Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/22 (S. Č. i Z. M.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Krivični postupak
  • Ispitivanje svjedoka
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1492/22

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1492/22, rješavajući apelaciju Stanka Čolaka i Zlatka Marijanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 21. ožujka 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Stanka Čolaka i Zlatka Marijanovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 026901 21 KŽK od 22. veljače 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stanko Čolak i Zlatko Marijanović (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Gruda, koje zastupa Matteo Gadžić, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 28. travnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 026901 21 Kžk od 22. veljače 2022. godine i S1 2 K 026901 18 K od 18. svibnja 2021. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1492/22. Apelanti su 29. lipnja 2022. godine i 29. svibnja 2023. godine tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi izvršenje kazne zatvora.

2. Drugoapelant je 4. svibnja 2022. godine podnio i drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv iste presude Suda BiH od 22. veljače 2022. godine, samo ovaj put posredstvom punomoćnica Nade Dalipagić i Jelene Dalipagić Crnajac, odvjetnica iz Mostara. Ta apelacija je zavedena pod brojem AP-1531/22.

3. Imajući u vidu da su apelacijama osporene iste odluke, te da apelacije pokreću slična pravna pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1492/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1492/22 od 6. srpnja 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio zahtjev apelanata za donošenje tražene privremene mjere.

5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je radi eventualnog izjašnjenja dostavljen apelantima. Apelanti se nisu izjasnili.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 026901 18 K od 18. svibnja 2021. godine apelanti i ostale osobe su proglašeni krivima da su, na način opisan u izreci presude, počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 2. u svezi s kaznenim djelom nedozvoljenog prometa akciznih proizvoda iz članka 210a. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), a prvoapelant i kazneno djelo pranja novca iz članka 209. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ. Sud je primjenom navedenih zakonskih odredaba i na temelju odredaba čl. 39., 42., 49.. i 50. KZ prvoapelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, a drugoapelantu u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te je od njih oduzeo predmete i imovinsku korist, kako je to navedeno u izreci presude. Rješenjem broj S1 2 K 026901 21 Kž od 18. studenog 2021. godine sud je uvažio žalbu Tužiteljstva, ukinuo prvostupanjsku presudu i odredio da će se održati pretres pred apelacijskim vijećem Suda BiH.

8. Presudom broj S1 2 K 026901 21 Kžk od 22. veljače 2022. godine Sud BiH je proglasio apelante krivim što su, na način opisan u izreci presude, počinili kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 3. u svezi s kaznenim djelom nedozvoljenog prometa akciznih proizvoda iz članka 210a. KZ u svezi sa člankom 54. KZ, a prvoapelant i kazneno djelo pranja novca iz članka 209. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ. Sud BiH je prvoapelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i deset mjeseci, a drugoapelantu u trajanju od pet godina. Odlučeno je da se od prvoapelanta trajno oduzimaju predmeti, a od oba apelanta i imovinska korist stečena kaznenim djelom, sve kako je precizirano u izreci drugostupanjske presude. Istodobno, apelanti (i ostali optuženi) oslobođeni su optužbe za 11 točaka za kaznena djela organiziranog kriminala u svezi s nedozvoljenim prometom akciznih proizvoda.

9. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je na suglasan prijedlog stranaka prihvatio dokaze iz prvostupanjskog postupka. Na temelju dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, sud je utvrdio da su apelanti, u razdoblju od 18. studenog 2015. godine do 23. veljače 2016. godine, počinili kaznena djela za koja su proglašeni krivim. Sud je naveo da je postojanje grupe za organizirani kriminal, koja se bavila preradom i prometom duhana na području BiH, utvrđeno na temelju iskaza saslušanih svjedoka – ovlaštenih službenih osoba Državne agencije za istrage i zaštitu te drugih svjedoka, kao i iz prvoapelantovog iskaza koji je dao u istrazi. Osim toga, postojanje grupe za organizirani kriminal utvrđeno je i na temelju rezultata provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, kao i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta u svezi s njima. Sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi uloga ostalih optuženih koji su djelovali kao pripadnici grupe za organizirani kriminal. U odnosu na uloge i pojedinačne radnje izvršenja ostalih pripadnika grupe, među kojima je i D. Ć., Sud je naveo da je u ranijoj fazi tog postupka razdvojio postupke i donio presude na temelju sporazuma o priznanju krivice koje su drugi optuženi zaključili s Tužiteljstvom. Sud je naveo da je svjedok D. Ć. priznao izvršenje kaznenog djela, da je bio pripadnik grupe i da je radio po uputama apelanata. Sud je dalje naveo da je iskaz svjedoka D. Ć. potkrijepljen iskazima drugih svjedoka koji su bili kupci duhana, kao i rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji, pa i prvoapelantovim iskazom.

10. Sud BiH je utvrdio da pojedinačne radnje optuženih čine dio lanca događaja koji je pratio proizvodnju, tj. pripremu i rezanje duhana, pakiranje, skladištenje i stavljanje u prodaju rezanog duhana. Radnje izvršenja i način njihovog poduzimanja ukazuju na svijest svakog od članova da njihove pojedinačne radnje izvršenja u konačnici predstavljaju zajedničko djelovanje grupe. Sud je utvrdio da su optuženi u vrijeme izvršenja kaznenog djela bili sposobni za rasuđivanje i u mogućnosti da shvate značaj svojih radnji. Optuženi su u potpunosti bili svjesni da je riječ o proizvodu – rezanom duhanu čija su proizvodnja i promet zabranjeni bez potrebnih odobrenja, koja oni nisu imali. Sud BiH je naveo da je na temelju iskaza svjedoka, ali i iz prvoapelantovih navoda, utvrdio cijenu nabave i prodaje duhana, plaćanje pripadnicima grupe za njihove radnje, količinu rezanog duhana koju je grupa za organizirani kriminal prometovala, te je utvrdio ostvareni iznos imovinske koristi koji, kako je navedeno, nije manji od 165.000 KM. Tim iznosom se Sud BiH rukovodio u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi, te je cijenio brojnost radnji izvršenja za svakog optuženog i, unutar toga, prometovanu količinu duhana. Na temelju toga, od prvoapelanta je trajno oduzeto 15.790,00 KM, 16.930,00 eura i 50 kuna, što je novac koji je kod njega ranije pronađen i privremeno oduzet, dok je od drugoapalanta oduzet iznos od 30.000 KM. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelanti ukazuju na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i povredu članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Smatraju da je presuda nerazumljiva i da je odluka proturječna. Precizirane radnje za koje su apelanti oslobođeni zbog činjenice da se radi o duhanu u listu, prema njihovom mišljenju, odnose se na postojanje predikatnog kaznenog djela. To ukazuje na proturječnost i nerazumljivost presude jer su i osuđeni i oslobođeni da su nastavili rukovođenje organizirane grupe utemeljene radi pripreme duhana, rezanja, skladištenja i stavljanja u promet odnosno prodaje rezanog duhana. Smatraju da je sud trebao modificirati činjenični opis oslobađajućeg dijela kako bi otklonio dio opisa koji se odnosi na rukovođenje grupom. Apelanti ističu da obrazloženje osuđujućeg dijela presude proizlazi iz navoda na kojima se ne može temeljiti jer je sud zaključio da su drugoapelant i I. Č. organizirali grupu i da je ona djelovala prije 18. studenog 2015. godine, dakle prije inkriminiranog razdoblja. Apelanti smatraju da je iskaz svjedoka D. Ć. nezakonit. U svezi s tim navode da tom svjedoku nije mogao biti prezentiran iskaz iz istrage jer je iskaz dao u svojstvu osumnjičenog, a ne svjedoka. Apelanti, također, navode da presuda ne sadrži razloge o umišljaju u odnosu na kazneno djelo organiziranog kriminala, kao i da im je povrijeđeno pravo na pravni lijek jer su tek drugostupanjskom presudom osuđeni za rukovođenje grupom za organizirani kriminal, dakle za težu pravnu kvalifikaciju. Apelanti smatraju da se nije radilo o složenom postupku te da je zbog duljine trajanja postupka od sedam godina povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku.

12. Drugoapelant je i u apelaciji broj AP-1531/22 naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene propisa. Međutim, naveo je da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je izreka presude nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Drugoapelant navodi da uopće nije precizno utvrđeno koliku količinu duhana je eventualno prodao drugoapelant, niti je precizno utvrđeno koja roba – duhan nije imala propisane markice. Smatra da je ostala neutvrđena najbitnija osobina kaznenih djela, te da nije vidljivo o kojoj količini duhana se radi, što je najbitnije za određivanje samog kaznenog djela i visine kaznene sankcije. To je i u svezi s odlukom suda da je drugoapelant dužan vratiti iznos od 30.000,00 KM kao imovinsku korist stečenu kaznenim djelom. Drugoapelant navodi i da sud rješenjem od 8. studenog 2021. godine nije ispitao njegovu žalbu.

II.Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH u odgovoru na apelaciju navodi da su apelacije neutemeljene. Apelanti ponavljaju navode koje su isticali tijekom postupka, o čemu se sud izjasnio. Apelanti su za određene radnje osuđeni, a za pojedine oslobođeni optužbe. Sud BiH navodi da nije postojala procesna smetnja da se koristi iskaz svjedoka D. Ć. iako se radi o osuđenom pripadniku grupe za organizirani kriminal. Također ističe da članak 317a. ZKP-a propisuje kada je dozvoljena žalba na drugostupanjsku presudu. U postupku pred drugostupanjskim vijećem apelanti su osuđeni za ista kaznena djela za koja su bili osuđeni i prvostupanjskom presudom, samo kao u svojstvu organizatora grupe, pa neutemeljeno ukazuju na primjenu članka 317a. ZKP-a.

14. Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da je sud ocjenom izvedenih dokaza izveo zaključak o odlučnim činjenicama te da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak.

V.Relevantni propisi

15. Kazneni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Nedopušten promet trošarinskih proizvoda Članak 210.a.

(1) Tko nezakonito proizvede, stavi u promet odnosno proda ili prodaje proizvode koji nisu obilježeni kontrolnim i poreznim markicama na način propisan poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Proizvodi iz stavka (1) ovoga članka bit će oduzeti.

Organizirani kriminal Članak 250. st. (2) i (3) (2) Tko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal počini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem počini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

16. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravak, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18 i 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 281.

Dokazi na kojima se presuda temelji (1) Sud presudu temelji samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz posebice i u vezi s ostalim dokazima i temeljem takve ocjene zaključiti je li neka činjenica dokazana.

Članak 290. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio da se ne ispita izravno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika te pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i kazneno djelo.

Odjeljak 1.a. Žalba na drugostupanjsku presudu Članak 317.a.

Opća odredba (1) Protiv presude vijeća prizivnog odjela dopuštena je žalba:

a) ukoliko je vijeće prizivnog odjela preinačilo prvostupanjsku presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe i izreklo presudu kojom se optuženik oglašava krivim;

b) ukoliko je vijeće prizivnog odjela povodom žalbe na oslobađajuću presudu u raspravi donijelo presudu kojom se optuženik oglašava krivim.

(2) O žalbi protiv drugostupanjske presude odlučuje trećestupanjsko vijeće koje čine trojica sudaca.

(3) Odredbe članka 309. ovoga zakona primjenjivat će se i na suoptuženika koji nije uložio žalbu protiv drugostupanjske odluke.

(4) Pred ovim vijećem ne može se održati rasprava.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u svezi sa člankom 6. Europske konvencije.

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti problematiziraju pravičnost kaznenog postupka ukazujući da je presuda nejasna, nerazumljiva i kontradiktorna, utemeljena na nezakonitom dokazu i proizvoljnoj primjeni prava, te da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

22. Apelanti navode da je nezakonit dokaz svjedočenje D. Ć. Kao razlog nezakonitosti navode da je tom svjedoku na glavnom pretresu prezentiran njegov iskaz iz istrage koji je dao u svojstvu osumnjičenog, kada je bio optužen zajedno s apelantima. U odnosu na te navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, nije njegova uloga da odredi, u načelu, mogu li određene vrste dokaza biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. To pitanje se ispituje uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na obranu podnositelja predstavke i kvalitete i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati je li podnositelju predstavke dana prilika da ospori autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi (vidi Europski sud, López Ribalda i ostali protiv Španjolske, presuda od 17. listopada 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., toč. 150. i 151. s daljnjim referencama). Ustavni sud je u predmetu broj AP-452/18 od 12. veljače 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) detaljno razmotrio pitanje promjene „statusa“ osumnjičene osobe u svjedoka, nakon što je ta osoba zaključila sporazum o priznanju krivnje. Ustavni sud je zaključio da takva osoba može biti svjedok, te da nema zakonskih prepreka da dâ iskaz pred sudom (točka 44. navedene odluke). Takav zaključak je rezultat prakse Europskog suda jer se u mnogim predmetima problematiziralo da do osude nisu doveli „obični“ svjedoci, već „zločinci pretvoreni u doušnike“. Riječ „svjedok“ u skladu s praksom Europskog suda ima potpuno autonomno značenje i ne primjenjuje se samo na osobe koje su pozvane da svjedoče na suđenju. Ono se primjenjuje i na osobe koje su dale iskaze prije suđenja, iskaze suoptuženih (vidi Europski sud, Strassenmeyer protiv Njemačke, predstavka broj 57818/18, presuda od 2. svibnja 2023. godine, točka 72. s daljnjim referencama), kao i nalaze vještaka. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu svjedok D. Ć. svjedočio na glavnom pretresu, te da mu je prezentiran iskaz koji je dao u istrazi u svojstvu osumnjičenog. ZKP ne propisuje zabranu ili ograničenje u pogledu izvođenja tog dokaza. Osim toga, apelanti ne navode zašto i kako sama ta činjenica utječe na pravičnost kaznenog postupka. Apelanti ne osporavaju da im nije bila uskraćena mogućnost da ispitaju tog svjedoka, odnosno da ospore iskaz koji je on dao u istrazi. Imajući u vidu navedene stavove Europskog suda, koje podržava i Ustavni sud, ta činjenica nikako ne dovodi u pitanje zakonitost svjedočenja D. Ć., njegovog iskaza iz istrage, niti dovodi u pitanje pravičnost postupka.

23. Svi ostali navodi apelanata odnose se na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.). Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječe na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška, drugim riječima, takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi Europski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. veljače 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stavak 62. s daljnjim referencama). Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. siječnja 2022. godine, točka 25. s daljnjim referencama).

24. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije ukazuje da je pred drugostupanjskim sudom održan pretres i da su prihvaćeni svi dokazi iz prvostupanjskog postupka. Sud BiH je jasno ukazao koje je dokaze cijenio, na temelju čega je donio zaključak o grupi za organizirani kriminal, aktivnostima te grupe, ulogama apelanata i ostalih pripadnika grupe, kao i pribavljenoj protupravnoj imovinskoj koristi. Sud je opisao konkretne radnje izvršenja kaznenog djela nedozvoljenog prometa akciznih proizvoda u okviru grupe za organizirani kriminal. Pri tome je jasno navedeno za koje inkriminirano razdoblje su osuđeni za izvršenje kaznenog djela i na temelju kojih dokaza je utvrđeno da su apelanti počinili kaznena djela za koja su osuđeni. Kao rezultat postupka sud je od apelanata oduzeo imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, što je također detaljno obrazložio. Nezadovoljstvo apelanata ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju kaznenih djela za koja su apelanti osuđeni izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Redovni sud je ispunio svoju obvezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je odluka utemeljena u odnosu na sva ključna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga se ne može reći da su osporene presude proizvoljne ili „očigledno nerazumne“, odnosno da nisu obrazložene.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u kaznenom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Suđenje u razumnom roku

26. Apelanti navode da je postupak, uključujući istragu, trajao sedam godina, te da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

27. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, duljina trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, točka 38. i Vidak protiv Hrvatske, presuda od 23. rujna 2021. godine, aplikacija broj 67141/14, točka 58.).

28. Ispitujući navode apelanata, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da razdoblje koje se uzima u obzir prilikom utvrđivanja duljine kaznenog postupka počinje danom kada je osoba ispitana kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Europski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. travnja 2012. godine, predstavka broj 10302/05, točka 25.). Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su apelanti prvi put obaviješten o „optužbi“ u veljači 2016. godine. Postupak je okončan donošenjem osporene presude od 22. veljače 2022. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud ispitati je trajalo šest godina.

29. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenom postupku, imajući u vidu da se radi o kaznenom djelu organiziranog kriminala, broj provedenih dokaza, uključujući i dokaze dobivene posebnim istražnim radnjama, kao i broj prvobitno osumnjičenih. Također, Ustavni sud primjećuje da su pojedini osumnjičeni, odnosno optuženi priznali krivicu pa je u odnosu na njih postupak razdvojen. Ustavni sud primjećuje da se sud nije izjasnio na te navode apelanata. Ipak, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je optužnica protiv apelanata podignuta u prosincu 2017. godine i da je postupak pred prvostupanjskim sudom završen u svibnju 2021. godine. Nakon toga, Sud BiH je postupao revnosno, te je odlučio o žalbi, održao pretres i donio presudu kojom je konačno odlučeno u roku od devet mjeseci. Stoga u situaciji u kojoj se radilo o složenom predmetu, te kada je drugostupanjski sud uložio napor da se predmet što prije završi, Ustavni sud smatra da trajanje postupka od šest godina zadovoljava garancije suđenja u razumnom roku.

30. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Povreda prava na žalbu

31. Apelanti su naveli i povredu prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, koju vide u činjenici da su drugostupanjskom presudom osuđeni kao organizatori grupe te im je izrečena dvostruko veća kazna. Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 317a ZKP-a propisano kada postoji mogućnost izjavljivanja žalbe protiv drugostupanjske odluke. Činjenica da je drugostupanjski sud našao da su apelanti bili organizatori, za što ih je i optužnica teretila, te su za navedeno i osuđeni, kao i da je apelantima izrekao težu kaznu, ne pruža mogućnost izjavljivanja žalbe u trećem stupnju. Pravo na žalbu zbog teže pravne kvalifikacije kaznenog djela, odnosno veće kazne nije predviđeno ni domaćim zakonom, ni člankom 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantima nije povrijeđeno pravo iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, primjene prava i zaključka o postajanju svih elemenata kaznenih djela za koja su apelanti osuđeni, koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Također, Ustavni sud, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju jer u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za dopuštenost žalbe protiv drugostupanjske presude.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/22 (S. Č. i Z. M.) | Sudska praksa | Aktio