Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3441/21 (V. L.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3441/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3441/21, rješavajući apelaciju Vesne Leto, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Vesne Leto.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 106984 21 Gž 2 od 14. srpnja 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Vesni Leto u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Vesne Leto podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 106984 21 Gž 2 od 14. srpnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi s pravom na pravično suđenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vesna Leto (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić, Jelena Dalipagić Crnjac i Goran Crnjac“ iz Mostara, podnijela je 6. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 106984 21 Gž 2 od 14. srpnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 106984 20 P 2 od 19. ožujka 2021. godine. Apelantica je 13. lipnja 2023. godine dopunila apelaciju (dostavila osporenu presudu Općinskog suda).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od tuženih Grada Mostara i JP „Parkovi“ Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u razdoblju od 18. srpnja do 22. kolovoza 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Redovni sudovi su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 19. rujna 2022. godine dostavljeni apelantičinim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 3. travnja 2012. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tuženih radi naknade štete.

7. Presudom Općinskog suda od 21. siječnja 2016. godine djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev. Međutim, rješenjem Kantonalnog suda od 18. veljače 2020. godine uvažene su žalbe parničnih stranaka, prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Općinskog suda od 19. ožujka 2021. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obvežu da joj na ime naknade štete isplate određeni novčani iznos, preciznije naveden u izreci presude.

9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelantica vlasnica putničkog motornog vozila, preciznije opisanog u presudi, na koje se 7. siječnja 2012. godine zbog jakog olujnog nevremena srušilo stablo te je vozilo oštećeno. U svezi s tim, naveo je da je nakon provedenih dokaza utvrdio da se u trenutku štetnog događaja apelantičino vozilo nalazilo parkirano na zemljanoj površini ispred zgrade, na mjestu koje nije označeno kao parking, odnosno koje nije obilježeno kao prostor namijenjen za parkiranje vozila. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe članka 184. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao ni opće odredbe o objektivnoj odgovornosti za štetu, zbog čega prvotuženi nije u obvezi apelantici nadoknaditi nastalu štetu. Osim toga, naveo je da je u odnosu na drugotuženog prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Naime, naveo je da je obveza općine/grada da na svom području osigura trajno i kvalitetno obavljanje komunalne djelatnosti. Također je naveo da drugotuženi, između ostalog, pruža usluge sječe i potkresavanja stabala na način i u roku u kojem mu rješenjem naloži komunalni inspektor prvotužene, koji vrši i nadzor nad radom drugotuženog. U svezi s tim, naveo je da nadležna služba prvotuženog nije izdala nalog drugotuženom za održavanje a ni uklanjanje stabala.

10. Presudom Kantonalnog suda od 14. srpnja 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi da u drugostupanjskom postupku nije odlučivao sud utemeljen zakonom. U svezi s tim, naveo je da je Kantonalni sud u Širokom Brijegu također nadležan da u drugom stupnju odlučuje o žalbama koje su podnesene protiv prvostupanjskih odluka, kako je to propisano Zakonom o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima). Kantonalni sud je dalje naveo da je u njegovoj nadležnosti da odlučuje o pravnim lijekovima koji se podnose protiv odluka općinskih sudova koji odlučuju na području Hercegovačko-neretvanskog kantona. Međutim, naveo je da se pred tim sudom u rješavanju nalazi veliki broj predmeta, a pred Kantonalnim sudom u Širokom Brijegu mali broj predmeta. Ukazao je da je zbog toga Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) donijelo odluku da jedan broj predmeta koji se nalaze u rješavanju pred Kantonalnim sudom delegira u rad Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu. U svezi s tim, ukazao je da je Kantonalni sud u Širokom Brijegu bio na ispomoći u rješavanju predmeta te da je odluke donosio kao Kantonalni sud u Mostaru.

11. Dalje je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u odnosu na drugotuženog prigovor nedostatka pasivne legitimacije utemeljen jer drugotuženi potkresavanje i sječu stabala ne može obavljati bez rješenja ovlaštenog inspektora prvotuženog, kako je to propisano odredbom članka 61. Odluke o komunalnom redu. Također je naveo da je u vrijeme štetnog događaja u Gradu Mostaru bilo jako olujno nevrijeme kvalificirano kao orkan, te da je do štete došlo uslijed više sile za koju nije odgovoran prvotuženi. Osim toga, i Kantonalni sud je ukazao da je u vrijeme štetnog događaja apelantičino vozilo bilo parkirano ispod stabla, na zemljanoj površini, gdje parkiranje nije dopušteno, odnosno da do štetnog događaja ne bi došlo da je vozilo bilo parkirano na mjestu predviđenom za to. Također je naveo da u Gradu Mostaru osim apelantičinog naselja postoje i druga naselja koja nemaju parking-prostor, te da u tom slučaju stanovnici svoja vozila parkiraju na obližnje parking-prostore.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelantica navodi da je rješenje Kantonalnog suda od 18. veljače 2020. godine donio Kantonalni sud u Širokom Brijegu, predstavljajući se i koristeći pečat Kantonalnog suda suprotno zakonskoj proceduri. Imajući to u vidu, apelantica smatra da o njezinom zahtjevu nije odlučio sud koji je utemeljen zakonom. Također smatra da u konkretnom slučaju nije pravilno utvrđeno činjenično stanje te da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je šteta nastala jer tuženi nisu adekvatno obavljali poslove koji su od općeg interesa, zbog čega su joj dužni nadoknaditi štetu koja je nastala na vozilu. Apelantica smatra da ne može snositi posljedice zato što prvotuženi nije osigurao parking-prostor u naselju u kojem ona živi. Konačno, apelantica navodi da je postupak trajao nerazumno dugo.b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni i Općinski sud su naveli da osporenim odlukama nisu povrijedili apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji. Pored toga, Općinski sud je naveo da je u predmetu postupao sud koji je utemeljen zakonom.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

Član 185. st. (1) i (2)

Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

15. Odluka o komunalnom redu („Službeni glasnik Grada Mostara“ br. 6/05, 06/08)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 61. stavak (1)

Inspektor zaštite okoliša, po službenoj dužnosti ili na pismeni prijedlog zainteresiranih osoba, rješenjem nalaže radnje iz članaka 59. i 60. ove Odluke davateljima komunalnih usluga, vlasnicima ili korisnicima površina na kojima se nalaze stabla koja svojim postojanjem ugrožavaju sigurnost građana i imovine.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08, 63/23, 9/24 i 50/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08), koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3. stavak (1)

Neovisno i samostalno tijelo (1) Vijeće kao neovisno i samostalno tijelo ima zadatak osigurati neovisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članku 17. ovog zakona. Članak 17. toč. (1), (12), (18), (25), (28) i (30) Ovlasti Vijeće ima sljedeće ovlasti: (1) imenuje suce, uključujući predsjednike sudova, suce porotnike i dodatne suce u sve sudove na državnoj, entitetskoj, županijskoj, okružnoj, osnovnoj i općinskoj razini u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, s izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine; (12) odlučuje o privremenom upućivanju sudaca i tužitelja u drugi sud ili tužiteljstvo; (18) zalaže se za primjereno i kontinuirano financiranje sudova i tužiteljstava u Bosni i Hercegovini; (25) utvrđuje broj sudaca, tužitelja i zamjenikâ glavnog tužitelja za sudove i tužiteljstva iz njegova djelokruga, nakon konzultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiteljem, tijelom mjerodavnim za proračun, i mjerodavnim ministarstvom pravde; (28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu utjecati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužiteljstvima iz djelokruga Vijeća; (30) vrši druge ovlasti utvrđene ovim ili nekim drugim zakonom. Članak 18. točka (f)

Sudovi i tužiteljstva Vijeće ima ovlasti navedene u članku 17. ovoga zakona u odnosu na pravosuđe u Bosni i Hercegovini što obuhvata sljedeće sudove i tužiteljstva: (f) Kantonalne i općinske sudove u Federaciji Bosne i Hercegovine; […] VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i suđenje u „razumnom roku“ te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava ve-zana za krivične postupke.

21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

22. Ustavni sud uočava da apelantica u apelaciji paušalno navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopće nije obrazlagala, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

23. Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da je rješenje Kantonalnog suda od 18. veljače 2020. godine donio Kantonalni sud u Širokom Brijegu, predstavljajući se i koristeći pečat Kantonalnog suda suprotno zakonskoj proceduri. Imajući to u vidu, apelantica smatra da o njezinom zahtjevu nije odlučio sud koji je utemeljen zakonom. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda slijedi da je VSTV zbog velikog broja predmeta koji su se u tom razdoblju nalazili na rješavanju pred Kantonalnim sudom donio odluku da jedan broj predmeta (među kojima i apelantičin predmet) delegira u rad Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, odnosno da je taj sud bio na ispomoći u rješavanju predmeta, te da je odluke donosio kao Kantonalni sud u Mostaru. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je člankom 3. Zakona o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine, između ostalog, propisano da Vijeće kao neovisni i samostalni organ ima zadatak da osigura neovisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članku 17. tog Zakona, da su člankom 17. Zakona o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine propisane nadležnosti VSTV-a, a da je člankom 18. istog Zakona propisano da VSTV te nadležnosti ima, između ostalih, prema kantonalnim i općinskim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud smatra da u tome što je Kantonalni sud u Širokom Brijegu bio na ispomoći u rješavanju predmeta i odluke donosio kao Kantonalni sud u Mostaru nema ništa što bi ukazivalo da su apelantici na bilo koji način ugrožene garancije prava na pravičan postupak, niti je apelantica u apelaciji obrazložila kako je to moglo utjecati na njezino pravo na pravično suđenje.

24. U svezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto u odnosu na prvotuženog ne postoji odgovornost za štetu, odnosno zašto je u odnosu na drugotuženog utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije (vidi toč. 9., 10. i 11. ove odluke). Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

28. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe 3. travnja 2012. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 14. srpnja 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi devet godina i tri mjeseca.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelantica svojim postupcima nije utjecala na duljinu trajanja postupka.

30. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu bilo potrebno razdoblje od tri godine i devet mjeseci da donese prvu presudu, koju je nakon četiri godine i jednog mjeseca ukinuo Kantonalni sud. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku Općinski sud presudu donio u roku od jedne godine i jednog mjeseca, te da je Kantonalni sud drugostupanjsku odluku donio u roku od četiri mjeseca. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu posebno izjasnili u odnosu na navode o duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53.–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32.–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 700,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

33. U svezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelantica bila zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članku 13. Europske konvencije u svezi sa člankom 6. stavak

1. Europske konvencije. Stoga su i ti apelantičini navodi neutemeljeni.

VII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao devet godina i tri mjeseca, od čega prvi put pred Općinskim sudom tri godine i devet mjeseci, a pred Kantonalnim sudom četiri godine i jedan mjesec, a u odgovoru na apelaciju sudovi nisu ponudili bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

35. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantičini navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

36. Nema povrede ni prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantičinim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.

37. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3441/21 (V. L.) | Sudska praksa | Aktio