Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-970/21 (J. K.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Penzija
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-970/21
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-970/21, rješavajući apelaciju Josipe Kurbatfinski, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Josipe Kurbatfinski.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 167586 19 Rev od 8. septembra 2020.
godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantici Josipi Kurbatfinski isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Josipe Kurbatfinski podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 167586 19 Rev od 8. septembra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Josipa Kurbatfinski (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 167586 19 Rev od 8. septembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Predstavništva strane humanitarne organizacije Kinderzukunft (Rudolf-Walter-Stiftung) iz Turije (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. septembra 2022. do 4. oktobra 2022. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 25. oktobra 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje. Apelanticin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 28. aprila 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi uplate doprinosa i naknade štete po osnovu manje ostvarenog prava na penziju.
7. Presudom Općinskog suda broj 126 0 Rs 167586 14 Rs od 15. februara 2016. godine obavezan je tuženi da u apelanticino ime uplati razliku pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period i u iznosu preciziranom u izreci presude (stav I) i da joj na ime naknade štete po osnovu manje ostvarenog prava na penziju isplati novčani iznos preciziran u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama (stav II). Tuženi je obavezan i da apelantici do uplate doprinosa iz stava I na ime novčane rente isplaćuje mjesečne novčane iznose, na način i u iznosu preciziranom u izreci presude (stav III), kao i da joj nadoknadi troškove postupka (stav IV). U obrazloženju presude sud je istakao da je kao nesporno utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod tuženog u utuženom vremenskom periodu i da joj tuženi nije obračunavao i u njeno ime uplaćivao doprinose u visini određenoj Pravilnikom o načinu obračunavanja i uplate doprinosa i Uputstvom o načinu obračunavanja i uplate doprinosa. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
8. Sudski spis je 5. aprila 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi koju je tuženi podnio protiv prvostepene presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 126 Rs 167586 16 Rsž od 26. augusta 2019. godine odbijena je žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je podržao odluku prvostepenog suda, kao i razloge koje je dao u vezi s tim.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 167586 19 Rev od 8. septembra 2020. godine revizija tuženog je djelimično usvojena i nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen tužbeni zahtjev iz st. II i III prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 101. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojom je omogućeno osiguraniku da podnese tužbu protiv poslodavca u slučaju da mu ne uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Pri tome je istakao da osiguranik to pravo zadržava i nakon ostvarivanja prava na penziju ukoliko poslodavac nije uplaćivao doprinose u skladu sa Zakonom o doprinosima. Sud je, međutim, ukazao da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligacionopravni odnos između poslodavca i osiguranika u smislu odgovornosti za štetu, već da je taj odnos reguliran odredbama Zakona o PIO. U vezi s tim, sud se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-993/10. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu pravnog instituta naknade štete propisanog odredbama ZOO. Navodi da je nezakonitim radnjama poslodavca – neuplaćivanjem doprinosa pretrpjela štetu u vidu manje visine penzije za utuženi period od one koju bi primala da je tuženi u njeno ime uplatio doprinose u odgovarajućem iznosu. Apelantica smatra da se ne radi o istovjetnom zahtjevu sa zahtjevom za pravilan obračun i uplatu doprinosa kod Fonda PIO. U vezi s tim ističe da će nakon što tuženi u njeno ime uplati doprinose, to utjecati na visinu njene penzije ubuduće, ali ne i retroaktivno. Apelantica navodi da naknada štete koju je zahtijevala, koja se odnosi na period dok tuženi nije uplatio doprinose, na taj način neće biti otklonjena. Smatra da joj je na taj način uskraćeno pravo na pristup sudu jer, bez obzira na to što je sud odbio tužbeni zahtjev, on o njemu nije raspravljao iako se nesporno radi o zahtjevu koji spada jedino u sudsku nadležnost. S obzirom na navedeno smatra da je samo formalno imala pristup sudu. Također navodi da Fond PIO ne može biti nadležan za taj zahtjev, te da je u takvoj situaciji onemogućena da zaštiti svoju imovinu za period za koji je primala manju penziju jer tuženi u njeno ime nije uplatio doprinose u odgovarajućoj visini. Apelantica dalje navodi da je Ustavni sud zauzeo stav da pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu (AP-639/04 od 23. septembra 2005. godine), kao i da pitanje početka isplate penzije od momenta naknadne uplate doprinosa za PIO uživa garancije prava na imovinu (AP-406/08 od 13. maja 2010. godine). Konačno, apelantica smatra da dužina trajanja postupka od šest i po godina ne zadovoljava standard „razumnog roka“, te zahtijeva naknadu štete u iznosu od po 500,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
II.Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se u apelaciji pozvala.
13. Kantonalni sud je naveo da je primio spis na odlučivanje o žalbi 5. aprila 2016. godine i da je odluku donio u skladu s Planom rješavanja predmeta. Također je naveo da na Parničnom referatu postoji veliki broj neriješenih predmeta i da broj sudija tog suda nije povećan proporcionalno povećanju broja sudija i stručnih saradnika općinskih sudova.
14. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava. V.Relevantni propisi
15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 101.
(1) U postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava se zaštita prava osiguranika i korisnika prava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa ovim zakonom, kao i sudska zaštita.
(2) Osiguranik, odnosno lica iz člana 60. Zakona, imaju pravo tužbom pred nadležnim sudom pokrenuti postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu sa Zakonom.
(3) Lica osigurana u određenim okolnostima iz čl. 14. i 15. Zakona imaju pravo iz stava 2. ovog člana prema obveznicima obračuna i uplate doprinosa.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
a) U odnosu na osporenu odluku
20. U vezi s apelanticinim navodima o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu praksu (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43, s referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).
21. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je Vrhovni sud razmotrio apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu štete zbog ostvarene manje visine penzije i da je dao jasne razloge za zaključak o njegovoj neosnovanosti. Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud ispitao suštinu spora. Pored toga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije umanjena sama suština apelanticinog prava, s obzirom na to da je Vrhovni sud ukazao da se sporni odnos mora riješiti u posebnom postupku, prema odredbama Zakona o PIO.
22. U vezi s navodima kojim apelantica problematizira način na koji je Vrhovni sud primijenio pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud obaveže tuženog da joj, isplatom novčanog iznosa za utuženi period i isplatom rente za period do uplate doprinosa, naknadi štetu zbog manje ostvarenog prava na penziju uslijed činjenice da u njeno ime nije uplatio doprinose u zakonom propisanom iznosu. Navedene razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da stav Vrhovnog suda da se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obligaciono-pravni odnos između osiguranika i poslodavca u smislu člana 154. ZOO i da se to pravo treba ostvarivati u posebnom postupku prema članu 101. Zakona o PIO u cijelosti korespondira s konzistentnom praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pravno pitanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-993/10 od 12. marta 2014. godine, tačka 28, i AP-4202/13 od 20. juna 2016. godine tač. 44. i 45, i odluke o dopustivosti br. AP-1674/19 od 17. decembra 2019. godine, tačka 8, i AP-4406/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 13, dostupne na www.ustavnisud.ba).
25. Nadalje, Ustavni sud smatra da se odluke br. AP-639/04 i AP-406/08, na koje se apelant pozvao, ne mogu dovesti u vezu s činjenicama konkretnog predmeta. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u tim predmetima bilo sporno od kojeg trenutka je apelantima iz tih postupaka pripadalo pravo na penziju, a ne visina penzije zbog manje uplaćenih doprinosa kao što je u konkretnom slučaj. Osim navedenog, Ustavni sud konstatira da su apelantici u postupku pred redovnim sudovima bila osigurana sva procesna prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku, što će Ustavni sud detaljnije ispitati u nastavku odluke.
26. Stoga, Ustavni sud smatra da u dijelu koji se odnosi na osporenu odluku nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
27. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
28. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, tačka18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, tačka 51).
29. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 28. aprila 2014. godine, kada je apelantica podnijela tužbu, do donošenja presude Vrhovnog suda 8. septembra 2020. godine, dakle ukupan period od šest godina i četiri mjeseca. Također, Ustavni sud ukazuje da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitne prirode i da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, niti je apelantica doprinijela dužini trajanja postupka.
30. Analizirajući postupanje sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud donio odluku u roku kraćem od dvije godine od podnošenja tužbe, dok je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku kraćem od godinu dana. Međutim, Kantonalnom sudu je trebalo tri godine i četiri mjeseca da donese odluku o žalbi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu osporenog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao da na Parničnom referatu ima veliki broj neriješenih predmeta koje rješava u skladu s Planom rješavanja predmeta. U vezi a tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zauzeo jasan stav da opterećenost suda velikim brojem predmeta nije dovoljno i prihvatljivo opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-831/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ovakvo opravdanje je naročito neprihvatljivo kada se ne ukaže na preduzimanje bilo kakvih djelotvornih mjera za rješavanje tog problema.
31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantici, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
34. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnju o povredi tih prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, ništa ne ukazuje da je apelantici uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, niti je u tom pravcu apelantica pružila dokaze.
35. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom na to da je radni spor koji je hitne prirode trajao ukupno šest godina i četiri mjeseca, na čiju dužinu trajanja je u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda pred kojim je postupak najduže trajao.
37. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su sudovi dali jasne razloge za zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtijeva, koji u cijelosti korespondiraju s konzistentnom praksom Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pravno pitanje.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo ni do povrede apelanticinih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelantica nije pružila bilo kakve dokaze o navodnom kršenju tih prava iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je te navode potrebno detaljnije ispitati.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić