio apelantove navode da on nije krivično odgovoran i da je „tako i ranije postupano“, kao ni navode da „nije postojala obaveza da se oštećeni nakon lišavanja slobode izvede pred sud u roku od šest, odnosno najkasnije u roku od 12 sati“.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

12. Apelant osporava način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, i to sadržaj iskaza oštećenog i zapisnik o lišavanju slobode oštećenog. Zatim, apelant osporava i način na koji su sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, zato što apelant, suprotno stavu redovnih sudova, smatra da je „postojala potreba da oštećenog liši slobode“. Apelant osporava i primjenu člana 17. ZOP-a, zato što smatra da iz navedene zakonske odredbe ne proizlazi obaveza da se traži saglasnost dežurnog suda za lišavanje slobode građana. Apelant smatra da je načinom na koji su redovni sudovi tumačili član 17. ZOP-a, kao i načinom na koji su ocijenjeni provedeni dokazi povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u smislu povrede načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, kao i pravo iz člana 3. ZKPFBiH.

II.Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, pa je predložio da je Ustavni sud odbije.

14. Općinski sud je ostao pri pravnim stavovima i argumentaciji koju je dao u obrazloženju osporene presude.

15. Tužiteljstvo smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

16. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je iznio oprečno mišljenje o navodima Kantonalnog suda i Tužiteljstva, ali nije iznio ništa suštinski drugačije u odnosu na apelacione navode.

V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) glasi: Član 179.

Protivpravno lišenje slobode (1)Ko drugog protivpravno zatvori, drži zatvorena ili ga na drugi način liši slobode kretanja, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

18. Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" br. 63/14 i 57/22 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prekršajima ("Službene novine Federacije BiH" broj 63/14) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 17.

Lišenje slobode i garancija kao osiguranje prisustva i plaćanja novčane kazne (1)Policijski službenik može na zahtjev ovlaštene službene osobe lišiti slobode osobu koja je osumnjičena za prekršaj, ali je dužna takvu osobu odmah, a najkasnije u roku 12 sati, izvesti pred sud kako bi se osiguralo njeno prisustvo u sudu pod sljedećim uvjetima:

1)kada osoba odbija ili nije u mogućnosti otkriti svoj identitet, 2)kada osoba nije nastanjena u Bosni i Hercegovini ili privremeno boravi u inozemstvu, a postoji sumnja da može pobjeći kako bi izbjegla odgovornost za prekršaj ili 3)kada postoji opasnost da će osoba nastaviti sa vršenjem prekršaja, ili ponovo počiniti istovrsni prekršaj.

(2)Sud mora ispitati okrivljenog odmah a najkasnije u roku 12 sati od trenutka kada je ta osoba lišena slobode.

19. Zakon o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona (“Službeni glasnik USK“ br. 14/06, 5/08, 3/14 i 31/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Unsko-sanskog kantona (“Službeni glasnik USK“ br. 14/06, 5/08 i 3/14) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15. st. 1. i 4.

Pozivanje i obavljanje razgovora (1) Kad god postoji zakonit razlog policijski službenik može pozvati osobu da dođe u službene prostorije policijskog organa radi razgovora.

(4) U izuzetnim slučajevima, policijski službenik je ovlašten osobu pozvati usmeno ili putem odgovarajućeg telekomunikacijskog sredstva pri čemu joj je dužan saopćiti razlog pozivanja, kao i upozoriti je na mogućnost da bude prisilno privedena. Uz saglasnost te osobe, policijski službenik može je prevesti do službenih prostorija.

Član 16.

Privođenje bez naloga (1) Bez pisanog naloga nadležnog organa policijski službenik može u službene prostorije policijskog organa privesti osobu:

1. čiji je identitet potrebno utvrditi, kada nema drugog načina;

2. za kojom je zvanično pokrenuta potraga;

3. koja se ne odazove pozivu za razgovor iz člana 15. ovog Zakona.

(2) Privođenje iz stava 1. ovog člana može trajati onoliko dugo koliko je neophodno za izvršenje policijske radnje, a najduže šest sati.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 096974 21 Kž od 12. maja 2022. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2022. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na rad.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

27. Apelant osporava presude kojima je u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo propisano u krivičnom zakonu, pa proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U vezi sa navodima koji se tiču ocjene sadržaja provedenih dokaza, kao i primjene člana 17. ZOP-a, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

29. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o svim ovim pitanjima koje apelant problematizira dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su pri ocjeni dokaza, utvrđivanju činjenica ili primjeni prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantu nije ni stavljeno na teret da je postupio protivno odredbama člana 17. ZOP-a, zato što nije tražio saglasnost dežurnog sudije prilikom lišavanja slobode oštećenog. Suprotno tome, apelantu je stavljeno na teret da je oštećenog lišio slobode samovoljno, bez postojanja stvarne potrebe za tim.

30. Apelant se pozvao i na kršenje načela in dubio pro reo. Navedeno načelo, u konvencijskom smislu, konstituira poseban izraz pretpostavke nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, tačka 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, tačka 52). Osim toga, ovo načelo, kojim je krivični sud vezan, korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu (vidi, Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj aplikacije 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, tačka 49). To, također, podrazumijeva da sud rješava u korist okrivljenog u slučaju sumnje o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici.

31. S tim u vezi, imajući u vidu zaključak izražen u tački 29. ove odluke, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

32. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

33. Apelant je, također, tvrdio da mu je povrijeđeno pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, apelant ove navode nije posebno obrazložio, a Ustavni sud ne smatra da se osporenom presudom pokreće pitanje prava na rad kako je garantirano u navedenom dokumentu, pa stoga te navode neće posebno ispitivati. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je materijalno ili procesno pravo proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, niti kada su apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo paušalni i nedokazani.

35. Na osnovu člana 61. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2295/22 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio