Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4774/22 (Đ. G.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4774/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4774/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Đurđija Garić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Đurđija Garić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 029334 20 Uvp od 6. oktobra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurđija Garić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, podnijela je 12. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 029334 20 Uvp od 6. oktobra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029334 17 U od 14. novembra 2019. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 107,82 KM, počevši od 4. oktobra 2014. godine.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju u smislu odredbe člana 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakona o PIO), te da je visina apelantičine penzije utvrđena prema penzijskom stažu ostvarenom u Bosni i Hercegovini, odnosno prema uplaćenim doprinosima na platu shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO. Međutim, naveo je da je, u konkretnom slučaju, sporno da li apelantici pripada pravo na najnižu penziju shodno odredbi člana 72. Zakona o PIO. U vezi s tim, naveo je da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelantica u korist tvrdnje da joj pripada pravo na najnižu penziju dostavila uvjerenje MUP-a Republike Srpske od 20. septembra 2014. godine, kao dokaz prijavljenog prebivališta u Bosni i Hercegovini. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja spisa predmeta proizilazi da apelantica ima prijavljeno prebivalište i u Republici Srbiji. S obzirom na to, naveo je da je nadležni penzioni organ zatražio od apelantice da dostavi dokaz o odjavi prebivališta u Republici Srbiji, ali da apelantica nije dostavila traženi dokaz, zbog čega apelantici nije priznato pravo na najnižu penziju u smislu odredbe člana 72. Zakona o PIO.

4. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sud i nadležni organi pravilno postupili kada su zaključili da apelantica ne ispunjava uslove za priznanje prava na najnižu penziju. Naime, ukazao je na odredbu člana 72. stav (3) Zakona o PIO, kojom je kao jedan od izuzetaka od mogućnosti ostvarivanja prava na najnižu penziju propisana i činjenica da osiguranik nema prebivalište na teritoriju Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je penzioni organ, u okviru svojih ovlaštenja i shodno načelu materijalne istine u smislu odredbe člana 7. Zakona o upravnom postupku, pravilno pozvao apelanticu da dostavi dokaz o odjavi prebivališta u Republici Srbiji, kako bi mogla ostvariti pravo na najnižu penziju u Federaciji BiH. Međutim, kako apelantica nije dostavila traženi dokaz o odjavi prebivališta u Republici Srbiji, Vrhovni sud je naveo da je pravilno zaključeno da je, u okolnostima konkretnog slučaja, primjenjiva odredba člana 72. stav (3) Zakona o PIO. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao i da je odredbom člana 3. tačka 7) Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH propisano da se pod prebivalištem smatra opština ili distrikt u kojem se državljanin nastani sa namjerom da tamo stalno živi. Stoga, kako namjera stalnog življenja može biti samo u jednom mjestu, Vrhovni sud je naveo da nije jasno zašto bi dostavljanje odjave prebivališta iz Republike Srbije predstavljalo kršenje ili ograničavanje bilo kakvog apelantičinog prava, a posebno Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i SR Jugoslavije, kako to neosnovano apelantica tvrdi. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su penzioni organi, kao i nižestepeni sud, pravilno utvrdili da apelantica ne ispunjava uslove da joj se osigura isplata najnižeg iznosa penzije, zbog čega joj je pravilno određena penzija u iznosu koji predstavlja zakonski iznos starosne penzije utvrđen na osnovu doprinosa na platu.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broja 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak da nema prebivalište u Bosni i Hercegovini, te osporava traženje dokaza da je odjavljena iz Republike Srbije. Relevantni propisi

6. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

6. Zajamčena penzija i najniža penzija

Član 72. (1) Osiguranicima koji su ostvarili penziju u visini od 85% od penzijskog osnova ili osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju sa 40 godina penzijskog staža i invalidsku penziju sa 35 godina penzijskog staža i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene sa članom 51. Zakona. (2) Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne penzije isplaćene u decembru 2007. godine, usklađene u skladu sa članom 51. Zakona. (3) Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ni na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine, ukoliko međunarodnim ugovorom nije drugačije uređeno.

7. Zakon o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 32/01, 56/08 i 58/15).

Član 3. U smislu ovog zakona: (…)

7. Pod prebivalištem smatra se općina ili distrikt u kojem se državljanin nastani s namjerom da tamo stalno živi;

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu, odnosno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman