Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2488/21 (S. D. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2488/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2488/21, rješavajući apelaciju Seada Džambića i JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Seada Džambića i JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 273336 17 Pž od 13. oktobra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sead Džambić i JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelanti), koje zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Mals 273336 21 Rev od 9. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 273336 17 Pž od 13. oktobra 2020. godine. Apelanti su podneskom od 5. marta 2024. godine dopunili apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4740/20 od 3. februara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP-

56/21 koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer su apelanti protiv navedene presude izjavili reviziju. U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. decembra 2021. godine, a od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Tuzlanskog kantona, koje zastupa Pravobraniteljstvo Tuzlanskog kantona, i Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i tuženi), zatraženo je 30. i 31. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni u periodu od 29. decembra 2021. do 12. juna 2023. godine, te su 19. juna 2023. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 273336 16 Kom od 17. aprila 2017. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi prvoapelanta i drugoapelanta kojima su tražili da se tuženi obavežu da im na ime duga za troškove prekršajnog postupka, koji je okončan Rješenjem broj 33 0 Pr 006516 13 Pžp 2 od 3. juna 2013. godine, solidarno isplate određene iznose i da im naknade troškove parničnog postupka (stav I). Također, navedenom presudom apelanti su obavezani da tuženima nadoknade troškove postupka (stav II).

7. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je pred tim sudom u predmetu broj 032-0-Pr-09-000420 vođen prekršajni postupak protiv prvoapelanta kao odgovorne osobe kod drugoapelanta. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Pr 006516 13 Pžp 2 od 3. juna 2013. godine preinačeno je Rješenje Općinskog suda broj 032-0-Pr-10-000661 od 18. novembra 2010. godine tako da je protiv apelanata kao okrivljenih obustavljen prekršajni postupak jer je utvrđeno da radnje koje su opisane u nalozima Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, koji su detaljnije navedeni u izreci, ne predstavljaju prekršaje. Također je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava. Prvoapelant i drugoapelant su u prekršajnom postupku posredstvom advokata dostavili troškovnik koji se odnosio na predmet broj 032-0-Pr-10-000420. Imajući u vidu da prvostepeni sud nije odlučio o troškovnicima u prekršajnom postupku, apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženih radi isplate duga.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je najprije zaključio da je osnovan prigovor prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije. U tom pogledu je navedeno da se takav tužbeni zahtjev može podnijeti samo protiv drugotužene koja je, u skladu s odredbom člana 203. stav 4, u vezi sa stavom 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), jedina pasivno legitimirana u tom sporu.

9. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva protiv drugotužene, Općinski sud je konstatirao da apelanti tužbenim zahtjevom potražuju troškove prekršajnog postupka „po Rješenju Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Pr 006516 13 Pžp 2 od 3. 6. 2013. godine“ kojim je obustavljen postupak u predmetu broj 032-0-Pr-10-000661, a da se troškovnici iz prekršajnog postupka odnose na predmet broj 032-0-Pr-10-000420. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali koje su troškove imali u predmetu broj 032-0-Pr-09-000420, odnosno za predmet broj 032-0-Pr-10-000420 za koji su njihovi advokati dostavili troškovnike, niti su dostavili druge dokaze na osnovu kojih bi sud mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi da li apelanti imaju pravo na naknadu troškova i, ako imaju, u kojem iznosu u predmetu koji je vođen pod brojem 032-0-Pr-09-000420.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 273336 17 Pž od 13. oktobra 2020. godine žalba apelanata je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

11. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu neosnovan jer apelanti u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nisu dokazali osnovanost zahtjeva za isplatu troškova prekršajnog postupka. Naime, apelantima bi, kako je navedeno, u smislu odredbe člana 203. ZKP-a, pripadalo pravo da u parničnom postupku od drugotužene traže isplatu troškova prekršajnog postupka samo u situaciji da je prekršajni postupak u predmetu broj 032-0-Pr-09-000420 obustavljen ili da je donesena oslobađajuća ili odbijajuća odluka. Međutim, apelanti tokom postupka tu činjenicu nisu dokazali jer iz sadržaja rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine, koje je izvedeno kao dokaz na glavnoj raspravi i na kojem apelanti zasnivaju svoje potraživanje, proizlazi da je tim rješenjem obustavljen prekršajni postupak u predmetu broj 032-0-Pr-10-000661, a ne prekršajni postupak u predmetu broj 032-0-Pr-09-000420.

12. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, a prije svega rješenje od 3. juna 2013. godine, zato što je u izreci tog rješenja očitom pogreškom u pisanju navedeno da se obustavlja prekršajni postupak u predmetu broj 032-0-Pr-

10-000661, dok iz obrazloženja proizlazi da se obustavlja postupak u predmetu broj 032-0-Pr-09-

000420. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da sud ne obavezuje obrazloženje nego izreka rješenja iz čijeg sadržaja proizlazi da se obustavlja prekršajni postupak u predmetu broj 032-0-Pr-10-

000661. Pri tome je istakao da apelanti ni u žalbi nisu dokazali da je ta očigledna pogreška u kucanju (kako su to naveli u žalbi) ispravljena rješenjem Prekršajnog suda. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da ostale žalbene navode taj sud nije posebno cijenio jer nemaju utjecaj na donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari (član 231. ZPP-a).

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Mals 273336 21 Rev od 9. marta 2021. godine odbačena je revizija apelanata zato što za razmatranje revizije nisu bili ispunjeni uvjeti propisani u članu 237. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Apelanti smatraju da redovni sudovi postojanje očigledne greške u rješenju stavljaju na teret apelantima. U vezi s tim, apelanti ističu da je drugoapelant u žalbi protiv prvostepene presude naveo da se obratio Kantonalnom sudu radi ispravke rješenja tog suda od 3. juna 2013. godine i da je uz žalbu dostavio dokaz o podnesenoj molbi za ispravku. Također navode da je 7. jula 2017. godine Kantonalnom sudu dostavljeno Rješenje tog suda broj 03 0 Pr 006516 13 Pžp 2 od 27. aprila 2017. godine kojim je ispravljena greška u rješenju od 3. juna 2013. godine, ali o toj ispravci obrazloženje presude ne sadrži niti jednu riječ. Osim toga, smatraju da, čak i da Kantonalni sud nije imao u spisu rješenje o ispravci, ne postoji osnov za zaključak da nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva s obzirom na to da iz sadržaja izvedenih dokaza, posebno uvida u spis predmeta broj 032-0-Pr-09-

000420 i obrazloženje rješenja, proizlazi sasvim drugačije utvrđenje stvari, pa se postojanje greške ne može staviti njima na teret.

16. Također, apelanti ističu da su dva različita vijeća Kantonalnog suda potpuno drugačije cijenila postojanje očigledne štamparske greške prilikom navođenja broja prekršajnog postupka koji se obustavlja. U tom pogledu su ukazali da je Kantonalni sud u Rješenju broj 32 0 Mals 273370 17 Pž od 3. septembra 2020. godine zaključio da očigledna pogreška u broju predmeta, koja je ispravljena, nije dala osnova za zaključak prvostepenog suda da nisu dokazali osnovanost zahtjeva za naknadu potraživanih troškova na ime zastupanja. U prilog tvrdnjama o postojanju različitih stavova Općinskog suda apelanti su uz dopunu apelacije dostavili i pravosnažnu presudu Općinskog suda broj 32 0 Mals 273370 22 Kom 4 od 24. februara 2023. godine. Naposljetku, apelanti tvrde da se Kantonalni sud nije očitovao o bitnim žalbenim navodima koji se odnose na zaključak da je zahtjev za naknadu troškova prekršajnog postupka Prekršajni sud odbio rješenjem od 25. maja 2014. godine, što ne proizlazi iz stanja u spisu.b)Odgovori na apelaciju

17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima navedenim u osporenoj presudi. Kantonalni sud naglašava da sud veže izreka a ne obrazloženje rješenja, te da apelanti nisu u prvostepenom postupku do zaključenja glavne rasprave niti uz žalbu dostavili ispravku izreke rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je tačno da su apelanti 7. jula 2017. godine uz podnesak dostavili u spis tog suda rješenje o ispravci od 24. aprila 2017. godine, ali s obzirom na to da je to rješenje dostavljeno nakon proteka roka za izjavljivanje žalbe i kako podnesak uz koji je dostavljeno rješenje nije naslovljen kao dopuna žalbe, taj se sud nije ni izjašnjavao u presudi od 13. oktobra 2010. godine. S obzirom na to, smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima uz poštovanje Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

18. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima navedenim u prvostepenoj presudi jer apelanti do zaključenja glavne rasprave nisu dostavili ispravku izreke rješenja Kantonalnog suda u pogledu broja predmeta u kojem je obustavljen prekršajni postupak. Također, Općinski sud je naveo da ostavljaju na ocjenu Ustavnom sudu pozivanje apelanata na Rješenje Kantonalnog suda u predmetu broj 32 0 Mals 273370 17 Pž od 3. septembra 2020. godine u kojem je drugostepeni sud zauzeo drugačiji stav. S obzirom na to, Općinski sud smatra da osporenim odlukama nisu dovedena u pitanje prava apelanata na koja su se pozvali te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Prvotuženi je naveo da osporena presuda nema nedostatke na koje se u apelaciji ukazuje, te smatra da su navodi apelanata činjenično i pravno kontradiktorni, paušalni i neargumentirani jer su u obrazloženjima osporenih odluka navedeni detaljni, jasni i precizni razlozi za te odluke, a primjena relevantnih zakonskih odredaba nije bila proizvoljna.

20. Drugotužena je navela da je odgovornost apelanata što u prvostepenom postupku nisu dostavili ispravku rješenja Kantonalnog suda ako se radilo o grešci u pisanju brojeva jer su znali i morali znati za sadržaj tog rješenja i njegove izreke čim im je dostavljeno. Također, smatra da su apelanti odnosno njihovi branitelji odgovorni što u prekršajnom postupku odnosno u žalbama nisu opredijelili i specificirali troškove koje potražuju. Zbog toga smatra da nema osnova da za sve propuste apelanata odgovornost snosi drugotužena, pogotovo jer se prekršajni postupak nije vodio pred pravosudnim organima, čiji se rad finansira iz budžeta Federacije BiH.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe

Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Zakon o prekršajima („Službene novine FBiH“ br. 63/14, 57/22 – odluka USBiH, 84/22 – odluka USBiH i 19/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prekršajima („Službene novine FBiH“ broj 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. stav (2) Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: […] Glava XVI. pod nazivom "Troškovi krivičnog postupka"; […].

23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 203. st. (1) i (4)

Troškovi postupka u slučaju obustave postupka, oslobađajućeili odbijajuće presude (1) Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 199. stav 2. tač. od a) do f) ovog zakona, kao i nužni izdaci optuženog i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret budžetskih sredstava, osim u slučajevima određenim u stavu 2. ovog člana. (4) Ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade iz stava 1. ovog člana ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branitelj imaju pravo da potraživanja ostvaruju u parničnom postupku protiv Federacije.

VI.Dopustivost i meritum

24. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. marta 2021. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mals 273336 17 Pž od 13. oktobra 2020. godine. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je drugoapelant, za razliku od prvoapelanta, kao javno preduzeće nositelj određenih javnopravnih ovlaštenja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na drugoapelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, dok će u odnosu na prvoapelanta ispitati i član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde. […]

29. Apelanti, u suštini, smatraju da su odluke redovnih sudova posljedica potpuno proizvoljne primjene prava te da ne ispunjavaju standarde obrazložene odluke u kontekstu prava na pravično suđenje, kao i da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.

30. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

31. Međutim, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu predmeta na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr., Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. decembra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama zaključili da apelanti nisu dokazali koje su troškove imali u predmetu broj 032-0-Pr-09-000420, odnosno da nisu dokazali da je prekršajni postupak broj 032-0-Pr-09-000420 obustavljen. Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o nedokazanosti tužbenih zahtjeva apelanata donijeli isključivo na osnovu uvida u sadržaj izreke rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine u kojem je u izreci navedeno da se preinačava Rješenje Općinskog suda broj 032-0-Pr-10-000661 od 18. novembra 2010. godine i da se prekršajni postupak obustavlja. Apelanti su u žalbi ukazivali da se o toj činjenici moglo zaključiti na osnovu uvida u spis predmeta broj 032-0-Pr-09-000420 i obrazloženje rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da sud ne obavezuje obrazloženje nego izreka rješenja.

33. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku u kojem su apelanti od javne vlasti tražili isplatu naknade troškova prekršajnog postupka koji je obustavljen. Ustavni sud zapaža da je u članu 8. ZPP-a propisano načelo slobodne ocjene dokaza, koje podrazumijeva da se slobodna ocjena dokaza mora zasnivati na savjesnoj i brižljivoj ocjeni, ne samo jednog pojedinačnog dokaza već svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka. To znači da vrijednost dokaza u ZPP-u nije unaprijed određena, ni kvalitativno, niti kvantitativno. Prema tome, Ustavni sud smatra da se zaključak Kantonalnog suda da su redovni sudovi u pogledu zaključaka o tačnom broju prekršajnog postupka koji je obustavljen i za koji apelanti potražuju naknadu troškova postupka bili vezani samo izrekom rješenja zasniva na proizvoljnoj primjeni člana 8. ZPP-a. Naime, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju očigledno bilo sporno da li sadržaj izreke rješenja odgovara obrazloženju i stanju u spisu. Prema tome, redovni sudovi su bili dužni dati jasno i detaljno obrazloženje o tome da li se na osnovu uvida u sadržaj svih provedenih dokaza, uključujući i uvid u spis predmeta broj 032-0-Pr-09-000420 i obrazloženje rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine, mogla nesumnjivo utvrditi činjenica na koji postupak se odnosi sporno rješenje Kantonalnog suda, odnosno da li se radi o istom postupku za koji apelanti potražuju naknadu troškova. Prema tome, Ustavni sud ne može zaključiti da su tom pitanju sudovi posvetili dužnu pažnju kako bi razmotrili sve relevantne faktore za donošenje odluke, iako je to pitanje, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, objektivno relevantno za donošenje odluke, odnosno predstavlja važan aspekt konkretnog slučaja koji je mogao utjecati na konačnu odluku.

34. Osim toga, iz stanja u spisu proizlazi da su apelanti nakon donošenja prvostepene presude zatražili ispravku rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine i da su to naznačili u žalbi protiv prvostepene presude. Također, Ustavni sud zapaža, a to ne spori ni Kantonalni sud, da su apelanti nakon podnošenja žalbe i prije donošenja drugostepene presude u spis predmeta dostavili Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 Pr 006516 13 Pžp 2 od 27. aprila 2017. godine. Tim rješenjem je ispravljena greška u rješenju Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine na način da je označen broj rješenja 032-0-Pr-09-000420 od 8. decembra 2010. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da nije sporno da apelanti nisu postupili u skladu s odredbom člana 207. ZPP-a kojom je propisano kada se i pod kojim uvjetima u žalbi mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, insistirajući isključivo na sadržaju izreke rješenja Kantonalnog suda od 3. juna 2013. godine i zanemarujući druge dokaze na koje je apelant ukazivao u žalbi, uključujući i nesporne činjenice koje su naknadno dostavljene u spis predmeta, iskazao pretjeran formalizam u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a. To je za posljedicu imalo uskraćivanje prava apelantima na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-4807/19 od 9. juna 2021. godine, tač. 31–33, te 41. i 42. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba), tim prije što je isti Kantonalni sud, pred kojim je osporenom odlukom odlučivano o žalbi apelanata, u prethodno vođenom prekršajnom postupku načinio navedenu grešku. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da rizik od bilo kakve greške koju počini državno tijelo mora snositi država, a greške se ne smiju ispravljati na teret dotičnih pojedinaca (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske , presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 46. s referencama na drugu relevantnu praksu).

35. Stoga, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih odluka upućuju na zaključak da su redovni sudovi procjenu predmeta proveli na proizvoljan način jer u obrazloženjima osporenih odluka nisu dali dovoljne i relevantne razloge o tome da li su se na osnovu uvida u sadržaj svih provedenih dokaza mogle utvrditi činjenice koje su im bile sporne za donošenje odluke, pri čemu su također iskazali pretjeran formalizam u primjeni odredaba ZPP-a.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u odnosu na prvoapelanta i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata potrebno ukinuti osporenu odluku Kantonalnog suda te predmet vratiti Kantonalnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.b)Ostali navodi

37. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog povrede prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje ostale navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, a u odnosu na prvoapelanta i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da obrazloženja odluka redovnih sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi ne ispunjavaju standarde prava na obrazloženu odluku jer nisu dali jasno i detaljno obrazloženje o tome da li su se na osnovu uvida u sadržaj svih provedenih dokaza mogle utvrditi činjenice koje su im bile sporne za donošenje odluke, pri čemu su također iskazali pretjeran formalizam u primjeni relevantnih odredaba ZPP-a.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2488/21 (S. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio