Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3732/22 („Graming“ d.o.o. Široki Brijeg i drugi)
Odluka donesena 30. 11. 2023.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
- Likvidacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o privrednim društvima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Zakon o likvidacionom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama (Federacija Bosne i Hercegovine)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 41/02)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3732/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 11. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. studenog 2023. godine, u predmetu broj AP-3732/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „Graming“ d.o.o. Široki Brijeg i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) toč. a), h) i i), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su „Graming“ d.o.o. Široki Brijeg, „Comex-Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg, „AG Kamen“ d.o.o. Široki Brijeg, „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg, „Omnia“ d.o.o. Široki Brijeg, „Jambo“ d.o.o. Metković, „Neretva Promet“ d.o.o. Čapljina, „Eurobem“ d.o.o. Čitluk, „Mucić & Co“ d.o.o. Ljubuški, MIL d.o.o. Čitluk, „Betacom“ d.o.o. Čitluk, „Hercegovačka franjevačka provincija“ Mostar, „Union-Foods“ d.o.o. Čitluk, „Herc-MB“ d.o.o. Mostar, „M- Rozić“ d.o.o. Mostar, „MRM export-import“ d.o.o. Ljubuški, „Antonio Trade“ d.o.o. Grude, „Projektant“ d.o.o. Mostar i „Lon- Commerce“ d.o.o. Posušje podnijeli protiv Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su „Comex- Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg i „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg podnijeli zbog navodnog kršenja njihovih prava kao dioničara u likvidacijskom postupku koji se vodi nad „Hercegovačkom bankom d.d. – u likvidaciji“ zbog toga što je ratione personae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su „Graming“ d.o.o. Široki Brijeg, „AG Kamen“ d.o.o. Široki Brijeg, „Omnia“ d.o.o. Široki Brijeg, „Jambo“ d.o.o. Metković, „Neretva Promet“ d.o.o. Čapljina, „Eurobem“ d.o.o. Čitluk, „Mucić & Co“ d.o.o.
Ljubuški, MIL d.o.o. Čitluk „Betacom“ d.o.o. Čitluk, „Hercegovačka franjevačka provincija“ Mostar, „Union-Foods“ d.o.o. Čitluk, „Herc-MB“ d.o.o. Mostar, „M-Rozić“ d.o.o. Mostar, „MRM export-import“ d.o.o. Ljubuški, „Antonio Trade“ d.o.o.
Grude, „Projektant“ d.o.o. Mostar i „Lon-Commerce“ d.o.o.
Posušje podnijeli zbog navodnog kršenja njihovih prava kao dioničara u likvidacijskom postupku koji se vodi nad „Hercegovačkom bankom d.d. – u likvidaciji“ zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Graming“ d.o.o. Široki Brijeg, „Comex-Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg, „AG Kamen“ d.o.o. Široki Brijeg, „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg, „Omnia“ d.o.o. Široki Brijeg, „Jambo“ d.o.o. Metković, „Neretva Promet“ d.o.o. Čapljina, „Eurobem“ d.o.o. Čitluk, „Mucić & Co“ d.o.o. Ljubuški, MIL d.o.o. Čitluk, „Betacom“ d.o.o. Čitluk, „Hercegovačka franjevačka provincija“ Mostar, „Union-Foods“ d.o.o. Čitluk, „Herc-MB“ d.o.o. Mostar, „M-Rozić“ d.o.o. Mostar, „MRM export-import“ d.o.o. Ljubuški, „Antonio Trade“ d.o.o. Grude, „Projektant“ d.o.o. Mostar i „Lon- Commerce“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nisad Omerović, odvjetnik iz Lukavca, podnijeli su 27. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog kršenja njihovih prava kao dioničara u likvidacijskom postupku koji se vodi u Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) nad „Hercegovačkom bankom d.d. – u likvidaciji“ (u daljnjem tekstu: Banka) i protiv odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine.
2. Apelanti su podnescima od 10., 12. i 31. listopada 2022. godine dopunili apelaciju, a podnescima od 18. listopada 2022. godine, 20. srpnja i 22. kolovoza 2023. godine su urgirali donošenje odluke Ustavnog suda.
II.Relevantne činjenice
3. Apelanti su osnivači i vlasnici većinskog dijela dionica Banke.
4. Odlukom visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: visoki predstavnik) broj 96/01 od 5. travnja 2001. godine, koja je dopunjena Odlukom broj 144/02 od 4. travnja 2002. godine, uvedena je privremena uprava nad Bankom te je imenovan privremeni upravnik. Visoki predstavnik je Odlukom broj 30/06 od 15. prosinca 2006. godine na Agenciju prenio odgovornost daljnjeg privremenog upravljanja Bankom.
5. Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine („Službene novine FBiH“ broj 55/06), između ostalog, određeno je da se Društvu za skladištenje tečnih goriva „Terminali Federacije“ d.o.o. Sarajevo bez naknade daje na upravljanje i korištenje Skladište pogonskog goriva „Dretelj“ Čapljina.
6. Agencija je Rješenjem broj 06-2080/12 od 11. srpnja 2012. godine Banci oduzela dozvolu za rad, ukinula postupak privremene uprave, pokrenula likvidacijski postupak nad Bankom te je imenovala likvidacijskog upravnika. Također, navedenim rješenjem određeno je da prestaju sve ovlasti i nadležnosti Skupštine, članova Nadzornog odbora, Uprave, Odbora za reviziju i dioničara Banke. Njihove ovlasti i nadležnosti su prenesene na likvidacijskog upravnika, a povjeritelji su pozvani da svoja potraživanja prijave likvidacijskom upravniku.
7. Agencija je tijekom likvidacijskog postupka Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine podnosila godišnja izvješća o radu/poslovanju, koja su javno dostupna, u kojima je, između ostalog, navodila informacije o tijeku likvidacijskog postupka nad Bankom. U Izvješću o poslovanju Agencije za 2020. godinu (str. 44–46., dostupan ovdje) navedeno je da nivo novčanih sredstava Banke na dan 31. prosinca 2020. godine iznosi 18,3 milijuna KM, dok obveze iznose 16,4 milijuna KM i manje su od novčanih sredstava Banke za 1,9 milijuna KM. U izvješću je također navedeno da je u 2020. godini, kao i u ranijem razdoblju, najveći problem u svezi s pitanjima: •[…] prodaje Terminala tečnih goriva Dretelj Čapljina, zbog njegove velike vrijednosti i nerealizovanja zaključka Vlade FBiH broj: 710/2013 od 18. 07.
2013. godine. U mjesecu februaru likvidacioni upravnik Banke ponovo je poslao FMF-u molbu za očitovanje/urgenciju za reguliranje međusobnih odnosa. FBA se ponovno obratila dopisom FMF-u u mjesecu julu sa prijedlogom da se održi zajednički sastanak vezano za Zaključak Vlade FBiH broj: 710/2013 i rješavanje statusa Hercegovačke banke d.d. Mostar u likvidaciji. Niti na jednu inicijativu nije bilo očitovanja;
•odnosa Banke sa supsidijarom Banke. Banka je do 2005. godine stekla vlasništvo od 97% udjela u društvu Hercegovina osiguranje d.d. Mostar, koje se nalazi u likvidacionom postupku. Dana 19. 06. 2018. godine Hercegovina osiguranje d.d. Mostar u likvidaciji podnijela je tužbu protiv Banke kojom traži pravo na izdvajanje sredstava iz likvidacione mase po osnovu Ugovora o depozitu, transakcijskih i deviznih računa, te po osnovu naplaćenih sredstava po mandatnim kreditima u ukupnom iznosu od 5,9 miliona KM.
Općinski sud je 27. 12. 2018. godine odredio „mjeru osiguranja“, kojom se zabranjuje Hercegovačkoj banci d.d. Mostar u likvidaciji da raspolaže novčanim sredstvima po osnovu Ugovora o depozitu, sredstvima po redovnom transakcijskom i deviznom računu. Dana 30. 01. 2020. godine održano je pripremno ročište na Općinskom sudu u Mostaru po tužbi […].
8. U izvješću Agencije za 2021. godinu (str. 38., dostupan ovdje) navedeno je da je do kraja 2021. godine isplaćeno 31,9 milijuna KM obveza Banke prvog do petog reda prioriteta. Također je navedeno da nivo novčanih sredstava na dan 31. prosinca 2021. godine iznosi 17,9 milijuna KM, dok obveze banke po neisplaćenim potraživanjima (I., IV. i 23 % V. isplatnog reda) iznose 16,5 milijuna KM i manje su od novčanih sredstava za 1,4 milijuna KM. Zatim je navedeno da se Agencija u srpnju 2021. godine obratila dopisom Federalnom ministarstvu financija s inicijativom za nastavak aktivnosti na traženju rješenja i zaštite interesa povjeritelja Banke. Naglašeno je da najznačajniju imovinu predstavlja nekretnina Naftnog terminala „Dretelj“. Naposljetku, navedeno je da se vodi postupak po tužbi „Hercegovina osiguranja“ d.d. Mostar kojim se traži pravo na izdvajanje sredstava iz likvidacijske mase.
9. Likvidacijski postupak nije okončan.
III.Apelacijski navodi
10. Apelanti smatraju da im je u likvidacijskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
11. Naime, apelanti smatraju da Agencija i likvidacijski upravnik nisu poduzimali radnje koje su zakonski određene kao nužne i žurne, čime su doveli do nerazumno dugog trajanja likvidacijskog postupka, koji traje 11 godina, bez izgleda da se okonča. Osim toga, apelanti ističu da je iz likvidacijskog postupka isključen likvidacijski sud kao organ u smislu članka 5. Zakona o likvidacijskom postupku (u daljnjem tekstu: ZLP). Prema tome, apelanti navode da nemaju efektivan pravni lijek ili pravo žalbe bilo kojem pravosudnom tijelu u odnosu na radnje koje se provode nad imovinom Banke. Također su istaknuli da su se obraćali Agenciji i likvidacijskom upravniku, ali da su oni odbijali dostavu dokumentacije i dokaza. S obzirom na to, apelanti smatraju da je navedena situacija jednaka onoj u odluci Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Luordo protiv Italije (presuda od 17. srpnja 2003. godine, predstavka broj 32190/96, točka 70.). U svezi s tvrdnjama o povredi prava na imovinu, apelanti ističu da se udio u društvu koji ima ekonomsku vrijednost, zajedno s različitim pravima koja iz njega proistječu i koja im omogućuju da utječu na društvo, smatraju imovinom, a time je obuhvaćeno i neizravno potraživanje imovine društva u slučaju likvidacije (vidi Europski sud, Marini protiv Albanije, presuda od 18. prosinca 2007. godine, predstavka broj 3738/02, točka 165.). U tom kontekstu ističu da ne spore da je blokiranje imovine utemeljeno na zakonskim odredbama koje uređuju likvidacijski postupak, ali da vrijeme trajanja likvidacijskog postupka i neaktivnost javne vlasti ukazuju da u konkretnom slučaju ne postoji balans između općeg interesa te prava apelanata da upravljaju odnosno raspolažu imovinom. Osim toga, apelanti ističu da je Vlada FBiH, osporenom Odlukom broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine, raspolagala imovinom Banke koja nije u njezinom vlasništvu, što je potvrđeno kao okolnost koja onemogućuje provedbu likvidacijskog postupku, i da apelanti nisu imali mogućnost preispitati tu odluku pred sudom. Naposljetku, apelanti su u odnosu na navode o povredi prava na učinkovit pravni lijek ukazali na odluku Europskog suda u predmetu Saggio protiv Italije (presuda od 25. listopada 2001. godine, predstavka broj 41879/98), te su istaknuli da je blokirana njihova imovina velike vrijednosti, ali da nemaju bilo kakav pravni lijek za preispitivanje radnji državnih organa.
IV.Relevantni propisi
12. Zakon o bankama („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03, 19/03, 28/03 i 66/13) u relevantnom dijelu glasi:
VI - POSTUPAK STEČAJA I LIKVIDACIJE BANAKA
Članak 52.
Postupak stečaja i likvidacije banaka sprovode se sukladno Zakonu o stečajnom postupku i Zakonu o likvidacijskom postupku, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Članak 63.
U procesu likvidacije ili stečaja isplata obveza vrši se isključivo po odluci likvidacijskog odnosno stečajnog upravnika po sljedećem redoslijedu prioriteta: 1. dugovi banke, koja je u procesu likvidacije, po osnovi zajmova datih banci ili drugih obveza banke stvorenih tijekom privremene uprave ili postupka likvidacije banke, sukladno Zakonu;
2. potraživanja osiguranih kreditora do vrijednosti njihovog osiguranja;
3. potraživanja Agencije za osiguranje depozita Federacije ili njenog pravnog sljednika za naknadu isplaćenih depozita fizičkim i pravnim osobama sukladno propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama;
4. depoziti fizičkih i pravnih osoba sukladno propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama po deponentu, a koji nisu na drugi način isplaćeni od strane Agencija za osiguranje depozita Federacije ili njezinog pravnog sljednika, sukladno točki 4. ovoga članka;
5. ostali depoziti, uključujući depozite fizičkih osoba iznad iznosa osiguranog depozita sukladno propisima kojima se uređuje osiguranje depozita u bankama po deponentu, a koji nisu isplaćeni, sukladno točki 4. ovoga članka;
6. neaktivni računi;
7. potraživanja ostalih kreditora;
8. potraživanja vlasnika prioritetnih dionica; i 9. potraživanja vlasnika običnih dionica.
U postupku iz stavka 1. ovoga članka isplata obveza banke prema članovima nadzornog odbora, uprave, članovima odbora za reviziju, dioničarima s najmanje 5% udjela, povezanim osobama i povezanim bankama suspendira se sve dok u potpunosti ne budu isplaćene obveze prema drugim osobama povjeriteljima banke.
Treće osobe koje djeluju u ime fizičkih i pravnih osoba navedenih u prethodnom stavku kao i članovi uže obitelji, srodnici osoba iz prethodne rečenice po krvi i po tazbini do trećeg stupnja, također nemaju pravo na isplatu dok se svi ostali povjeritelji banke ne isplate u potpunosti.
13. Zakon o likvidacijskom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Svrha likvidacijskog postupka Likvidacijski postupak provodi se nad pravnim osobama. On služi cjelovitoj namiri svih povjeritelja pravne osobe unovčenjem njezine imovine. Ukoliko nakon toga preostanu još neke imovinske vrijednosti, članovi pravne osobe namiruju se iz preostale imovine srazmjerno svom sudjelovanju.
14. Zakon o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“ br. 81/15 i 75/21): Članak 186. stavak (3) (Dionice) (3) Dionica sadrži prava na sudjelovanje u:
a) upravljanju dioničkim društvom;
b) raspodjeli dobiti;
c) diobi imovine preostale nakon stečaja ili likvidacije dioničkog društva.
V.Dopustivost
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) toč. a) h) i i) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
i) apelacija je ratione personae inkompatibilna s Ustavom; [...] a)Dopustivost u odnosu na Odluku Vlade Federacije BiH broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine
16. Razmatrajući apelaciju u dijelu u kojem apelanti osporavaju Odluku Vlade Federacije BiH broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine („Službene novine FBiH“ broj 55/06 od 20. rujna 2006. godine), Ustavni sud je pošao od odredbe članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
17. U svezi s time, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, „[…] koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini […]“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Odluka Vlade Federacije BiH broj 522/06 od 7. rujna 2006. godine kojom je odlučeno o davanju na korištenje Skladišta pogonskog goriva „Dretelj“ Čapljina Privrednom društvu za skladištenje tečnih goriva „Terminali Federacije“ d.o.o. Sarajevo nema svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ju je donio „[…] bilo koji sud u Bosni i Hercegovini […]“, odnosno nema svojstvo odluke u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti broj AP-1380/16 od 7. ožujka 2017. godine, točka 14., dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
II.Dopustivost ratione personae
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelanti „Comex-Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg i „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg ukazuju na kršenja njihovih prava u likvidacijskom postupku Ustavni sud je pošao od odredbe članka 18. stavak (3) točka i) Pravila Ustavnog suda.
20. Ustavni sud zapaža da je Agencija u odgovoru na apelaciju od 21. listopada 2022. godine navela da su apelanti „Comex-Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg i „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg tijekom postupka prometovali dionicama i da više nisu dioničari Banke. Apelanti su u izjašnjenju od 20. prosinca 2022. godine istaknuli da ne spore da ti apelanti nisu vlasnici udjela, te smatraju da u odnosu na njih ne može biti utvrđena bilo kakva povreda. Prema tome, kod činjenice da nije sporno da ti apelanti nemaju svojstvo dioničara Banke, to znači da oni ne mogu biti „žrtve“ navodnog kršenja prava u likvidacijskom postupku na koja su se pozvali. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi tih apelanata u svezi s povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka 13. Europske konvencije ratione personae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka i) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je ratione personae inkompatibilna s Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. Razmatrajući navode Agencije da apelant MIL d.o.o. Međugorje nije dioničar Banke, Ustavni sud napominje da je Ustavnom sudu dostavljena potvrda Registra vrijednosnih papira u FBiH od 22. studenog 2022. godine iz koje proizlazi da je taj apelant upisan kao vlasnik dionica Banke. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode tog apelanta ratione personae dopustiva.
III.Dopustivost ratione materiae
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem ostali apelanti (osim apelanata „Comex-Stojić“ d.o.o. Široki Brijeg i „Alpina Komerc“ d.o.o. Široki Brijeg) ukazuju da im je u likvidacijskom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbe članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
24. Razmatrajući navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje je li članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
25. Kada je u pitanju građanski aspekt članka 6. Europske konvencije, Europski sud naglašava da za primjenjivost „građanskog“ aspekta članka 6. mora postojati spor o „pravu“ za koje se može reći da je, bar na dokazivim osnovama, priznato u domaćem pravu, bez obzira na to je li to pravo zaštićeno Europskom konvencijom. Spor mora biti stvaran i ozbiljan, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov opseg i način njegovog ostvarivanja i, konačno, rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za pravo o kojem je riječ jer samo slabe veze ili neizvjesne posljedice nisu dovoljne za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Károly Nagy protiv Mađarske, presuda od 14. rujna 2017. godine, predstavka 56665/09, točka 60. s daljnjim referencama).
26. Europski sud, također, podsjeća na to da duh Europske konvencije zahtijeva da se pojam „spor“ ne uzima u previše tehničkom smislu, u smislu dvaju proturječnih zahtjeva, već da mu se dâ materijalna, a ne formalna definicija (vidi Europski sud, Miessen protiv Belgije, presuda od 18. listopada 2016. godine, predstavka broj 31517/12, točka 43.). Prilikom ocjenjivanja tog kriterija sud se mora udubiti i sagledati stvari ispod površine i jezika koji se koristi i usredotočiti se na realne okolnosti u danoj situaciji (vidi Europski sud, Boulois protiv Luksemburga [VV], presuda od 3. travnja 2012. godine, predstavka broj 37575/04, točka 92.). U tom pogledu, karakter zakona koji reguliraju način na koji treba odlučiti o predmetu (građanski, komercijalni, administrativni itd.) i organa koji ima nadležnost odlučivati o pitanju (redovni sud, upravni organ itd.) nisu od odlučujuće važnosti (vidi Europski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. veljače 2015. godine, predstavka broj 22251/08, točka 43.).
27. Kada je u pitanju postupak administrativne likvidacije trgovačkog društva, Ustavni sud smatra da je bitno naglasiti da je Europski sud u predmetu Cipolletta protiv Italije (predstavka broj 38259/09, presuda od 11. siječnja 2018. godine, toč. 33–37.) smatrao primjerenim usvojiti novi pristup kojim se usklađuje njegova sudska praksa u svezi s jamstvima osiguranima vjerovnicima, bilo u kontekstu stečajnog postupka bilo u postupku posebne administrativne likvidacije, te je zaključio da u tim postupcima vjerovnici uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije.
28. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o likvidacijskom postupku protiv Banke koji se provodi pred Agencijom koja nema svojstvo suda. U tom postupku, kako proizlazi iz relevantnih odredaba, dioničari nemaju svojstvo vjerovnika već im je priznato samo pravo da sudjeluju u diobi imovine koja preostane nakon stečaja ili likvidacije dioničkog društva. Naime, likvidacijski postupak, sukladno članku 2. ZLP-a, prvenstveno služi cjelovitom namirenju svih vjerovnika pravne osobe unovčenjem njezine imovine. Samo u slučaju da nakon toga preostane još neke imovinske vrijednosti, članovi pravne osobe i dioničari se namiruju iz preostale imovine razmjerno svom sudjelovanju. To je propisano i u članku 63. ZB-a iz kojeg proizlazi da su dioničari svrstani u deveti, odnosno posljednji isplatni red. Osim toga, u članku 63. stavak 3. ZB-a izričito je propisano da se isplata obveza banke prema dioničarima suspendira sve dok u potpunosti ne budu isplaćene obveze prema drugim osobama, vjerovnicima banke. Dakle, iz sadržaja navedenih odredaba proizlazi da se u likvidacijskom postupku isplata obveza banke odvija u dva stadija. Prvi, u kojem je potrebno da se isplate potraživanja svih vjerovnika, a zatim drugi stadij u kojem se dijeli eventualno preostala imovina na dioničare. Ustavni sud smatra da se navedena praksa Europskog suda iz predmeta Cipolletta, zbog bitno drugačijeg položaja dioničara u likvidacijskom postupku, ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
29. Ustavni sud dalje zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da u likvidacijskom postupku još nisu isplaćena sva potraživanja iz „I., IV. i 23 % V. isplatnog reda“, te da još nije započela isplata potraživanja od šestog do osmog isplatnog reda (vidi točku 9. ove odluke). Prema tome, s obzirom na to da se likvidacijski postupak nad Bankom nalazi u stadiju isplate obveza prema vjerovnicima i da apelanti u tom stadiju nemaju pravo na isplatu, Ustavni sud smatra da se u tom stadiju postupka ne može govoriti o postojanju „spora“ koji bi se odnosio na „građanska prava i obveze“ apelanata kao dioničara i vlasnika Banke. Naime, polazeći od činjenice da u ovoj fazi likvidacijskog postupka još ne postoji izvjesnost hoće li apelanti u konačnici ostvariti pravo na diobu imovine koja eventualno preostane nakon namirenja svih vjerovnika, Ustavni sud smatra da ishod toga dijela postupka nije izravno odlučujući za njihovo pravo o kojem je riječ. Naime, kako je navedeno, postojanje slabih veza i neizvjesnih posljedica nije dovoljno za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Drugačiji zaključak, prema ocjeni Ustavnog suda, rezultirao bi stvaranjem materijalnog prava koje ne bi imalo osnovu u pravnim načelima na kojima je utemeljen likvidacijski postupak (vidi, op. cit., Boulois protiv Luksemburga, točka 91.).
30. Stoga, Ustavni sud smatra da se u osporenom dijelu likvidacijskog postupka ne radi o „sporu o građanskim pravima i obvezama“ apelanata u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu takav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u svezi s pravom na pravično suđenje također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o kršenju prava na imovinu
31. Razmatrajući navode apelanata o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da je potrebno utvrditi je li se u likvidacijskom postupku protiv Banke odlučivalo o imovini apelanata zaštićenoj člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
32. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Europski sud, Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, toč. 142. i 143.; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. veljače 2008. godine, točka 44., dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud naglašava da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se temeljiti na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Europski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. prosinca 2016. godine, predstavka broj 53080/13, stavak 75. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2361/06 od 10. siječnja 2008. godine, točka 10., dostupna na www.ustavnisud.ba).
33. Kada se radi o predmetima u kojima su razmatrana prava dioničara, Europski sud ističe da je priroda korporativnog udjela sama po sebi složena. Naime, dionice potvrđuju da njihovi nositelji posjeduju udio u društvu zajedno s pripadajućim pravima. To uključuje pravo na udio u imovini društva u slučaju njegovog prestanka, ali i druga bezuvjetna prava, posebice pravo glasa i pravo utjecaja na ponašanje društva. Prema tome, promatrano u cjelini, dionice poduzeća koje imaju određenu ekonomsku vrijednost, pored toga što podrazumijevaju i određena prava na temelju kojih je dioničaru omogućeno da utječe na poduzeće, mogu se smatrati „imovinom“ (vidi Europski sud, Olczak protiv Poljske, odluka od 7. studenog 2002. godine, predstavka broj 30417/96, točka 60. i Sebeleva i drugi protiv Rusije, presuda od 1. ožujka 2022. godine, predstavka broj 42416/18, točka 39.). Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da dionice apelanata u likvidacijskom postupku nemaju ekonomsku vrijednost kakva je uobičajena na tržištu dionica s obzirom na to da su otvaranjem likvidacijskog postupka prestala sva njihova prava (vidi točku 6. ove odluke). Apelanti, kako je već navedeno, imaju samo pravo na udio u imovini koja eventualno preostane nakon što budu isplaćene sve obveze prema povjeriteljima banke. Stoga, Ustavni sud smatra da se prava koja apelanti imaju na temelju dionica u likvidacijskom postupku ne mogu smatrati „postojećom imovinom“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. Ustavni sud dalje smatra da je neophodno razmotriti imaju li apelanti bar „legitimno očekivanje“ da će realizirati svoje pravo koje im pripada u likvidacijskom postupku. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da, prema sudskoj praksi Europskog suda, buduća dobit predstavlja „imovinu“ u smislu članka 1. Protokola broj 1 ako je dobit stečena ili je predmet plativog duga (vidi Erkan protiv Turske (odl.), br. 29840/03, 24. ožujka 2005. i Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala [VV], br. 73049/01, stavak 64., ECHR 2007 I). Prema tome, polazeći od činjenice, kako je već navedeno, da su apelanti kao dioničari svrstani u deveti, odnosno posljednji isplatni red i da se isplata obveza banke prema dioničarima suspendira sve dok u potpunosti ne budu isplaćene obveze prema drugim osobama, vjerovnicima Banke, Ustavni sud ukazuje da ne postoji dovoljan stupanj izvjesnosti da će apelanti u konačnici ostvariti pravo na diobu imovine. U tom pogledu, Ustavni sud ne može pretpostavljati hoće li, nakon isplata obveza subjektima koji se u smislu članka 63. namiruju prije apelanata, imovina Banke biti dovoljna za isplatu vlasnika dionica, odnosno za ostvarivanje prava apelanata na diobu te imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da sve do okončanja isplata obveza Banke prema svim vjerovnicima apelanti u ovom postupku ne mogu imati „legitimno očekivanje“ koje bi se moglo smatrati imovinom u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
35. Shodno utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju „imovinu“ koja bi uživala zaštitu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju pa je apelacija i u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. Zbog toga su i navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornog prava) u svezi s pravom na imovinu također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
36. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) toč. a), h) i i) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae ili ratione personae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić