Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-675/21 (Ž. V.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-675/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-675/21, rješavajući apelaciju Željka Vučerakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Vučerakovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 035153 20 Kž 5 od 10. decembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Vučeraković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adna Dobojlić Ucoglan, advokatica iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 035153 20 Kž 5 od 10. decembra 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 K 035153 20 K od 19. oktobra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. aprila 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 20. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 035153 20 K od 19. oktobra 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, radnjama opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 31. januara 2020. godine i dalje. Također, u izreci presude navedeno je da su od apelanta oduzeti predmeti označeni u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) broj 16-04/2-19/20 od 31. januara 2020. godine, kao i imovinska korist stečena krivičnim djelom u iznosu od 700 eura.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je prije otvaranja glavnog pretresa u spis suda dostavljen Sporazum o priznanju krivice zaključen između Tužilaštva i apelanta, koji je odbačen rješenjem Suda BiH od 16. juna 2020. godine. Nakon održavanja ročišta za glavni pretres 22. jula 2020. godine u spis je dostavljen novi Sporazum o priznanju krivice zaključen između Tužilaštva i apelanta. U tom je sporazumu apelant u cijelosti priznao krivicu za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama. Međutim, nakon održanog ročišta za njegovo razmatranje i taj je sporazum odbačen. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant ranije kažnjavan za istovrsno krivično djelo, što se prilikom zaključivanja Sporazuma nije cijenilo, usljed čega se nisu stekli uvjeti za prihvatanje sporazuma.

7. Sud BiH je ocijenio da su neosnovane apelantove tvrdnje „da su u konkretnom slučaju dokazi pribavljeni na nezakonit način jer ovlaštena službena lica nisu imala naredbu za pretres“. Naime, Sud BiH je ukazao da je imajući u vidu odredbe člana 218. ZKPBiH, kojima je regulirano postupanje ovlaštenih službenih lica, utvrdio da su radnje ovlaštenih službenih lica bile preduzete u skladu sa zakonom. U konkretnom predmetu te radnje su bile: pregled vozila, identifikacija putnika i privremeno oduzimanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku (praškasta materija koja asocira na opojnu drogu i mobilni telefoni). Naime, kako je sud obrazložio, ovlaštena službena lica – granična policija, u skladu s navedenim zakonskim propisima su u slučaju postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo obavezna preduzeti sve radnje s ciljem otkrivanja počinioca i rasvjetljavanja krivičnog djela. Također trebaju sačuvati sve tragove i prikupiti predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. U vezi s navedenim, Sud BiH je naveo da je iz iskaza svjedoka A. G., ovlaštenog službenog lica, utvrdio da je zbog postojanja osnova sumnje o počinjenju krivičnog djela apelant pretresen bez sudske naredbe iz člana 64. ZKPBiH. Pri tome su sve radnje koje su preduzela ovlaštena službena lica dokumentirane u skladu sa zakonskim propisima. Sud BiH je ukazao da iz odredbe člana 64. ZKPBiH proizlazi u kojim taksativno pobrojanim situacijama ovlaštena službena lica mogu izvršiti pretres bez naredbe i svjedoka, i to kako pretres stana i drugih prostorija tako i lica. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i radnje koje su preduzela ovlaštena službena lica, Sud BiH je zaključio da su postupili u skladu s tim odredbama. Sud je naveo sljedeće: „S obzirom na to da su u konkretnom slučaju postojali osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo, zbog hitnosti, po 'usmenoj' naredbi suda izvršen je pretres lica, a sve radnje koje su tom prilikom preduzeli konstatirane su u Izvještaju o lišenju slobode i izvršenom pretresanju od 1. februara 2020. godine, što je u skladu sa stavom 3. člana 64. ZKPBiH koji propisuje da nakon izvršene radnje pretresanja ovlašteno službeno lice mora odmah podnijeti izvještaj tužiocu, koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak.“ Dalje, iz službene zabilješke dežurnog sudije Suda BiH od 31. januara 2020. godine utvrđeno je da je sudija od ovlaštenih službenih lica primio zahtjev za izdavanje usmene naredbe za pretres vozila i lica, zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama. Sudija je nakon toga izdao usmenu naredbu za pretres, kao i za oduzimanje predmeta koji se pronađu ili dobrovoljno predaju.

8. Sud BiH je utvrdio da je neosnovan apelantov prigovor o nezakonitosti Izvještaja o hemijsko-forenzičkoj analizi i vještačenju Agencije za forenzička ispitivanja i vještačenja (u daljnjem tekstu: Agencija) materije koja je oduzeta od apelanta. Apelant je tvrdio da stručno lice zaposleno u Agenciji ne može davati nalaz i mišljenje jer nema odgovarajuće stručno znanje kao ovlašteni sudski vještak. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 96. stav 2. ZKPBiH navodeći da je vještačenje povjereno Agenciji, bez individualizacije lica koje će vršiti vještačenje. Naime, nadležnost ovlaštene stručne ustanove je da odredi lice koje će izvršiti vještačenje. S obzirom na to, Sud BiH je ukazao da, suprotno apelantovim tvrdnjama, lice koje je odredila stručna ustanova raspolaže potrebnim znanjima i vještinama da izvrši vještačenje jer u okviru svog radnog mjesta vrši hemijska ispitivanja. Osim toga, zakon ne propisuje obavezu da se vještačenje povjeri samo licima koja su na listi stalnih sudskih vještaka, već prvenstveno stručnim ustanovama u okviru kojih vještačenja obavljaju lica koja posjeduju potrebno stručno znanje.

9. Dalje, Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja presude cijenio sve dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu. Cijenjeni su iskazi svjedoka R. R., A. G. i S. G., službenih lica, zaposlenika SIPA-e, kao i iskaz A. Č., zaposlenika Agencije. Cijenjeni su i iskazi koje je apelant dao tokom istrage na zapisnik od 1. februara 2020. godine i u Tužilaštvu istog dana. Osim toga, cijenjeni su zapisnik o pretresanju, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta. Sud je pri tome obrazložio samo one dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, dok dokaze koji nisu na odlučujući način utjecali na utvrđivanje činjeničnog stanja i izvedene zaključke nije detaljnije obrazlagao.

10. Sud BiH je naveo da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, pored zakonom propisane kazne za to krivično djelo, cijenio okolnosti slučaja, apelantov stepen krivice, njegovu osobnost, raniji život i sve druge okolnosti pod kojima je krivično djelo počinjeno. Cijenio je i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti vodeći računa o svrsi kažnjavanja. Od olakšavajućih okolnosti cijenjene su apelantove porodične prilike i godine života, kao i njegove loše zdravstvene prilike. Od otežavajućih okolnosti cijenjen je apelantov raniji život, konkretno činjenica da je ranije više puta osuđivan, između ostalog i za istovrsno krivično djelo kao u konkretnom slučaju. Sud je, imajući u vidu da je apelant ranije osuđen za istu vrstu krivičnih djela, zaključio da ranije izrečene sankcije nisu u dovoljnoj mjeri popravno djelovale na apelanta jer je nastavio sa činjenjem istovrsnih krivičnih djela. Stoga je apelantu izrekao kaznu za koju je smatrao da će ostvariti svrhu kažnjavanja.

11. Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 K 035153 20 Kž 5 od 10. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Suda BiH od 19. oktobra 2020. godine.

12. Apelaciono vijeće je utvrdilo da su neosnovani apelantovi prigovori kojima je ukazivao na navodno nepotpun činjenični opis krivičnog djela za koje je osuđen. Naime, apelant je tvrdio da u činjeničnom opisu nema podataka o stečenoj imovinskoj koristi niti o upotrebi kripta telefona, koji su presudom oduzeti od apelanta. U vezi s tim, apelaciono vijeće je podsjetilo da navođenje takvih elemenata, prema odredbi člana 195. stav 1. KZBiH, nije obavezno. Naime, ti elementi ne zahtijevaju koristoljublje kao obilježje krivičnog djela, nego se djelo smatra učinjenim bilo kojom od alternativno postavljenih radnji. U konkretnom slučaju ta je radnja bila međunarodni prijenos opojne droge. S obzirom na to, krivično djelo se smatra počinjenim nezavisno od toga je li apelant stekao i određenu korist. Dalje, apelaciono vijeće je navelo da je potpuno opravdano oduzimanje bilo koje vrste stečene koristi i predmeta korištenih za finalizaciju preduzete inkriminacije ako to proizlazi iz izvedenih dokaza. Međutim, to ne mora biti inkorporirano u činjenični opis jer, kako je ranije navedeno, ne čini bitno obilježje krivičnog djela, nego se radi o oduzimanju na osnovu čl. 110a. i 111. KZBiH.

13. Nadalje, apelaciono vijeće je utvrdilo da nisu osnovani apelantovi prigovori o tome da nisu obrazložene okolnosti u vezi sa sporazumima o priznanju krivice. Naime, s obzirom na to da su oba sporazuma odbačena, apelaciono vijeće je utvrdilo da to isključuje bilo kakvo pozivanje na njih, kao i obavezu prvostepenog suda da ih detaljno obrazlaže. U pogledu apelantovih prigovora o vještačenju materije oduzete od njega, apelaciono vijeće je navelo da dijeli stav prvostepenog suda o tom pitanju, pa je te prigovore odbilo.

14. U pogledu apelantovih prigovora o opravdanosti pretresanja bez pismene naredbe, apelaciono vijeće je zaključilo da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitoj i pravilnoj primjeni odredbi čl. 218. i

64. ZKPBiH. Primjena tih odredbi je dokumentirana u skladu sa zakonskim propisima, te je podnesen potreban izvještaj od 1. februara 2020. godine. Na zakonitost u postupanju ukazuje i službena zabilješka dežurnog sudije od 31. januara 2020. godine. Pri tome, „sama službena zabilješka dežurnog sudije i nije morala biti uložena kao dokaz, s obzirom na to da postoji u spisu predmeta te predstavlja dokumentiranje radnje postupajućeg suda kojom je on ispunio svoje zakonske obaveze“. Dalje, apelaciono vijeće je navelo da je u vezi s tim u obzir uzelo kvalitet preduzete radnje i prikupljenih dokaza, uključujući i to da li okolnosti pod kojima je radnja poduzeta otklanjaju sumnju o njenoj zakonitosti i pouzdanosti. Na osnovu toga je utvrdilo da apelant navodima o tome da je radnja pretresanja trebala biti unaprijed planirana nije doveo u pitanje zakonitost preduzetih radnji. Apelaciono vijeće je u pogledu apelantovih prigovora o visini izrečene kazne navelo da nije sporno da je apelant u konkretnom slučaju izrazio kajanje i da je sarađivao s organima gonjenja, ali da takve okolnosti ne mogu dovesti do umanjenja težine počinjenog krivičnog djela i neizricanja adekvatne sankcije shodno njegovoj težini. Apelaciono vijeće je cijenilo i apelantovu osuđivanost, posebno okolnost da se radi o povratu u počinjenju krivičnih djela. Stoga je zaključilo da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno cijenio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne, pri čemu je svakoj od okolnosti dao adekvatan značaj.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

16. Apelant smatra da je činjenični opis naveden u osporenoj presudi nepotpun, neprecizan i da ne sadrži sve bitne elemente činjeničnog opisa koji moraju biti zadovoljeni. Apelant je ukazao da u činjeničnom opisu djela nije navedeno da je apelant „s namjerom učinio“ i „šta je učinio“. Dalje, ukazao je da u činjeničnom opisu djela nedostaje „šta je tim radnjama počinio okrivljeni, koju je korist stekao navedenim opisom, pa je nejasno na osnovu kojeg činjeničnog opisa u pobijanoj presudi se oduzima kripta telefon i novac u iznosu od 700 eura“. Tvrdi da usljed izostanka bitnih elemenata činjeničnog opisa nije mogao biti osuđen za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnom drogom.

17. Dalje, apelant tvrdi da pitanje sporazuma o priznanju krivice nije dovoljno obrazloženo. Naime, apelant je ukazao da su odbrana i Tužilaštvo odmah nakon potvrđivanja optužnice i izjašnjenja o krivici sudu predali potpisan sporazum o priznanju krivice iz kojeg je vidljivo da je apelant priznao krivicu i iskazao kajanje, kao i to da je sarađivao s Tužilaštvom. Međutim, prema apelantovim tvrdnjama, sud te okolnosti nije uzeo u razmatranje prilikom odlučivanja, nego je sporazum odbio zato što se prilikom njegovog zaključivanja nije cijenila apelantova ranija osuđivanost. Apelant smatra da takvo obrazloženje nije adekvatno zato što je priznao krivicu po dogovoru, a onda i zato što ni Tužilaštvo ni sud ne bi imali tu informaciju da on to sam nije naveo. Naime, kako navodi, on nije bio „osuđen u Crnoj Gori, gdje bi Tužilaštvo tražilo izvod krivične evidencije, nego u Srbiji“. Apelant je istakao da u osporenim presudama nije izneseno da je u cijelosti sarađivao s Tužilaštvom i dao informacije o određenim licima prema kojima je otvorena istraga. Navodi da sud te činjenice nije ni iznio niti ih je cijenio kao olakšavajuće, a apelant smatra da su ti dokazi i činjenice od suštinske važnosti za visinu kazne.

18. Dalje, apelant problematizira odluku suda u pogledu njegovog prigovora zakonitosti pretresa bez naredbe. Naime, apelant tvrdi da su ovlaštena službena lica imala informacije da će apelant preći granični prijelaz i da su inspektori SIPA-e imali zadatak da odu na Granični prijelaz Hum kako bi ga lišili slobode i pretresli. Stoga je bilo neopravdano da ga pretresu i liše slobode samo uz usmenu naredbu suda. Apelant je u pogledu odluke suda o njegovom prigovoru na nalaz i mišljenje koji je sačinio stručni savjetnik Agencije naveo da stručni savjetnik koji je u potpisu ne može sačiniti nalaz i mišljenje, već samo vještak – stručno lice „sa završenom edukacijom“ imenovano za vještaka.

19. Apelant je također osporio odluku o kazni tvrdeći da sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Smatra da izrečena kazna nije srazmjerna težini krivičnog djela, da je previsoka, te da nisu obuhvaćene niti cijenjene olakšavajuće okolnosti koje su morale biti cijenjene.

20. Argumentirajući svoje navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, apelant je tvrdio da je apelaciono vijeće Suda BiH odlučujući o njegovoj žalbi selektivno ispitalo žalbene razloge. Također, tvrdio je da pojedini žalbeni razlozi uopće nisu ocijenjeni niti je o njima dato bilo kakvo obrazloženje, dok se nekim žalbenim razlozima dao drugi smisao od onoga koji imaju, pa je o njima odlučeno u okviru tako izvršene klasifikacije.b)Odgovori na apelaciju

21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo su neosnovani apelantovi navodi i tvrdnje izneseni u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije.

22. Tužilaštvo smatra da su navodi izneseni u apelaciji suštinski isti kao oni koje je apelant isticao tokom prvostepenog postupka i u žalbi protiv prvostepene presude, o kojima je pravilno odlučeno u osporenim presudama. Zbog toga je Tužilaštvo predložilo da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Svrha kažnjavanja Član 39. (1) Svrha kažnjavanja je:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinioca da ubuduće ne čini krivična djela;

c) da se utiče na ostale da ne čine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinioca. Neovlašteni promet opojnim drogama

Član 195. stav (1) (1)Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 64.

Pretresanje bez naredbe i svjedoka (1) Ovlaštena službena osoba može ući u stan i druge prostorije bez naredbe i bez svjedoka i, po potrebi, izvršiti pretresanje ako stanar tog stana to želi, ako neko zove u pomoć, ako je potrebno uhvatiti učinitelja krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili radi sigurnosti ljudi i imovine, ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi osoba koja se po naredbi Suda ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koja se tu sklonila od gonjenja. (2) Ovlaštena službena osoba može pretresti osobu bez naredbe za pretresanje i bez prisutnosti svjedoka:

a) pri izvršenju naredbe o dovođenju,

b) prilikom lišenja slobode,

c) ako postoji sumnja da ta osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje,

d) ako postoji sumnja da će sakriti, uništiti ili riješiti se predmeta koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku. (3) Nakon izvršenja pretresanja bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka, ovlaštena službena osoba mora odmah podnijeti izvještaj Tužitelju, koji će o tome obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Izvještaj mora sadržavati razloge pretresanja bez naredbe i svjedoka. Član 70. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju (1) Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje može se podnijeti kada postoji opasnost od odgađanja. Usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju može se saopštiti direktno sudu ili telefonom, ili radio-vezom ili drugim sredstvom elektronske komunikacije. (2) Kada je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe o pretresanju sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prijepis čija će se istovjetnost ovjeriti i čuvati sa originalnim zapisnikom..

Član 96.

Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužitelj ili Sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje. (2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje. Član 218.

Nadzor Tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti Tužitelja i pod njegovim nadzorom poduzeti potrebne mjere da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku. (2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlaštena službena osoba dužna je u slučaju opasnosti od odlaganja poduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlaštena službena osoba dužna je postupati po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto ovlaštena službena osoba dužna je odmah obavijestiti Tužitelja i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz. (3) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna obavijestiti Tužitelja o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzela najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo počinjeno. VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju te prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

29. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje, koji su identični onima koje je istakao u žalbi protiv prvostepene presude, proizlazi da problematizira način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava.

30. U vezi s tim navodima Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

31. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno obrazložili svoje zaključke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Prvostepeni sud je tokom postupka cijenio sve dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni na glavnom pretresu i za koje je smatrao da su od odlučujućeg utjecaja na utvrđivanje činjeničnog stanja (vidi tačku 7. ove odluke). Također, svi provedeni dokazi su ocijenjeni i dato je jasno i uvjerljivo obrazloženje o tome zašto je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

32. Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdio i da usljed manjkavosti u činjeničnom opisu krivičnog djela nije mogao biti osuđen za krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama. Te tvrdnje apelant argumentira navodima da u činjeničnom opisu djela nije navedeno da je apelant „s namjerom učinio“ i „šta je učinio“, kao i da u činjeničnom opisu djela nedostaje „šta je tim radnjama počinio, koju je korist stekao i na osnovu čega su od njega oduzeti kripta telefon i novac u iznosu od 700 eura“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, referirajući se na odredbu člana 195. stav 1. KZBiH, ukazali da se krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama smatra počinjenim kada se nedvojbeno utvrdi da je počinjena jedna od alternativno postavljenih radnji propisana u toj odredbi. Pri tome, kako je to i obrazloženo, eventualno oduzimanje predmeta ili sredstava izvršenja tog krivičnog djela, kao i eventualne imovinske koristi, ne čini konstitutivni element krivičnog djela i nije potrebno da se inkorporira u činjenični opis djela. Ustavni sud smatra da ni u odnosu na te navode nisu izostali relevantni i dovoljni razlozi.

33. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o tome da pitanje sporazuma o priznanju krivice koje je zaključio s Tužilaštvom redovni sudovi nisu adekvatno ocijenili. Naime, apelaciono vijeće je dalo relevantne razloge o odbijanju tog prigovora (vidi tačku 13. ove odluke). Dakle, s obzirom na to da nisu prihvaćeni, redovni sudovi nisu ni imali obavezu pitanja iz tih sporazuma detaljnije obrazlagati niti odlučivati o njima.

34. Apelant problematizira zakonitost dokaza, naročito onih koji su pribavljeni njegovim pretresom i koji su bili odlučujući za njegovu osudu, a pribavljeni su na osnovu usmene naredbe suda (razlozi su već navedeni u tački 18. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda u vezi s prihvatljivošću dokaza (vidi Evropski sud, Akbay i drugi protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, broj predstavke 40495/15, stav 109). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem određenih dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeni standard, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi odnose samo na formalna pitanja te da on ne osporava suštinu pribavljenih dokaza. Ipak, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su ovlaštena službena lica prilikom pretresa apelanta postupila u skladu s relevantnim odredbama i da su preduzela potrebne mjere – lišenje slobode i pretresanje, s ciljem otkrivanja počinioca i očuvanja tragova krivičnog djela i predmeta koji mogu poslužiti kao dokazi. O svemu što je preduzeto ovlaštena službena lica su obavijestila tužioca. Dakle, sud je ispitao apelantove navode koji se tiču navodno nezakonito pribavljenih dokaza, pa su utvrdili da ovlaštena službena lica nisu postupala samovoljno. Naprotiv, u skladu sa svojom obavezom iz čl. 218. i 64. stav 2. ZKPBiH, ovlaštena lica su apelanta pretresla bez pismene naredbe, a nakon pretresa su podnijela izvještaj Tužilaštvu, u skladu s odredbom člana 64. stav 3. ZKPBiH. Dalje, utvrđeno je i da je Tužilaštvo o ovim radnjama obavijestilo sudiju za prethodni postupak koji je, u skladu s odredbom člana 70. stav 2. ZKPBiH, razgovor zabilježio u službenoj zabilješci koja je dio krivičnog spisa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u odlukama redovnih sudova da prihvate kao dokaze materijale prikupljene prilikom pretresa apelanta bez pismene naredbe suda, te zaključuje da su ti apelantovi navodi neosnovani.

35. Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne uočava proizvoljnost ni u postupku vještačenja materije oduzete od njega prilikom pretresa. Naime, s obzirom na to da je vještačenje, u skladu s odredbom člana 96. stav 2. ZKPBiH, povjereno stručnoj ustanovi koja je odredila stručnjaka za vještačenje, proizlazi da nema osnova za apelantove tvrdnje da nalaz i mišljenje nije sačinilo kvalificirano lice. I o tome su sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja koja apelant nije mogao dovesti u pitanje svojim suprotnim tvrdnjama.

36. S obzirom na to da je u pogledu izrečene kazne apelant osporio način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne izrečene apelantu cijenio okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće cijenilo i okolnost da je apelant izrazio kajanje i da je sarađivao s organima gonjenja, utvrdivši da takve okolnosti ipak ne mogu dovesti do umanjenja težine počinjenog krivičnog djela i neizricanja adekvatne sankcije shodno njegovoj težini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u načinu na koji su redovni sudovi primijenili odredbu člana 39. KZBiH budući da je odluka o apelantovoj kazni donesena uz ocjenu svih prethodno navedenih relevantnih okolnosti.

37. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su o svim apelantovim navodima i prigovorima koje je iznio u apelaciji redovni sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenim odlukama. Ta su obrazloženja data u skladu sa standardima prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ni u jednom dijelu se ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Osim apelantovog nezadovoljstva osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da navodi izneseni u apelaciji ne dovode u pitanje pravičnost postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da nema ništa što bi ukazivalo da su apelantu bile uskraćene bilo kakve druge procesne garancije sadržane u pravu na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravičan postupak neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Apelant je također naveo da mu je povrijeđeno pravo na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Relevantne odredbe Evropske konvencije glase:

39. Član 2. stav 1. Protokola broj 7

Pravo na žalbu u krivičnim stvarima

Svako koga sud osudi za krivično djelo ima pravo da njegovu osuđujuću presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo ostvarivanje, uređuje se zakonom.

40. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi člana 2. Protokola 7 uz Evropsku konvenciju u suštini odnose na njegovo nezadovoljstvo donesenom presudom. Ustavni sud također zapaža da apelantu u postupku koji se vodio protiv njega nije uskraćeno pravo garantirano tom odredbom budući da je očigledno podnio žalbu protiv prvostepene osuđujuće presude. Apelaciono vijeće je odlučujući o apelantovoj žalbi razmotrilo žalbene navode za koje je smatralo da su relevantni, te dalo razloge za svoju odluku o njima. Iz navedenog proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe u krivičnom postupku, te da nezadovoljstvo odlukom koja je o žalbi donesena ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoju odluku da je apelant kriv za krivično djelo propisano zakonom, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge. Pri tome, Ustavni sud ni u jednom segmentu obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost niti se može zaključiti da su takva obrazloženja u suprotnosti s garancijama koje nudi pravo na pravično suđenje.

42. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na žalbu iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant koristio pravni lijek koji mu je u skladu sa zakonskim odredbama bio na raspolaganju.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-675/21 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio