Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2123/21 (E. M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 70
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2123/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2123/21, rješavajući apelaciju Edina Mulaomerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Mulaomerovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 P 034644 20 Gž od 5. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Mulaomerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 P 034644 20 Gž od 5. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine – Granična policija (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, zatraženo je 19. maja 2023. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i tužena su odgovore na apelaciju dostavili 24. i 31. maja 2023. godine. Odgovori na apelaciju su 29. i 31. maja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 1. juna 2023. godine dostavio traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 P 034644 20 P od 23. oktobra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenog fizičkog bola i pretrpljenog straha isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Sud BiH je naveo da nije sporno da je apelant kao zaposlenik tužene (policijski službenik – inspektor) prilikom obavljanja redovnih poslova i zadataka pretrpio saobraćajnu nezgodu koju je skrivila treća osoba. Tom prilikom apelant je, kako je utvrđeno, zadobio tjelesne povrede koje su kod njega ostavile trajne posljedice i dovele do umanjenja opće životne aktivnosti, te je pretrpio fizičke bolove i strah, što je detaljnije navedeno u obrazloženju presude.
7. Odlučujući o odgovornosti tužene za naknadu štete, Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom poslodavac je dužan zaposleniku nadoknaditi štetu u skladu s općim propisima obligacionog prava. Zatim, Sud BiH je naveo da je šteta nastala u vezi s radom, odnosno tokom apelantove aktivnosti (mijenjanje gume na vozilu), koja ne predstavlja direktno obavljanje posla radi kojeg je zasnovao radni odnos, ali su takve njegove aktivnosti bile vezane za djelatnost zbog koje je apelant zasnovao radni odnos. Sud BiH je dalje naveo da je odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana odgovornost za štetu od opasnih stvari ili djelatnosti. Međutim, zaključio je da nije nastupio niti jedan od tih osnova odgovornosti jer je šteta nastupila od treće osobe. Tu štetu, kako je navedeno, tužena kao poslodavac nije mogla spriječiti, tako da nema uzročne veze između rada i štete pa uslijed toga ni odgovornosti tužene.
8. Presudom Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj S 1 3 P 034644 20 Gž od 5. aprila 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
9. Drugostepeno vijeće je prvenstveno navelo da okolnost da je do udesa došlo na apelantovom službenom putu preduzetom radi obavljanja policijskih poslova ima značaj samo prilikom ostvarivanja prava iz propisa o zdravstvenoj zaštiti i penzijskom i invalidskom osiguranju. Zatim je zaključeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 70. ZOR-a i člana 154. ZOO-a kada je odbio apelantov tuženi zahtjev. U vezi s tim, drugostepeno vijeće je ukazalo da, prema odredbama čl. 154. i 178. ZOO-a, naknadu štete duguje samo onaj ko je štetu prouzrokovao, a to je u konkretnom slučaju imalac vozila koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu. Dalje je navedeno da se odgovornost za štetu imaoca motornih vozila jednog prema drugom rješava na osnovu subjektivne, a ne objektivne odgovornosti. S obzirom na to da je do saobraćajne nezgode došlo isključivom krivnjom jednog imaoca motornog vozila, on sam snosi svoju štetu i duguje naknadu drugom imaocu motornog vozila. Prema tome, navedeno je da su u svakom slučaju odgovorni osiguravajuće društvo i vozač na osnovu krivnje, ali ne i tužena kao poslodavac.
10. Također, drugostepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantove tvrdnje da se odgovornost tužene zasniva na načelima objektivne odgovornosti jer je, prema apelantovom mišljenju, policijska djelatnost koju je obavljao u trenutku nezgode po svojoj prirodi i načinu obavljanja opasna djelatnost. U tom pogledu, drugostepeno vijeće je navelo da samo pojedini poslovi u okviru policijske djelatnosti odnosno izvršavanje određenih zadataka u okviru policijske djelatnosti mogu biti poslovi, odnosno radni zadaci s povećanom opasnošću. Prema tome, sve i kada bi se uzelo da je policijska djelatnost opasna djelatnost, ne bi bilo odgovornosti tužene za štetu koju je apelant pretrpio iz razloga što šteta nije nastala u obavljanju policijskih poslova i izvršavanju policijskih zadataka iz nadležnosti odnosno djelatnosti kojom se bavi tužena. Naime, istaknuto je da je šteta nastala kao posljedica saobraćajne nezgode na autoputu, čijim opasnostima su jednako izloženi svi učesnici u saobraćaju na autoputu. Zbog toga je ocijenjeno irelevantnim što se nezgoda u kojoj je apelant pretrpio povredu desila u vrijeme njegovog službenog putovanja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Obrazlažući apelacione navode, apelant smatra da je drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno primijenio odredbe člana 70. stav 6. ZOR-a u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO-a. U tom kontekstu, apelant tvrdi da je općepoznato da je priroda posla koju je obavljao u kritično vrijeme bila takva da je predstavljala povećanu opasnost jer se radi o policijskoj djelatnosti. Zbog toga smatra da je povreda koju je pretrpio posljedica njegovog posla koji je obavljao po nalogu i za korist tužene i da za takvu štetu treba odgovarati tužena u smislu člana 70. stav 6. ZOR-a na osnovu načela uzročnosti iz člana
173. ZOO-a. S obzirom na to, apelant smatra da drugostepeni sud proizvoljno zaključuje da tužena nije odgovorna za nastalu štetu već samo osiguravajuće društvo ili vozač na osnovu krivnje.b)Odgovori na apelaciju
13. Sud BiH je ponovio zaključke iz osporenih presuda, te je naveo da su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH i člana 154. ZOO-a kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U tom pogledu, Sud BiH je ukazao da ne postoji objektivna odgovornost tužene jer, prema navedenim odredbama, štetu duguje onaj ko je štetu prouzrokovao, a to je u konkretnom slučaju imalac motornog vozila koji je skrivio saobraćajnu nezgodu.
14. Tužena je navela da je Sud BiH pravilno postupio prilikom donošenja osporenih odluka. U tom pogledu je navela da za štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi s radom poslodavac odgovara prema općim pravilima obligacionog prava, ali samo u slučaju ako je šteta nastala kao posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada i izvođenja radnog procesa.
15. Apelant je u izjašnjenju naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz apelacije i smatra da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava na koja se pozvao.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04, 84/07, 75/12 – odluka USBiH, 58/13, 94/16 i 34/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
17. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22 i 88/23)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13 i 93/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 70. stav (6)
6. Ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obligacionog prava.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. (3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Pretpostavka uzročnosti
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Ko odgovara za štetu
Član 174. (1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi. (2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.
Oslobođenje od odgovornosti
Član 177. st. (1) i (2) (1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti. (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.
II - ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM
VOZILIMA U POKRETU
Član 178. stav (1) (1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene odredbi člana 70. stav 6. ZOR-a i čl. 173. i 174. ZOO-a.
24. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama predmeta, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH navelo jasno i detaljno obrazloženje prilikom prihvatanja zaključaka prvostepenog suda da ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete zbog povrede na radu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da iz odredbe člana 70. stav 6. ZOR-a proizlazi da se odgovornost poslodavca za naknadu štete zbog povrede na radu razmatra u skladu s općim propisima obligacionog prava. Razmatrajući u tom kontekstu apelantove tvrdnje da postoji objektivna odgovornost poslodavca zbog toga što je apelant u trenutku nastanka štete obavljao opasnu djelatnost, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 173. ZOO-a propisano da „šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.“ Dakle, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da se za navedenu štetu odgovara po kriteriju uzročnosti, što podrazumijeva da odgovornost osobe koja obavlja opasnu djelatnost postoji samo u slučaju kada postoji uzročna veza između opasne stvari ili opasne djelatnosti i nastale štete. To znači da se štetnik može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da opasna stvar ili opasna djelatnost nije bila uzrok štete, odnosno ako dokaže da postoje razlozi za oslobađanje od odgovornosti iz člana 177. ZOO-a. Dovodeći navedeno u vezu s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu nesporno proizlazi da šteta nije prouzrokovana apelantovom djelatnošću ili djelatnošću tužene, već da je neposredan uzrok štete saobraćajna nezgoda za koju je odgovorna treća osoba i za koju se odgovara na osnovu krivnje u smislu člana 178. ZOO-a. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključcima Suda BiH da ne postoji odgovornost tužene na osnovu člana 154. stav 2. i člana 173. ZOO-a, na što je apelant ukazivao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i da mu je uslijed toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Pravo na imovinu
27. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim razlozima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na to da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u osporenoj odluci naveo jasne i logične razloge za primjenu člana 70. stav 6. ZOR-a i čl. 173. i 174. ZOO-a.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman