Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-791/21 (A. B.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Oduzimanje imovine
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ispitivanje svjedoka
- Dokaz
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Predmeti (1)
AP-791/21
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-791/21, rješavajući apelaciju Aldina Buća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aldina Buća podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029387 20 Kž 5 od 18. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aldin Buć (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Kadrija Kolić iz Ilidže, podnio je 10. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029387 20 Kž 5 od 18. januara 2021. godine i S1 2 K 029387 19 K od 22. septembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 25. i 29. marta 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 6. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja.
4. Apelant je 8. jula 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilaštvo BiH je 12. jula 2018. godine optužilo apelanta i druga lica da su počinili krivično djelo organiziranja grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela krijumčarenja migranata iz člana 189a. stav (2) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i produženo krivično djelo krijumčarenja ljudi iz člana 189. stav (1). Optužnica je potvrđena 20. augusta 2018. godine. Apelant i ostali optuženi su se na ročištu od 28. februara i 2. aprila 2019. godine izjasnili da nisu krivi za krivična djela. Glavni pretres je počeo 8. maja 2019. godine, a završen 14. septembra 2020. godine.
Postupak u kojem su donesene osporene presude
7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 029387 19 K od 22. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant i K. M. su proglašeni krivima za krivična djela koja su im optužnicom stavljena na teret. Apelant je za navedena krivična djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 140,00 eura.
8. Sud BiH je zaključio da su se stekli zakonski uvjeti iz člana 273. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) da se na glavnom pretresu pročitaju zapisnici o saslušanju svjedokâ migranata (u daljnjem tekstu: migranti). Iz akta Službe za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba) od 6. novembra 2019. godine proizlazi da su migranti protjerani s teritorije Bosne i Hercegovine i da ta služba nema saznanja gdje se oni nalaze. Istaknuto je da je Tužilaštvo BiH preduzelo objektivne i razumne napore s ciljem pronalaska migranata, obraćajući se Službi (pobliže obrazloženo na str. 14. i 15. presude). Zatim je navedeno da činjenica da iskazi migranata nisu pribavljeni i osigurani putem instituta sudskog osiguranja dokaza, niti su audio snimljeni u smislu čl. 90. i 223. stav (1) ZKPBiH, ne povlači automatski njihovu nezakonitost. Naime, ovlaštena službena lica su saslušala migrante i zapisnici o njihovom saslušanju su sačinjeni u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH kojima je propisan način i tok saslušanja. Sud je zaključio da se korištenjem tih dokaza na glavnom pretresu ne krši apelantovo pravo na odbranu. Osim toga, zaključak o apelantovoj krivnji sud nije u odlučujućoj niti pretežnoj mjeri zasnovao na iskazima migranata iz istrage (detaljno obrazloženo na str. 18–20. presude).
9. Iako naredba za provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav (2) tačka a) ZKPBiH od 28. decembra 2016. godine nije glasila na apelantovo ime, zaključeno je da su sve telefonske komunikacije između apelanta i V. V. pribavljene na zakonit način i da predstavljaju zakonite dokaze i u odnosu na apelanta. Svrha preduzetih posebnih istražnih radnji je imala legitiman cilj – otkrivanje ilegalnog prevođenja migranata preko državne granice, što predstavlja javni interes (argumentirano pobliže na str. 21–25. presude). Dalje je navedeno da propust sudije za prethodni postupak da obavijesti apelanta o preduzetim istražnim radnjama nije doveo do uskraćivanja apelantovog prava iz člana 119. stav (3) ZKPBiH, niti prava da izvrši uvid u dokaze pribavljene primjenom tih radnji. Ukazano je da ne dovodi svaka povreda procesnog zakona automatski i do nezakonitosti dokaza u smislu odredbe člana 10. ZKPBiH. Apelant je, nakon podizanja optužnice, bio upoznat da su protiv njega bile primijenjene posebne istražne radnje, kao i sa svim dokazima koji su pribavljeni njihovim provođenjem (pobliže obrazloženo na str. 27. i 28. presude).
10. Naredbom sudije za prethodni postupak od 20. marta 2017. godine je, između ostalog, naređeno pretresanje apelanta i naloženo oduzimanje mobilnih telefona, SIM kartica i sl. Nakon što je uredno obaviješten da će se u Tužilaštvu BiH otvoriti i pregledati privremeno oduzeti predmeti, apelant je prisustvovao tim radnjama i potpisao zapisnik bez primjedbi (vidi str. 30–32. presude). Sadržaj privremeno oduzetih predmeta nije bilo moguće utvrditi pretresanjem i pregledom u smislu odredbi člana 51. stav (2) i člana 53. ZKPBiH, već samo digitalno-forenzičkim vještačenjem koje je i provedeno u konkretnom slučaju (vidi str. 34. i 35. presude).
11. U odnosu na tačku 1.6. izreke presude kojom je apelant proglašen krivim za pokušaj ilegalnog prevođenja četiri migranta, Sud BiH je istakao da činjenično utvrđenje u vezi s tim proizlazi iz njihovih iskaza koje su dali u istrazi. Ti iskazi su potvrđeni sadržajem presretnutih telefonskih razgovora ostvarenih između A. I. I. i A. K., te između A. K. i V. V. (vidi str. 62–66. presude). Sud je zaključio da je apelant bio svjestan da su njegove radnje nezakonite i da je postupao s direktnim umišljajem. Stoga je Sud BiH istakao da nije mogao prihvatiti tezu apelantove odbrane da je kao vozač označene taksi-firme samo „prevozio putnike“ po nalogu svog poslodavca (vidi str. 66. i 67. presude).
12. Imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 39. KZBiH, Sud BiH je u apelantovom slučaju utvrdio pojedinačne kazne zatvora u minimalnom zakonom propisanom trajanju, smatrajući da je izrečena jedinstvena kazna zatvora srazmjerna počinjenju krivičnih djela i stepenu apelantove krivnje (vidi str. 67. i 68. presude). Konačno, visinu imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela Sud BiH je utvrdio na osnovu sadržaja presretnutih telefonskih razgovora, te iskaza migranata (vidi str. 69. i 70. presude).
13. Presudom Suda BiH u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 2 K 029387 20 Kž 5 od 18. januara 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U odnosu na žalbeni navod koji se tiče pribavljanja iskaza migranata, njihovog čitanja na glavnom pretresu i pretežnog zasnivanja presude na njima, apelaciono vijeće je istaklo da u potpunosti prihvata kao pravilne i zakonite zaključke Suda BiH iz prvostepene presude. Pri tome je, između ostalog, ukazano da prvostepeni sud svoj zaključak o apelantovoj krivnji nije u odlučujućoj ili pretežnoj mjeri zasnovao na iskazima migranata, što je apelaciono vijeće detaljno obrazložilo. Osim toga, apelaciono vijeće je zaključilo da prihvatanjem i korištenjem navedenih dokaza nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu, niti pravo na procesnu jednakost.
14. U odnosu na žalbeni prigovor o zakonitosti sadržaja posebnih istražnih radnji, jer su određene sudskom naredbom kojom apelant nije obuhvaćen, apelaciono vijeće je istaklo da je obrazloženje Suda BiH o tom pravnom pitanju dostatno. Također je ukazano da u konkretnom slučaju ništa ne upućuje na zaključak da apelant nije slobodnom voljom i bez prinude stupio u kontakt sa V.V.
15. Dalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je neosnovan i žalbeni prigovor u vezi s neobavještavanjem apelanta o preduzetim posebnim istražnim radnjama. Naime, kako je navedeno, nakon što je Tužilaštvo BiH, u skladu sa članom 119. stav (1) ZKPBiH, dostavilo izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji sudiji za prethodni postupak, on je dopisom od 14. juna 2017. godine obavijestio apelanta da su prema njemu bile preduzimane posebne istražne radnje (vrsta i period). Apelant je navedeni dopis primio 19. juna 2017. godine. U odnosu na žalbeni prigovor o zakonitosti pretresanja i vještačenja apelantovog mobitela, apelaciono vijeće je podržalo obrazloženje Suda BiH iz prvostepene presude. Obrazloženo je da su podaci s mobilnih aparata i pripadajućih kartica uzeti na zakonit i stručan način, te da su se mogli koristiti kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta.
16. U vezi sa žalbenim navodima kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na apelanta, apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH u obrazloženju prvostepene presude dao jasne i u potpunosti prihvatljive razloge. Između ostalog, navedeno je da izvedeni dokazi, a posebno presretnuti telefonski razgovori, potvrđuju da je apelant krivičnopravne radnje preduzimao radi stjecanja imovinske koristi. U konkretnom slučaju se nije radilo, kako to neosnovano tvrdi apelantova odbrana, o pukom prevoženju putnika s jednog mjesta na drugo mjesto. Apelaciono vijeće je zaključilo da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je apelant znao da postoje drugi pripadnici grupe, njihova uloga i aktivnosti, o čemu su u prvostepenoj presudi dati relevantni razlozi.
17. Konačno, apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na visinu kazne, te da je temeljito i na detaljan način utvrđivana imovinska korist koja se oduzima od apelanta (detaljno obrazloženje na str. 34–39. drugostepene presude). IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje i na kršenje člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom krivičnog postupka. Tako, između ostalog, ističe da nije imao mogućnost unakrsno ispitati migrante, čiji su iskazi iz istrage „uzeti suprotno odredbama ZKPBiH“ i pročitani na glavnom pretresu. Tvrdi da je netačan navod suda da osuđujuća presuda protiv njega nije zasnovana u odlučujućoj ili pretežnoj mjeri na iskazima navedenih svjedoka. Dalje, apelant prigovara i zakonitosti presretnutih telefonskih komunikacija jer naredba za određivanje posebnih istražnih radnji nije glasila na njegovo ime. Zatim navodi da nije bio blagovremeno obaviješten o preduzetim posebnim istražnim radnjama, zbog čega mu je uskraćeno vrijeme za pripremu odbrane. Također, apelant ukazuje i da je Tužilaštvo BiH nezakonito pretreslo njegov mobitel. Apelant smatra da su ti „propusti“ Suda BiH i Tužilaštva BiH rezultirali kršenjem njegovog prava na odbranu. Pri tome, apelant ističe da osporene odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Apelant ukazuje i na kršenje principa in dubio pro reo, smatrajući da u konkretnom slučaju nema nijednog dokaza da je počinio krivična djela s direktnim umišljajem. Navodi da je inkriminirane radnje preduzimao po nalogu svog poslodavca, prevozeći putnike. Konačno, apelant osporava i odluku o krivičnopravnoj sankciji i odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
II.Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da je u osporenim odlukama dao jasne i razumljive razloge, te da apelantu nisu prekršena prava na koja ukazuje apelacijom.
20. Tužilaštvo BiH je istaklo da apelant ponavlja navode koje je isticao u prvostepenom i drugostepenom postupku. Tužilaštvo BiH se pozvalo na detaljno i objektivno obrazloženje osporenih odluka.
21. U apelantovom izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovljeni su navodi iz apelacije. V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Krijumčarenje ljudi Član 189. stav (1) (1) Ko u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog neke koristi nedozvoljeno prevede ili omogući prevođenje jednog ili više migranata ili drugih lica preko državne granice ili ko u tu svrhu sačini, nabavi ili posjeduje lažne putne ili lične isprave kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organiziranje grupe ili udruženja za izvršenje krivičnog djela 'krijumčarenje migranata' Član 189a. stav (2) (2) Ko postane pripadnik grupe ili drugog udruženja iz stava (1) ovog člana ili na drugi način pomaže grupu ili udruženje kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
23. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka Ustavnog suda, 42/18 – rješenje Ustavnog suda, 65/18, 22/21 – odluka Ustavnog suda i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 10. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 51. stav (2) Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (2) Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, obuhvata i pretresanje [...] mobilnih telefonskih aparata. [...] Član 53.
Naredba za pretresanje (1) Sud može izdati naredbu za pretresanje pod uvjetima propisanim ovim zakonom.
(2) Naredbu za pretresanje može izdati Sud na zahtjev Tužitelja ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od Tužitelja.
Član 90.
Snimanje saslušanja svjedoka audio ili audio-vizuelnim sredstvima Saslušanje svjedoka se može snimati audio ili audio-vizuelnim sredstvima u svim fazama postupka. Saslušanje se mora snimiti u slučajevima [...] ako postoje osnove za bojazan da se svjedok neće moći saslušati na glavnom pretresu.
Član 116. stav (2) tačka a) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, Član 119. st. (1) i (3) Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
(3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.
Član 223. stav (1) Sudsko obezbjeđenje dokaza (1) Kada je u interesu pravde da se svjedok sasluša kako bi se njegov iskaz koristio na glavnom pretresu zato što postoji mogućnost da neće biti dostupan Sudu za vrijeme suđenja, sudija za prethodni postupak može, na prijedlog stranaka ili branioca, narediti da se izjava tog svjedoka uzme na posebnom saslušanju. Saslušanje će se sprovesti u skladu s članom 262. ovog zakona.
Član 273. stav (2) Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
VI.Dopustivost i meritum
24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da pitanja problematizirana apelacijom u suštini isključivo pokreću pitanje garancija prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. st. 1, 2. i 3.a) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
28. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koji se tiču: a) zakonitosti dokaza, b) obavještavanja apelanta o posebnim istražnim radnjama, c) nemogućnosti saslušanja migranata na glavnom pretresu i d) odluke o apelantovoj krivici, krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
a)U odnosu na zakonitost dokaza
29. Apelant tvrdi da je osporena prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima iz istrage. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na principe Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kada je u pitanju prihvatljivost dokaza, odnosno prihvatanje nezakonitih dokaza (vidi Evropski sud, Akbay i ostali protiv Njemačke, presuda od 15. oktobra 2020. godine, broj predstavke 40495/15, tačka 109. s daljnjim referencama). Iz navedene prakse Evropskog suda proizlazi da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza, nego je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. Evropski sud ispituje da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li su sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1497/21 od 19. i 20. januara 2023. godine, tačka 21, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Evropski sud ističe i da član 6. Evropske konvencije može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, broj predstavke 6097/16 i dr., tačka 166. s daljnjim referencama). Kod ocjene da li je postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno mora se ispitati da li je podnosiocu predstavke omogućeno da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Mamaladze protiv Gruzije, presuda od 3. novembra 2022. godine, broj predstavke 9487/19, tačka 74. s daljnjim referencama), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, broj predstavke 42224/02, tačka 54).
30. Apelant problematizira korištenje iskaza migranata iz istrage. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir činjenicu da ti iskazi nisu pribavljeni i osigurani putem instituta sudskog osiguranja dokaza, niti su audio snimljeni. U vezi s tim, sudovi su obrazložili da član 223. ZKPBiH regulira sudsko osiguranje dokaza te da u stavu (1) propisuje mogućnost da se izjava svjedoka uzme na posebnom saslušanju, ukoliko je to u interesu pravde. S druge strane, odredba člana 90. ZKPBiH propisuje kao obavezu audio ili audio-vizuelno snimanje saslušanja svjedoka samo u situaciji ukoliko, između ostalog, postoji bojazan da se svjedok neće moći saslušati na glavnom pretresu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o migrantima, Ustavni sud smatra je u vrijeme davanja iskaza bilo realno i razumno očekivati, odnosno predvidjeti da ta lica neće biti dostupna u narednim fazama krivičnog postupka. Iz same prirode krivičnog djela krijumčarenja ljudi (ilegalni prelazak državne granice) proizlazi da je u konkretnom slučaju migrantima Bosna i Hercegovina bila tranzitna zemlja, a ne konačna destinacija. U svakom slučaju, nadležne javne vlasti su imale objektivnu spoznaju da migranti neće biti dostupni kasnije, nakon što su donesena rješenja o njihovom protjerivanju iz države.
31. S druge strane, nesporno je da bi u konvencijskom smislu postupanje javnih vlasti u skladu s navedenim procesnim odredbama ojačalo poziciju apelantove odbrane u krivičnom postupku. Međutim, ključno pitanje je da li je i u kojoj mjeri navedeni propust javnih vlasti suštinski ugrozio apelantovo pravo na odbranu u postupku sagledanom u cjelini. Cijeneći obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su iskazi migranata dati u skladu s procesnim normama kojima je propisan način i tok njihovog saslušanja. Oni su iskaze u istrazi dali dobrovoljno, pa se ne može govoriti o dokazima pribavljenim kršenjem ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Navedene činjenice ne osporava ni apelant, izuzev što ukazuje na propuste u vezi s primjenom sudskog osiguranja dokaza i audio snimanjem saslušanja migranata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na više mjesta u obrazloženjima osporenih odluka, naglasili da iskazi migranata nisu bili od odlučujućeg značaja za utvrđenje apelantove krivnje. Apelant to osporava, ali u vezi s tim ne navodi bilo šta što bi takav zaključak dovelo u pitanje. Uzevši u obzir navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne smatra proizvoljnim zaključke redovnih sudova o tome da neprimjenjivanje određenih procesnih odredbi prilikom saslušanja migranata nije automatski učinilo te dokaze nezakonitima u smislu člana 10. ZKPBiH. Isto tako, nema proizvoljnosti ni u stavu redovnih sudova da ukazani proceduralni propusti nisu ugrozili osnovne principe krivičnog postupka, niti u konačnici apelantovo pravo na odbranu, odnosno procesnu jednakost.
32. Dalje, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti ni da je proizvoljan stav redovnih sudova da podaci pribavljeni posebnim istražnim radnjama u odnosu na apelanta predstavljaju zakonite dokaze. Na navedeni zaključak Ustavnog suda nije od utjecaja činjenica da sudska naredba nije glasila na apelantovo ime. Ustavni sud podsjeća da ne postoje prepreke da se dokaz, pribavljen provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug lica prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje, iskoristi i u postupku prema licu prema kojem takva radnja nije određena naredbom suda. Uvjet za to je da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo u pitanju i da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1175/21 od 6. jula 2022. godine, tačka 54. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postojala sudska naredba za provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav (2) tačka a) ZKPBiH. Njihovo provođenje je bilo od javnog interesa – otkrivanje ilegalnog prevođenja migranata preko državne granice. Utvrđeno je i da je apelant slobodnom voljom i bez prinude ostvario telefonske komunikacije koje su bile predmet preduzetih posebnih istražnih radnji. Pri tome, apelant nije iznio bilo kakve tvrdnje kojima se osporava pouzdanost podataka dobijenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji. Stoga njihovo preduzimanje u konkretnom slučaju nije rezultiralo ni kršenjem nekog drugog apelantovog prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi sa zakonitošću dokaza proizašlih iz preduzetih posebnih istražnih radnji. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
33. Zatim, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u stavu redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo neophodno donositi zasebnu naredbu za pretresanje apelantovog mobitela u smislu odredbi člana 51. stav (2) i člana 53. ZKPBiH. Naime, u konkretnom slučaju je postojala naredba suda za pretresanje u odnosu na apelanta, u kojoj je bilo precizno navedeno šta se pretresa, te je naloženo oduzimanje, između ostalog, i mobilnih aparata i SIM kartica koje apelant koristi. Predmeti koji su privremeno oduzeti od apelanta potom su vještačeni po naredbi Tužilaštva BiH. Nakon toga su u Tužilaštvu BiH otvoreni i pregledani uz apelantovo prisustvo, što on i ne osporava. Osim toga, apelant u konkretnom slučaju nije osporio pouzdanost podataka dobijenih dokaznom radnjom pretresanja, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka kao dokaza u krivičnom postupku. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o nezakonitom pretresanju njegovog mobilnog aparata.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može zaključiti da je načinom pribavljanja i korištenjem osporenih dokaza suštinski dovedeno u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje, naročito uzimajući u obzir da su sudovi pitanje nezakonitosti dokaza detaljno razmotrili i o tome dali relevantne i dovoljne razloge koji se ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
b)U odnosu na obavještavanje apelanta o preduzetim posebnim istražnim radnjama
35. Apelant je ukazao i na proizvoljnost u postupanju sudije za prethodni postupak da ga blagovremeno obavijesti o preduzetim posebnim istražnim radnjama. Zbog navedenog propusta, kako navodi, nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu. Taj navod pokreće pitanja iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije koji jamči optuženiku „odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje odbrane“. Sadržajno gledajući, aktivnosti odbrane koje se preduzimaju u ime optuženika mogu obuhvatati sve ono što je potrebno za pripremu glavnog pretresa. Optuženiku se mora omogućiti da svoju odbranu organizira na odgovarajući način i bez ikakvih ograničenja u pogledu mogućnosti podnošenja svih bitnih argumenata odbrane pred raspravni sud, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi Gregačević protiv Hrvatske, presuda od 10. jula 2012. godine, broj predstavke 58331/09, tačka 51. s daljnjim referencama).
36. U konkretnom slučaju, posebne istražne radnje u odnosu na apelanta su preduzimane na osnovu sudske naredbe od 28. decembra 2016. godine. Sud BiH je u osporenoj prvostepenoj presudi istakao da u apelantovom slučaju nije postupljeno u skladu sa članom 119. st. (1) i (3) ZKPBiH. Međutim, ukazano je da taj propust nije po automatizmu doveo do nezakonitosti dokaza proizašlih iz provedenih posebnih istražnih radnji. S druge strane, apelaciono vijeće je istaklo da je sudija za prethodni postupak dopisom od 14. juna 2017. godine obavijestio apelanta da su prema njemu preduzimane posebne istražne radnje. Ustavni sud ukazuje da navedena pravna odredba propisuje obavezu pismenog obavještavanja od sudije za prethodni postupak o preduzetim posebnim istražnim radnjama. Njome se, međutim, ne propisuje precizan rok u kojem je sudija za prethodni postupak dužan obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Naime, u tekstu odredbe je upotrijebljena vremenska odrednica „bez odlaganja“. Čak i ako se prihvati apelantova tvrdnja da nije „blagovremeno“ obaviješten u smislu člana 119. stav (3) ZKPBiH, Ustavni sud ne može zanemariti činjenicu da je od dana kada je apelant zvanično obaviješten dopisom do dana podizanja optužnice, te početka/završetka glavnog pretresa protekao period od oko dvije godine i tri mjeseca. U tom periodu apelantovoj odbrani je pruženo dovoljno informacija i ostavljeno dovoljno vremena za potpuno razumijevanje obima optužbi protiv njega i za pripremu adekvatne odbrane. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, nedostaci u obavještavanju o optužbi mogu ispraviti i u žalbenom postupku ako optuženik ima priliku pred višim sudovima iznijeti svoju odbranu te pobijati svoju osudu u pogledu svih bitnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Evropski sud, Zhupnik protiv Ukrajine, presuda od 9. decembra 2010. godine, broj predstavke 20792/05, tač. 39–43). To pravo apelant je koristio na dvije sudske instance.
37. S obzirom na to da je apelant kontinuirano bio upoznat s tim koje mu se inkriminirane radnje i koja krivična djela stavljaju na teret, te da ne osporava da je imao pristup svim dokazima, Ustavni sud smatra da je apelant imao dovoljno informacija, odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu svoje odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije.
c)U odnosu na nemogućnost saslušanja migranata na glavnom pretresu
38. Apelant dalje navodi da nije imao mogućnost ispitati migrante u krivičnom postupku. Tim navodom se pokreću pitanja iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije. U tim situacijama se, prema praksi Evropskog suda, provodi trodijelni test u kojem se ispituje: (i) da li je postojao valjan razlog za odsutnost svjedoka i, posljedično, prihvatanje njegovog iskaza kao dokaza, (ii) da li je iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući osnov za optuženikovu osudu i (iii) da li je bilo dovoljno uravnotežujućih faktora koji bi nadoknadili teškoće koje odbrana trpi kao posljedicu prihvatanja takvog iskaza, koji bi osigurali da je suđenje u cjelini bilo pravično (vidi Evropski sud, Dodoja protiv Hrvatske, presuda od 24. juna 2021. godine, broj predstavke 53587/17, tač. 31. i 32. s daljnjim referencama). Valjanost razloga za prihvatanje iskaza iz istrage, koji je dao nedostupni svjedok, cijene se u svakom zasebnom slučaju i na osnovu konkretnih činjenica o kojima je riječ (vidi Evropski sud, Al Alo protiv Slovačke, presuda od 10. februara 2022. godine, broj predstavke 32084/19, tačka 47).
39. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su migranti nesporno napustili Bosnu i Hercegovinu nakon davanja iskaza u istrazi. Nakon toga, nadležne javne vlasti nisu raspolagale informacijama o tome gdje se oni nalaze kako bi se osiguralo njihovo prisustvo na glavnom pretresu. Ustavni sud ima u vidu da se Tužilaštvo BiH obratilo Službi kako bi se migranti locirali radi osiguranja njihovog prisustva na suđenju apelantu. Iz stanja spisa predmeta nije moguće zaključiti koje je tačno aktivnosti preduzela Služba ili neki drugi organ javne vlasti s ciljem pronalaska migranata nakon njihovog protjerivanja iz države. Međutim, uzevši u obzir da su migranti specifična kategoriji stranaca, Ustavni sud smatra da njihovo napuštanje države predstavlja objektivnu okolnost koja je, u konkretnom slučaju, valjan razlog odsutnosti tih svjedoka u narednim fazama krivičnog postupka. Ona je ujedno rezultirala i primjenom procesnog pravila izuzetka od neposrednog provođenja dokaza. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je u apelantovom slučaju zadovoljen uvjet iz prvog pitanja testa.
40. Za potrebe drugog pitanja Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili da osuđujuća presuda apelantu nije u odlučujućoj niti pretežnoj mjeri zasnovana na iskazima migranata iz istrage. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje predstavlja rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka koji je obuhvatao ne samo ocjenu iskaza migranata iz istrage već i analizu iskaza ostalih svjedoka, te podataka dobijenih provođenjem posebnih istražnih radnji, odnosno pretresanjem/vještačenjem apelantovog mobilnog aparata. O tome su sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne može ocijeniti proizvoljnim. U odnosu na treće pitanje testa, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana imala efektivnu mogućnost da na glavnom pretresu osporava autentičnost iskaza migranata iz istrage, kao i da prezentira svoju verziju događaja u kontekstu inkriminiranih radnji i da izvede vlastite dokaze kojima bi pobila te iskaze. Isto tako, apelantova odbrana je imala mogućnost i da pobija sadržaj ostalih izvedenih dokaza koji su dovedeni u vezu s iskazima migranata iz istrage. Imajući u vidu generalne principe koji proističu iz Evropske konvencije i koji su etablirani u tumačenju Evropskog suda u odnosu na prihvatanje inkriminirajućih dokaza – iskaza svjedoka kojeg optuženi nije imao mogućnost ispitati, a principi su sažeti u presudama tog suda u predmetima Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda Velikog vijeća od 15. decembra 2011. godine, predstavke br. 26766/05 i 22228/06) i Schatschaschwili protiv Njemačke (presuda Velikog vijeća od 15. decembra 2015. godine, predstavka broj 9154/10, tač. 100–131) koje je Ustavni sud primijenio u konkretnom slučaju (vidi tačku 30. ove odluke), Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantova nemogućnost da unakrsno ispita migrante na glavnom pretresu dovela u pitanje ukupnu pravičnost postupka u konkretnom slučaju.
d)U odnosu na odluke o apelantovoj krivici, krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
41. U odnosu na apelantove navode kojim negira počinjenje krivičnog djela, te osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o visini apelantove kazne i oduzimanju imovinske koristi, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi s tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, inter alia, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2295/22 od 1. i 2. decembra 2022. godine, tačka 28. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Prilikom utvrđivanja apelantove krivnje redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Jasno je obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivična djela, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Također, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji je Sud BiH obrazložio apelantov psihički odnos prema krivičnim djelima (vidi tačku 12. ove odluke), što je također jasno obrazloženo. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o visini kazne zatvora koja mu je izrečena. Naročito, Ustavni sud ima u vidu i da su apelantu za krivična djela utvrđene pojedinačne minimalne zakonske kazne zatvora, a zatim, u skladu sa zakonom, izrečena jedinstvena kazna. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi koji se tiču oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi. Dakle, nasuprot apelantovim navodima, redovni sudovi su i o tome dali relevantne i dovoljne razloge koji se ne mogu ocijeniti proizvoljnim (vidi tač. 12. i 17. ove odluke).
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.b) i d) Evropske konvencije.
VII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.b) i d) Evropske konvencije u krivičnom postupku protiv apelanta, sagledanom u cjelini. Stoga, apelantova nemogućnost da unakrsno ispita svjedoke – migrante na glavnom pretresu nije utjecala na pravičnost postupka u cjelini. Osim toga, sudovi su i o svim drugim pitanjima koja apelant problematizira apelacijom (zakonitost pribavljenih dokaza i provođenje posebnih istražnih radnji) dali dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenim odlukama, tako da se odluke redovnih sudova o tim pitanjima ne mogu ocijeniti proizvoljnim.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić