Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1943/21 (N.R.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1943/21

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1943/21, rješavajući apelaciju N. R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica, Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija N. R. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 11-07-7-1017-5/2021 od 25. marta 2021. godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 11-07-7-1017/2021 od 23.

februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Šemsa Droce, advokatica iz Mostara, podnijela je 2. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) broj 11-07-7-1017-5/2021 od 25. marta 2021. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-7-1017/2021 od 23. februara 2021. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 04-07-6-219-81/2020 od 30. novembra 2020. godine.

2. Apelantica je podneskom od 16. novembra 2022. godine od Ustavnog suda zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje odluke VSTVBiH od 25. marta 2021. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1943/21 od 1. decembra 2022. godine odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od VSTVBiH, Drugostepene komisije, Prvostepene komisije i Ureda disciplinskog tužioca VSTVBiH (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 19. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Prvostepena komisija, Drugostepena komisija i UDT odgovore na apelaciju su dostavili u periodu od 24. maja do 3. juna 2022. godine.

6. Odgovori na apelaciju su 18. maja 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja, pa je apelantica je 26. maja 2023. godine dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tok postupka

8. Ured disciplinskog tužioca je 19. decembra 2019. godine Prvostepenoj komisiji podnio disciplinsku tužbu protiv apelantice zbog disciplinskih prekršaja iz člana 56. tač. 8. i 22. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH) te kršenja odredbi 4, 4.2, 4.3, 5, 5.1, 5.2. i 5.5. Kodeksa sudijske etike (u daljnjem tekstu: Kodeks).

9. Prvostepena komisija je 15. januara 2020. godine apelantici dostavila disciplinsku tužbu, a apelantica je 22. januara 2020. godine dostavila odgovor na tužbu.

10. Pripremno ročište koje je bilo zakazano za 17. februar 2020. godine odgođeno je zbog obaveza članova Prvostepene komisije, a pripremno ročište koje je bilo zakazano za 3. mart 2020. godine odgođeno je na zahtjev apelantice.

11. Glavna rasprava koja je bila zakazana za 8. maj 2020. godine odgođena je na osnovu odluke VSTVBiH od 23. aprila 2020. godine. Tom odlukom je određeno da se sva disciplinska ročišta odgađaju dok traju vanredne okolnosti uzrokovane pandemijom virusa COVID-19.

12. Ročišta za glavnu raspravu koja su bila zakazana za 30. juni i 28. juli 2020. godine odgođena su na zahtjev članova Prvostepene komisije.

13. Na ročištu od 23. septembra 2020. godine konstatirano je da je došlo do izmjene prvobitnog sastava Prvostepene komisije zbog prestanka mandata članu VSTVBiH. Nakon toga ponovo je održano pripremno ročište, te zakazano ročište za glavnu raspravu koje je održano 16. oktobra 2020. godine.

14. Visoko sudsko i tužilačko vijeće je Odlukom broj 04-07-6-219-61/2020 od 23. oktobra 2020. godine usvojilo prijedlog Prvostepene komisije za produženje roka za okončanje disciplinskog postupka te je odredilo da se disciplinski postupak mora okončati u roku od 10 mjeseci počev od 19. novembra 2020. godine.

15. Nakon donošenja odluke VSTVBiH, Prvostepena komisija je ročišta za glavnu raspravu održala 6, 20, 27. i 30. novembra 2020. godine.

Osporene odluke

16. Odlukom Prvostepene komisije broj 04-07-6-219-81/2020 od 30. novembra 2020. godine apelantica je oglašena odgovornom da je kao sutkinja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radnjama opisanim u tački I. izreke odluke, zanemarila obavezu dostojanstvenog ponašanja i očuvanja osnovnih standarda etičkog ponašanja sudija tako što je predsjednici suda uputila uvrede i nedolične izjave. Time je apelantica ispoljila ponašanje koje šteti ugledu sudijske dužnosti i počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTVBiH. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica, postupajući na takav način, istovremeno prekršila i odredbe st. 4, 4.2. i 4.3. Kodeksa. Za učinjenje navedenih disciplinskih prekršaja apelantici je izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci. Također, Prvostepena komisija je odbila tačku 2. disciplinske tužbe kojom je apelantici stavljeno na teret da je radnjama navedenim u tački II. izreke ove odluke počinila prekršaje iz preciziranih odredbi Zakona o VSTVBiH i Kodeksa.

17. Prvostepena komisija je u obrazloženju navela da je odbila apelanticin prijedlog za provođenje njenog neuropsihijatrijskog vještačenja. Obrazloženo je da je provođenje toga dokaza suvišno s obzirom na to da u spisu postoji obimna medicinska dokumentacija koja će biti provedena tokom postupka te da postoji dovoljno dokaza za ocjenu apelanticinog zdravstvenog stanja. Također, Prvostepena komisija je navela da su na ročištu za glavnu raspravu od 30. novembra 2020. godine stranke odustale od saslušanja svjedokinje S. M. koja je, u vrijeme učinjenja disciplinskog prekršaja, obavljala poslove tehničkog sekretara Općinskog suda. Stoga je, uz saglasan prijedlog stranaka, izvršen uvid u izjavu svjedokinje, odnosno pročitan je njen iskaz koji je kao dokaz priložen uz disciplinsku tužbu.

18. Nadalje, Prvostepena komisija je ocijenila neosnovanim apelanticin prigovor da nije bila u mogućnosti otvoriti i izvršiti uvid u videosnimak sa sigurnosne nadzorne kamere Općinskog suda od 24. januara 2019. godine, koji je kao dokaz u ovom postupku predložen od UDT-a i proveden na glavnoj raspravi. Naime, UDT je apelantici u nekoliko navrata dostavio CD sa sadržajem videozapisa i to prvi put na pripremnom ročištu od 13. marta 2020. godine kada je predložen kao dokaz, a drugi put na osnovu rješenja Prvostepene komisije uz detaljne upute o tome na koji način i u kojem programu se može otvoriti i pregledati taj snimak. Ukazano je da Prvostepena komisija i UDT nisu mogli utjecati na to što apelantica nije mogla otvoriti i pregledati snimak. Osim toga, komisija je istakla da je taj dokaz proveden na ročištu od 16. oktobra 2020. godine, te da je apelantici omogućeno da eventualne primjedbe i komentare iznese na jednom od narednih ročišta za glavnu raspravu. S obzirom na to, ocijenjeni su kao neosnovani apelanticini navodi o povredi odredbi člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

19. Prvostepena komisija je zatim navela da je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da je apelantica 24. januara 2019. godine pristupila u prostorije ureda predsjednice Općinskog suda i da joj je tom prilikom uputila pogrdne riječi, na način kako joj je stavljeno na teret u tački 1. disciplinske tužbe. To su, kako je navedeno, potvrdili svjedoci koji su saslušani u ovom postupku, i to D. B., koja je u to vrijeme obavljala dužnost predsjednice suda, i S. K., asistentica Općinskog suda, a to proizlazi i iz pročitane izjave S. M., koja je u vrijeme učinjenja disciplinskog prekršaja obavljala dužnost tehničke sekretarice suda. Također, Prvostepena komisija je navela da je ulazak i izlazak iz ureda predsjednice zabilježen na videosnimku nadzorne kamere Općinskog suda koji je pregledan na glavnoj raspravi, kao i da navedena okolnost proizlazi i iz materijalnih dokaza koji su navedeni u obrazloženju. S druge strane, Prvostepena komisija je navela da apelantica niti jednim dokazom nije uspjela oboriti navedene zaključke. Naime, svjedoci koje je apelantica predložila, odnosno B. A., D. Š., I. S., i M. B., sudije Općinskog suda, kao i E. M., nisu prisustvovali spornom događaju niti navodnom ranijem sukobu apelantice sa D. B., tadašnjom predsjednicom suda, zbog čega se odluka nije mogla zasnivati na njihovim iskazima.

20. Nadalje, komisija je navela da apelantica, ukazujući na probleme u ranijim odnosima s predsjednicom Općinskog suda, nastoji izbjeći disciplinsku odgovornost. Međutim, Prvostepena komisija je navela da ti problemi nisu imali bilo kakav epilog. Također je navedeno da razlozi na koje se apelantica pozivala ne mogu biti argumenti koji bi opravdavali njeno postupanje i ponašanje niti se tim navodima dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje i apelanticina odgovornost za učinjenje disciplinskog prekršaja. Naime, apelantica je kao nositeljica pravosudne funkcije bila dužna iskazati visok stepen odgovornosti prilikom obavljanja svojih svakodnevnih sudijskih dužnosti vodeći računa o tome da se od svakog nosioca pravosudne dužnosti očekuje dolično ponašanje u svakom trenutku. Upravo iz tih razloga, kako je navedeno, nosilac pravosudne dužnosti uvijek treba da bude u mogućnosti da prepozna delikatnu liniju između netaktičnog ponašanja jer je dostojanstveno ponašanje i postupanje sudije u svim prilikama imperativ, kojeg u svakoj prilici svi nosioci pravosudne funkcije moraju biti svjesni.

21. Odlučujući o postojanju umišljaja, Prvostepena komisija je ukazala da je imala u vidu materijalno-krivični institut umišljaja, jer institut umišljaja nije propisan Zakonom o VSTVBiH niti Poslovnikom VSTVBiH. Na osnovu toga, Prvostepena komisija je zaključila da je apelantica u vrijeme kada je učinila opisane radnje bila svjesna da zbog njenog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, te da je pristala na njeno nastupanje (eventualni umišljaj). Komisija je navela da taj oblik krivice, tj. njen psihološki odnos prema izvršenom prekršaju, bez ikakve sumnje proizlazi iz svih provedenih dokaza, a posebno iz iskaza saslušanih svjedoka na glavnoj raspravi. Naime, apelanticino ponašanje predstavlja grubo i svjesno kršenje principa etičkog odnosno moralnog integriteta pozicije sudije te ono šteti ugledu pravosudne dužnosti. Takvo ponašanje, kako je navedeno, predstavlja eklatantan primjer ponašanja i postupanja koje je u svakom slučaju neprimjereno nosiocu pravosudne funkcije, koji svoju dužnost treba obavljati ispoljavajući mudrost, lojalnost, čovječnost, hrabrost, a prije svega ozbiljnost i smotrenost. S obzirom na to, zaključeno je da je apelantica odgovorna za disciplinski prekršaj koji joj je stavljen na teret te da je ostvarila sva bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 22. Zakona o VSTVBiH u vezi s odredbama 4, 4.2. i 4.3 Kodeksa.

22. Naposljetku, komisija je navela da je prilikom izricanja disciplinske mjere imala u vidu odredbu člana 59. Zakona o VSTVBiH i kriterije utvrđene Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima (u daljnjem tekstu: Smjernice). Na osnovu toga je ocijenila olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (koje su detaljnije navedene u obrazloženju), te je zaključila da je izrečena disciplinska mjera smanjenje plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci adekvatna stepenu odgovornosti i posljedicama učinjenog prekršaja i da će se tom mjerom ostvariti svrha i ciljevi disciplinskog sankcioniranja.

23. Odlukom Drugostepene komisije broj 11-07-7-1017/2021 od 23. februara 2021. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i odluka Prvostepene komisije je preinačena u pogledu izrečene disciplinske mjere na način da je apelantici za učinjeni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera – javna opomena (stav I). Također, navedenom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba UDT-a (stav II), te je u preostalom dijelu odbijena apelanticina žalba i potvrđena je odluka Prvostepene komisije (stav III).

24. Drugostepena komisija je navela da je uvidom u zapisnike s ročišta utvrdila da tokom prvostepenog postupka apelantica nije bila onemogućena u iznošenju odbrane, kao ni u postavljanju pitanja svjedocima, osim u slučajevima kada je to zakonom izričito dopušteno. Naime, Prvostepena komisija je odbila izvođenje procesnih radnji koje nisu bile značajne za disciplinski postupak te nije dopustila postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti, zatim pitanja koja su bila nevažna za postupak, kao i pitanja na koja je već bilo dovoljno odgovoreno. Također, Drugostepena komisija je navela da je Prvostepena komisija dala jasno obrazloženje prilikom odlučivanja o apelanticinom prigovoru u vezi s navodnim dostavljanjem videosnimaka u nedostupnom formatu te tvrdnje da UDT nije dokazao da je apelantica ulazila u ured predsjednice suda. Pri tome je Drugostepena komisija navela da je potrebno naglasiti da je apelantica insistirala da napusti ročište prilikom reprodukcije videosnimka i da tokom ročišta nije niti jednom osporila prikaz videosnimka. Osim toga, ocijenjeni su irelevantnim apelanticini navodi da nisu dostavljeni snimci drugih nadzornih kamera. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode kojima se osporava korištenje iskaza svjedoka S. M., Drugostepena komisija je navela da su apelantica i UDT odustali od izvođenja dokaza saslušanjem tog svjedoka uz predloženi zapisnik o izjavi svjedoka, zbog čega je zaključila da je nepotrebno obrazlagati navode žalbe u ovom dijelu.

25. Drugostepena komisija je dalje zaključila da je odluka Prvostepene komisije, u dijelu kojim je apelantica oglašena odgovornom, zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su apelanticine radnje kvalificirane kao disciplinski prekršaj. Činjenice kojima apelantica opravdava svoje ponašanje uz navođenje određenih argumenata su, kako je navedeno, irelevantne s aspekta postojanja disciplinskog prekršaja zbog toga što je apelantica bila dužna iskazati visok stepen odgovornosti prilikom vršenja svojih svakodnevnih sudijskih dužnosti, jer je dostojanstveno ponašanje i postupanje sudije u svim prilikama imperativ kojeg svi nosioci pravosudnih dužnosti moraju biti svjesni.

26. U odnosu na apelanticine navode kojima je osporavala odluku o disciplinskoj mjeri, Drugostepena komisija je navela da je ponovo vrednovala utvrđene okolnosti te da je apelantici izrekla javnu opomenu. Pri tome, ukazano je da je cijenila apelanticinu spremnost na otvorenu i krajnje korektnu saradnju koju je pokazala tokom disciplinskog postupka, apelanticine lične prilike koje se odnose na činjenicu da je porodična žena, supruga i majka, da je kreditno zadužena, te njene zdravstvene prilike u periodu neposredno prije i tokom izvršenja prekršaja. Na kraju, navedeno je da apelantica ranije nije disciplinski odgovarala, da je u svome radu ostvarivala normu iznad predviđene, te da je kroz dosadašnje rezultate rada iskazala visok stepen stručnosti i posvećenosti u obavljanju sudijske funkcije.

27. Odlukom VSTVBiH broj 11-07-7-1017-5/2021 od 25. marta 2021. godine usvojena je žalba UDT-a i odluka Drugostepene komisije je preinačena na način da je apelantici za učinjeni disciplinski prekršaj izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci (stav 1). Također, navedenom odlukom odbijena je apelanticina žalba protiv odluke Drugostepene komisije (stav 2).

28. Visoko sudsko i tužilačko vijeće je navelo da Drugostepena komisija nije pravilno utvrdila sve okolnosti iz čl. 58. i 59. Zakona o VSTVBiH a u vezi sa Smjernicama, te da tim okolnostima nije dala odgovarajući značaj. Ukazano je da u drugostepenoj odluci nisu cijenjene radnje koje su apelantici stavljene na teret i da je pri tome zanemarena primjena principa proporcionalnosti i vrednovanje kako olakšavajućih tako i otežavajućih okolnosti. Navedeno je da takvo apelanticino ponašanje predstavlja povredu osnovnih standarda etičkog ponašanja nosioca pravosudnih dužnosti koji su ozbiljno narušeni, što upućuje na zaključak da je apelantici potrebno izreći strožiju disciplinsku mjeru, kojom će se u potpunosti ostvariti svrha sankcioniranja, a posebno ciljevi specijalne i opće prevencije. Prema tome, VSTVBiH je ocijenio da je mjera smanjenja plaće za iznos od 25% na period od šest mjeseci adekvatna i primjerena prirodi i težini učinjenog disciplinskog prekršaja, njegovim posljedicama, okolnostima izvršenja i utvrđenom stepenu odgovornosti, te da će se tom mjerom ostvariti svrha sankcioniranja, a posebno ciljevi specijalne i opće prevencije.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te član 17. Evropske konvencije.

30. Iz opširnih navoda proizlazi da apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava, odnosno člana 68. Zakona o VSTVBiH kojim su propisana prava stranaka tokom disciplinskog postupka. U tom pogledu apelantica smatra da joj je onemogućeno da na podoban način iznese svoju odbranu zbog toga što joj nisu dostavljeni disciplinska prijava i prilozi i zbog čega se nije mogla očitovati o dostavljenim dokazima. Zatim, navodi da je glavni disciplinski tužilac bio dužan u pisanoj formi obavijestiti predsjednika vijeća o svom mogućem sukobu interesa, jer je on u člancima časopisa „Poslovne etike“ zajedno s apelanticom, kao i predsjednik VSTVBiH, prozivan zbog navodnog apelanticinog nerada u predmetu na koji se odnosila tačka 2. disciplinske tužbe. Zbog toga smatra je donesena odluka o pokretanju postupka i za tačku 1. disciplinske tužbe jer je postojao pritisak na podnošenje disciplinske tužbe. U tom kontekstu, apelantica navodi da nije postavljala zahtjev za izuzeće članova Prvostepene komisije ili UDT-a, ali da su oni bili dužni da se sami izuzmu u situaciji sukoba interesa.

31. Apelantica nadalje smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer je UDT odbijao da dostavi dokaze sve do pripremnog ročišta te da joj je videosnimak dostavljen tek na pripremnom ročištu. Kako apelantica navodi, taj snimak nije mogla pokrenuti čak ni nakon što je Prvostepena komisija naložila UDT-u da apelantici dostavi snimak na dostupnom mediju. Zatim ukazuje da je tokom postupka onemogućena u izvođenju dokaza. U tom pogledu apelantica ističe da joj nije dozvoljeno da postavlja pitanja predsjednici Općinskog suda u Mostaru D. B., kao i drugim svjedocima, s ciljem dokazivanja pravno relevantnih činjenica. To se kako je navedeno, odnosi na postavljanje pitanja zbog čega uz prijavu nisu dostavljeni videosnimci kamera koje direktno snimaju ulazna vrata predsjednice suda, jer je na dostavljenom videosnimku apelantica „vidljiva jedino na sredini hodnika“. Također, apelantica ističe da joj nije bilo dozvoljeno postavljanje pitanja predsjednici suda o njihovom ranijem odnosu, što je bilo nužno i radi utvrđivanja okolnosti prethodnog uznemiravanja apelantice koje je bilo dugotrajno, kao i s ciljem dokazivanja nepostojanja njenog umišljaja. Osim toga, ističe da joj je odbijeno provođenje medicinskog vještačenja na okolnost stepena disciplinske odgovornosti, odnosno stepena tolerancije usljed konstantnih pritisaka.

32. Također, apelantica smatra da u osporenim odlukama nisu objektivizirani činjenični navodi disciplinske tužbe niti su analizirani dokazi koje je ona dostavljala tokom postupka a koji se odnose na način ponašanja predsjednice suda prema njoj. U tom kontekstu, apelantica je na str. 13−24. detaljno analizirala iskaze svjedoka te je istakla da je odluka donesena na osnovu iskaza predsjednice suda i svjedoka S. K., koji su „učesnici sačinjavanja materijalne dokumentacije i prijave“. Osim toga, ističe da je proveden dokaz čitanjem iskaza svjedokinje S. M. iako odredbama ZPP-a nije propisano odstupanje od principa usmenosti na glavnoj raspravi, čime je onemogućena da ispituje tog svjedoka. Apelantica smatra da su čitanjem iskaza svjedoka S. M. koji je dat pred UDT-om povrijeđena njena prava na kontradiktoran postupak. Osim navedenog, osporenim odlukama nije raspravljen institut krivice koji je propisan Krivičnim zakonom Federacije BiH niti su dati razlozi za utvrđivanje ubrojivosti, odnosno apelanticinog eventualnog umišljaja, niti je navedeno kojim je to dokaznim sredstvima utvrđeno. Apelantica je navela da je disciplinska mjera previsoka jer nije u razmjeru s ličnošću apelantice i s olakšavajućim okolnostima, naročito zato što otežavajuće okolnosti nisu utvrđene, niti je prilikom odmjeravanja primijenjen institut ublažavanja kazne. Također, prema apelanticinom mišljenju, takva odluka je suprotna i praksi VSTVBiH koji je „u drugim slučajevima izricao blaže mjere“.

33. Naposljetku, apelantica prigovara zbog produženja roka za vođenje disciplinskog postupka i ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer postupak nije okončan u roku od godinu dana od podnošenja tužbe.

b)Odgovori na apelaciju

34. Visoko sudsko i tužilačko vijeće smatra da su odluke disciplinskih komisija u pogledu disciplinske odgovornosti apelantice, kao i odluka VSTVBiH, kao cjeline detaljno i jasno obrazložene, te da je tim odlukama argumentirano odgovoreno na sve prigovore apelantice koje je ona ponovila i u apelaciji. Stoga smatra da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnom postupanju pri utvrđivanju činjenica i primjeni prava u disciplinskom postupku. U vezi s apelanticinim navodima kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka, VSTVBiH je naveo da je postupak vođen u specifičnim uvjetima uzrokovanim širenjem virusa COVID-19, što se neminovno, uz druge okolnosti poput apelanticinog zdravstvenog stanja i promjena u sastavu disciplinske komisije, odrazilo na dinamiku postupka. Visoko sudsko i tužilačko vijeće također ukazuje da apelantica nije postavila zahtjev za izuzeće disciplinskog tužioca te da apelanticini navodi nisu takvog karaktera da sami po sebi mogu dovesti u pitanje nepristrasnost suda.

35. Drugostepena komisija je navela da apelantici nije bilo onemogućeno iznošenje odbrane, kao ni postavljanje pitanja svjedocima. Ukazala je da je apelantici na ročištu omogućen pregled videosnimka, a da je ona na lično insistiranje napustila ročište prilikom reprodukcije snimka i da niti jednim dokazom nije osporila prikazani videosnimak. Stoga smatra da su tvrdnje o tome da nisu dostavljeni snimci drugih nadzornih kamera bile irelevantne. Također, Drugostepena komisija smatra da nisu osnovani ni apelanticini navodi kojima osporava utvrđeno činjenično stanje, s obzirom na to da dokazi provedeni tokom postupka predstavljaju pouzdan osnov za zaključak da je apelantica počinila radnje koje su joj stavljene na teret. S obzirom na navedeno, Drugostepena komisija smatra da su neosnovani apelanticini navodi da su joj povrijeđena prava na koja se pozvala.

36. Prvostepena komisija je navela da su neosnovani apelanticini navodi da su joj postupanjem Prvostepene komisije povrijeđena prava na koja se pozvala. Ukazala je da je tokom dokaznog postupka strankama omogućeno da iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje navode, kao i da izvedu dokaze u skladu s procesnim pravilima. Pri tome su dati razlozi zbog kojih su iskazi apelanticinih svjedoka ocijenjeni irelevantnim za tu tačku disciplinske tužbe, iz razloga što ti svjedoci nisu bili neposredno prisutni i svjedočili događaju koji se apelantici stavljao na teret. Također, Prvostepena komisija je ukazala da je u prvostepenoj odluci dato jasno obrazloženje u vezi s otvaranjem i uvidom u videosnimak sa sigurnosne kamere.

37. Ured disciplinskog tužioca je naveo da su osporene odluke u pogledu apelanticine disciplinske odgovornosti i izrečene mjere detaljno i jasno obrazložene, te da je u tim odlukama argumentirano odgovoreno na sve prigovore apelantice koje je ponovila i u apelaciji. Data obrazloženja u potpunosti opovrgavaju apelanticine navode o proizvoljnom postupanju pri utvrđivanju činjenica i primjeni prava. U vezi s dužinom trajanja postupka, UDT ističe da je postupak pravomoćno okončan u roku od jedne godine i tri mjeseca, pri čemu je tokom postupka bila donesena odluka VSTVBiH kojom je produžen rok za okončanje disciplinskog postupka, između ostalog i zbog pandemije virusa COVID-19. S obzirom na to, smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na suđenje u razumnom roku.

38. Apelantica je u detaljnom izjašnjenju na odgovore na apelaciju u suštini ponovila svoje tvrdnje iz apelacije te je istakla da u cijelosti ostaje kod tih navoda.

V.Relevantni propisi

39. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE VI – DISCIPLINSKA ODGOVORNOST SUDIJA I TUŽILACA

Član 54.

Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.

Član 56. tačka 22.

Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:

22. ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske dužnosti; ili Član 58. st. (1) tačka (c) Vrste disciplinskih mjera (1) Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

(c) smanjenje plaće za iznos do 50 posto, na period do jedne godine;

Član 59. stav (1) Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:

(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice;

(b) stepen odgovornosti;

(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;

(d) ) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.

Član 67.

Pokretanje disciplinskog postupka i podnošenje tužbe (1) Ured disciplinskog tužioca pokreće disciplinski postupak pred Prvostepenom disciplinskom komisijom podnošenjem tužbe, ako smatra da je sudija ili tužilac učinio povredu dužnosti.

(2) Tužba sadrži navodne disciplinske prekršaje i mora ispunjavati uslove predviđene Poslovnikom koji uređuje disciplinski postupak.

Član 68. stav (1) tač. a) i b) Prava stranaka tokom disciplinskog postupka Disciplinski postupak vodi se na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima sljedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće:

(a) pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pisanoj formi ili usmeno na zapisnik;

(b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kada je, po mišljenju komisije, to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvo javnosti bilo na štetu interesa pravde;

Član 73.

Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim.

40. Kodeks sudijske etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 24/15, 94/18 i 79/21) u relevantnom dijelu glasi

4. INTEGRITET I ODGOVARAJUĆE PONAŠANJE

Sudija se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.

Primjena:

[...] 4.2. Sudija se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.

4.3. Sudija, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet sudijskog položaja, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.

[...]

41. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21, 1/22 i 26/23). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18 i 64/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak B. Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti Član 79.

(Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku) U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.

42. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 81. st. (1) i (2).

(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.

(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 107.

(1) Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.

(2) Sud neće dopustiti postavljanje pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti.

(3) Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

(4) Na zahtjev stranke, u zapisnik će se unijeti pitanja koja sud nije dopustio. (5) Sud neće dopustiti vrijeđanje i uznemiravanje stranaka, svjedoka i vještaka za vrijeme ispitivanja.

VI.Dopustivost i meritum

43. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

44. Apelantica smatra da joj je u disciplinskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, te član 17. Evropske konvencije.

1. Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

47. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja su odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelantice koja je obavljala dužnost sutkinje Općinskog suda. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti standarde pravičnog suđenja koji se odnose na krivični postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelanti u ovakvim slučajevima uživaju garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-147/09 od 23. marta 2012. godine, tačka 59. s daljnjim referencama, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/12), a sa takvom praksom je nastavio i u kasnijim predmetima (vidi npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2443/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 41. s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga će i u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati apelaciju u svjetlu zaštite apelanticinih „građanskih prava“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Iz sadržaja apelacijskih navoda proizlazi da apelantica smatra da su u okolnostima njenog slučaja prekršeni brojni aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Nepristrasnost

49. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Ramos Nunes de Carvalho e Sá protiv Portugala, presuda od 6. novembra 2018. godine, predstavka broj 55391/13 i druge, tačka 145, i Ustavni sud, Odluka broj AP-1785/06 od 30. marta 2006. godine, tač. 48−54). Što se tiče subjektivnog testa, lična nepristrasnost sudije se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Šekerija protiv Hrvatske, presuda od 5. novembra 2011. godine, predstavka broj 3021/14, tačka 135). U odnosu na objektivnu nepristrasnost, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost.

50. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u postupku pred disciplinskim komisijama ukazivala na postojanje bilo čije nepristrasnosti. Također, apelantica u apelaciji nije dovela u pitanje bilo čiju subjektivnu nepristrasnost, dok je u odnosu na objektivnu nepristrasnost navela stav da je zbog medijskih natpisa u kojima je bio naveden njen slučaj postojao pritisak na podnošenje disciplinske tužbe na UDT i članove vijeća (vidi tačku 30. ove odluke). Međutim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da izvještavanje medija o navodnim disciplinskim prekršajima sudija predstavlja okolnosti koje bi eventualno mogle voditi potrebi da se pitanje nepristrasnosti nadležnih tijela VSTVBiH u konkretnom slučaju ispita detaljnije. Stoga, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i standarda koji su navedeni, te da su zbog toga neosnovani.

b)Princip ravnopravnosti strana u postupku

51. Apelantica dalje ukazuje da joj nije dostavljen videosnimak koji bi mogla pregledati i da se nije mogla izjasniti na taj dokaz. Također ukazuje da je odbijen njen prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja, te da joj je uskraćeno pravo da postavlja pitanja tokom postupka. Ustavni sud smatra da apelantica, s obzirom na to da se disciplinski postupak, u smislu navedenog stava, odnosi na „građanska prava“, ovim navodima zapravo pokreće pitanje poštovanja principa ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije

52. Ustavni sud podsjeća da iako ne postoji iscrpna definicija minimalnih zahtjeva u pogledu „ravnopravnosti strana”, moraju postojati odgovarajuće procesne garancije koje su primjerene prirodi predmeta, i to takve da odgovaraju onome što sam predmet znači za stranke u sporu. To obuhvata sljedeće mogućnosti: a) da se podnesu dokazi, b) da se ospore dokazi suprotne strane i c) da se predoči materijal o pitanjima koja su ključna. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud naveo da, kada je riječ o disciplinskom postupku protiv sudije, ravnopravnost stranaka podrazumijeva da sudija o čijoj se dužnosti radi mora dobiti razumnu priliku da izloži svoje argumente – uključujući i svoje dokaze – pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljan položaj vis-à-vis vlasti koje su protiv sudije pokrenule taj postupak. Nacionalnim je vlastima ostavljeno da u svakom pojedinačnom predmetu osiguraju da zahtjevi poštenog suđenja budu zadovoljeni (vidi Evropski sud, Olujić protiv Hrvatske, presuda od 5. februara 2009. godine, predstavka broj 22330/05, tačka 78).

53. Dovodeći navedeno u kontekst apelanticinih navoda da nije mogla pregledati dostavljeni snimak nadzorne kamere i da ga nije mogla osporavati, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spisa, odnosno iz obrazloženja osporenih odluka i odgovora na apelaciju, proizlazi da je taj dokaz zajedno s drugim dokazima apelantici dostavljen na pripremnom ročištu. Nakon što je apelantica tvrdila da nije mogla pokrenuti dostavljeni videosnimak te dostavila dokaz o tome, Prvostepena komisija je naložila UDT-u da apelantici ponovo dostavi snimak, što je i učinjeno. Međutim, apelantica je i dalje tvrdila, a to ponavlja i u apelaciji, da taj snimak nije mogla pokrenuti. Ustavni sud dalje uočava da iz stanja u spisu proizlazi da je Prvostepena komisija odlučila provesti dokaz na ročištu od 16. oktobra 2020. godine (vidi tač. 18. i 24. ove odluke) i da je tom prilikom prisustvovao njen punomoćnik, ali da apelantica nije htjela prisustvovati provođenju toga dokaza. Nakon pregledavanja snimka Prvostepena komisija je ostavila mogućnost da apelantica svoje eventualne primjedbe i komentare iznese na jednom od narednih ročišta za glavnu raspravu. Prema tome, imajući u vidu da iz stanja u spisu proizlazi da je apelantica upoznata sa sadržajem videosnimka, kao i da je iznosila komentare koji se odnose na njegov sadržaj u smislu dijela hodnika kojeg je taj snimak pokrivao, Ustavni sud nije mogao zaključiti da apelantica nije imala razumnu priliku da izloži svoje argumente u vezi sa spornim snimkom odnosno da pruži protivdokaze, niti da je takvo postupanje stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelanticini navodi da je došlo do povrede njene ravnopravnosti u disciplinskom postupku.

54. Ustavni sud dalje naglašava da činjenica da u konkretnom slučaju Prvostepena komisija na pripremnom ročištu nije prihvatila apelanticin prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja i da je odbila postavljanje pitanja svjedocima sama po sebi ne znači da apelantica nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća domaći sud uživa određenu slobodu procjene kada odabire argumente u konkretnom predmetu i kada dopušta dokaze u prilog tvrdnji stranaka, pri čemu su sudovi dužni opravdati te aktivnosti navođenjem razloga za svoje odluke (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155). Navedena ovlaštenja disciplinske komisije proizlaze iz odredbi člana 81. st. (1) i (2) i člana 107. st. (1) do (3) ZPP-a, koje se na osnovu člana 79. Poslovnika VSTVBiH supsidijarno primjenjuju u disciplinskom postupku. Naime, iz tih odredbi proizlaze ovlaštenja disciplinske komisije da ne dopusti provođenje procesnih radnji koje nisu značajne za postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su navedeni dokazi trebali potkrijepiti apelanticin stav o nepostojanju disciplinske odgovornosti zbog ponašanja predsjednice suda prema apelantici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je dokazni prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja odbijen zbog toga što je utvrđeno da postoji obimna medicinska dokumentacija koja će kao apelanticin dokaz biti provedena u postupku i koja daje dovoljno dokaza za ocjenu apelanticinog zdravstvenog stanja. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su o ranijem odnosu apelantice i predsjednice suda provedeni dokazi saslušavanjem svjedoka. Pri tome su disciplinske komisije u obrazloženjima navele jasne razloge zbog čega se ti dokazi ne mogu smatrati relevantnim sa aspekta disciplinske odgovornosti apelantice kao nositeljice pravosudne dužnosti, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da je provođenje tih dokaza bilo relevantno za apelanticin predmet i da bi moglo doprinijeti ciljevima njene odbrane, te da su redovni sudovi odbijanjem provođenja tih dokaza i postavljanja pitanja povrijedili njeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da joj je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

56. Apelantica dalje tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo i da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje.

57. Razmatrajući apelanticine navode kojima ukazuje da joj je zbog nedostavljanja disciplinskih prijava i priloga onemogućeno da na podoban način iznese svoju odbranu i da se očituje o dokazima, Ustavni sud zapaža da se disciplinski postupak protiv apelantice nije vodio po pravilima krivičnog, već po pravilima parničnog postupka, budući da je to eksplicitno propisano Poslovnikom VSTVBiH. Naime, Ustavni sud zapaža da se, prema Poslovniku VSTVBiH, na disciplinske postupke „shodno primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja“. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je u članu 68. stav 1. tačka a) Zakona o VSTVBiH propisano da sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima pravo da na propisan način bude upoznat s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu proizlazi da su apelantici, kako je to i propisano odredbama ZPP-a, na pripremnom ročištu dostavljeni dokazi UDT-a, zbog čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da apelantica na propisan način nije bila upoznata s navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanticine tvrdnje da joj je trebala biti dostavljena disciplinska prijava i dokazi koji su uz nju dostavljeni nemaju uporište u odredbama Zakona o VSTVBiH niti u odredbama člana 6. Evropske konvencije, zbog čega su ti navodi neosnovani.

58. Razmatrajući apelanticine navode proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

59. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije u osporenim odlukama dale jasna i detaljna obrazloženja, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava i zaključka da je apelantica, na način preciziran u izreci prvostepene odluke, počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 22. Zakona o VSTVBiH. Ustavni sud zapaža da je eksplicitno obrazloženo na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila sporni prekršaj, a data obrazloženja ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju disciplinskih komisija. Ovo se posebno odnosi na apelanticine tvrdnje kojima daje vlastitu pojedinačnu ocjenu tih dokaza, odnosno sadržaja videosnimka, iskaza predsjednice suda D. B. i asistentice S. K., te pročitanog iskaza S. M. i donosi zaključak da se na osnovu tih dokaza nije moglo utvrditi činjenično stanje. Pri tome, kada je riječ o apelanticinim navodima o povredi principa neposrednosti u izvođenju dokaza prilikom čitanja iskaza S. M., Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama obrazloženo da je uz saglasan prijedlog stranaka izvršen uvid, odnosno da je pročitana njena izjava koja je kao dokaz priložena uz disciplinsku tužbu. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije jasno navele zbog čega nisu smatrale relevantnim iskaze svjedoka koje je apelantica predložila na okolnosti apelanticinog ranijeg odnosa s predsjednicom suda i zašto ne dovode u pitanje zaključak da je apelantica počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 22. Zakona o VSTVBiH s eventualnim umišljajem. Konačno, Ustavni sud zapaža da je VSTVBiH, u smislu člana 60. stav 6. Zakona o VSTVBiH, odluku Drugostepene komisije ispitivalo samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, te da je u obrazloženju svoje odluke također dalo detaljne razloge.

60. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su disciplinske komisije i VSTVBiH u osporenim odlukama dali dovoljnu i jasnu ocjenu provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da su o svim ključnim pitanjima dali odgovarajuće obrazloženje. Zbog toga se ne može reći da u osporenim odlukama ima bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu ocjene dokaza tako i u pogledu primjene procesnog ili materijalnog prava. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelantica nijednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju niti je dokazala da je postupak na bilo koji način proveden na njenu štetu.

61. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d)U odnosu na dužinu trajanja postupka

62. U vezi s navodima o neopravdano dugom trajanju disciplinskog postupka, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

63. U konkretnom slučaju radilo se o disciplinskom postupku protiv apelantice zbog dva disciplinska prekršaja koja su joj bila stavljena na teret. S obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je riječ o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koje je trebalo riješiti. Također, Ustavni sud zapaža da je riječ o postupku koji je od velikog značaja za apelanticu, tj. o postupku koji ima sve karakteristike hitnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4086/17 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

64. Analizirajući dužinu postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je Prvostepena komisija, nakon podnošenja disciplinske tužbe 19. decembra 2020. godine kontinuirano i u razumnim rokovima nastojala preduzimati procesne radnje te je zakazivala pripremna ročišta. Međutim, Ustavni sud zapaža da su navedena ročišta odgađana zbog nemogućnosti pristupa ili bolesti članova disciplinske komisije, te zbog nemogućnosti pristupa apelantice. Također, iz stanja u spisu proizlazi da je zbog prestanka mandata članu vijeća došlo do promjene u sastavu disciplinske komisije, te da je došlo do produženja roka za okončanje predmetnog disciplinskog postupka, u skladu sa članom 73. Zakona o VSTVBiH. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su postojale objektivne okolnosti zbog kojih je postupak pred Prvostepenom komisijom trajao približno 11 mjeseci. Također, Ustavni sud zapaža da su Drugostepena komisija i VSTVBiH odluke iz svoje nadležnosti donijeli u primjerenim rokovima (Drugostepena komisija 23. februara 2021. godine, a VSTVBiH 25. marta 2021. godine). Prema tome, imajući u vidu da je cjelokupan postupak pred disciplinskim tijelima (tri instance) okončan u roku od jedne godine i tri mjeseca, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

65. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Ostali navodi

66. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

67. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz prakse Evropskog suda proizlazi da se principi koji se odnose na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju trebaju tumačiti na jednak način (vidi Evropski sud, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, predstavke br. 27996/06 i 34836/06, tačka 55). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničeg što bi ukazivalo da je apelantica diskriminirana u vezi s uživanjem bilo kojeg „prava koje zakon predviđa“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o kršenju opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

68. Naposljetku, Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala na kršenje člana 17. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba ne uspostavlja neka posebna individualna prava na koje bi se apelanti mogli pozivati (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ove navode neće ni ispitivati.

VII.Zaključak

69. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da ništa ne ukazuje da je u disciplinskom postupku prekršen princip ravnopravnosti stranaka na apelanticinu štetu ili da je povrijeđen princip nepristrasnosti članova disciplinskih komisija ili UST-a. Osim toga, disciplinska tijela su u osporenim odlukama dala dovoljnu i jasnu ocjenu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, primjene materijalnog prava i zaključka o apelanticinoj disciplinskoj odgovornosti, te su o svim ključnim pitanjima dala jasna i detaljna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na suđenje u razumnom roku kada su postojale objektivne okolnosti zbog kojih je disciplinski postupak na tri instance ukupno trajao godinu i tri mjeseca, pri čemu nema elemenata koji ukazuju da su disciplinska tijela bezrazložno odugovlačila disciplinski postupak.

70. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije i prava koje zakon predviđa, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata.

71. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

72. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1943/21 (N.R.) | Sudska praksa | Aktio