Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/21 (J. L.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stečajnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku
- Zakon o stečajnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1271/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1271/21, rješavajući apelaciju Jerke Livančića, na osnovu članaVI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jerko Livančić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 391741 20 Rev od 22. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jerko Livančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 391741 20 Rev od 22. januara 2021. godine. Apelant osporava i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 391741 16 Pž od 8. jula 2020. godine.
2. Apelant je vlasnik SZR Pekara „La Punt“ Vitez i imao je ugovor o poslovnoj saradnji sa PS „Vitezit“ d.o.o Vitez (u daljnjem tekstu: Vitezit) za isporuku hrane. Vitezit je preduzeće za proizvodnju naoružanja i vojne opreme. Apelant je dostavljao robu i fakture Vitezitu, ali Vitezit nije plaćao isporučenu robu. Apelant je 28. novembra 2013. godine podnio Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad Vitezitom zbog platne nesposobnosti. Općinski sud je odbio prijedlog rješenjem od 17. januara 2014. godine jer federalni ministar rudarstva, energije i industrije, shodno odredbama člana 5. stav 3. Zakona o stečajnom postupku, za to nije dao saglasnost. Nakon toga apelant je podnio tužbu protiv Vitezita. Općinski sud u Travniku je presudama od 25. februara 2014. godine i 5. marta 2014. godine usvojio apelantove tužbene zahtjeve i obavezao je Vitezit da apelantu isplati novčane iznose navedene u izrekama tih presuda. Kako nije uspio da naplati potraživanje po pravosnažnim presudama u izvršnom postupku, apelant je podnio tužbu protiv Vlade F BiH kojom je tražio da sud, na osnovu člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, obaveže Vladu F BiH kao „solidarno odgovornu za obaveze stečajnog dužnika Vitezit“, da apelantu naknadi potraživanja utvrđena navedenim presudama.
3. Općinski sud u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 65 0 Ps 391741 14 PS od 31. decembra 2015 godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je Vlada F BiH obavezna da mu isplati novčani iznos dosuđen presudom Općinskog suda u Travniku od 25. februara 2014. godine. Apelantov zahtjev za isplatu preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku jasno propisano da će za obaveze dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu, za kojeg federalni ministar energije ne dâ saglasnost za otvaranje stečaja, solidarno odgovarati Vlada FBiH. Općinski sud je naveo da je nesporno da apelant ima pravosnažnu sudsku presudu kojom je Vitezit obavezan da mu isplati novčani iznos. Navedeno je i da apelant taj iznos nije uspio naplatiti u izvršnom postupku kao i da federalni ministar nije dao saglasnost za otvaranje stečaja nad Vitezitom. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da je nesporno da je Vlada FBiH solidarno odgovorna za obaveze Vitezita.
4. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 391741 16 Pž od 8. jula 2020. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 391741 20 Rev od 22. januara 2021. godine, usvojio žalbu Vlade F BiH, pa je preinačio prvostepenu presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obje presude je istaknuto da je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 26. aprila 2016. godine donijelo zaključak kojim je, radi usaglašavanja sudske prakse u slučajevima kakav je i konkretni, usvojen stav/tumačenje koji su dužni poštovati redovni sudovi. U tom zaključku je istaknuto da, shodno odredbama člana 5. st. 3. i 5. Zakona o stečajnom postupku, povjerilac kojem je pravosnažnom presudom priznato pravo na naknadu potraživanja od stečajnog dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu, ima obavezu da prije podnošenja tužbe protiv Vlade F BiH, podnese prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Dakle, tek nakon što je federalni ministar odbio dati saglasnost za otvaranje stečaja, povjerilac koji ima pravosnažno priznato potraživanje, ima pravo na podnošenje tužbe protiv Vlade F BiH. U vezi s tim Kantonalni i Vrhovni sud su istakli da iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da je apelant prijedlog za otvaranje stečaja podnio prije donošenja pravosnažne presude kojom mu je priznato pravo da mu Vitezit naknadi potraživanja. Navedenim apelantovim propustom nisu ispunjeni formalni uvjeti za obavezivanje Vlade F BiH kao solidarnog dužnika za naknadu potraživanja koja apelant ima protiv Vitezita.
5. Iz informacije koju je Ustavni sud dobio u predmetu broj AP-1651/21 u kojem se apelacija također odnosi na potraživanja prema Vitezitu, proizlazi da je, u međuvremenu, rješenjem Općinskog suda u Travniku broj 31 0 St 162693 19 St od 14. novembra 2019. godine, nad Vitezitom otvoren stečajni postupak i povjerioci su pozvani da prijave svoja potraživanja.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je nesporno članom 5. st. 3 i 5. Zakona o stečajnom postupku propisano da u slučajevima kakav je njegov, Vlada F BiH solidarno odgovara za obaveze stečajnog dužnika koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili stav koji je zauzelo Građansko odjeljenje.
7. U Zakonu o stečajnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06, 4/17 – Odluka Ustavnog suda F BiH i 52/18) koji je primijenjen na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase:
Član 5. st. 3. i 5. (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: federalni ministar energije).
5) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da je apelant postupio suprotno relevantnim odredbama Zakona o stečajnom postupku i tumačenju tih odredbi koje je dalo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda pa je iz tog razloga njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je nad Vitezitom pokrenut stečajni postupak (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelant samo ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić