Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1728/21 (M.K.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1728/21

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1728/21, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M. K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030169 18 U od 20. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu M. K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030169 18 U od 20. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 20. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 030169 18 U od 20. aprila 2021. godine. Apelant je 1. oktobra 2023. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) i Federalnog zavoda – Kantonalne administrativne službe Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 20. februara 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Federalni zavod su 22., odnosno 27. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Služba u ostavljenom roku nije dostavila odgovor. Odgovori na apelaciju su 12. aprila 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Apelant je 23. marta 2009. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s odredbama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o posebnim pravima).

6. Služba je donijela Privremeno rješenje broj 1810-1247/09-1 od 16. aprila 2009. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u označenom mjesečnom iznosu, koji predstavlja akontaciju penzije, počevši od 22. januara 2009. godine.

7. Apelant je 18. oktobra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje konačnog rješenja o pravu na starosnu penziju u skladu s odredbama Zakona o posebnim pravima.

8. Rješenjem Službe broj FZ3/5-35-1067498313 od 25. juna 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje konačnog rješenja o pravu na starosnu penziju. Rješenjem Federalnog zavoda od 28. septembra 2012. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe. Međutim, Kantonalni sud je u upravnom sporu presudom od 29. januara 2014. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio oba rješenja i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Služba je donijela Rješenje broj 1818-8313/14-4 od 8. aprila 2014. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 254,5096 KM, počevši od 22. januara 2009. godine te zamijenjeno ranije doneseno rješenje o pravu na penziju. Služba je u obrazloženju rješenja navela da je apelant 22. januara 2009. godine ispunio uvjete za stjecanje starosne penzije iz čl. 2. i 13. Zakona o posebnim pravima. Dalje je navedeno da su za obračun penzijskog osnova uzete plaće, odnosno osnovica osiguranja od 1975. godine do datuma prestanka osiguranja. Istaknuto je da se prema ukupnom apelantovom penzijskom stažu od 28 godina penzija određuje u visini od 57% penzijskog osnova i iznosi mjesečni iznos naveden u izreci rješenja, shodno odredbi člana 50. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Također je istaknuto da je datum od kada apelantu pripada to pravo utvrđen na osnovu člana 103. stav 1. Zakona o PIO, a datum od kada teče isplata na osnovu člana 104. stav 1. Zakona o PIO.

10. Rješenjem Federalnog zavoda od 20. juna 2014. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe. Međutim, u upravnom sporu Kantonalni sud je presudom od 9. oktobra 2017. godine uvažio apelantovu tužbu, poništio drugostepeno rješenje i predmet vratio Federalnom zavodu na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku Federalni zavod je Rješenjem broj FZ3/2/2-35-1-1247-7/09 od 14. decembra 2017. godine odbio apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog rješenja. Federalni zavod je u obrazloženju rješenja naveo da je penzija pravilno određena u visini od 57% penzijskog osnova, shodno odredbi člana 50. Zakona o PIO. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ, u skladu sa članom 200. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), rješavao u okviru apelantovog zahtjeva. U vezi s tim, ukazano je da je apelant zahtjevom od 23. marta 2009. godine tražio priznavanje prava na starosnu penziju po Zakonu o posebnim pravima. Stoga je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni organ bio dužan njegovu penziju utvrditi u skladu s odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzioniranju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom penzioniranju). Federalni zavod je istakao i da su apelantu isplaćene razlike penzije prema razlikama u iznosima utvrđenim privremenim i konačnim rješenjima.

Osporena presuda

12. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 030169 18 U od 20. aprila 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 22. januara 2009. godine ostvario pravo na penziju kada je ispunio uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju, na osnovu člana 13. Zakona o posebnim pravima. Dalje je navedeno da je apelantu na osnovu navedene zakonske odredbe prestao i ugovor o radu kod poslodavca zbog odlaska u penziju pod povoljnijim uvjetima. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojim osporava obračun penzijskog osnova ističući da je na penzijski osnov trebao biti primijenjen koeficijent predviđen članom 6. st. 3. i 5. Zakona o prijevremenom penzioniranju jer je vršio dužnost komandira/majora. U vezi s tim, ukazano je da je odredbom člana 13. Zakona o posebnim pravima jasno propisano da to pravo osiguranik ostvaruje pod uvjetima i na način propisan Zakonom o PIO. Stoga se u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine penzije nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o prijevremenom penzioniranju jer apelant nije podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju na osnovu tog zakona, koji propisuje drugačije uvjete za ostvarivanje prava na penziju.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su nadležni organi pri utvrđivanju penzijske osnovice pogrešno primijenili odredbu člana 50. Zakona o PIO, te da su trebali primijeniti Zakon o prijevremenom penzioniranju kao lex specialis. Ističe da su u prvostepenom rješenju navedeni netačni podaci (pogrešan datum od kojeg mu je priznato pravo na penziju za pet dana, dužina staža i dr.). Dalje navodi da je diskriminiran jer je općepoznato da sporno pravo koristi veliki broj njegovih saboraca koji podržavaju vladajuće stranke. Također smatra da je dužina trajanja postupka od preko 12 godina bila nerazumno duga, a da još uvijek nije ostvario traženo pravo. Apelant je u dopuni apelacije radi uvida prilikom razmatranja apelacije dostavio uvjerenje nadležnog organa od 30. aprila 2020. godine o periodu provedenom u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnik Oružnih snaga Bosne i Hercegovine, koje je ranije dostavio i uz apelaciju. Osim toga, apelant je u dopuni istakao da je prema uvjerenju od 2. maja 2023. godine o istom pitanju, koje nije dostavio, u sastavu „OSFBiH“ proveo 55 mjeseci, odnosno u trajanju od 18. septembra 1991. godine do 22. aprila 1996. godine. Smatra da se prema tom uvjerenju treba revidirati njegovo vrijeme provedeno u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i uključiti u konačan obračun penzije.b)Odgovori na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da u upravnom sporu nije došlo do kršenja apelantovih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

16. Federalni zavod je naveo da je apelacija neosnovana jer je postupak pred tim organom proveden uz poštovanje relevantnog procesnog i materijalnog prava. Ističe da je „ispoštovao razumne rokove za postupanje“ te nastojao na pravilan i zakonit način osigurati provođenje cjelokupnog postupka.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

19. Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 70/05, 61/06, 9/10, 90/17, 29/22 i 60/24) U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“ br. 70/05, 61/06 i 9/10), koji u relevantnom dijelu glasi:

V. POVOLJNIJI UVJETI PENZIONISANJA

Član 13. Dobitnik ratnog priznanja ili odlikovanja iz člana 2. stav 1. ovog Zakona stiče pravo na punu starosnu penziju sa navršenih 35 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, odnosno pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00 i 32/01).

20. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 50. stav (1) (1) Starosna penzija se utvrđuje u procentu od penzijskog osnova prema dužini penzijskog staža. Za dvadeset godina penzijskog staža ona iznosi 45% od penzijskog osnova. Za svaku daljnju navršenu godinu, povećava se na sljedeći način:

a) u 2001. godini za 1,90%;

b) u 2002. godini za 1,80%;

c) u 2003. godini za 1,70%;

d) u 2004. godini za 1,60%;

e) u 2005. godini i u sljedećim godinama za 1,50%.

21. Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine FBiH“ br. 41/13, 90/17 i 29/22)

U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca Odbrambeno-oslobodilačkog rata („Službene novine FBiH“ broj 41/13), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. (1), (3) i (5) (1) Penzija se određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice iz člana 5. ovog zakona sa pripadajućim koeficijentom iz stava (2) (za pripadnike vojske) ili stava (3) (za pripadnike policije) ili stava (4) (za državne službenike, namještenike i civilna lica). (3) Pripadajući koeficijent za pripadnike policije, na osnovu ličnog čina, odnosno formacijskog mjesta u momentu ostvarivanja prava na penziju. […]

Kapetan 1,5

Major 2,0 […] (5) Za dobitnike najviših ratnih priznanja iz člana 5. stav (3) (prva grupa) Zakona o posebnim pravima dobitnika najviših ratnih priznanja ("Službene novine Federacije BiH", br. 70/05, 61/06 i 9/10) na iznos penzije obračunat prema ovom zakonu dodaje se koeficijent + 1.

Član 9. (1) Pravo na penziju prema ovom zakonu mogu ostvariti samo lica koja to pravo nisu ostvarila prema drugim propisima u Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje. (2) Izuzetno od odredbe stava (1) ovog člana, lica koja su vršila dužnost komandanta ranga bataljona ili višeg ranga, načelnika štaba i zamjenika komandanta u jedinicama ranga brigade istog ili višeg ranga i ako su navedene dužnosti vršili najmanje 12 mjeseci (nezavisno da li je to bilo u kontinuitetu), kao i pripadnici policije iz člana 4. tačka 1. ovog zakona mogu koristiti prava prema ovom zakonu ako je to za njih povoljnije.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku

26. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Dovodeći navedene standarde u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o prijevremenom penzioniranju kao lex specialis. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na netačne podatke u prvostepenom rješenju, Ustavni sud primjećuje da iz predmeta spisa ne proizlazi da je apelant te navode isticao u toku postupka. Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaći u redovnom postupku budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim organima/sudovima i omogućiti im da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP-

1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi prigovori u tom pogledu u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

28. Apelant u dopuni apelacije od 1. oktobra 2023. godine ističe da se prema uvjerenju od 2. maja 2023. godine, koje nije dostavio, treba revidirati njegovo vrijeme provedeno u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i uključiti u konačan obračun penzije. Budući da se očito radi o novim činjenicama koje trebaju biti dostavljene na razmatranje upravnim organima nadležnim za obračun penzije, Ustavni sud neće razmatrati te apelantove navode.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.b)U odnosu na dužinu trajanja postupka

30. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

31. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 23. marta 2009. godine kada je apelant prvi put podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pa do 20. aprila 2021. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan konkretni postupak. Dakle, predmet ocjene je period duži od 12 godina. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom postupku te zapaža da je postupak od velikog značaja za apelanta i da apelant svojim postupcima nije utjecao na njegovu dužinu.

32. Ocjenjujući ponašanje upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dva puta vraćao predmet na ponovno odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave postupali u relativno kratkim periodima, dok su upravni sporovi pred Kantonalnim sudom trajali neprimjereno dugo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda, pred kojim je postupak najduže trajao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije odgovorio na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, tj. nije obrazložio tako dugo trajanje upravnih sporova. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je dužina postupka prekomjerna te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je utvrdio postojanje sistemskog problema s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba).

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Naknada nematerijalne štete

34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

35. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

Ostali navodi

37. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na kršenje prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud kršenje navedenog prava ne može dovesti u kontekst s konkretnim postupkom u okviru kojeg je apelantu priznato pravo na starosnu penziju.

38. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio zakonom predviđene pravne lijekove. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani i da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

39. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju trajao duže od 12 godina, pri čemu je dužini postupka u najvećoj mjeri doprinio Kantonalni sud.

41. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je apelant koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, koje su nadležni organ i sud razmotrili i dali razloge zašto ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1728/21 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio