Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/23 (H. Č. i H. Č.)

Odluka donesena 30. 11. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3950/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 11. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. novembra 2023. godine, u predmetu broj AP-3950/23, rješavajući apelaciju Hariza Čokića i Hanife Čokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hariza Čokića i Hanife Čokić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Živinicama broj 33 0 V 074675 23 Gž 2 od 9. juna 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hariz Čokić i Hanifa Čokić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Živinica podnijeli su 5. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 V 074675 23 Gž 2 od 9. juna 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 V 074675 21 V 2 od 17. februara 2023. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja osporenog rješenja Općinskog suda do donošenja odluke o apelaciji.

Uvodne napomene

2. „Aden“ d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: predlagač) podnio je prijedlog protiv apelanata za donošenje odluke o redovnom upravljanju stvari – preciziranom nekretninom (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). Općinski sud je donio Rješenje broj 33 0 V 074675 17 V od 4. juna 2018. godine kojim je obustavio vanparnični postupak i odredio da će se nakon pravosnažnosti tog rješenja postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka. Obrazloženo je da radovi koje je potrebno obaviti prelaze okvire redovnog upravljanja stvari te je, primjenom člana 15. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), odlučeno kao u izreci.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 V 074675 18 Gž od 15. decembra 2021. godine uvažene su žalbe stranaka, ukinuto osporeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je ukazano da iz odredaba čl. 31. i 32. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) i čl. 154, 155, 175. stav 1. i 159. ZVP-a proizlazi da je prvostepeni sud morao o prijedlogu predlagača odlučiti u vanparničnom postupku. Ukazano je da između stranaka ne postoji spor o pravu suvlasništva ili veličini suvlasničkih dijelova, da spornu nekretninu „svi koriste za prolaz i da o tome nema saglasnosti [apelanata] kao većinskih suvlasnika“. Na to ne utječe tvrdnja predlagača da se radi o poslovima koji su neophodni za redovno upravljanje stvari u smislu člana 31. ZSP-a, utvrđenje prvostepenog suda da se radi o poslovima koji prelaze okvire redovnog upravljanja stvari u smislu člana 32. ZSP-a, kao ni činjenica da se sporna nekretnina nalazi u gradskom građevinskom području.

Osporene odluke

4. Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 V 074675 21 V 2 od 17. februara 2023. godine dozvolio predlagaču da lično ili preko trećeg lica obavi radove na spornoj nekretnini, koji su navedeni i opisani u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke R. Ć. od 21. januara 2018. godine, a koji čini sastavni dio tog rješenja.

5. Općinski sud je u obrazloženju rješenja utvrdio da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu označena kao „upravni prostor – dvorište“ i upisana kao suvlasništvo predlagača, apelanta i prednika apelantice od po 1/3 dijela. Zatim, utvrdio je da iz navoda predlagača i apelanata, te nalaza i mišljenja vještaka i uviđaja na licu mjesta proizlazi da je sporna nekretnina na terenu pristupni put njihovim objektima, da su je u tu svrhu predlagač i apelant i kupili, te da je bila asfaltirana i u vrijeme kupovine i nakon toga. Dalje, konstatirao je da je predlagač predložio da se sporna nekretnina – put popravi odnosno ponovo asfaltira. Također, ukazao je da su to apelanti odbili smatrajući da je potrebno samo predlagaču radi njegovih korisnika i da bi sporna nekretnina na taj način dobila svojstvo javnog puta. U vezi s tim, Općinski sud je citirao odredbe čl. 31. i 32. ZSP-a i odredbe čl. 154. i 157. ZVP-a. Obrazložio je da je vještak u nalazu i mišljenju konstatirao da se sporna nekretnina – put nalazi u „veoma lošem stanju, da na putu ima dosta oštećenja na završnom sloju asfalta u vidu udarnih rupa, da put u takvom stanju nije siguran za korištenje, da postoji velika mogućnost za oštećenje vozila koja saobraćaju po njemu, te da će se oštećenja samo povećavati i dovesti do neupotrebljivosti puta“. Vještak je uradio i predračun potrebnih radova za popravku i dovođenje u funkcionalno stanje „(skidanje asfaltnog zastora sa cijele površine puta, nabavka i ugradnja kamenog i asfaltnog materijala itd.)“ te se na ročištu izjasnio da je potrebno raditi sve iz početka da bi se put koristio na dotadašnji način. Stoga je Općinski sud utvrdio da radovi koje je potrebno obaviti na spornoj nekretnini – putu predstavljaju veće popravke koje su nužne za njeno održavanje i da kao takve ulaze u okvir redovnog upravljanja stvari. Shodno tome, primjenom člana 31. ZSP-a i čl. 154. i 157. ZPV-a odlučio je kao u izreci rješenja.

6. Apelanti su podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja, koja je odbijena Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 V 074675 23 Gž 2 od 9. juna 2023 godine. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja prihvatio utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Ocijenio je neosnovanim navode apelanata da bi radovi na spornoj nekretnini promijenili njenu namjenu od dvorišta u javni put i onemogućili im nesmetan i siguran prilaz. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se sporna nekretnina u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama vodi kao dvorište, te da radovi koje je na njoj potrebno učiniti ne mijenjaju njenu namjenu. Ovo posebno, kako je obrazložio, što iz iskaza svih stranaka proizlazi da je sporna nekretnina kupljena kao put koji je vodio do objekta „Živinice promet“ još od 1956. godine, da je u vrijeme kupovine bila asfaltirana i kupljena u svrhu prilazima objekata vanparničnih stranaka. Pri tome, u vezi s navodima da je predlagač otvorio tržni centar nakon kupovine nekretnine i da tim putem prolaze treća lica, putnička i teretna vozila, Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da su kod nadležnih organa eventualno tražili zaštitu suvlasništva odnosno suposjeda zbog takvog načina korištenja sporne nekretnine. Kantonalni sud je ocijenio da, suprotno rezoniranju žalbe, ne znači da će preduzetim radovima sporna nekretnina dobiti svojstvo javnog puta. Naime, predlagač je izvedenim dokazima dokazao nužnost izvođenja radova pri čemu ti radovi neće dovesti do drugačijeg načina korištenja sporne nekretnine, niti ograničiti i onemogućiti da se sporna nekretnina nastavi koristiti u iste svrhe. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak Općinskog suda „da radovi koje je potrebno učiniti na opravci puta, iako se mogu uvrstiti u veće popravke i prepravke stvari, predstavljaju poslove redovnog upravljanja“.

7. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, apelanti u suštini tvrde da je pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim ponavljaju žalbene navode koje su istakli u postupku pred Kantonalnim sudom. Apelanti naročito ukazuju da bi radovi na spornoj nekretnini promijenili njenu namjenu od dvorišta u javni put kojim će se kretati teretna motorna vozila i onemogućiti im nesmetan i siguran prilaz njihovim objektima iako predlagač ima druge pristupne puteve. Također, ističu da će kao rezultat tih radova kamioni prolaziti na udaljenosti od jednog metra od njihovih ulaznih vrata, i to putem bez predviđenog prostora za kretanje pješaka, tako da neće moći pristupiti svojim nekretninama ni pješice. Apelanti ukazuju i da je, prema uputama iz ukidne odluke, prvostepeni sud trebao odbiti predlagačev prijedlog jer je riječ o poslovima koji prelaze okvire redovnog upravljanja, te da je osporena odluka Kantonalnog suda suprotna njegovoj ranijoj odluci. U tome apelanti vide povredu načela vladavine prava.

8. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31.

Poslovi redovnog upravljanja (1) Za preduzimanje poslova redovnog upravljanja potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi čine više od jedne polovine.

(2) Ako se ne postigne potrebna saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud u vanparničnom postupku.

Član 32.

Poslovi vanrednog upravljanja (1) Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, izdavanje stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanje, i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.

(2) Ako postoji sumnja, smatra se da posao prelazi okvire redovnog upravljanja. (3) Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud.

9. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21):

3. Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima Član 154.

U postupku za upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima sud uređuje način upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima suvlasnika, sukorisnika i drugih suposjednika iste stvari. Član 157. stav (1) Ako se zainteresirane osobe ne sporazumiju, sud će provesti potrebne dokaze i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka donijeti rješenje kojim će urediti način upravljanja ili korištenja zajedničkom stvari po odgovarajućim propisima o materijalnom pravu, vodeći računa o njihovim posebnim i zajedničkim interesima.

[...]

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U vezi s navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP-a i ZVP-a, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentirano obrazložili da iz izvedenih dokaza proizlazi da je sporna nekretnina na terenu pristupni put objektima apelanata i predlagača i da radovi koje je potrebno obaviti predstavljaju veće popravke koje su nužne za njeno održavanje i da kao takve ulaze u okvir redovnog upravljanja stvari u smislu člana 31. ZSP-a. Stoga, imajući u vidu da su osporenim odlukama redovni sudovi odlučivali isključivo o pravu predlagatelja kao suvlasnika na obavljanje radova na spornoj nekretnini, tj. o upravljanju ili korištenju zajedničkom stvari u smislu čl. 31. i 32. ZSP-a te čl. 154. i 157. ZVP-a, a ne o promjeni njene namjene, Ustavni sud njihova utvrđenja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Pri tome je Kantonalni sud jasno obrazložio i da apelanti nisu dokazali da su kod nadležnih organa eventualno tražili zaštitu suvlasništva odnosno suposjeda zbog načina na koji predlagač koristi spornu nekretninu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji uglavnom ponavljaju navode koje su isticali u žalbenom postupku, a te navode je Kantonalni sud razmotrio i jasno i argumentirano obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno navodima apelanata, rješenjem Kantonalnog suda prvobitno donesena odluka Općinskog suda ukinuta isključivo zbog zaključka Kantonalnog suda da se radi o predmetu koji treba provesti prema pravilima vanparničnog postupka. Stoga su očigledno neosnovani navodi apelanata da je u ponovnom postupku postupljeno suprotno tom rješenju Kantonalnog suda i da je na taj način povrijeđeno načelo vladavine prava. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u pravo na imovinu apelanata. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZSP-a i ZVP-a koje su jasne i dostupne. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u pravo na imovinu apelanata ispunjava uvjet zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo na imovinu apelanata imalo za cilj zaštitu prava drugog suvlasnika na spornoj nekretnini, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj miješanja. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi utvrdili da je sporna nekretnina na terenu put, koji i apelanti i predlagač već godinama koriste radi prilaska svojim objektima. Također, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da radovi koji su dozvoljeni predlagaču predstavljaju poslove redovnog upravljanja stvari i, zapravo, predstavljaju dovođenje tog puta u funkcionalno stanje odnosno stanje kakvo je bilo prije oštećenja. Pri tome, Ustavni sud naročito ukazuje da su redovni sudovi nesporno utvrdili da sami radovi neće promijeniti namjenu sporne nekretnine odnosno dovesti do drugačijeg načina korištenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dozvoljavanjem predlagaču da izvrši precizirane radove na spornoj nekretnini u suvlasništvu apelanata i predlagača postignut „pravičan odnos“ zaštite imovinskih interesa predlagača i zaštite prava apelanata na imovinu, odnosno da na apelante nije stavljen „poseban i pretjeran teret“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3950/23 (H. Č. i H. Č.) | Sudska praksa | Aktio