Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/21 (Udruženje/Udruga BH Novinari)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3066/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3066/21, rješavajući apelaciju Udruženja/Udruge BH Novinari, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Udruženje/Udruga BH Novinari protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029365 17 U od 24. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje/Udruga BH Novinari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029365 17 U od 24. juna 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 065412 08 P od 3. marta 2010. godine, naloženo je apelantu da za L. H. H. (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja) uplati doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja u iznosu od 3.948,98 KM za period od 1. novembra 2003. do 31. marta 2006. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) i da dostavi M-4 obrazac Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO), radi evidentiranja radnog staža tražiteljice izvršenja. Također, apelantu je naloženo da upiše staž u radnu knjižicu tražiteljice izvršenja za sporni period. Dalje, presudom je naloženo Fondu PIO da, nakon što apelant ispuni obavezu, u svojoj matičnoj evidenciji evidentira uplatu doprinosa i radnog staža za sporni period u korist tražiteljice izvršenja.

3. Tražiteljica izvršenja je pokrenula izvršni postupak u kojem je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju od 18. marta 2015. godine. Zaključkom Općinskog suda od 19. januara 2017. godine, apelant je pozvan da se izjasni da li je rješenje o izvršenju provedeno ili postoji eventualna smetnja za njegovo provođenje u dijelu koji se odnosi na apelantovu obavezu da Fondu PIO dostavi M-4 obrazac i da upiše staž tražiteljici izvršenja u radnu knjižicu.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

4. Rješenjem Fonda PIO, Kantonalne administrativne službe za Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), tražiteljici izvršenja je utvrđen početak i prestanak osiguranja za sporni period. Također je određeno, da će se, po pravosnažnosti tog rješenja i nakon što „obveznik podnošenja prijave ovom Zavodu podnese odgovarajuće prijave, izvršiti registracija perioda iz stava 1. ovog rješenja u matičnu evidenciju“. U obrazloženju, prvostepeni organ je istakao da je u provedenom postupku utvrđeno da u bazi podataka matične evidencije postoji registrovana prijava na osiguranje od 1. novembra 2003. godine „pod registarskim brojem: 1709077927, (UDRUGA/UDRUŽENJE „BH NOVINARI")“. Prvostepeni organ je ukazao da u bazi podataka matične evidencije ne postoje registrovani podaci o ličnom dohotku za sporni period, te je naveo šta je naloženo presudom Općinskog suda od 3. marta 2010. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Prvostepeni organ je također ukazao da je u postupku utvrđeno da je apelant 16. februara 2016. godine za tražiteljicu izvršenja izvršio uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 3.948,98 KM po presudi Općinskog suda od 3. marta 2010. godine.

5. Prvostepeni organ je istakao da je na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja, a u skladu sa odredbom člana 142. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (kojom je propisano na osnovu koje dokumentacije će se utvrditi penzijski staž, kada se ne raspolaže podacima o penzijskom stažu registrovanom u matičnoj evidenciji), odlučeno kao u dispozitiva ovog rješenja. Pored toga, prvostepeni organ je istakao da će po pravosnažnosti ovog rješenja, a nakon što mu obveznik podnošenja prijave podnese odgovarajuće prijave, registrovati sporni period u matičnu evidenciju u skladu sa čl. 6. i 24. Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima, obveznicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja.

6. Rješenjem Fonda PIO broj FZ3/2/2-35-1-516-4/17 od 4. septembra 2017. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029365 17 U od 24. juna 2021. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Fonda PIO. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da je apelant u tužbi naveo da Fond PIO nije imao u vidu da je apelant upisan u Registar udruženja kod Ministarstva pravde BiH 14. oktobra 2005. godine, zbog čega do 14. oktobra 2005. godine nije postojao kao pravno lice. Kantonalni sud je ukazao da je apelant istakao i da nije pravni slijednik Nezavisne unije profesionalnih novinara, koja je sa poslovanjem počela 19. maja 1995. godine. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i odredbe na koje su se pozvali organi uprave, Kantonalni sud je istakao da su organi uprave tražiteljici izvršenja pravilno utvrdili početak i prestanak osiguranja za sporni period. Naime, kako je obrazloženo, organi uprave su postupak proveli uz pravilnu primjenu Zakona o upravnom postupku, donoseći rješenja u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. Kantonalni sud je istakao da su apelantovi prigovori bez uticaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari, posebno imajući u vidu presudu Općinskog suda od 3. marta 2010. godine, koja je postala izvršna, kao i zaključak Općinskog suda od 19. januara 2017. godine na osnovu koje je proveden postupak izvršenja protiv apelanta. Kantonalni sud je naglasio da je u navedenim postupcima apelant, kao stranka u postupku, imao mogućnost isticati sve prigovore koje ističe u tužbi u konkretnom upravnom sporu.

8. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je osnovan i upisan 14. oktobra 2005. godine, pa da nije moguće ostvariti pravo na uplatu doprinosa u periodu prije osnivanja. Također je istakao da se u osporenom rješenju prvostepenog organa navodi registarski broj Udruženja građana nezavisna unija profesionalnih novinara RBiH, dok je apelantu dodijeljen drugi broj, počevši od 14. oktobra 2005. godine. Apelant je istakao da se miješanjem dva registarska broja stvara konfuzija, te da nije pravni slijednik Udruženja građana nezavisne unije profesionalnih novinara RBiH. Apelant je ukazao da Kantonalni sud nije ocijenio dokaze koje je on priložio uz tužbu, pa da je povrijedio odredbe procesnog zakona. Također apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, s obzirom da u svom obrazloženju nije dao jasne i obrazložene razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, niti je cijenio dokaze.

Relevantni propisi

9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02 - O.U.S., 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12), koji u relevantnom djelu glasi: Član 142.

Kada se ne raspolaže podacima o penzijskom stažu registriranom u matičnoj evidenciji, penzijski staž utvrdit će se na osnovu slijedeće dokumentacije:

- radne knjižice,

- pravosnažnog rješenja o penzijskom stažu,

- rješenja o prijemu u radni odnos,

- rješenja o rasporedu na radno mjesto i prestanku radnog odnosa,

- obavještenja o plaći i stažu osiguranja,

- prijepisa ličnog kartona o zdravstvenom osiguranju,

- drugih odgovarajućih dokumenata.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta. (vidi, Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. sa daljnjim referencama).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno i detaljno obrazložio šta je utvrđeno u konkretnom upravnom postupku, koji je provede u skladu sa članom 142. Zakona o PIO, tj. zašto je zaključio da su organi uprave pravilno utvrdili početak i prestanak osiguranja tražiteljici izvršenja za sporni period. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da su apelantovi tužbeni navodi neosnovani, posebno se pozivajući na presudu Općinskog suda od 3. marta 2010. godine, kojom je naloženo apelantu da tražiteljici izvršenja izvrši uplatu doprinosa sa sporni period, kao i da dostavi potrebne podatke Fondu PIO radi evidentiranja radnog staža u korist tražiteljice izvršenja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/21 (Udruženje/Udruga BH Novinari) | Sudska praksa | Aktio