Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1539/23 (A.S.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Mjere zabrane
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1539/23
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1539/23, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A. S.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na mjeru zabrane napuštanja boravišta u smislu odredbe člana 126. stav
1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i mjeru zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine u smislu člana 126. stav 2.
Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, koje su apelantu izrečene Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 043978 23 Kpp 10 od 18. januara 2023. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 043978 23 Kv 3 od 30. januara 2023. godine u odnosu na ostale izrečene mjere zabrane.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 043978 23 Kv 3 od 30. januara 2023. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 043978 23 Kpp 10 od 18. januara 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. aprila 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore koji su 18. aprila 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Suda BiH od 28. oktobra 2022. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je zajedno sa A. P. i drugim licima počinio krivična djela iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, i to povredu tajnosti postupka, pomoć počiniocu poslije počinjenog krivičnog djela i Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine – primanje dara i drugih oblika koristi. Sud je utvrdio i postojanje naročitih okolnosti – opasnosti da će boravkom na slobodi uništiti, sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike i svjedoke, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. U odnosu na postojanje osnovane sumnje, Sud BiH je naveo da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant, kao policijski službenik, licima osumnjičenim u krivičnim predmetima u kojima se vodila istraga otkrivao činjenice i podatke do kojih je došao radom na predmetima u policiji, kao i podatke iz Sky aplikacija i druge informacije označene kao tajni podatak. Na taj način je tim licima omogućavao prikrivanje tragova izvršenja krivičnog djela ili bjekstvo u zamjenu za novac ili druge pogodnosti koje je dobivao.
6. U odnosu na opasnost od utjecaja na krivični postupak, sud je ukazao da iz dostavljenih dokaza proizlazi da postoji više lica s kojima je apelant ostvarivao kontakte, a identitet svih tih lica i potencijalnih svjedoka još nije poznat. Osim toga, sud je naveo da je postupak u fazi istrage u okviru koje Tužilaštvo treba preduzeti niz istražnih radnji (saslušanje svjedoka – policijskih službenika, kao i analiza podataka iz Sky komunikacije). Sud BiH je istakao da je apelant, dugogodišnjim radom u policijskim organima, ostvario niz operativnih i prijateljskih veza s policijskim službenicima, te da postoji bojazan od iskorištavanja tih kontakata. Sve navedeno, prema ocjeni suda, ukazuje da bi apelant boravkom na slobodi mogao ostvariti kontakt i utjecati na potencijalne svjedoke ili sapočinioce. Sud je također zaključio da se drugim, blažim mjerama ne može postići isti cilj kao s mjerom pritvora.
7. Rješenjem Suda BiH od 24. novembra 2022. godine pritvor je apelantu produžen za još dva mjeseca iz razloga propisanih tačkom 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga Sud BiH je u tom rješenju naveo da se radi o početku kompleksne istrage. Sud je istakao prirodu krivičnih djela i okolnosti pod kojima su, kako se osnovano sumnja, počinjena, kao i da postoji još lica s kojima su ostvareni kontakti, čiji identitet još nije otkriven. Ukazano je na potrebu saslušanja svjedoka, provođenja drugih istražnih radnji, te je zaključeno da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak.
Osporena rješenja
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 043978 23 Kpp od 18. januara 2023. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva od 18. januara 2023. godine, pa je apelantu ukinut pritvor i određeno da se on ima pustiti na slobodu nakon što sudu budu dostavljene apelantove važeće putne isprave. Istovremeno, apelantu su određene ostale mjere zabrane, i to: 1) zabrana obavljanja službenih dužnosti pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP) primjenom člana 126.a stav 1. tačka a) ZKP-a; 2) zabrana napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda, izuzev ukoliko ga napušta da bi se pojavio pred Sudom BiH u smislu odredbe člana 126. stav 1. ZKP-a; 3) zabrana putovanja van Bosne i Hercegovine u smislu člana 126. stav 2. ZKP-a; i 4) mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno zabrana sastajanja s A. P. i svim policijskim službenicima MUP-a, osim s policijskim službenicima koji budu vršili kontrolu izrečenih mjera zabrane, na način da mu je zabranjeno međusobno sastajanje i kontaktiranje telefonskim putem ili preko posrednika. Određeno je da će izrečene mjere zabrane trajati dok za tim postoji potreba, kao i da će se opravdanost mjera kontrolirati svaka dva mjeseca.
9. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je postojanje osnovane sumnje već detaljno obrazloženo u rješenjima o određivanju i produženju pritvora (vidi tač. 5–6. ove odluke). U pogledu prijedloga Tužilaštva za ukidanje pritvora i izricanje mjera zabrane, sud je ukazao da se osnovano sumnja da je apelant inkriminirane radnje preduzeo zajedno s više neidentificiranih lica koja su u ovom trenutku poznata samo apelantu, pri čemu postoji osnovana sumnja da se radi o policijskim službenicima kao što je i apelant. Imajući to u vidu, sud je zaključio da se u trenutnoj fazi postupka radi o odlučnim okolnostima koje čine opravdanim kumulativnu primjenu svih predloženih mjera zabrane, uz zaključak da sve utvrđene okolnosti upućuju na postojanje bojazni od bjekstva ili preduzimanja radnji s ciljem skrivanja, odnosno dovoljno bojazni i osnova da bi apelant mogao stupiti u kontakt s drugim licima povezanim s istragom u ovom predmetu, čiji identitet u ovom trenutku nije poznat ni sudu niti Tužilaštvu. Sud je kao značajnu okolnost ocijenio to da je apelant inkriminirane radnje preduzeo u svojstvu službenog lica i u okviru radnog mjesta, ostvarujući kontakte s brojnim policijskim službenicima policijskih agencija u BiH. S obzirom na to da se radi o osjetljivoj fazi istražnog postupka, u kojem je neophodno provesti još niz radnji dokazivanja, sud je zaključio da bi bez određivanja mjera zabrane apelantu bilo omogućeno da stupa u kontakt s policijskim službenicima, posebno onima s kojima je dijelio službene prostorije. Također, bilo bi moguće i vraćanje na radno mjesto, a samim tim bi mu bio omogućen pristup informacijama i dokazima. Zbog toga je sud utvrdio da je osnovan prijedlog za izricanje mjere zabrane obavljanja službenih dužnosti pri MUP-u po osnovu člana 126.a stav 1. tačka a) ZKP-a.
10. Nadalje, sud je ocijenio osnovanim i prijedlog Tužilaštva u pogledu zahtjeva za izricanje ostalih mjera zabrane. Ukazano je da će se primjenom zabrane napuštanja adrese boravišta i zabrane putovanja u smislu odredbe člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a osigurati kontrola apelantovog kretanja u mjeri koja će osigurati njegovo prisustvo u postupku. Imajući u vidu uključenost drugih neidentificiranih lica, sud je prihvatio navode Tužilaštva da apelant može, s ciljem ometanja istrage, preduzeti radnje i posredno, bez njegovog direktnog učešća, te ocijenio osnovanim prijedlog u dijelu koji se odnosi na zabranu sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKP-a.
11. Rješenjem Suda BiH od 30. januara 2023. godine odbijene su žalbe apelanta i njegovog branioca podnesene protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno donio odluku o prijedlogu Tužilaštva za ukidanje pritvora i izricanje mjera zabrane, imajući u vidu promijenjene okolnosti i hitnost u postupanju. Pri tome je sud istakao da zakon ne propisuje obavezno održavanje ročišta po prijedlogu za ukidanje pritvora, kao i činjenicu da mjere zabrane u bilo kojem obliku predstavljaju blaže mjere od pritvora. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima, sud je utvrdio da je prilikom procjene postojanja osnovane sumnje detaljno obrazloženo i elaborirano koji su to dokazi koji potvrđuju njeno postojanje. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da mu je pritvor bio određen i produžen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKP-a, a ne iz tačke a), te da se mjera zabrane napuštanja boravišta može odrediti samo zbog opasnosti od bjekstva ili skrivanja, drugostepeni sud je ocijenio da je u prvostepenom rješenju dato obrazloženje o adekvatnosti i ciljevima navedenih mjera.
12. Drugostepeni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da mjera zabrane sastajanja s određenim licima nije jasno određena budući da se izrečenom mjerom generalno i neodređeno navode pripadnici MUP-a. Sud je zaključio da takva formulacija jasno zadovoljava potrebni stepen određenosti u odnosu na koja lica izrečena mjera egzistira. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi žalbeni prigovori da se mjerom zabrane „kućnog pritvora“ krše apelantova i prava njegovog maloljetnog djeteta koje živi u Istočnom Sarajevu. U vezi s tim, drugostepeni sud je naveo da izrečena mjera ne dovodi u pitanje kontakt s maloljetnim djetetom s obzirom na to da ne postoji prepreka (zakonska ili faktička) koja ograničava dijete da posjećuje apelanta na njegovoj adresi prebivališta u Kantonu Sarajevo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je tokom postupka počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d.) ZKPBiH zato što mu je onemogućeno da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjera zabrane, čime je prekršeno njegovo pravo na odbranu. Nadalje, apelant je ukazao da mu je mjera pritvora bila određena i produžena zbog koluzione opasnosti iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. Ukazao je i da se u skladu s odredbom člana 126. stav 1. ZKP-a mjera zabrane napuštanja boravišta u svim njenim izvedbenim oblicima može odrediti i produžiti samo ukoliko postoji opasnost od bjekstva, skrivanja i odlaska u nepoznato mjesto ili u inostranstvo. Apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju mjera pritvora nije mogla zamijeniti mjerom iz člana 126. stav 1. ZKP-a s obzirom na to da opasnost od bjekstva nije ni postojala, niti mu je pritvor određen ili produžen iz tog razloga.
14. U pogledu mjere zabrane komuniciranja s A. P. i svim policijskim službenicima u MUP-u, apelant je ukazao da je mjera u dijelu neimenovanih lica „apsolutno neodređena“, da je u tom smislu izreka nerazumljiva i da u vezi s tim postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a.
15. Nadalje, apelant osporava zaključak suda o postojanju koluzione opasnosti, navodeći da su neodrživi razlozi dati u osporenim rješenjima, kojima sud razloge za pritvor, odnosno mjere zabrane po ovom osnovu, derivira iz činjenice da je apelant inkriminirane radnje preduzeo u svojstvu službenog lica. Istakao je da neodrživost tako iznesenih razloga proizlazi iz činjenice da je svojstvo službenog lica zapravo zakonsko obilježje krivičnog djela, pa da ne može predstavljati razlog za koluzionu opasnost samo po sebi jer bi to značilo uvođenje standarda obligatornog pritvora u slučaju sumnjičenja za ovo krivično djelo. Pozivajući se na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj se na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima, apelant tvrdi da u osporenim rješenjima nisu dati valjani i dovoljni razlozi iz kojih nesumnjivo proizlazi da koluziona opasnost uistinu postoji.
16. Apelant ukazuje na propust drugostepenog suda da odluči o nizu žalbenih navoda koji su ukazivali na bitne povrede odredbi krivičnog postupka, zakona i Evropske konvencije, čime je prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije. Osim toga, u smislu povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukazao je da svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
II.Odgovori na apelaciju
17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri argumentaciji iznesenoj u osporenom rješenju, pri čemu je posebno istaknuto da je teža mjera zamijenjena blažom mjerom za apelanta.
18. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao i da je Sud BiH u obrazloženju osporenog rješenja naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama, uz pravilnu ocjenu svakog pojedinog dokaza koji je cijenio prilikom donošenja odluke.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21 i 31/23) u relevantnom dijelu glasi:
Pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela Član 232.
(1) Ko krije učinitelja krivičnog djela propisanog zakonom Bosne i Hercegovine ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, ili ko krije osobu osuđenu po zakonu Bosne i Hercegovine ili poduzima što drugo čime se ide za tim da se ne izvrši izrečena kazna, mjera sigurnosti ili odgojna zavodska mjera propisana zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ko pruži pomoć učinitelju krivičnog djela za koje se po zakonu Bosne i Hercegovine može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ko pruži pomoć učinitelju krivičnog djela za koje je zakonom Bosne i Hercegovine propisana kazna dugotrajnog zatvora, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(4) Kazna izrečena za krivično djelo iz stava 1. ovog člana ne može biti teža ni po vrsti ni po visini od kazne izrečene za krivično djelo u pogledu kojeg je pružena pomoć.
(5) Za krivično djelo iz stava 1. do 3. ovog člana neće se kazniti osoba kojoj je učinitelj bračni partner, osoba koja živi s njim u vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojitelj ili usvojenik ili njihov bračni partner ili osoba s kojom žive u vanbračnoj zajednici, ili koja je branitelj, ljekar ili vjerski ispovjednik učinitelja.
Povreda tajnosti postupka Član 237.
(1) Ko neovlašteno drugom otkrije činjenicu ili sredstvo koje sadrži informaciju i u čiji je posjed došao iz istražnog, sudskog, prekršajnog ili upravnog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili od strane ovlaštenog lica označeno kao tajni podatak, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ko neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim činjenicu ili sredstvo koje sadrži informaciju i u čiji je posjed došao iz istražnog, sudskog, prekršajnog ili upravnog postupka pred institucijama Bosne i Hercegovine, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom Suda Bosne i Hercegovine ili od strane ovlaštenog lica označeno kao tajni podatak, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
20. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/2003, 21/2004 - ispr., 69/2004, 18/2005, 42/2010, 42/2011, 59/2014, 76/2014, 46/2016, 75/2017 i 31/2023) u relevantnom dijelu glasi:
Član 380.
Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, koja poslije činjenja ili nečinjenja iz st. 1. i 2. ovog člana, a u vezi s tim zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu.
(4) Primljeni dar ili imovinska korist oduzet će se.
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav 1. tač. a) i c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, Član 132. stav 1. točka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant pobija rješenja Suda BiH tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant problematizira izrečene mjere zabrane koje mu je Sud BiH izrekao na osnovu člana 126.a stav 1. tač. a) i c) i člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a. U skladu s praksom Ustavnog suda, Ustavni sud najprije treba utvrditi na koje pravo garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ove mjere zabrane utječu. Naime, kao što je Ustavni sud utvrdio u svojoj praksi, „mjera zabrane“ izrečena prema domaćem zakonu, zavisno od njenog sadržaja, trajanja, intenziteta i drugih relevantnih faktora, može utjecati na povredu čl. 5. i 8. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i druga prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-2788/20 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da mjere zabrane izrečene rješenjima osporenim apelacijom trebaju biti ispitane u kontekstu garancija iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-4391/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
26. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
27. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
28. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, aplikacija broj 28975/05, tačka 64). Ustavni sud napominje da su, u skladu s praksom Evropskog suda, propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja treba da budu u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu nego i da se prilikom njihovog izricanja poštuje postupak propisan zakonom.
29. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud će prvenstveno razmotriti mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine koje su apelantu izrečene u smislu odredbe člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a, kojima se apelantu nesumnjivo ograničava pravo na slobodu kretanja. Apelant je osporio zakonitost izrečenih mjera tvrdeći da tokom postupka nikada nije utvrđeno da postoji opasnost od njegovog bjekstva i da nije bilo osnova da mu se te mjere odrede. Ustavni sud zapaža da je apelantu, prije izricanja ovih mjera, bio određen pritvor zbog postojanja opasnosti da će boravkom na slobodi uništiti, sakriti dokaze i tragove važne za krivični postupak, odnosno ometati krivični postupak utjecajem na saučesnike i svjedoke, u smislu člana 132. stav 1. tačka b) ZKP-a. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Sud BiH mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine apelantu izrekao uz obrazloženje da će se njima „osigurati kontrola apelantovog kretanja u mjeri koja će osigurati njegovo prisustvo u postupku“. Pri tome, sud nije utvrdio, ni prilikom određivanja i produženja pritvora, niti prilikom izricanja mjera zabrane, da postoje okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao pobjeći ili otići u inozemstvo. Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 126. st. 1. i 2. ZKP-a nesumnjivo proizlazi da se ove mjere zabrane osumnjičenim/optuženim licima mogu izreći isključivo ukoliko je tokom postupka utvrđeno da postoji opasnost od bjekstva. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje Suda BiH da će se izrečenim mjerama zabrane osigurati kontrola apelantovog kretanja, u situaciji kada u odnosu na apelanta nije utvrđena opasnost od bjekstva, ne zadovoljava standard „zakonitosti“ koji je neophodan za izricanje tih mjera. Stoga, Ustavni sud zaključuju da je izrečenim mjerama zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta garantirano članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
30. Nadalje, apelant je u pogledu mjere zabrane sastajanja s A. P. i svim policijskim službenicima MUP-a iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKP-a prigovorio da je ova mjera u dijelu kojim mu se zabranjuje kontakt sa svim policijskim službenicima MUP-a neodređena i uslijed toga nezakonita. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već ukazao da odredba člana 126a. tačka c) ZKP-a određuje zabranu sastajanja s određenim licima, ali da ne navodi krug lica na koja će se odnositi. Stoga je na sudu da to precizira prema okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1126/22 od 6. jula 2022. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, kao i Sud BiH, ukazao da mjera zabrane sastajanja nije sama sebi cilj, da svrha te mjere nije da spriječi sastajanje, druženje ili nešto treće, nego upravo da spriječi neželjene kontakte s ciljem sprečavanja utjecaja na postupak, odnosno razmjenu informacija prilikom sastajanja u vezi s krivičnim postupkom.
31. U konkretnom slučaju apelantu je, osim zabrane sastajanja sa saosumnjičenim A. P., zabranjeno sastajanje i sa svim policijskim službenicima MUP-a. Sud je ovakvu mjeru donio motiviran činjenicom da se apelant osnovano sumnjiči da je inkriminirane radnje preduzeo zajedno s više neidentificiranih lica koja su u ovom procesnom trenutku poznata samo apelantu, pri čemu postoji osnovana sumnja da se radi o policijskim službenicima, kao što je i apelant. Sud je o ovome dao relevantne razloge (vidi tačku 9. ove odluke). Osim toga, sud je imao u vidu i to da je apelant inkriminirane radnje preduzeo u svojstvu službenog lica i u okviru radnog mjesta, ostvarujući kontakte s brojnim policijskim službenicima policijskih agencija u BiH, kao i da bi te kontakte mogao upotrijebiti s ciljem ometanja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da se ovako izrečenom mjerom apelantu pravo na slobodu kretanja ograničava više nego što je to u ovom procesnom trenutku neophodno. Naime, imajući u vidu da je istraga protiv apelanta, koji se osnovano sumnjiči da je počinio teška krivična djela, u ranoj i ranjivoj fazi, kao i da se osnovano sumnja da je apelant inkriminirane radnje počinio s drugim policijskim službenicima čiji se identitet tek treba utvrditi, onda je jasno da sud u ovoj fazi postupka nije mogao konkretizirati izrečenu mjeru kao što je to učinio u odnosu na saosumnjičenog A. P. Osim toga, kontradiktornost postupka je osigurana kroz mogućnost podnošenja žalbe, koju je apelant iskoristio, te je apelantove žalbene prigovore razmotrilo drugostepeno vijeće Suda BiH.
32. Iz navedenog proizlazi da mjera zabrane nije izrečena neodređeno, nego da je izrečena na odgovarajući način imajući u vidu zaštitu postupka u ovoj još uvijek ranoj fazi istrage. Kako istraga bude napredovala i kada se otkriju eventualni saučesnici i svjedoci, sud će, s ciljem postizanja proporcionalnosti između cilja kojem se teži i apelantovog prava na slobodu, biti u obavezi ovako izrečenu mjeru revidirati i uskladiti je s novonastalim okolnostima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju prilikom određivanja mjere zabrane sastajanja apelantu na način kako je to učinjeno u osporenom rješenju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. U pogledu navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u Konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.
34. Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv prvostepenog rješenja kojim su mu određene mjere zabrane imao i koristio pravo žalbe, te da je o žalbi odlučilo drugostepeno vijeće Suda BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, osim apelantovog nezadovoljstva osporenim rješenjima, ništa drugo ne pokreće pitanje prava na efikasan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
35. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno produživanju mjera zabrane, da u situaciji kada utvrdi da je izricanje mjere zabrane rezultiralo povredom prava na slobodu kretanja i prebivališta, te da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda trajanje mjere zabrane izrečene osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere zabrane (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud napominje da je Sud BiH obavezan da, ukoliko mjere zabrane izrečene apelantu budu na snazi u vrijeme prijema ove odluke, odmah preduzme radnje kojima će spriječiti daljnje ograničavanje apelanta u njegovom pravu na slobodu kretanja, kako je navedeno u ovoj odluci.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su apelantu izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, a da prethodno nije utvrđena opasnost od njegovog bjekstva.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju jer je mjera zabrane sastajanja s A. P. i svim policijskim službenicima MUPKS iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKP-a izrečena u svrhu zaštite postupka, s obzirom na njegovu ranu fazu, uz odgovarajuće i relevantno obrazloženje, pri čemu u postupku određivanja te mjere zabrane apelantu nije bila uskraćena mogućnost da podnese žalbu, o kojoj je odlučilo drugostepeno vijeće Suda BiH.
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta kada je apelant izjavio žalbu o kojoj je odlučio drugostepeni sud.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić