Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3322/21 (J. M.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3322/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3322/21, rješavajući apelaciju Jove Mijića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Mijića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 02 0 U 001361 17 Uvp od 10. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie)neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Mijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 02 0 U 001361 17 Uvp od 10. juna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001361 17 U od 14. septembra 2017. godine. Uvodne napomene

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Kantonalna služba za Posavski kanton (u daljnjem tekstu: Služba) od 24. septembra 2013. godine, donesenim u obnovi postupka po službenoj dužnosti, apelantu je priznato pravo na srazmjernu invalidsku penziju u iznosu i na način pobliže određen u izreci tog rješenja. U obrazloženju rješenja Služba je, između ostalog, precizirala apelantov ukupan penzijski staž, posebni staž u Republici Srpskoj nakon 30. aprila 1992. godine, kao i njegov penzijski staž u Federaciji BiH do navedenog datuma. Takođe je ukazala da apelant ima jednu godinu, 11 mjeseci i 19 dana penzijskog staža u Federaciji BiH nakon 30. aprila 1992. godine za koji mu nisu uplaćeni doprinosi. Dalje, Služba je navela da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjernu invalidsku penziju u smislu relevantnih odredaba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum). U vezi s tim, Služba se pozvala na odredbe čl. 52., 82., 103. i 104. Zakona o PIO i na odredbe čl. 5., 6., 7. i 8. Sporazuma, te precizirala način obračuna i iznos apelantove srazmjerne invalidske penzije u konkretnom slučaju, prema njegovom penzijskom stažu ostvarenom u Federaciji BiH do 30. aprila 1992. godine.

3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 7. maja 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba.

4. Presudom Kantonalnog suda od 1. septembra 2014. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

5. Odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4477/14 od 16. septembra 2015. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova apelacija podnesena protiv navedene presude Kantonalnog suda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Rješenjem FZ PIO od 18. maja 2017. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je apelantov prijedlog za poništavanje i ukidanje po pravu nadzora rješenja Službe od 24. septembra 2013. godine. Odbijen je apelantov prijedlog za oglašavanje ništavim navedenog rješenja.

7. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

8. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 260. i 264. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) kojima je propisano poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora i oglašavanje rješenja ništavim. U vezi s tim, sud je naveo da su pravilno organi uprave i nižestepeni sud odbili apelantove zahtjeve budući da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani navedenim zakonskim odredbama. U vezi s tim, sud je, između ostalog, naveo da neosnovano apelant ukazuje na razloge za poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora iz člana 260. stav (2) ZUP, tj. da je očigledno povrijeđen materijalni zakon (član 82. Zakona o PIO), jer upravo iz spisa predmeta proizlazi da je apelantu u obzir uzet staž osiguranja za vrijeme za koje su mu uplaćeni doprinosi, kako je to i propisano navedenim odredbama Zakona o PIO. Takođe, sud je istakao da se neosnovano apelant poziva na odredbe čl. 246. i 249. ZUP koje se odnose na uslove i rokove za obnovu postupka, budući da navedeno nije predmet konkretnog upravnog spora. Sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je zakonitost rješenja Službe od 24. septembra 2013. godine ocijenjena u upravnom sporu pred tim sudom što znači da je apelant u tom postupku imao mogućnost i trebao da osporava navedeno rješenje. Prema tome, sud je zaključio da u konkretnom postupku apelant ne može isticati prigovore koji se odnose na obnovu postupka.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe prigovore koji se odnose na obnovu upravnog postupka po službenoj dužnosti u kojem je doneseno rješenje Službe od 24. septembra 2013. godine. Osim toga, navodi da je Služba pogrešno primijenila odredbe člana 82. Zakona o PIO jer mu za penzijski staž u Federaciji BiH nakon 30. aprila 1992. godine nisu uplaćeni doprinosi, pa mu se taj staž nije mogao priznati u staž osiguranja. Apelant smatra da navedeno predstavlja razlog za „proglašenje spornog rješenja ništavim“, shodno relevantnim odredbama ZUP.

Relevantne odredbe

10. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98, 48/99 i 61/22). Za potrebe ove odluke koristi se zakon koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora

Član 260. (1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležni će organ poništiti po pravu nadzora:

1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ a nije riječ o slučaju predviđenom u članu 264. tačka 1. ovog zakona;

2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;

3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenom na zakonu; 4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;

5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje. (2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka. (3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ uprave odnosno gradska ili općinska služba za upravu, a rješenje je donijelo zakonodavno tijelo ili organ izvršne vlasti Federacije ili kantona ili općine odnosno grada, takvo se rješenje ne može poništiti na osnovu odredbe tačke 1. stava 1. ovog člana, zbog toga što ga nije donio nadležni organ.

6. Oglašavanje rješenja ništavim

Član 264.

Ništavim se oglašava rješenje:

1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku; 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3) čije izvršenje uopće nije moguće;

4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala;

5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.

11. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12). U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u relevantnom periodu, a koje u relevantnom dijelu glase:

Član 82. stav (5) Pri ostvarivanju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koja pripadaju osiguraniku na osnovu penzijskog staža, u staž osiguranja se uračunava samo vrijeme za koje je uplaćen doprinos.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud, prije svega, uočava da apelant u apelaciji paušalno navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopšte nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

15. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u ostalim aspektima tog prava, u suštini, odnose na način na koji su organ uprave i redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su utvrđenja tog suda proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne propise, dovoljno obrazložio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora, odnosno za oglašavanje rješenja ništavim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto apelant ne može isticati u ovom postupku prigovore koji se odnose na obnovu postupka. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3322/21 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio