Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3292/21 (H. S.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stečaj
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3292/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3292/21, rješavajući apelaciju Hašima Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hašima Sadikovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 440694 16 Gž od 11. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hašim Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 17. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 440694 21 Rev od 13. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 440694 16 Gž od 11. novembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-232/21 od 17. februara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant protiv te presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo zatraženo je 19. i 20. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 23. i 27. decembra 2022. godine, te su navedeni odgovori 2. marta 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. Vrhovni sud i Federalno pravobranilaštvo Sarajevo nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda od 26. januara 2016. godine utvrđeno je da je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) solidarno odgovorna za obaveze stečajnog dužnika „Binas“ d.d. Bugojno, utvrđene presudom Općinskog suda u Bugojnu od 14. juna 2011. godine (u daljnjem tekstu: presuda od 14. juna 2011. godine). Slijedom toga joj je kao solidarnom dužniku naloženo da apelantu na ime neisplaćenih plaća i toplog obroka isplati određeni novčani iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je izvršio uvid u presudu od 14. juna 2011. godine, rješenje Općinskog suda u Travniku od 4. februara 2015. godine (kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom „Binas“ d.d. Bugojno), te prijedlog za otvaranje stečajnog postupka od 22. jula 2014. godine upućen Općinskom sudu u Travniku. Dalje je ukazao na odredbe člana 5. stav 3. Zakona o stečajnom postupku, člana 414. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i na odredbe člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku. Sud je zaključio da je tužena, uskraćivanjem saglasnosti da se nad privrednim društvom „Binas“ d.d. Bugojno otvori stečajni postupak, postala solidarno odgovorna za njegove obaveze, uključujući i pravomoćno i izvršno apelantovo novčano potraživanje iz presude od 14. juna 2011. godine.

7. Presudom Kantonalnog suda žalba tužene je uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da se solidarna odgovornost tužene odnosi na potraživanje po presudi od 14. juna 2011. godine. U vezi s tim je naveo da je i Građansko odjeljenje Vrhovnog suda na sjednici održanoj 26. aprila 2016. godine usvojilo pravni stav prema kojem nepostojanje saglasnosti nadležnog ministarstva za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu znači da „je saglasnost uskraćena povodom određenog prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i određenog potraživanja podnosioca prijedloga prema stečajnom dužniku za kojeg podnosilac tvrdi da je platežno nesposoban, pa se ustanovljena solidarna odgovornost Federacije BiH za obaveze stečajnog dužnika isključivo odnosi na obaveze sadržane u prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka, a ne za obaveze van predmeta raspravljanja po prijedlogu. Posebno se solidarna odgovornost Federacije BiH ne odnosi na obaveze prema trećim osobama“. Kantonalni sud je naveo da tužena može odgovarati samo za one obaveze koje predstavljaju osnov prijedloga za pokretanje stečajnog postupka prema odredbi člana 4. Zakona o stečajnom postupku. Dalje je istakao da se u konkretnom slučaju uskraćivanje saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka moralo odnositi na nemogućnost naplate apelantovih potraživanja dosuđenih presudom od 14. juna 2011. godine. Sud je naveo da apelant nije dokazao da je predložio otvaranje stečajnog postupka zbog nemogućnosti naplate potraživanja dosuđenih presudom od 14. juna 2011. godine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da su izostale materijalnopravne pretpostavke za zasnivanje solidarne odgovornosti tužene s dužnikom „Binas“ d.d. Bugojno prema odredbi člana 5. stav 5. Zakona o stečajnom postupku, u vezi sa članom 414. ZOO-a.

8. Rješenjem Vrhovnog suda odbačene su apelantova revizija i dopuna revizije.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ukazuje da taj sud nije izvršio uvid, čitanje i ocjenu rješenja kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom „Binas“ d.d. Bugojno, te prijedlog za otvaranje stečajnog postupka od 22. jula 2014. godine, iz kojeg je vidljivo da se solidarna odgovornost tužene odnosi na potraživanje dosuđeno presudom od 14. juna 2011. godine (apelant je Ustavnom sudu dostavio kopiju navedenih dokaza). U vezi s tim ističe da su proizvoljno primijenjene odredbe člana 5. stav 5. u vezi sa st. 3. i 4. Zakona o stečajnom postupku, te člana 414. ZOO-a. Apelant navodi i da je osporena presuda donesena suprotno pravnom shvatanju Vrhovnog suda zauzetom u nekoliko desetina predmeta koji su se vodili protiv tužene radi utvrđenja solidarne odgovornosti za obaveze stečajnog dužnika. Dalje ističe da je time povrijeđeno načelo jedinstvene primjene prava i pravne sigurnosti, te da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge tužioce kojima su u identičnoj pravnoj situaciji tužbeni zahtjevi usvajani (apelant uz apelaciju nije dostavio odluke iz tih predmeta).b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su osnovi za donošenje osporene odluke navedeni u njenom obrazloženju, dok je Općinski sud naveo da ostaje pri navodima iznesenim u svojoj odluci.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o stečajnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 32/04, 42/06) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)

Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (1) Stečajni postupak pokreće se pisanim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Povjerilac je dužan u prijedlogu prilaganjem odgovarajuće dokumentacije učiniti vjerovatnim svoje potraživanje i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.

Član 5. st. (3) i (5)

Stečajni dužnik (3) Za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom koji proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna saglasnost federalnog ministra energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: federalni ministar energije). (5) Ako federalni ministar energije ne da svoju saglasnost za obaveze stečajnog dužnika solidarno odgovara Federacija.

VI.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud podsjeća da je u tački 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, koja je odbačena kao preuranjena. U konkretnom slučaju apelant je u roku, koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i rješenje Vrhovnog suda od 13. jula 2021. godine. Budući da su navedenim rješenjem apelantova revizija i dopuna revizije odbačene, slijedi da je konačna odluka ranije osporena presuda Kantonalnog suda. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

15. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku prednezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

16. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne propise. Pri tome naročito ukazuje da nije izvršio uvid, čitanje i ocjenu određenih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

17. Međutim, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na ključne argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke, u pravilu, će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude slijedi da se u konkretnom slučaju uskraćivanje saglasnosti za otvaranje stečajnog postupka moralo odnositi na nemogućnost naplate apelantovih potraživanja dosuđenih presudom od 14. juna 2011. godine. Iz obrazloženja dalje slijedi da apelant nije dokazao da je predložio otvaranje stečajnog postupka zbog nemogućnosti naplate potraživanja dosuđenih tom presudom. Međutim, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije imao u vidu prijedlog za otvaranje stečajnog postupka od 22. jula 2014. godine, kao ni rješenje kojim je odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom „Binas“ d.d. Bugojno. Pri tome, apelant naročito ističe da iz prijedloga za otvaranje stečajnog postupka od 22. jula 2014. godine proizlazi da se solidarna odgovornost tužene upravo odnosi na potraživanje dosuđeno presudom od 14. juna 2011. godine (navedeno i slijedi iz kopije tog prijedloga koji je apelant dostavio uz apelaciju). Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud proveo i izvršio uvid u navedene dokaze. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da uopćeno obrazloženje Kantonalnog suda „da se iz provedenih dokaza ne može utvrditi da se solidarna odgovornost tužene odnosi na potraživanje po presudi od 14. juna 2011. godine“ nije zadovoljilo standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje, odnosno razlozi navedeni u obrazloženju odluke nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja.

19. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

20. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelacione navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

VII.Zaključak

21. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje Kantonalnog suda nije zadovoljilo standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje, odnosno kada razlozi navedeni u obrazloženju odluke nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja.

22. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman