Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-579/23 (B.C.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Sloboda kretanja
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Legitiman cilj
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-579/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-579/23, rješavajući apelaciju B. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. C. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041177 23 Kv 33 od 11. januara 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B. C. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 041177 23 Kv 33 od 11. januara 2023. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Adna Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 041177 23 Kv 33 od 11. januara 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 24. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 13. marta 2023. godine dostavljeni apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Apelantova punomoćnica je izjašnjenje dostavila 14. marta 2023. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Rješenjem Suda BiH od 18. novembra 2021. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

5. Rješenjem Suda BiH od 10. februara 2022. godine apelantu je ukinuta mjera pritvora i određene mjere zabrane, i to zabrana napuštanja boravišta iz člana 126 stav 1. ZKPBiH i provjera mjere zabrane napuštanja boravišta u smislu člana 126.f. stav 1. ZKPBiH.

6. Rješenjem Suda BiH od 15. juna 2022. godine apelantu je ublažena mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH tako što mu je kretanje ograničeno na područje grada Banja Luka. Istovremeno, sud je ukinuo obavezu Policijske uprave Banja Luka (u daljnjem tekstu: PU) da nasumično provjerava apelantov boravak na adresi prebivališta i istovremeno je odredio mjeru zabrane obaveznog povremenog javljanja nadležnom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH tako što je apelant obavezan da se jednom tjedno, svakog ponedjeljka u periodu od 08.00 do 10.00 sati, javlja u PU.

7. Rješenjem Suda BiH od 19. oktobra 2022. godine apelantu je ublažena mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH tako što je apelantu kretanje ograničeno na područje entiteta Republika Srpska. Istim je rješenjem utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere zabrane obaveznog povremenog javljanja nadležnom organu. Osporena rješenja

8. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041177 22 Km 87 od 23. decembra 2022. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjera zabrane napuštanja boravišta i obaveznog povremenog javljanja nadležnom državnom organu.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da su, povodom redovne kontrole opravdanosti izrečenih mjera, apelant i Tužiteljstvo BiH sudu dostavili izjašnjenja u pogledu tih mjera. Tužiteljstvo BiH je navelo da provodi istražne radnje u tom predmetu, i to saslušanje svjedoka i otkrivanje novih osumnjičenih – članova organizirane grupe, te njihovo lišavanje slobode. Osim toga, Tužiteljstvo BiH je istaklo da planira donošenje tužiteljske odluke, pa da je zbog tih razloga potrebno da se do tada izrečene mjere zabrane održe na snazi i ne ublažavaju, s ciljem osiguranja apelantovog prisustva u daljnjem tijeku postupka. Apelant je u izjašnjenju na prijedlog o produženju mjera zabrane predložio da sud ublaži mjeru zabrane napuštanja boravišta na način da mu omogući kretanje na području BiH, uz obavezu javljanja nadležnom policijskom organu jednom mjesečno u periodu koji sud odredi. Apelant je istakao da mu je sud dozvolio napuštanje teritorija BiH radi službenog puta, da se vratio čak i prije isteka roka i da je vratio putnu ispravu. Smatra da to potvrđuje njegove navode da nema namjeru ometati tijek krivičnog postupka. Osim toga, ukazao je da postoji potreba da kao vlasnik pravne osobe ima neometano kretanje na području BiH s obzirom na to da „ima potrebu za posjećivanjem poslovnica koje se nalaze u Sarajevu, llidži i Vogošći“.

10. Sud je, imajući u vidu sve navedeno, ukazao da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, što apelant nije osporavao. Dalje, u pogledu mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja, uz mjeru zabrane povremenog javljanja određenom državnom organu, sud je zaključio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu tih mjera. Sud je kao značajnu okolnost prilikom procjene opasnosti od bjekstva prihvatio postojanje konstantnih i učestalih međunarodnih kontakata svih osumnjičenih, koji proizlaze iz opisa krivičnopravnih radnji za koje se sumnjiče, kao i činjenicu da se osumnjičenima na teret stavlja počinjenje krivičnog djela čiji se modus operandi dovodi u vezu s djelovanjem u više zemalja, što ukazuje na to da apelant ima kontakte u inozemstvu. Pri tome, sud je imao u vidu i činjenicu da se apelant sumnjiči za krivična djela počinjena u okviru grupe za organizirani kriminal, što ukazuje na postojanje većeg broja osoba koje su trenutno nedostupne organima gonjenja, a koje su poznate apelantu, pa bi apelant te kontakte mogao iskoristiti radi pronalaženja utočišta van BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je daljnje egzistiranje mjere zabrane napuštanja boravišta neophodno u obimu u kojem je mjera ranije primjenjivana, dakle zabranom da apelant napušta entitet Republika Srpska, uz obavezu da se jednom tjedno javi u nadležnu PU.

11. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 041177 23 Kv 33 od 11. januara 2023. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Sud je u obrazloženju naveo da je ocijenio pravilnim zaključak iz osporenog rješenja da se od donošenja posljednjeg rješenja nisu izmijenile niti su nastupile nove okolnosti koje bi utjecale na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu potrebe napuštanja mjesta boravišta radi obavljanja radnih aktivnosti i ostvarivanja prihoda, sud je ukazao da apelantu izrečenim mjerama zabrane nije ugroženo pravo na rad, niti ostvarivanje prihoda. Navedeno je da apelantove tvrdnje i prilozi koji su dostavljeni uz žalbu i koji se odnose na postojanje poslovnih jedinica firme u apelantovom vlasništvu i van sjedišta te pravne osobe nisu mogli dovesti do drugačije odluke. U vezi s tim je istaknuto da, u slučaju da se ukaže potreba da iz opravdanih razloga mora posjetiti poslovne jedinice u Sarajevu, apelant ima mogućnost obrazloženim zahtjevom tražiti od suda izdavanje suglasnosti da napusti mjesto boravišta. Pri tome je ukazano da je sud tijekom postupka dozvoljavao apelantu, na njegov obrazložen zahtjev, napuštanje teritorija Republike Srpske iz različitih razloga, tako da mu se daljnjim egzistiranjem mjere zabrane napuštanja boravišta ne ograničava pravo kretanja preko neophodno potrebne mjere. Sud je podsjetio da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na osobe protiv kojih se vodi, dok mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija, u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba prema kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ukazao je da područje entiteta Republika Srpska ne čini jednu cjelinu jer u sjeveroistočnom dijelu teritorijalni kontinuitet prekida Brčko distrikt Bosne i Hercegovine. Da bi apelant iz Banje Luke stigao do drugih gradova u RS mora proći kroz Brčko distrikt ili kroz područje Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, odobrenje kretanja na području cijele Republike Srpske je nemoguće provesti bez kršenja mjera zabrane napuštanja područja Republike Srpske. Tvrdi da mu je, zbog toga, onemogućeno uživanje prava na nesmetano kretanje na području Republike Srpske bez traženja odobrenja suda, koje može biti i uskraćeno. Tvrdi da je Sud BiH donošenjem „neprovodivog“ rješenja, te odbijanjem da ispravi manjkavosti svoje odluke nakon što je apelant na to ukazao u više navrata povrijedio njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u pogledu drugih prava iz krivičnog postupka. Smatra da je potrebno otkloniti nedostatke u rješenju Suda BiH omogućavanjem nesmetanog kretanja na području Brčko distrikta ili Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno na području cijele Bosne i Hercegovine, kako bi se apelantu omogućilo puno uživanje prava na slobodu kretanja na području Republike Srpske. II.Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je u osporenom rješenju naveo jasne, iscrpne i argumentirane razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke u ovom predmetu. Sud je također istakao da apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja nije isticao navode koje je istakao u apelaciji u pogledu načina izvršenja mjere, odnosno njegovog kretanja na području cijele Republike Srpske.

14. Tužiteljstvo BiH je navelo da je iz same apelacije vidljivo da je apelantu prvobitno bio određen pritvor, koji je ukinut i zamijenjen mjerama zabrane. Prvobitno izrečene mjere zabrane su naknadno dodatno ublažene, što, smatra Tužiteljstvo, ukazuje da su prava na koja se apelant pozvao tijekom postupka bila zaštićena. Ukazano je također da su mjere zabrane svedene na najmanju moguću mjeru, da se kontrola njihove opravdanosti vrši redovno i da tim mjerama na apelanta nije stavljen pretjeran teret. S obzirom na navedeno, Tužiteljstvo je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbaci kao prima facie nedopustivu.

15. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelant je istakao da ni Sud BiH ni Tužiteljstvo nisu ponudili odgovore na njegove navode o nemogućnosti kretanja na cijelom teritoriju RS. V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21 i 31/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Neovlašteni promet opojnim drogama Član 195. stav 1.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Organizirani kriminal Član 250. stav 2.

(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 – odluka US BiH) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 4 – Mjere zabrane Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.f Provjera mjera zabrane i obaveza izvještavanja (1) Sud može u svako doba naložiti provjeru mjera zabrane i zatražiti izvještaj od organa nadleženog za njihovo izvršenje. Taj organ je dužan da izvještaj bez odlaganja dostavi Sudu.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godina ili teža kazna, […] VI.Dopustivost U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost – ratione materiae

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pojam lišenja slobode u smislu člana 5. stav

1. Evropske konvencije sadrži objektivni element zadržavanja osobe u određenom ograničenom prostoru tijekom znatnog razdoblja i dodatni subjektivni element kada osoba nije dala valjan pristanak za takvo zadržavanje (vidi Evropski sud, Nur Ahmed i ostali protiv Ukrajine, presuda od 18. juna 2020. godine, predstavka broj 42779/12 i pet drugih, tačka 73). Relevantni objektivni faktori koje je potrebno uzeti u obzir uključuju mogućnost napuštanja ograničenog područja, stepen nadzora i kontrole nad kretanjem osobe, stepen izolacije i dostupnost društvenih kontakata (vidi, ibid., tačka 74).

22. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama iz ovog predmeta, Ustavni sud smatra da mjera zabrane napuštanja boravišta izrečena apelantu prvenstveno po svom trajanju, a zatim i sadržaju i posljedicama koje iz nje proizlaze ne predstavlja mjeru lišenja slobode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Suda BiH od 11. januara 2023. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. decembra 2022. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2023. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

25. Ustavni sud će, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera zabrane, apelantove navode ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

27. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

28. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određenog teritorija i pravo da napusti taj teritorij, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, aplikacija broj 28975/05, tačka 64). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriteriji.

29. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su apelantu mjere zabrane izrečene zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se vodi istraga, ali i zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva ukoliko se nađe na slobodi. Ustavni sud zapaža da su mjere izrečene apelantu propisane u čl. 126. i 126.f ZKP-a. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih rješenja, kako je navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke, dali pojašnjenja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, za koja Ustavni sud smatra da su, u ovoj fazi postupka, dovoljna. S obzirom na navedeno, proizlazi da je mjera zabrane apelantu izrečena u skladu sa zakonom. Razmatrajući pitanje nužnosti izrečenih mjera, Ustavni sud, imajući u vidu obrazloženje redovnih sudova da je mjera zabrane napuštanja boravišta izrečena kao posljedica krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta i da je sud ocijenio da je neophodna radi uspješnog vođenja postupka, zaključuje da je bilo nužno apelantu izreći ove mjere zabrane.

30. U pogledu proporcionalnosti mjera zabrane s apelantovim pravom na slobodu kretanja, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti, sud treba razmotriti tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je relevantno, postojanje prijetnje po javni poredak; b) poseban utjecaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i obiteljske potrebe i finansijska sredstva, te c) je li apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utječe osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. 158–164). Evropski sud je također istakao da neodređena osobna preferencija za koju nije dato nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države (idem, tačka 166).

31. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi za vrijeme trajanja mjera zabrane vodili računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Taj zaključak Ustavni sud temelji na obrazloženjima osporenih rješenja iz kojih proizlazi da apelantu izrečenim mjerama zabrane nije ugroženo pravo na rad i ostvarivanje prihoda, kao i da, u slučaju da se ukaže potreba da iz opravdanih razloga mora napustiti teritorij Republike Srpske, apelant ima mogućnost tražiti od suda izdavanje suglasnosti da napusti mjesto boravišta, što mu je u više navrata dozvoljeno.

32. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantove navode o tome da kako bi došao do drugih gradova u RS mora tražiti dozvolu od suda, uslijed čega mu je onemogućeno uživanje prava na nesmetano kretanje na području RS, treba ocijeniti u svjetlu apelantovog istinskog interesa za ostvarivanje tog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio nikakve konkretne informacije iz kojih bi se moglo utvrditi zašto je nužno da, bez znanja i dozvole suda, napušta teritorij RS, čak i samo kako bi putovao u dio RS koji nije teritorijalno povezan s onim dijelom u kojem se on trenutno nalazi. Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na osobe protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija u okviru kojih postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda osoba prema osobama kojima su izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tijekom postupka, cijeneći sve okolnosti, apelantu ukinuli pritvor i zamijenili ga mjerama zabrane, a zatim su, prilikom kontrole opravdanosti tih mjera, izrečene mjere zabrane dodatno ublažili. Također, izrečene mjere se redovno kontroliraju, pri čemu je apelant imao i koristio pravo na žalbu. Dakle, s obzirom na to da je apelantu mjera zabrane izrečena u interesu neometanog vođenja postupka, da u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za produženje mjere nema proizvoljnosti, kao i da apelant nije učinio vjerojatnim postojanje istinskog interesa na koji izrečene mjere zabrane štetno utječu, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za neometanim vođenjem postupka preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u osiguranju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.

35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-579/23 (B.C.) | Sudska praksa | Aktio