Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1212/21 (Mikrokreditno društvo „Sinergija plus“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1212/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1212/21, rješavajući apelacije Mikrokreditnog društva „Sinergija plus“ d.o.o. Banjaluka u stečaju i Kreditanstalt fur Wiederaufbau iz Frankfurta, Savezna Republika Njemačka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mikrokreditnog društva „Sinergija plus“ d.o.o. Banjaluka u stečaju i Kreditanstalt fur Wiederaufbau iz Frankfurta, Savezna Republika Njemačka, podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 102372 21 Rev 2 od 23. februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mikrokreditno društvo „Sinergija plus“ d.o.o. Banjaluka u stečaju (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Banjaluke, koje zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banjaluke, podnijelo je 12. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 102372 21 Rev 2 od 23. februara 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1212/21. Prvoapelant je dopunio apelaciju 31. avgusta 2021. godine.

2. Kreditanstalt fur Wiederaufbau iz Frankfurta, Savezna Republika Njemačka (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koji zastupa Advokatsko društvo „Marić&Co.“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv iste presude Vrhovnog suda koju je osporio prvoapelant. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1553/21. Drugoapelant je dopunio apelaciju 13. oktobra 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da prvoapelant i drugoapelant osporavaju istu presudu Vrhovnog suda , Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1212/21.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i drugoapelanta zatraženo je 23. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP-1212/21. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. avgusta 2022. godine, Viši privredni sud 29. avgusta 2022. godine, a Okružni privredni sud 5. septembra 2022. godine. Drugoapelant nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori na apelaciju su dostavljeni prvoapelantu 4. oktobra 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja, ali on nije dostavio izjašnjenje.

5. Ustavni sud je 13. septembra 2022. godine zatražio od redovnih sudova i prvoapelanta da dostave odgovore na apelaciju broj AP-1553/21. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. septembra 2022. godine. Viši privredni sud i prvoapelant su odgovore dostavili 21. septembra 2022. godine, a Okružni privredni sud 23. septembra 2022. godine. Drugoapelantu su odgovori na apelaciju dostavljeni 4. oktobra 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. . Drugoapelant je izjašnjenje na odgovore na apelaciju dostavio 12. oktobra 2022. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. „Volksbank“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: banka) zaključila je 17. avgusta 2010. godine ugovor o kreditu s prvoapelantom, kojim mu je odobrila kredit u svrhu finansiranja kreditnog portfolija i zatvaranja postojećih kredita u banci. Drugoapelant je 5. oktobra 2010. godine povodom tog kredita banci izdao bankarsku garanciju plativu na prvi poziv, do maksimalno označenog iznosa. Budući da prvoapelant nije uredno vraćao kredit, banka je 3. jula 2012. godine raskinula ugovor o kreditu, nakon čega je „došlo do isplate po bankarskoj garanciji“. S obzirom na to da je banka potraživanje djelimično naplatila i od prvoapelanta, ona je drugoapelantu vratila precizno označeni novčani iznos. S obzirom na to, proizlazi da je drugoapelantovo potraživanje prema prvoapelantu po osnovu isplaćene bankarske garancije „svedeno na iznos […] od 1.608.101,17 KM“ (u daljnjem tekstu: iznos bankarske garancije). Drugoapelant je to potraživanje prijavio u stečajnom postupku koji se vodi protiv prvoapelanta, ali ga stečajni upravnik nije priznao.

9. Drugoapelant je 21. februara 2013. godine podnio tužbu protiv prvoapelanta u stečaju „radi osporavanja potraživanja iz stečaja“. Presudom Okružnog privrednog suda od 28. oktobra 201. godine utvrđeno je da je osnovano drugoapelantovo potraživanje u iznosu bankarske garancije. Stečajnom upravniku je naloženo da ispravi tabelu potraživanja tako što će u koloni priznatih potraživanja uvrstiti i drugoapelantovo potraživanje kao potraživanje opšteg isplatnog reda.

10. Dopunskom presudom od 8. septembra 2017. godine prvostepeni sud je utvrdio da u odnosu na potraživanje iznosa bankarske garancije postoji drugoapelantovo razlučno pravo – da se prvenstveno namiri iz potraživanja koja prvoapelant ima „prema korisnicima mikrokredita koja su založena radi urednog vraćanja duga po ugovoru o kreditu“ zaključenom između banke i prvoapelanta 17. avgusta 2010. godine (u daljnjem tekstu: potraživanja prema korisnicima mikrokredita). Navedene presude su potvrđene presudom Višeg privrednog suda od 15. juna 2018. godine.

11. Međutim, Vrhovni sud je presudom od 11. decembra 2018. godine djelimično uvažio prvoapelantovu reviziju i ukinuo presudu Višeg privrednog suda od 15. juna 2018. godine u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda i kojim je naloženo stečajnom upravniku da ispravi tabelu potraživanja. Presuda Višeg privrednog suda je ukinuta i u dijelu kojim je potvrđena dopunska presuda od 8. septembra 2017. godine kojom je utvrđeno da u odnosu na potraživanja iznosa bankarske garancije drugoapelant ima razlučno pravo. U navedenim dijelovima predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu kojim je prvoapelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da je osnovano drugoapelantovo potraživanje revizija je odbijena.

12. Nakon toga, Viši privredni sud je rješenjem od 2. februara 2019. godine ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je to učinio i Vrhovni sud revizionom odlukom, kao i dopunsku presudu, pa je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Osporene odluke

13. U ponovnom postupku Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 102372 19 Ps 2 od 30. decembra 2019. godine odbacio drugoapelantovu tužbu u dijelu kojim je tražio da se prvoapelant obaveže da mu isplati zakonsku zateznu kamatu u iznosu preciziranom u izreci (stav I izreke). U odnosu na potraživanje iznosa bankarske garancije utvrđenog ranijim presudama redovnih sudova (vidi tač. 9, 10 i 11 ove odluke) utvrđeno je da postoji drugoapelantovo razlučno pravo – da se prvenstveno namiri iz potraživanja koja prvoapelant ima prema korisnicima mikrokredita. Prvoapelant je obavezan da drugoapelantu naknadi troškove parničnog postupka u označenom iznosu, dok je preko tog iznosa zahtjev odbijen.

14. Okružni privredni sud je istakao da je drugoapelant u ponovnom postupku preinačio tužbeni zahtjev tako što je tražio da sud obaveže prvoapelanta da mu na utvrđeno potraživanje iz osnova bankarske garancije isplati zakonsku zateznu kamatu. U vezi s tim, Okružni privredni sud je ukazao da je u stečajnom postupku drugoapelant prijavio samo iznos bankarske garancije i da je parnični postupak pokrenut 21. februara 2013. godine samo za to potraživanje. Zbog toga je zaključio da je zahtjev za isplatu kamata podnesen po isteku roka iz člana 120 Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), pa je drugoapelantovu tužbu u tom dijelu odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je zatim ukazao na okolnosti u vezi sa zaključivanjem ugovora o kreditu i izdavanjem bankarske garancije (vidi tačku 9 ove odluke). U tom kontekstu je naveo da drugoapelantu u stečajnom postupku nije priznato potraživanje iznosa bankarske garancije niti razlučno pravo da se odvojeno i prvenstveno namiri. Okružni privredni sud je ukazao na odredbu člana 300 ZOO-a kojom je regulisana zakonska subrogacija. U vezi s tim je naveo da je u prethodnom toku postupka dokazano da je drugoapelant na osnovu bankarske garancije isplatio banci određeni iznos. Takođe je istakao da je potraživanje banke bilo obezbijeđeno i založnim pravom na potraživanjima po mikrokreditima koje je prvoapelant imao prema svojim dužnicima. Dalje, sud je naveo da je rješenjem o izvršenju od 15. avgusta 2012. godine dozvoljeno izvršenje po prijedlogu banke kao tražioca izvršenja „na osnovu potvrde o registraciji zaloga“. Stoga je zaključeno da su na drugoapelanta, shodno odredbi člana 300 ZOO-a, prešla i sva sredstva obezbjeđenja, dakle i založno pravo koje je banka imala prema prvoapelantu kao korisniku kredita. Time je drugoapelant, u smislu člana 42 ZSP-a, stekao razlučno pravo da se na predmetu stečajne mase, koja je opterećena založnim pravom, kao razlučni povjerilac odvojeno namiri. Okružni privredni sud je istakao da je drugoapelant, u smislu člana 115 ZSP-a, blagovremeno dostavio prijavu svojih utvrđenih potraživanja u kojoj je jasno naznačio da ima razlučno pravo. Time je drugoapelant postupio prema proceduri propisanoj u navedenoj odredbi ZSP-a pa je sud zaključio da je njegov zahtjev u tom dijelu osnovan.

15. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 102372 20 Pž 3 od 24. septembra 2020. godine drugoapelantovu žalbu odbio i potvrdio navedenu prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate i u dijelu kojim je odbijen drugoapelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Međutim, presudom je uvažena prvoapelantova žalba te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da postoji razlučno pravo prvenstvenog namirenja iznosa bankarske garancije iz potraživanja koja prvoapelant ima prema korisnicima mikrokredita (stav II izreke presude).

1. Viši privredni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio drugoapelantovu tužbu za isplatu kamate jer taj zahtjev nije postavljen u stečajnom postupku podnošenjem prijave u prekluzivnom roku od 30 dana. Odlučujući o postojanju razlučnog prava u pogledu potraživanja iznosa bankarske garancije, Viši privredni sud je ukazao da nije sporno da je banka stekla založno pravo radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po osnovu ugovora o kreditu odobrenom prvoapelantu. Međutim, sud je uvidom u Registar zaloga Ministarstva pravde BiH (u daljnjem tekstu: Registar zaloga) utvrdio da je kao založni povjerilac bila upisana banka sve do isteka registracije 17. avgusta 2014. godine. Dakle, kako drugoapelant nije bio upisan u Registru zaloga u skladu sa članom 16 stav 2 i članom 21 Okvirnog zakona o zalozima (u daljnjem tekstu: OZZ), ni prije niti u toku stečajnog postupka, to se, prema ocjeni suda, ne može smatrati razlučnim povjeriocem. Naime, Viši privredni sud je ukazao da se založno pravo stiče upisom u Registar zaloga, da upis ima konstitutivni karakter, a da založni povjerilac na osnovu potvrde o registraciji zaloga kao izvršne isprave može pokrenuti postupak izvršenja kod suda. Stoga je Viši privredni sud zaključio da drugoapelant „nije stekao razlučno pravo da se prvenstveno namiri iz potraživanja [prvoapelanta] prema korisnicima mikrokredita“.

17. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 102372 21 Rev 2 od 23. februara 2021. godine djelimično usvojio drugoapelantovu reviziju i obje nižestepene presude ukinuo u dijelu kojim je odbačena drugoapelantova tužba za isplatu zatezne kamate i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Suprotno tome, drugoapelantova revizija je odbijena u dijelu kojim je odbijen drugoapelantov zahtjev za utvrđenje postojanja razlučnog prava.

18. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, ukazao da drugoapelant osnovano ukazuje da se na potraživanje kamata nije mogla primijeniti odredba člana 120 ZSP-a. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud smatra pravilnim odluku drugostepenog suda u pogledu odbijanja utvrđivanja razlučnog prava. U vezi s tim, sud je ukazao da „je ranijim odlukama u tom predmetu […] utvrđena osnovanost potraživanja [drugoapelanta prema prvoapelantu]“ (vidi tač. od 7 do 11 ove odluke). S obzirom na to da drugoapelantu nije priznato pravo razlučnog povjerioca koje je tražio u postupku, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prvoapelantove tvrdnje iz odgovora na reviziju „da je [drugoapelant] izgubio svako pravo da svoja, sudskom presudom utvrđena potraživanja, naplati od [prvoapelanta] kao stečajnog dužnika“. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio: „Činjenica da mu nije priznato pravo razlučnog povjerioca, kod već utvrđenog potraživanja, čini ga stečajnim povjeriocem. Zato, shodno odredbi člana 121 ZSP-a [drugoapelant] ima pravo na namirenje pravosnažnom presudom utvrđenog potraživanja i može tražiti od stečajnog upravnika da ispravi tabelu potraživanja.“

19. Vrhovni sud je zatim ukazao na čl. 34 i 35 ZSP-a kojima je regulisan pojam stečajne mase i isplatni redovi stečajnih povjerilaca te odredbe čl. 42 i 43 ZSP-a kojima je propisano ko se smatra razlučnim povjeriocem. Osim toga, Vrhovni sud je eksplicitno ukazao da se, prema članu 989 ZOO-a, založno pravo može steći i na potraživanjima te da se odredbe o davanju u zalog stvari, prema članu 996 ZOO-a, primjenjuju i na zaloge potraživanja i druga prava, ako za njih nije propisano nešto drugo. Vrhovni sud je zatim ukazao da je odredbom člana 4 stav 1 tačka a) OZZ-a regulisan način sticanja založnog prava, odnosno da je propisan upis zaloga (registracija) u Registar zaloga. Dalje je naveo da je članom 17 tog zakona određen rok u kojem je registracija važeća, te da se sadržaj i podaci koji se nalaze u registru, shodno članu 21 OZZ-a, mogu dokazivati isključivo odgovarajućim izvodom iz registra, pri čemu se prava mogu sticati, prenositi i ukidati jedino upisom koji ima konstitutivni karakter. Istaknuto je da momentom upisa uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog dejstva erga omnes, dok prije upisa sva ta prava imaju samo relativni karakter i djeluju inter partes. Vrhovni sud je takođe ukazao da založni povjerilac može prenijeti svoje potraživanje prema dužniku na treće lice i da zajedno s potraživanjima na to lice prelazi i založno pravo kao akcesorno pravo (član 437 stav 1 ZOO-a).

20. U konkretnom slučaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, „do prenosa potraživanja, zajedno sa sporednim pravima, s ranijeg povjerioca [banke] na [drugoapelanta] došlo je na osnovu zakonske subrogacije (član 300 ZOO-a)“. Međutim, sud je ukazao da je u smislu navedenih zakonskih odredbi koje uređuju sticanje založnog prava za prelazak tog prava na drugoapelanta kao treće lice bio potreban upis u Registar zaloga. Vrhovni sud je ukazao da je drugoapelant propustio da u trenutku prenosa glavnog potraživanja s banke na njega „u Registar zaloga na sebe upiše i prenos založnog prava, koje je obezbjeđivalo to potraživanje, a nije to uradio ni kasnije, sve do isteka garancije (17. avgusta 2014. godine)“. Stoga je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda da drugoapelant nije stekao založno pravo, pa da slijedom toga nije stekao ni razlučno pravo na namirenje utvrđenog potraživanja po osnovu bankarske garancije. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

21. Oba apelanta smatraju da im je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenog, drugoapelant takođe smatra da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

22. Obrazlažući apelacione navode, prvoapelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno neusaglašenost obrazloženja i izreke presude Vrhovnog suda, kojom je drugoapelantova revizija odbijena u odnosu na utvrđivanje razlučnog prava iznosa bankarske garancije. U vezi s tim, prvoapelant problematizuje obrazloženje presude Vrhovnog suda te ističe da je drugoapelantu odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da u odnosu na iznos bankarske garancije postoji razlučno pravo, ali da u obrazloženju presude Vrhovni sud zauzima stav „da ta potraživanja treba svrstati u opšti isplatni red“ i da drugoapelant može tražiti ispravku tabele potraživanja. Naime, prvoapelant ukazuje da drugoapelant to nije tražio prijavom potraživanja u stečajnom postupku, niti tužbom u konkretnom postupku. U vezi s tim ukazuje da je taj stav u suprotnosti s odredbom člana 119 ZSP-a, koja se kao pravni propis primjenjuje u konkretnoj pravnoj situaciji. Smatra da je Vrhovni sud na takav način na „mala vrata“ uveo „neko pravo koje je u suprotnosti za zakonskim odredbama koje regulišu tu oblast“.

23. Drugoapelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda u dijelu kojim je meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu za utvrđivanje statusa razlučnog povjerioca proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je Vrhovni sud propustio da cijeni kojim zakonom je regulisan nastanak založnog prava na spornim potraživanjima. Drugoapelant navodi da Vrhovni sud nije mogao da primijeni odredbe OZZ-a jer odredbe tog zakona nisu primjenjive na zasnivanje zaloga na potraživanjima. Takođe, navodi da je jedini propis koji reguliše zasnivanje založnog prava na potraživanjima član 989 ZOO-a kojim je propisano da je za sticanje založnog prava na nekom potraživanju potrebno da dužnik bude pismeno obaviješten o zaključenom ugovoru o zalogu. Prema tome, drugoapelant smatra da zalog ne nastaje upisom u Registar zaloga, te da takav upis nema konstitutivni karakter jer se „konstitutivnost ne može pretpostaviti, nego se mora izričito propisati“. Osim navedenog, drugoapelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu jer je imao legitimno očekivanje da će mu iz prvoapelantove stečajne mase biti isplaćen dio koji mu kao razlučnom povjeriocu pripada. Dakle, tvrdi da je „na isti način kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje“ došlo i do nezakonitog uplitanja u imovinu. U pogledu navoda o kršenju zabrane diskriminacije, smatra da je diskriminisan u odnosu na sve druge povjerioce stečajne mase budući da je njihovo potraživanje već odavno isplaćeno.

b) Odgovori na apelacije

24. Vrhovni sud je u odgovoru na obje apelacije naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima navedenim u obrazloženju osporene presude tog suda. Smatra da njegovom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelanti pozivaju te predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

25. Viši privredni sud takođe smatra neosnovanim navode oba apelanta. Ukazuje da je presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i predlaže da se apelacije odbiju.

2. Okružni privredni sud takođe navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude tog suda, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

27. Drugoapelant je u izjašnjenju na odgovore istakao da je većina navoda iz odgovora na apelaciju „potpuno bespredmetna“. Ističe da je predmet apelacije samo osporena presuda, i to u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev da se za već priznati iznos bankarske garancije utvrdi postojanje založnog prava. Dalje, ponovo navodi da se OZZ ne odnosi na potraživanja nego samo na pokretne stvari i da je jedini zakon koji reguliše založno pravo na potraživanjima ZOO. Stoga, drugoapelant ponovo ističe da je „krajnje proizvoljno utvrđenje nižestepenih sudova da je upis u Registar zaloga BiH konstitutivan za nastanak založnog prava na potraživanjima“ te da je takvim stavom došlo do umanjenja njegove imovine.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o stečajnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:

Razlučni povjerioci

Član 42. (1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona. (2) Razlučni povjerioci su:

1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga,

2. povjerioci koji su zakonom, pljenidbom, sporazumom pred sudom ili pravnim poslom stekli neko založno pravo,

3. povjerioci kojima je stečajni dužnik radi obezbjeđenja prenio neko pravo,

4. povjerioci kojima pripada pravo zadržanja.

Razlučni povjerioci kao stečajni povjerioci

Član 43.

Razlučni povjerioci mogu biti stečajni povjerioci ako im je stečajni dužnik i lično odgovoran. Oni imaju pravo na srazmjerno namirenje iz stečajne mase samo ako se odreknu odvojenog namirenja ili se nisu uspjeli odvojeno namiriti u cjelini ili djelimično, u kom se slučaju namiruju srazmjerno visini neizmirenog dijela svog potraživanja.

Uslovi i dejstva utvrđivanja

Član 119. stav (3) (3) U pogledu iznosa i ranga priznatih potraživanja, upis u tabelu ima dejstvo kao pravosnažna presuda.

Dejstvo odluke

Član 121. (1) Pravosnažna odluka kojom se utvrđuje potraživanje i njegov isplatni red ili kojom se neki prigovor proglašava osnovanim ima dejstvo prema stečajnom upravniku i svim stečajnim povjeriocima. (2) Stranka koja je uspjela u sudskom sporu može tražiti od stečajnog upravnika da ispravi tabelu potraživanja.

29. Okvirni zakon o zalozima („Službeni glasnik BiH“ br. 28/04 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

II - PRAVA I OBAVEZE ZALOŽNOG POVJERIOCA I ZALOŽNOG DUŽNIKA

1. Nastanak zaloga

Član 4.

Zalog je nastao ispunjenjem sljedeća četiri uslova, bez obzira kojim su redom ispunjeni:

a) u Registru zaloga postoji registracija koja se odnosi na taj zalog;

b) lica koja su označena kao založni dužnik i založni povjerilac u registraciji iz tačke a) ovog stava su zaključila ugovor o zalogu;

c) lice označeno kao založni dužnik u registraciji iz tačke a) ovog stava je vlasnik stvari koja je ugovorom o zalogu iz tačke b) ovog stava određena kao obezbjeđenje; i

d) da je lice označeno kao založni povjerilac u registraciji iz tačke a) ovog stava, odnosno neko drugo lice u skladu sa ugovorom o zalogu iz tačke b) ovog stava ili s njim povezanim ugovorom, dalo ili je obavezno dati kredit licu označenom kao založni dužnik u registraciji iz tačke a) ovog stava ili trećem licu. Uslov iz stava 1. tačke c) ovog člana također je ispunjen ako je po ugovoru kojim nastaje posebno svojinsko pravo na stvari ovo lice kupac, zakupac, ustupilac potraživanja, odnosno komisionar.

6. Dokazivanje podataka koji se nalaze u Registru zaloga

Član 21.

Postojanje i sadržaj bilo kog podatka koji se nalazi u Registru zaloga može se dokazivati isključivo odgovarajućim izvodom izdatim od strane Registra zaloga. Dokument, koji ukazuje na to da je izdat od strane Registra zaloga u formi propisanoj Pravilnikom o zalozima, smatra se izdatim od strane Registra zaloga i ima karakter i dokaznu snagu javne isprave u pogledu činjenica koje su u njemu sadržane ukoliko se ne dokaže suprotno.

30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Obavještavanje dužnika i predaja isprave

Član 989. (1) Za sticanje založnog prava na nekom potraživanju potrebno je da dužnik bude pismeno obaviješten o zaključenom ugovoru o zalozi. (2) Zalogodavac je dužan predati zalogoprimcu ispravu o založenom potraživanju.

PRIMJENA ODREDBI O DAVANJU U ZALOGU STVARI

Član 996.

Odredbe o davanju u zalogu stvari primjenjuju se i na zaloge potraživanja i drugih prava, ukoliko za njih nije propisano što drugo.

Zakonska subrogacija

Član 300.

Kad obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes u tome, na njega prelazi po samom zakonu u času ispunjenja povjeriočevo potraživanje sa svim sporednim pravima.

VI.Dopustivost i meritum

31. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

32. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant je osim toga ukazao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

3. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud).

37. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz prvoapelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno prvoapelantovim navodima, jasno obrazložio da drugoapelant bez obzira na to što mu u parničnom postupku nije priznato razlučno pravo ima status stečajnog povjerioca, u smislu člana 121 ZSP-a. S obzirom na to da je drugoapelantovo potraživanje iznosa bankarske garancije već pravosnažno utvrđeno (vidi tačku 12 ove odluke), Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke razmotrio pitanje koje prvoapelant problematizuje i o tome dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dao dovoljne i relevantne razloge. Zbog toga se, suprotno prvoapelantovim navodima, ne može reći da su utvrđenja tog suda u pogledu primjene prava proizvoljna ili očigledno nerazumna, niti da je obrazloženje presude Vrhovnog suda suprotno standardu prava na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. U vezi s drugoapelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke imao u vidu odredbu člana 989 ZOO-a, na čijoj primjeni insistira drugoapelant. Međutim, Vrhovni sud je tu odredbu doveo u vezu sa članom 996 ZOO-a, kojom je propisano da se odredbe o davanju stvari u zalog primjenjuju i na zaloge potraživanja i druga prava, ako za njih nije propisano nešto drugo. Stoga je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude, Vrhovni sud ukazao na relevantne odredbe OZZ-a koje, u smislu člana 996, predstavljaju propise koji regulišu način sticanja založnog prava upisom u Registar zaloga. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio zašto je upis u Registar zaloga, iako je u smislu odredbe člana 300 ZOO-a na osnovu zakonske subrogacije došlo do prenosa potraživanja s banke (koja je imala upisano pravo u Registru zaloga) na drugoapelanta, neophodan uslov za prelazak založnog prava na drugoapelanta. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao dovoljne i relevantne razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, da drugoapelant nije stekao založno pravo, a slijedom toga ni razlučno pravo namirenja utvrđenog iznosa bankarske garancije (vidi tačku 21 ove odluke).

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i primjene materijalnog prava, kao i da je o svim ključnim pitanjima dao odgovarajuće obrazloženje, i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nisu prekršena prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Apelanti takođe smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju toga prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Zabrana diskriminacije

42. Drugoapelant smatra da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se drugoapelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da drugoapelant, osim navoda da je diskriminisan u odnosu na sve druge povjerioce stečajne mase jer je njihovo potraživanje već odavno isplaćeno, u predmetnoj apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, naročito imajući u vidu da je drugoapelantovo potraživanje bilo osporeno u stečajnom postupku te da je tek presudom Vrhovnog suda od 11. decembra 2018. godine (vidi tačku 12 ove odluke) utvrđena njegova osnovanost, što nesporno ukazuje da se apelant nije nalazio u identičnoj situaciji kao ostali stečajni povjerioci. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentovano obrazloženje za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe OZZ-a, ZSP-a i ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“.

44. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugoapelant, osim navoda o povredi tog prava, nije ponudio argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

4. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić