Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3560/21 (J. J.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3560/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3560/21, rješavajući apelaciju Jordana Jovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jordana Jovanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 023718 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jordana Jovanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 023718 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jordan Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 023718 19 Uvp od 29. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 023718 15 U od 7. decembra 2018. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2/2-35-1-31-2/12 od 20. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Federalnog zavoda – Kantonalna administrativna služba za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Federalni zavod nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Služba su dostavili odgovore na apelaciju pa su ti odgovori 30. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje 3. aprila 2023. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 17. aprila 2012. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.

7. Rješenjem Službe od 13. augusta 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda od 8. novembra 2012. godine, odbijen je apelantov zahtjev.

8. Presudom Kantonalnog suda od 28. januara 2015. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje od 8. novembra 2012. godine i predmet vraćen drugostepenom organu na ponovno postupanje.

9. Rješenjem Federalnog zavoda od 20. marta 2015. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

10. Presudom Kantonalnog suda od 7. decembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni organ postupajući po apelantovom zahtjevu pravilno utvrdio da je apelant na dan podnošenja zahtjeva imao navršenih 65 godina života. Dalje je navedeno da se prema podacima matične evidencije Federalnog zavoda apelant i dalje nalazi u radnom odnosu. Osim toga, ukazano je da iz obavještenja poslodavca JP „Ceste FBiH“ (u daljnjem tekstu: poslodavac) proizlazi da on nije u mogućnosti zaključiti apelantovu radnu knjižicu. Naime, apelant je pokrenuo postupak pred nadležnim sudom u vezi s uspostavom radnopravnog statusa radnika na čekanju, te stoga zahtjevu nije moguće udovoljiti do okončanja sudskog postupka. Imajući to u vidu, kao i odredbe člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u) i člana 19. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Zakon o matičnoj evidenciji), Kantonalni sud je zaključio da je upravni organ pravilno postupio kada je žalbu odbio kao neosnovanu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelant ima mogućnost, ukoliko je okončan sudski postupak, da se obrati poslodavcu da mu zaključi radnu knjižicu i odjavi ga s osiguranja.

11. Presudom Vrhovnog suda od 29. aprila 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant u momentu rješavanja predmeta pred upravnim organima i Kantonalnim sudom nije bio odjavljen s osiguranja zbog čega ne ispunjava uvjet propisan članom

103. Zakona o PIO-u. Naime, pravo na penziju može se ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, što u konkretnom predmetu nije slučaj jer poslodavac nije odjavio apelanta s osiguranja, kako to propisuje član 19. Zakona o matičnoj evidenciji zbog radnopravnog spora koji je u toku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je bez utjecaja na drugačije odlučivanje insistiranje u zahtjevu na donošenju privremenog rješenja. Osim toga, navedeno je da su paušalni i neosnovani navodi o pogrešnoj primjeni Zakona o radu jer Kantonalni sud pri donošenju presude nije ni primijenio taj materijalni propis.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka, te ukazuje da je osnovni razlog odbijanja zahtjeva činjenica da nije odjavljen s osiguranja. Apelant smatra da je ostvario pravo na penziju jer je navršio godine života, te da mu danom podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na penziju prestaje radni odnos. Međutim, Vrhovni sud je potvrdio „nekorektnu“ odluku Kantonalnog suda, Federalnog zavoda i Službe. Osim toga, apelant navodi da je zbog dužine trajanja postupka koji je započeo 2012. godine došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Služba su naveli da nisu povrijedili apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, odnosno da je apelacija neosnovana. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom ima veliki broj predmeta koji se rješavaju redoslijedom po starosti, odnosno prema Planu rješavanja predmeta, te da je u skladu s tim donesena i presuda po apelantovoj tužbi.

14. Apelantov punomoćnik je naveo da su sudovi i organi uprave apelantu uskratili mogućnost da ostvari svoje pravo na penziju.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču se i dospijevaju danom ispunjenja uvjeta propisanih ovim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja.

16. Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima, obveznicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“ broj 42/04) u relevantnom dijelu glasi:

IV – PODNOŠENJE PRIJAVA MATIČNOJ EVIDENCIJI I POSTUPAK ZA UTVRĐIVANJE STAŽA

OSIGURANJA, PLAĆA I UPLAĆENIH DOPRINOSA

Član 19. stav (2) […]

Poslodavac podnosi :

- prijavu početka poslovanja, prijavu prestanka poslovanja i prijavu promjena u poslovanju obveznika uplate doprinosa;

- prijavu osiguranja za zaposlenike;

- odjavu osiguranja i prijavu promjene u toku osiguranja za zaposlenike;

- prijavu podataka o stažu osiguranja, plaći zaposlenika i iznos uplaćenog doprinosa;

- prijavu promjene podataka o stažu osiguranja, plaći zaposlenika i iznosu uplaćenog doprinosa; […]

17. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

U odnosu na osporene odluke

24. U odnosu na apelantove navode o proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su organi uprave i redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja tih odluka proizlazi da je apelant pokrenuo postupak pred nadležnim sudom u vezi s uspostavom radnopravnog statusa, odnosno da u momentu rješavanja predmeta nije bio odjavljen s osiguranja pa je njegov zahtjev odbijen. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da apelantovom zahtjevu nije moguće udovoljiti do okončanja sudskog postupka, odnosno da apelant ima mogućnost, ukoliko je okončan sudski postupak, da se obrati poslodavcu da mu zaključi radnu knjižicu i odjavi ga s osiguranja. Dakle, proizlazi da je apelant imao mogućnost da povuče tužbeni zahtjev i traži od poslodavca da ga odjavi s osiguranja, te time otkloni prepreku pri ostvarivanju prava na penziju. Imajući u vidu da je odredbama člana 103. Zakona o PIO-u, između ostalog, propisano da se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, Ustavni sud u obrazloženju tih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije primjenjivao Zakon o radu (vidi činjenični dio odluke). Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud će kao relevantan razmatrati period od 17. aprila 2012. godine kada je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na penziju pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 29. aprila 2021. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Iz navedenog proizlazi da je relevantan period devet godina. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radilo o odlučivanju koje je bilo od većeg značaja za apelanta, ali da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima utjecao na dužinu trajanja postupka.

29. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred organima uprave trajao oko sedam mjeseci od podnošenja apelantovog zahtjeva. S druge strane, Ustavni sud uočava da su Kantonalnom sudu, prvi put, trebale dvije godine i oko tri mjeseca da donese odluku kojom je predmet vratio drugostepenom organu uprave na ponovno odlučivanje. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je ponovni postupak pred drugostepenim organom trajao oko dva mjeseca, dok su Kantonalnom sudu trebale tri godine i oko osam mjeseci da donese odluku po tužbi. U odnosu na odgovor Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da se ponuđeni razlozi ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje. Konačno, Ustavni sud zapaža da je postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i oko pet mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

31. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. marta 2023. godine, tačka 49, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. oktobra 2019. godine, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. oktobra 2017. godine).

Ostali navodi

32. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava, u suštini, zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

33. U vezi s apelantovim tvrdnjama o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao devet godina, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela dužina postupka pred Kantonalnim sudom pred kojim je postupak prvi put trajao dvije godine i oko tri mjeseca, te drugi put tri godine i oko osam mjeseci, a taj sud nije ponudio objektivne i prihvatljive razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.

35. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

36. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3560/21 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio