Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2212/21 („Planinski Biser“ d.o.o. Rakitno)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Okvirni zakon o zalozima
- Pravilnik o zalozima
- Zakon o izmjenama okvirnog Zakona o zalozima
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o zalozima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2212/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2212/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Planinski biser“ d.o.o. Rakitno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 28. rujna 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio „Planinski biser“ d.o.o.
Rakitno.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 026270 21 Pž 5 od 10. svibnja 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Planinski biser“ d.o.o. Rakitno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Gavran“ d.o.o. iz Posušja, podnio je 21. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ip 026270 21 Pž 5 od 10. svibnja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ip 026270 20 Ip2 od 5. siječnja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i ASA banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) zatraženo je 4. siječnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tražitelj izvršenja dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 16. siječnja 2023. do 23. siječnja 2023. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 24. siječnja 2023. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Kronologija postupka okončanog Odlukom Ustavnog suda broj AP-3719/16
6. Tražitelj izvršenja je 27. studenog 2012. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 600.097,36 KM, i to prodajom apelantovih založenih pokretnih stvari. Prijedlog za izvršenje je podnesen na temelju potvrde Registra zaloga od 19. studenog 2012. godine, izdane po osnovi Ugovora o založnom pravu od 24. kolovoza 2010. godine kojim je zasnovano založno pravo na apelantovim pokretnim stvarima.
7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 18. siječnja 2016. godine određeno je predloženo izvršenje. Na drugom ročištu za javnu prodaju apelantove pokretne stvari, koje su procijenjene u vrijednosti od 1.556.750,00 KM, prodate su Zlatku Ešegoviću kao trećoj osobi i jedinom ponuđaču za kupoprodajnu cijenu od 100,00 KM.
8. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. travnja 2016. godine apelantove pokretne stvari su dosuđene Zlatku Ešegoviću i određeno je da mu se te stvari predaju. Ministarstvu pravde BiH – Registru zaloga (u daljnjem tekstu: Registar) naloženo je da, nakon pravomoćnosti tog rješenja, iz svojih evidencija izbriše zalog na apelantovim pokretnim stvarima. Također je konstatirano da se smatra „da je tražitelj izvršenja namiren za iznos od 100,00 KM, odnosno za iznos kupoprodajne cijene, u svom potraživanju po ovom izvršnom predmetu“.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 0 Ip 026270 16 Pž 2 od 7. srpnja 2016. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3719/16 od 23. listopada 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojena je apelantova apelacija, ukinuto je to rješenje Kantonalnog suda i rješenje Općinskog suda od 25. travnja 2016. godine koje mu je prethodilo. Naloženo je Općinskom sudu da donese novu odluku u skladu s pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U obrazloženju te odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da prodaja trećoj osobi založenih stvari procijenjene vrijednosti od 1.556.750,00 KM za iznos od 100,00 KM predstavlja zloupotrebu prava, koju su redovni sudovi bili dužni spriječiti. Ustavni sud je također ukazao da je „očigledno da tražitelj izvršenja izbjegava na ime duga preuzeti založene stvari“, te da su u takvoj situaciji sudovi „morali istodobno konstatirati da je tražitelj izvršenja namiren u cijelosti za iznos duga od 600.097,36 KM jer su prethodno prodane založene stvari koje su procijenjene na dvostruko veći iznos (vidi praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-4380/13 od 22. prosinca 2016. godine). Jedino na takav način ne bi došlo do zlouporabe prava koja strankama pripadaju u izvršnom postupku“.
Osporene odluke
10. Općinski sud je u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda u tri navrata donosio rješenje o namirenju kojim je konstatirao da je tražitelj izvršenja namiren u cijelosti. Međutim, Kantonalni sud je, uvažavajući žalbene prigovore tražitelja izvršenja, te odluke ukidao i vraćao predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
11. U obrazloženju posljednjeg takvog rješenja Kantonalnog suda od 23. listopada 2020. godine taj sud je ocijenio utemeljenim žalbene navode tražitelja izvršenja da izvršna isprava nije važeća i da on nije bio pravilno zastupan na drugom ročištu za javnu prodaju apelantovih pokretnih stvari. Stoga je naložio prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku ta pitanja raspravi.
12. Rješenjem Općinskog suda broj 64 0 Ip 026270 20 Ip2 od 5. siječnja 2021. godine izvršni postupak je obustavljen. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao na sadržaj odredaba članka 20. stavak 1. točka a), članka 26. stavak 1. i članka 38. Okvirnog zakona o zalozima. Sud je također ukazao da iz odredaba članka 6. stavak 1. i čl. 10. i 13. Pravilnika o zalozima proizlazi da je izbor duljine trajanja registracije zaloga na dispoziciji tražitelju izvršenja kao vlasniku korisničkog računa. U svezi s tim, sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pokrenut na temelju potvrde Registra od 19. studenog 2012. godine, koja je istekla 16. studenog 2018. godine, a tražitelj izvršenja je nije produljio. Slijedom navedenog, sud je obustavio izvršenje primjenom odredbe članka 63. stavak 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Pri tome je istaknuo da bi suprotno tumačenje omogućilo provedbu izvršnog postupka bez obzira na zakonsku valjanost izvršne isprave, te se u svezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-4219/17.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 64 0 Ip 026270 21 Pž 5 od 10. svibnja 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je podržao stav prvostupanjskog suda da je izvršna isprava istekla, te je ukazao da to proizlazi iz same te isprave u kojoj je navedeno da je registrirana 16. studenog 2010. godine na razdoblje od osam godina. Pri tome je ocijenio neutemeljenim apelantove navode da je Ustavni sud Rješenje o dosudi Općinskog suda broj 64 0 0 Ip 026270 12 Ip od 25. travnja 2016. godine ukinuo djelomično, te je istaknuo da je to rješenje ukinuto u cijelosti.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da je Odlukom Ustavnog suda broj AP-3719/16 od 23. listopada 2018. godine ukinuto samo rješenje o namirenju, odnosno o dosudi prodanih stvari kupcu, dok je rješenje o izvršenju ostalo na snazi. Stoga smatra da redovni sudovi nisu mogli obustaviti izvršenje, naročito bez ukidanja provedenih izvršnih radnji ili ostavljanja na snazi odluke o namirenju tražitelja izvršenja u cijelosti. Apelant navodi da sudovi u ponovnom postupku uopće nisu odlučili o rješenju o namirenju i da je u takvoj situaciji njegov dug prema tražitelju izvršenja ostao u cijelosti neizmiren, odnosno da nije jasno je li i za koji iznos umanjen. Također navodi da su sudovi na taj način „suviše usko tumačili pravne norme“ i da nisu izvršili obvezujuću odluku Ustavnog suda. Apelant navodi da bi, u situaciji da su sudovi donosili zakonite odluke, postupak bio okončan prije isteka registracije zaloga jer je prvo rješenje o dosudi doneseno dvije godine prije isteka registracije zaloga. Navodi da se stoga „postavlja pitanje tko je kriv za istek registracije“.
b)Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni i Općinski sud su naveli da apelantova prava nisu povrijeđena i predložili su da Ustavni sud odbije apelaciju.
16. Tražitelj izvršenja je naveo da su sudovi donijeli osporene odluke u skladu sa zakonom i Odlukom Ustavnog suda broj AP-3719/16. Dalje je naveo da apelantove založene pokretne stvari koje su bile predmet izvršenja od njega nikada nisu bile oduzete, u smislu odredaba Okvirnog zakona o zalozima kao lex specialis propisa, te da je sporno postoje li one uopće. Tražitelj izvršenja navodi i da je apelant postupao nesavjesno „s ciljem opstrukcije postupka“.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 9.
Stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.
Članak 10. stavak (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Pojam založnog prava Članak 139. stavak 1.
Općenito (1) Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nositelju (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
19. Okvirni zakon o zalozima („Službeni glasnik BiH“ br. 28/04 i 54/04):
5. Valjanost registracije Članak 20. stavak (1) točka a) Registracija, kao i izmjena registracije valjana je samo ako:
a) nije istekla, odnosno nije brisana sukladno ovom zakonu i Pravilniku o zalozima;
2. Ovrha Članak 26. stavak (1) Postupak ovrhe pokreće se na zahtjev založnog vjerovnika nakon što založni dužnik povrijedi obveze iz ugovora o zalogu. Ovrha sukladno odredbama ovog poglavlja moguća je samo ako založni vjerovnik dostavi ovršnom sudu ugovor o zalogu i Potvrdu o registraciji. Navedena Potvrda o registraciji je ovršni naslov.
4. Sukob s drugim zakonima Članak 38.
U slučaju da je ovaj zakon u opreci s drugim zakonima u BiH, primjenjivat će se ovaj zakon.
20. Pravilnik o zalozima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/04 i 28/05):
Pretpostavljene ovlasti vlasnika Korisničkog računa Članak 6. stavak (1) 1. Smatra se da je vlasnik Korisničkog računa u potpunosti ovlašten vršiti registriranje, promjene ili brisanja registracije koja je nastala korištenjem njegovoga Korisničkog računa, uključujući i registraciju u kojoj je vlasnik Korisničkog računa i jedna ili više osoba navedenih kao založni vjerovnik.
Vrste promjena Članak 10. stavak (1) točka a) 1. Korištenjem SRZ moguće je izvršiti sljedeće promjene registracije:
a) produljenje trajanja registracije;
Trajanje registracije Članak 13.
Trajanje registracije može biti od jedne do 25 godina ili na neodređeno vrijeme, sukladno izboru vlasnika Korisničkog računa korištenjem SRZ. Vremensko razdoblje počinje teći od momenta postojanja registracije u bazi podataka SRZ.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedna druga osnova propisana člankom 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda zbog koje apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije ni očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
23. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općem interesu, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda kojom je ukinuto rješenje o dosudi obustavili izvršni postupak zbog isteka registracije zaloga u smislu odredbe članka 20. stavak 1. točka a) Okvirnog zakona o zalozima. U prilog takvom stavu, Općinski sud se pozvao na Odluku broj AP-4219/17, u kojoj je Ustavni sud podržao takav stav redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4219/17 od 7. veljače 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u navedenom predmetu apelant bio tražitelj izvršenja i da je njemu na dispoziciji bila mogućnost da produlji registraciju zaloga, što on nije učinio, pa su sudovi obustavili izvršni postupak. S druge strane, u konkretnom slučaju, apelant je izvršenik koji nije mogao utjecati na trajanje registracije zaloga, odnosno nije ju mogao produljiti. Samo je tražitelj izvršenja, kako je Ustavni sud to utvrdio i u Odluci broj AP-4219/17, bio ovlašten tražiti produljenje registracije zaloga, ali u konkretnom slučaju to nije apelant. Osim činjenice da tražitelj izvršenja nije produljio registraciju zaloga, Ustavni sud primjećuje da je on sam isticao prigovore da izvršna isprava nije važeća jer je registracija zaloga istekla, iako se to desilo zbog njegovog propusta. Pored toga, konkretna situacija se razlikuje i u tome što je prethodno, Odlukom broj AP-3719/16, Ustavni sud u tom postupku već bio utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu, što su redovni sudovi bili dužni imati u vidu.
26. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi uopće nisu raspravili pitanje namirenja tražitelja izvršenja na koje je Ustavni sud ukazao u svojoj odluci. Osim toga, redovni sudovi ne samo da nisu otklonili zlouporabu prava na koju je Ustavni sud ukazao u svojoj odluci, već su, prihvaćajući prigovore koje je tražitelj izvršenja isticao na svoju štetu, propustili spriječiti njegovu zlouporabu prava. Naime, u nedostatku sudske odluke o namirenju/dosudi, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda, a u ponovnom postupku u tri navrata odlukama Kantonalnog suda (vidi toč. 10. i 11. ove odluke), jedino se može zaključiti da apelantov dug prema tražitelju izvršenja egzistira u cijelosti, a da su njegove založene stvari procijenjene vrijednosti od 1.556.750,00 KM prodane trećoj osobi za 100,00 KM.
27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na to da je registracija zaloga istekla uslijed činjenice da je postupak trajao dulje jer su sudovi donijeli nezakonite odluke. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje odgovornosti za štetu koja je nastala stranci u izvršnom postupku zbog propusta suda da postupak vodi efikasno i okonča u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4209/10 od 28. ožujka 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, u tom predmetu redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev kojim je apelant u tom postupku tražio da mu osnivač suda, uslijed čije neažurnosti je onemogućen naplatiti svoje potraživanje u izvršnom postupku, nadoknadi štetu u visini tog potraživanja. Ustavni sud je ukinuo te odluke redovnih sudova, te je afirmirao stav da za naknadu štete u takvoj situaciji nije neophodna samo gruba nepažnja ili namjera, već je dovoljno da postoji i nepažnja (idem, točka 62.). Ustavni sud smatra da se stav o obvezi postupanja suda s dužnom pažnjom može mutatis mutandis primijeniti i na konkretnu situaciju.
28. Sumirajući navedeno, Ustavni sud ukazuje da su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka bili dužni uzeti u obzir specifični kontekst konkretnog predmeta, a ne samo formalistički primijeniti procesna pravila. Naime, pretjerano formalističko i usko tumačenje ne može u pojedinim slučajevima biti kompatibilno s načelima Europske konvencije jer može isključiti potpuno razmatranje utemeljenosti navoda, što u konačnom ne služi ciljevima pravne sigurnosti ili odgovarajućoj provedbi postupka (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Maširević protiv Srbije, predstavka broj 30671/08, presuda od 11. veljače 2014. godine, točka 51.).
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu poštovali obvezujuće pravno shvaćanje Ustavnog suda, te da je njihovo postupanje, gledano u cjelini, ponovno dovelo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
30. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.
31. U svezi s apelantovim navodima o povredi zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da ta odredba ne garantira neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2531/22 od 18. listopada 2022. godine, točka 11., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer redovni sudovi nisu primijenili pravno obvezujući stav Ustavnog suda, te su i u ponovnom postupku propustili spriječiti zlouporabu prava na apelantovu štetu.
33. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić