Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1949/21 (Univerzitet u Sarajevu)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1949/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1949/21, rješavajući apelaciju Univerziteta u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Univerziteta u Sarajevu podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 751253 21 Pžp od 10. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Univerzitet u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Smajkan, advokat iz Ilidže, podnio je 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 751253 21 Pžp od 10. maja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 751253 19 Pr od 10. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda te Kantonalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) 8. aprila 2022. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 22. aprila 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Općinskog suda od 10. decembra 2020. godine apelant je proglašen odgovornim zbog toga što je inspekcijskim nadzorom utvrđeno i zapisnikom konstatirano da prije donošenja odluke rektora kojom se poništava odluka nastavnostručnog vijeća Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: UNSA) o imenovanju vršioca dužnosti dekana Medicinskog fakulteta nije u pisanoj formi izdato stručno mišljenje generalnog sekretara Univerziteta u Sarajevu o zakonskoj usklađenosti odluke rektora UNSA-e. Opisanim postupanjem apelant je počinio prekršaj iz člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju, zbog čega mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 6.000,00 KM.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu koji je izdala Uprava. U dokaznom postupku sud je izveo sve materijalne dokaze koje su predložili predstavnik ovlaštenog organa i apelant, te je proveo dokaz saslušanjem svjedoka optužbe – kantonalnog inspektora za visoko obrazovanje. Sud je dalje naveo da među strankama nije bilo sporno da generalni sekretar UNSA-e nije dao pisano stručno mišljenje prije donošenja odluke od 28. decembra 2018. godine. Sporno je bilo da li je postojala zakonska obaveza pribavljanja pisanog mišljenja generalnog sekretara UNSA-e prije donošenja te odluke.

6. Sud je poklonio vjeru iskazu saslušanog svjedoka – kantonalnog inspektora za visoko obrazovanje. Cijeneći taj iskaz, sud je imao u vidu da je svjedok ovlašteno službeno lice, koje je kritične prilike postupalo u okviru zakonskih ovlaštenja vršeći inspekcijski nadzor i neposrednim opažanjem uočilo apelantovu prekršajnu radnju. Sud je ocijenio da je on pred sudom na jasan i uvjerljiv način opisao šta je neposrednim opažanjem uočio prilikom kontrole. Pri tome je istaknuto da su navodi tog svjedoka potvrđeni materijalnim dokazom – zapisnikom o inspekcijskom nadzoru od 28. januara 2019. godine. Apelantove prigovore na iskaz svjedoka sud je ocijenio neosnovanim budući da nisu dokazani niti jednim dokazom ili tvrdnjom koja je data tokom pretresa.

7. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da, na osnovu člana 131. Zakona o visokom obrazovanju, rektoru kao zakonskom zastupniku i odgovornom licu u apelantu pripada posebna nadležnost za donošenje oduka bez prethodno pribavljenog pisanog mišljenja apelantovog generalnog sekretara, sud je ukazao da navedena tvrdnja ne proizlazi iz te zakonske odredbe. Naime, u navedenim odredbama zaista postoji obaveza postupanja rektora kao zakonskog zastupnika i odgovornog lica da postupa u situacijama bitnim za rad i poslovanje visokoškolske ustanove i organizacionih jedinica i njihovih tijela i organa. Međutim, sud je smatrao da pri svakom takvom postupanju treba biti pribavljeno pisano mišljenje generalnog sekretara o usklađenosti tog postupanja i djelovanja, kako je to propisano odredbom člana 131. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju. Sud je istakao da se odredbe čl. 131. i 126. Zakona o visokom obrazovanju ne mogu posmatrati odvojeno, nego upravo suprotno – treba ih posmatrati povezano budući da se njihovim dosljednim čitanjem i primjenom olakšava rad visokoškolske ustanove, organizacionih jedinica i njihovih tijela i osigurava da ne dođe do povrede zakonskih odredbi. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da odredba člana 173. stav 1. tačka n) Zakona o visokom obrazovanju ne predviđa prekršajnu sankciju za nepribavljanje nego za neprilaganje pisanog mišljenja uz odluku, sud je ukazao da postoji apelantova prekršajna odgovornost, nezavisno od toga radi li se o pribavljanju ili prilaganju mišljenja, budući da samo propuštanje pribavljanja mišljenja predstavlja prekršaj.

8. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da je u osporenom rješenju došlo do bitne povrede postupka na način da je apelant, suprotno članu 4. Zakona o prekršajima, kažnjen za radnju koja ne predstavlja prekršaj. Obrazlažući svoj stav, sud je ukazao da se odredbe člana 126. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju odnose na obavezu generalnog sekretara da u pisanoj formi da stručno mišljenje u odnosu na zakonsku usklađenost kako općih tako i pojedinačnih akata. Osim toga, ukazano je da je odredbom člana 173. stav 1. tačka n) Zakona o visokom obrazovanju jasno propisano da će se novčanom kaznom kazniti za prekršaj visokoškolska ustanova/organizaciona jedinica ukoliko ne priloži mišljenje generalnog sekretara. Imajući u navedene odredbe, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant neosnovano donio odluku kojom se poništava odluka Medicinskog fakulteta jer prethodno nije u pisanoj formi dato stručno mišljenje generalnog sekretara o zakonskoj usklađenosti te odluke.

9. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud počinio povredu odredbe člana 74. stav 4. Zakona o prekršajima jer obrazloženje rješenja ne sadrži propis kojim je propisan prekršaj. Ukazano je da je u prvostepenom rješenju jasno navedeno da je radnjama opisanim u dispozitivu apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 126. Zakona o visokom obrazovanju.

10. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore o povredi odredbi člana 6. Zakona o visokom obrazovanju kojim je ukazivao da postoje okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost za prekršaj. Apelant je, naime, tvrdio da se prema odredbi člana 202. Zakona o upravnom postupku, čak i kada je zakonom propisano da se rješenje donosi uz saglasnost, mišljenje ili potvrdu drugog organa, smatra da je saglasnost ili mišljenje dato ako se drugi organ ne izjasni u ostavljenom roku. U konkretnom slučaju se, kako je tvrdio apelant, radilo o mišljenju zaposlenika, čija je osnovna dužnost da pomaže rektoru u radu, kao i da za zakonitost upravnog akta isključivo odgovara rektor, a ne generalni sekretar, nezavisno od toga kakvo je mišljenje dao ili ga uopće nije dao. Kantonalni sud je ukazao da ti prigovori nisu prihvaćeni prvenstveno zato što se u konkretnom slučaju ne radi o mišljenju ili saglasnosti drugog organa. Osim toga, ukazano je da se u tom postupku ne primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku budući da apelantovo postupanje ima sva obilježja prekršaja propisanog u članu 126. Zakona o visokom obrazovanju.

11. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da su povrijeđene odredbe člana 19. i člana 77. stav 4. Zakona o prekršajima, odnosno njegove tvrdnje da ga je prvostepeni sud mogao osloboditi kazne jer prekršajem nisu nastale teže posljedice, niti su one mogle nastati budući da mišljenje generalnog sekretara nije obavezujuće i nema utjecaja na zakonitost akta uz koji se prilaže. U vezi s tim, sud je istakao da odredba člana 77. stav 4. Zakona o prekršajima nije imperativne prirode nego predstavlja mogućnost suda da postupi u skladu s tom odredbom. Ukazano je da je prvostepeni sud kaznu odmjerio na osnovu člana 22. stav 3. Zakona o prekršajima, uzimajući u obzir težinu počinjenog prekršaja, njegove posljedice, apelantov stepen odgovornosti, kao i činjenicu da je prema Registru izrečenih kazni apelant i ranije kažnjavan za prekršaje iz oblasti Zakona o visokom obrazovanju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta da se apelant oslobodi kazne.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je uskraćen za pravično suđenje jer pobijana rješenja ne sadrže odgovarajuća obrazloženja. Nadalje, apelant tvrdi da su prilikom donošenja pobijanih rješenja pogrešno primijenjeni procesni i materijalni propisi jer nisu primijenjene odredbe člana 2. stav 3. i člana 4. Zakona o prekršajima. Također, tvrdi da su pogrešno primijenjene odredbe člana 126. u vezi sa članom 173. stav 1. Zakona o visokom obrazovanju jer ovlaštena lica u apelantu nisu počinila radnje koje predstavljaju prekršaj iz člana 126. tog zakona. Apelant navodi da postupanje njegovog odgovornog lica, koje je na osnovu člana 137. Zakona o visokom obrazovanju donijelo odluku o poništenju odluke organizacione jedinice, nije ni u kakvoj vezi s postupanjem propisanim, odnosno povezanim s „koordinacijom procesa [apelantove] funkcionalne integracije“ u smislu člana 126. Zakona o visokom obrazovanju.

13. Apelant također ponavlja da u konkretnom slučaju nije postojala potreba za izjašnjavanjem apelantovog nadležnog tijela u skladu sa članom 126. Zakona o visokom obrazovanju, nego da se radilo o postupanju rektora kao apelantovog odgovornog lica u granicama nadležnosti propisanih članom 131. Zakona o visokom obrazovanju. Apelant je naveo da, osim što je odredbama člana 131. stav 7. Zakona o visokom obrazovanju propisana obligatorna obaveza rektora da poništi nezakoniti akt organizacione jedinice, nije propisana druga obaveza u vezi s donošenjem odluke, pa ni obaveza pribavljanja mišljenja generalnog sekretara. Apelant ukazuje da odredba člana 131. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju obavezuje generalnog sekretara da pomaže rektoru u radu tako što daje prethodno mišljenje u pisanoj formi o zakonitosti prijedloga akata visokoškolske ustanove, ali da propuštanje davanja prethodnog mišljenja nije određeno kao prekršaj. S obzirom na to, apelant smatra da je kažnjen zato što je rektor donio odluku koju je bio obavezan donijeti samo zato što mu u donošenju te odluke nije pomagao sekretar. Budući da postupanje ili propuštanje postupanja sekretara iz člana 131. st. 4. i 7. Zakona o visokom obrazovanju nije određeno kao prekršaj, apelant ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili materijalno pravo tako što su propust sekretara iz člana 131. stav 4. Zakona o visokom obrazovanju kvalificirali kao prekršaj iz člana 126. Zakona o visokom obrazovanju koji on nije počinio. Osim toga, apelant je, pozivajući se na odredbu člana 2. stav 3. Zakona o prekršajima, istakao da, čak i da su radnje rektora i generalnog sekretara određene kao prekršaj, on ne bi postojao jer ne postoji njihovo protivpravno djelovanje i ne može im se staviti na teret krivica budući da tokom postupka nije „utvrđena njihova krivica“ za radnju koja bi mogla imati karakter prekršaja. U vezi s tim, apelant je naveo da okrivljeni ima pravo na potpuno i pravilno obrazloženu sudsku, što znači da „odluka suda treba pokazati identičnost s voljom sadržanom u pravnoj normi, što u konkretnom predmetu nije slučaj“.b)Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu osnovani apelantovi prigovori izneseni u apelaciji, te da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

15. Prvostepeni sud je naveo da je donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje o apelantovom prekršaju, uz poštovanje garancija iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

16. Uprava je opisala tok postupka ukazavši da nisu osnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Definicija prekršaja (1)Prekršaj predstavlja kršenje propisa, javnog poretka ili drugih društvenih vrijednosti koje nisu zaštićene krivičnim zakonima i drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela, kao i kršenje drugih propisa kojima su određena obilježja prekršaja i za koje su propisane sankcije. (2)Odgovornost za prekršaj pretpostavlja izvršenu ili propuštenu protivpravnu skrivljenu radnju koja je propisom nadležnog organa određena kao prekršaj. (3)Nema prekršaja ukoliko je isključena protivpravnost ili krivica iako postoje sva bitna obilježja prekršaja. […]

Član 4.

Prava osoba okrivljenih za prekršaje

Niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti se prema njemu mogu primijeniti prekršajne sankcije ako radnja koja mu se stavlja na teret prije nego što je bila izvršena nije bila zakonom, ili na zakonu osnovanom propisu određena kao prekršaj i za koju zakonom ili drugom na zakonu osnovanom propisu nije propisana vrsta i visina sankcije za učinitelja.

Član 19.

Odmjeravanje kazni

Ako se prilikom odmjeravanja kazne utvrdi da prekršajem nisu prouzrokovane teže posljedice, a postoje olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja, propisana kazna može se ublažiti tako što će se izreći kazna ispod najmanje mjere kazne propisane za taj prekršaj, ali ne ispod najmanje zakonske mjere te vrste kazne.

Član 74. st. 3. i 4.

Rješenje o prekršaju

Rješenje o prekršaju sadržavat će sljedeće podatke:

3)prekršaj koji je počinio okrivljeni, naziv i član zakona, ili drugog propisa koji propisuje prekršaj;

4)kratku ocjenu činjeničnog stanja i navođenje propisa kojim je propisan prekršaj;

18. Zakon o visokom obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6. (Supsidijarna primjena propisa)

Na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuje se Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini i drugi propisi koji uređuju predmetnu oblast odnosno predmetno pitanje.

Član 126. (Koordinacija procesa) (1) U cilju unapređenja i postizanja većeg stepena funkcionalne integracije i ostvarivanja jedinstva procesa u okviru visoko-školske ustanove, generalni sekretar visokoškolske ustanove je obavezan usklađivati i koordinirati rad sekretara te stručnih službi organizacionih jedinica, a izabrani prorektori su obavezni koordinirati i usklađivati rad prodekana svih organizacionih jedinica u oblasti za koju su birani. (2) Prije donošenja odnosno usvajanja općih i pojedinačnih akata od strane tijela visokoškolske ustanove/organizacione jedinice generalni sekretar visokoškolske ustanove odnosno sekretari organizacionih jedinica su obavezni u pisanoj formi dati stručno mišljenje u odnosu na njihovu zakonsku usklađenost. Mišljenje generalnog sekretara i sekretara organizacione jedinice rukovodilac visokoškolske ustanove/organizacione jedinice obavezno prilaže uz prijedlog akta o kojem se izjašnjava nadležno tijelo visokoškolske ustanove/ organizacione jedinice. (3) Prava i obaveze prorektora, generalnog sekretara, sekretara pravnih službi te stručnih službi u sastavu organizacionih jedinica će se preciznije urediti statutom visokoškolske ustanove i pravilnikom o radu visokoškolske ustanove odnosno rektorata i organizacionih jedinica.

Član 131. st. 4. i 7. (Prava i obaveze rukovodioca visokoškolske ustanove) (4) Rukovodiocu visokoškolske ustanove kao univerziteta u radu pomažu prorektori, generalni sekretar koji daje prethodno mišljenje u pisanoj formi o zakonitosti prijedloga akata visokoškolske ustanove, i druga tijela utvrđena zakonom i statutom. (7) Rukovodilac visokoškolske ustanove je obavezan poništiti, staviti van snage, odnosno obustaviti od izvršenja odluku rukovodioca organizacione jedinice ili nekog drugog tijela organizacione jedince, ako je protivna zakonu, podzakonskim i provedbenim aktima i statutu visokoškolske ustanove, i o tome obavijestiti u roku od sedam dana od dana donošenja odluke senat odnosno upravni odbor u skladu sa njihovim nadležnostima, kao i organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitošću rada visokoškolske ustanove.

Član 173. stav 1. točka n) (Kazne za prekršaje) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM kaznit će se visokoškolska ustanova/organizaciona jedinica ako:

n) ukoliko ne priloži mišljenje generalnog sekretara odnosno sekretara uz prijedlog akta o kojem se izjašnjava nadležno tijelo visokoškolske ustanove/organizacione jedinice u skladu sa članom 126. ovog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

23. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. S obzirom na apelantov pravni status, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom odlučivanja o apelacijama nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi Evropski sud, Milojević i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2016. godine, predstavke br. 43519/07, 43524/07 i 45247/07, tačka 83, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Dovodeći navedene standarde u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi detaljno obrazložili primjenu relevantnih odredbi Zakona o visokom obrazovanju na konkretan predmet u situaciji kada je, nakon provedenog postupka, nesumnjivo utvrđeno da je odluka donesena bez prethodno pribavljenog pisanog mišljenja apelantovog generalnog sekretara (vidi tačku 7. ove odluke). Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ti zaključci proizvoljni ili „očigledno nerazumni“. Osim toga, imajući u vidu da su redovni sudovi o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

27. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

28. Apelant je u tekstu apelacije naveo da smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim tog navoda, nije naveo dodatne argumente, niti ponudio dokaze kojim bi potkrijepio te svoje navode, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće detaljnije baviti.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud uz pravilnu primjenu prava, ne zloupotrebljavajući postupak na apelantovu štetu, dao obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama, te nema ničega što bi ukazalo na povredu apelantovog prava na obrazloženu odluku, niti bilo šta upućuje da je tokom cjelokupnog postupka protiv apelanta povrijeđeno načelo pravičnosti postupka.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1949/21 (Univerzitet u Sarajevu) | Sudska praksa | Aktio