Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2239/21 (L. R.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2239/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2239/21, rješavajući apelaciju Ljilje Rašević rođ. Rajačić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljilje Rašević rođ. Rajačićpodnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljilja Rašević rođ. Rajačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ Sarajevo, podnijela je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 V 051968 21 Rev od 11. marta 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 051968 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 051968 18 V 3 od 23. decembra 2019. godine. Apelantica je od Ustavnog suda zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio iseljenje apelantice iz stana.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-231/21 od 17. februara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 22. januara 2021. godine protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelantica protiv navedenog rješenja izjavila reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Ustavni sud je također prethodno odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2239/21 od 8. jula 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, advokata Zlatice Zahirović, koja je u postupku zastupala Ž. R., te od J. V., koji su imali status protivnika predlagačice u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zatraženo je u periodu od 2. do 9. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Kantonalni sud i J. V. nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani dostavili su odgovore 6., 9. i 12. jula 2021. godine, pa su navedeni odgovori 5. januara 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik je 12. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 3. septembra 2003. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog radi određivanja apelantice kao nosioca stanarskog prava na stanu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) protiv Ž. R. i J. V. (u daljnjem tekstu: prvoprotivnik predlagačice i drugoprotivnica predlagačice, odnosno protivnici predlagačice). Apelantica je navedeni prijedlog uredila podneskom od 1. januara 2004. godine.

8. Općinski sud je rješenjem od 31. maja 2004. godine prekinuo postupak do okončanja upravnog postupka, a apelantica je 19. maja 2008. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka.

9. Općinski sud je rješenjem od 22. januara 2009. godine prekinuo postupak do okončanja parničnog postupka, a rješenjem od 20. novembra 2018. godine određen je nastavak postupka. U periodu od 26. februara do 18. decembra 2019. godine Općinski sud je održao ukupno četiri ročišta.

10. Rješenjem Općinskog suda od 23. decembra 2019. godine odbijen je apelanticin prijedlog da ona bude određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te da se protivnici predlagačice obavežu da to trpe. Istim rješenjem određeno je da prvoprotivniku predlagačice pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nastavi da koristi sporni stan nakon smrti J. R. kao posljednjeg nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

11. Općinski sud je naveo da je J. R. bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu u momentu smrti (1996. godine), da su apelantica i protivnici predlagačice njena djeca, te da je njihov otac bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu prije J. R.. Zatim je utvrđeno da su apelantica i protivnici predlagačice u spornom stanu živjeli s roditeljima od 1977. godine, da su nakon udaje, a prije rata, sporni stan napustile apelantica i drugoprotivnica predlagačice, te da je u spornom stanu s roditeljima ostao živjeti prvoprotivnik predlagačice.

12. Općinski sud je naveo da je prvoprotivnik predlagačice imao prijavljeno prebivalište na adresi spornog stana počevši od 8. augusta 1978. godine, te od 23. februara 1981. godine, odnosno da je bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava sa svojim sinom. Navedeno proizlazi iz provedenih materijalnih dokaza koje je sud naveo, te iz iskaza protivnika predlagačice i svjedoka A. S.

13. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi da je prvoprotivnik predlagačice odjavljen s adrese spornog stana, niti da on nije imao namjeru vratiti se u sporni stan. Sud je istakao da prvoprotivnik predlagačice nije stanovao u spornom stanu s majkom u momentu njene smrti jer je napustio Bosnu i Hercegovinu zbog ratnih dešavanja 1992. godine. Međutim, iz njegovog iskaza slijedi, između ostalog, da se nakon majčine smrti apelantica u dogovoru s njim uselila u sporni stan, te da joj je on ostavio dokumentaciju kako bi u njegovo ime podnijela zahtjev za prenos stanarskog prava.

14. Sud je ukazao da iz apelanticine izjave, između ostalog, proizlazi da je kao član porodičnog domaćinstva živjela s majkom u spornom stanu od 1994. godine. Međutim, Općinski sud je istakao da je iz uvjerenja PU Novi Grad od 9. marta 2001. godine utvrđeno da je apelantica, nakon odjave stanovanja s adrese spornog stana (16. januara 1981. godine), bila prijavljena na adresi u općini Centar do 23. januara 1996. godine, a da se na adresu spornog stana prijavila tek 19. marta 1997. godine i ponovo 23. maja 2003. godine. Nadalje, naveo je da je iz odluka donesenih u parničnom postupku utvrđeno da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava stekla stanarsko pravo na spornom stanu. Osim toga, istakao je da iz odluka donesenih u upravnom postupku i sporu slijedi da je, u konačnici, proglašeno ništavnim rješenje Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo kojim je bilo utvrđeno da apelantici pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nastavi da koristi sporni stan nakon majčine smrti.

15. Općinski sud je naveo da je iz iskaza vanparničnih stranka, kao i svih provedenih materijalnih dokaza, posebno sudskih presuda i rješenja organa uprave, te iskaza svjedoka, utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava. Stoga je odbijen njen prijedlog da ona bude određena za nosioca stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima.

16. Rješenjem Kantonalnog suda od 21. oktobra 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u momentu njene smrti, kao ni u momentu kada je stanarsko pravo „prešlo“ s P. R. (otac protivnika predlagačice i apelantice) na nositeljicu stanarskog prava.

17. Rješenjem Vrhovnog suda od 11. marta 2021. godine odbačena je apelanticina revizija.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

18. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica je istakla da redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima na način na koji je to učinjeno. Nadalje, ukazuje na obavezu suda da odlučuje u okviru postavljenog zahtjeva, u smislu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, ističe da je jedini postavljeni zahtjev bio da sud odredi apelanticu za nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, apelantica navodi da je prvoprotivnik predlagačice postavio zahtjev da se utvrdi pravo na nastavak korištenja spornog stana tek u završnoj riječi, odnosno nakon što je dokazni postupak okončan. Osim toga, apelantica smatra da je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku budući da je postupak trajao 17 godina. U pogledu prava na dom, ističe da u spornom stanu živi od 1996. godine, bez bilo kakvog ometanja od strane javne vlasti ili pojedinca, te da osporene odluke predstavljaju izvjesnu opasnost od lišavanja apelantice njenog doma.b)Odgovori na apelaciju

19. Općinski i Vrhovni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima navedenim u svojim odlukama, kao i da nisu povrijeđena apelanticina prava. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Općinski sud je istakao da je postupak dva puta bio prekinut.

20. Punomoćnica prvoprotivnika predlagačice je navela da u cijelosti osporava apelaciju te je predložila da se apelacija odbaci. Osim toga, navela je da je apelantica u međuvremenu dobrovoljno predala sporni stan prvoprotivniku predlagačice, u koji se on i uselio.c)Izjašnjenje na odgovor

21. Apelantica je istakla da u cijelosti ostaje pri apelacionim navodima.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

23. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05 i 80/14 – završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Opće odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drugačije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja.

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drugačije određeno.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

25. Budući da je rješenjem Vrhovnog suda apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporeno rješenje Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća, da je u tački 2. ove odluke već konstatirao da je apelantica prije podnošenja ove apelacije podnosila apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-231/21. U odnosu na to rješenje, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporenu odluku

29. U odnosu na apelanticine navode koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim apelanticinim navodima, detaljno obrazložili zašto nisu ispunjeni uvjeti da se apelantica u ovom postupku odredi za nosioca stanarskog prava u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U pogledu apelanticinih navoda kojima ukazuje da je prvoprotivnik predlagačice tek u završnoj riječi postavio zahtjev da se utvrdi njegovo pravo na nastavak korištenja spornog stana, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije isticala u žalbi kao posljednjem efektivnom pravnom lijeku, pa ih ne može s uspjehom isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantica Općinskom sudu podnijela prijedlog 3. septembra 2003. godine, a da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 21. oktobra 2020. godine. Dakle, radi se o periodu od oko 17 godina i nešto manje od dva mjeseca. Međutim, Ustavni sud uočava da je postupak bio prekinut do okončanja upravnog, odnosno parničnog postupka prvi put u periodu od oko četiri godine, a drugi put u periodu od devet godina i 10 mjeseci. Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti periode kada postupak nije bio prekinut. Imajući u vidu period prekida od ukupno 13 godina i 10 mjeseci, relevantni period koji u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir jeste period od oko tri godine i četiri mjeseca.

34. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o vanparničnom postupku u kojem se odlučivalo o apelanticinom prijedlogu da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Nadalje, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu.

35. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelantica u toku postupka uredila prijedlog, što je doprinijelo dužini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i šest mjeseci. Međutim, iz činjenica slijedi da je Općinski sud, nakon što je postupak drugi put nastavljen, održao četiri ročišta, te da je u postupku proveden veliki broj materijalnih dokaza i saslušan veći broj svjedoka. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko 10 mjeseci. U vezi s tim, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu da su redovni sudovi u analiziranom periodu od tri godine i četiri mjeseca donijeli dvije odluke, odnosno kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak, te okolnost da je apelantica došla do konačne odluke prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

36. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa nesporno proizlazi da je apelantica, po odobrenju prvoprotivnika predlagačice, svoga brata, živjela u spornom stanu, odnosno da se sporni stan može smatrati njenim domom. Ustavni sud dalje zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelanticin prijedlog da se za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredi apelantica, odnosno da je utvrđeno da prvoprotivniku predlagačice pripada pravo da kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nastavi da koristi sporni stan. Dakle, radi se o odlukama kojima je samo utvrđivano postoje li uvjeti da se apelantica odredi za nosioca stanarskog prava, odnosno kojima se uspostavlja pravni odnos prvoprotivnika predlagačice u odnosu na sporni stan. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelanticinog doma, odnosno da tim odlukama apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja spornog stana.

37. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da nije bilo ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada nisu osnovani apelanticini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kada su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od tri godine i oko četiri mjeseca donijeli dvije odluke, odnosno kada nisu uočeni elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.

39. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer se osporenim odlukama javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelanticinog doma.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2239/21 (L. R.) | Sudska praksa | Aktio