Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-487/23 (S.M.)
Odluka donesena 18. 01. 2024.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Legitiman cilj
- Disciplinski postupak
- Proporcionalnost
- Procesna odluka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-487/23
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-487/23, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. M. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-300-24/2022 od 22. marta 2022. godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-300-18/2022 od 1. februara 2022. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042840 22 Uvp od 24. novembra 2022. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 042840 22 U od 12. septembra 2022.
godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Advokatsko ortačko društvo „Dimitrijević i partneri“ iz Banjaluke, podnijela je 27. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 042840 22 Uvp od 24. novembra 2022. godine, Rješenja Suda BiH broj S1 3 U 042840 22 U od 12. septembra 2022. godine, Odluke Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTS) broj 11-07-6-300-24/2022 od 22. marta 2022. godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce VSTS-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-6-300-18/2022 od 1. februara 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1930/22 od 22. juna 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Odluke VSTS-a od 22. marta 2022. godine jer je apelantkinja protiv te odluke podnijela „tužbu“ Sudu BiH. Ustavni sud je takođe Odlukom o dopustivosti broj AP-3784/22 od 19. januara 2023. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju u predmetu broj AP-4344/22 (dostupna na www.ustavnisud.ba) koju je apelantkinja podnijela protiv rješenja Suda BiH od 12. septembra 2022. godine. Navedena apelacija je podnesena prije nego što je Sud BiH odlučio o zahtjevu za preispitivanje sudske odluke koji je apelantkinja podnijela protiv navedenog rješenja Suda BiH. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da apelantkinja, nakon donošenja odluke o zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da, na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8 a) Ostale odluke, navede i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od VSTS-a, Drugostepene komisije i Kancelarije disciplinskog tužioca VSTS-a (u daljnjem tekstu: Kancelarija disciplinskog tužioca) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 21. i 22. februara 2023. godine proslijeđeni apelantkinji na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodna napomena
6. Neformalna grupa građana „Pravda za Davida“ (u daljnjem tekstu: grupa „Pravda za Davida“ ili članovi grupe) organizovala je 1. decembra 2020. godine protest ispred zgrade Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) povodom odlaska u penziju glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva.
Disciplinska tužba
7. Kancelarija disciplinskog tužioca je protiv apelantkinje kao tužioca Okružnog javnog tužilaštva podnijela disciplinsku tužbu Prvostepenoj disciplinskoj komisiji za tužioce VSTS-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija). Disciplinskom tužbom joj je stavljeno na teret da je 1. decembra 2020. godine, između 12.00 i 12.30 sati, po izlasku iz zgrade Okružnog javnog tužilaštva, prolazeći pored grupe „Pravda za Davida“, prokomentarisala: „Opet ovi kriminalci“, čime je kod članova grupe izazvala uznemirenost. Dakle, svjesna obaveze moralnog i dostojanstvenog ponašanja iz člana 4 Kodeksa tužilačke etike i obaveze poštovanja najviših etičkih standarda i normi profesionalnog i dostojanstvenog ponašanja u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja, te kao nosilac pravosudne funkcije koja je predmet stalnog nadzora javnosti i koja voljno prihvata ograničenja koja joj nameće funkcija koju obavlja, apelantkinja je prokomentarisala grupu „Pravda za Davida“ tako što je o njima svjesno iznijela nedoličnu izjavu neprimjerenu nosiocu pravosudne funkcije. Apelantkinja je na taj način iskazala ponašanje koje šteti ugledu tužilačke funkcije i počinila disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS-u – ponašanje u tužilaštvu i izvan tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije. Pored tog disciplinskog prekršaja, apelantkinji je stavljeno na teret i to da je navedenim postupanjem prekršila i etičke standarde propisane Kodeksom tužilačke etike iz čl. 4, 4.1, 4.2 i 4.3.
Disciplinski postupak
8. Odlukom Prvostepene komisije broj 11-07-6-1385-38/2021 od 13. oktobra 2021. godine disciplinska tužba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju odluke Prvostepena komisija je navela da je detaljno analiziran apelantkinjin iskaz, te iskazi svjedoka – pet članova grupe i sudskog policajca koji je obezbjeđivao Okružno javno tužilaštvo. U vezi s tim je ukazano da su izjave svjedoka protivrječne, kako u pogledu tačnog sadržaja izgovorenih riječi tako i činjenice na kojoj udaljenosti i položaju su se članovi grupe nalazili u odnosu na apelantkinju. Komisija je takođe navela da su izjave svjedoka protivrječne i u odnosu na to da li je apelantkinja nosila masku na licu i kako je bila odjevena. Za Komisiju nisu bili prihvatljivi iskazi svjedoka da se apelantkinja obratila upravo članovima grupe zato što su se ispred apelantkinje nalazili novinari. Komisija je navela da u prilog takvom zaključku ne govore ni materijalni dokazi, naročito video-zapisi. Pri tome je navedeno da iz jedinog objektivnog dokaza – audio i video-zapisa jasno proizlazi da je apelantkinja s maskom na licu izašla iz zgrade Okružnog javnog tužilaštva i silazeći niz stepenice „izgovorila riječi neutvrđenog sadržaja“. Zatim je ukazano da se iza njenih leđa nalazio sudski policajac, a ispred nje kamera okrenuta prema Okružnom javnom tužilaštvu iza koje su bili novinari. Na snimku se, kako je navela komisija, čuje da osobe ženskog pola, čija lica se ne vide, izgovaraju: „Kriminalci, pa veći su kriminalci ovde unutra od nas, sramota, sram vas i stid bilo i vi ćete isto odgovarati, kaže nam da smo kriminalci“. Na osnovu navedenog, Prvostepena komisija je zaključila da Kancelarija disciplinskog tužioca nije dokazala da je apelantkinja ispoljila ponašanje koje bi u sebi sadržavalo elemente konkretnog disciplinskog prekršaja.
9. Odlukom Drugostepene komisije broj 11-07-6-300-18/2022 od 1. februara 2022. godine žalba Kancelarije disciplinskog tužioca je uvažena i prvostepena odluka preinačena tako što je apelantkinja proglašena odgovornom za disciplinski prekršaj. Na osnovu odredbi člana 58 stav 1 tačka a) i člana 59 Zakona o VSTS-u izrečena joj je disciplinska mjera pismena opomena koja se javno ne objavljuje. Drugostepena komisija je u obrazloženju navela da je održala raspravu i da, na prijedlog stranaka, svjedoci nisu ponovo saslušavani već je izvršen uvid u njihove iskaze date pred Prvostepenom komisijom. U vezi s tim je ukazano da apelantkinja nije sporila da je izgovorila riječ kriminalci, ali ne, kako je tvrdila, prema članovima grupe i u kontekstu za koji se tereti, već je riječi pa nismo mi kriminalci uputila novinarima. Dalje je navedeno da iz iskaza jednog svjedoka proizlazi da je apelantkinja izgovorila: „Hej, vi kriminalci još niste u zatvoru“, a iz iskaza drugog svjedoka da je izgovorila: „Vidi ovih kriminalaca opet“ ili „nešto slično“. Iz iskaza ostala tri svjedoka, kako je dalje navedeno, proizlazi da je apelantkinja izgovorila: „Opet ovi kriminalci“. Zatim je istaknuto da je sudski policajac izjavio da je apelantkinja, prolazeći pored grupe „Pravda za Davida“, izgovorila: „Šta hoće ovi kriminalci“ ili „opet ovi kriminalci“. Međutim, s obzirom na udaljenost, svjedok je ostavio mogućnost da nije dobro čuo. Komisija je ocijenila neosnovanim apelantkinjine navode da je vidjela samo novinare, ali ne i članove grupe. Naime, kako je utvrđeno, članovi grupe su bili u krugu od nekoliko metara, što potvrđuju video-zapis i slike s video-nadzora na kojima se pored novinara jasno vide dvije osobe, od kojih je jedna imala lik Davida Dragičevića na majici i bila je okrenuta prema apelantkinji. Komisija je imala u vidu da su članovi grupe bili u apelantkinjinoj neposrednoj blizini, te je cijenila subjektivni osjećaj članova grupe koji je prouzrokovan njenim riječima i njihovu burnu reakciju, kako to proizlazi iz video-zapisa. Komisija je navela da činjenica da se na spornom snimku ne čuje tačan sadržaj izgovorenih riječi ne može biti osnov koji bi apelantkinju oslobodio disciplinske odgovornosti. Dalje je obrazloženo da apelantkinja nije ni sporila da je izgovorila riječ kriminalci. Činjenice da li je apelantkinja nosila masku, kako je bila odjevena i gdje se nalazila, prema mišljenju Komisije, predstavljaju subjektivnu reprodukciju događaja svakog svjedoka pojedinačno i logično je da se izjave u vezi s tim pitanjem razlikuju. Prema ocjeni Komisije, nesumnjivo je utvrđeno da se apelantkinja na uvredljiv način, nedostojan nosiocu pravosudne funkcije, svjesnim i namjernim ponašanjem obratila članovima grupe i time naštetila kako svom ugledu tako i ugledu funkcije koju obavlja. Obrazloženo je da se apelantkinja morala suzdržati od davanja komentara, posebno jer je u pitanju veoma osjetljiv i javnosti poznat predmet (David Dragičević) koji vodi Okružno javno tužilaštvo. Takođe je istaknuto da je morala biti svjesna težine sadržaja izgovorenih riječi, kao i njihove implikacije na reakciju kako članova grupe tako i cjelokupne javnosti. Komisija je naglasila da je Kodeksom tužilačke etike regulisano da tužioci kao nosioci pravosudne funkcije dobrovoljno prihvataju ograničenja koja im profesija nameće, o čemu moraju voditi računa prilikom konzumiranja prava na slobodu izražavanja. Pri tome je ukazano da javnost i profesionalna zajednica legitimno očekuju od nosilaca pravosudne funkcije poštovanje najviših etičkih standarda prema poslu, a apelantkinji su kao dugogodišnjem tužiocu poznati propisi koji regulišu ponašanje i postupanje tužioca kako u obavljanju službenih dužnosti tako i prilikom javnog istupanja. Upravo ta okolnost, kako je istakla Komisija, povećava stepen apelantkinjine subjektivne disciplinske odgovornosti. Drugostepena komisija je navela da apelantkinjin komentar nije unaprijedio povjerenje javnosti u rad Okružnog javnog tužilaštva i pravosuđa u cjelini, te da njeno ponašanje nije prikladno nosiocu pravosudne funkcije i šteti ugledu tužilačke funkcije. Prema ocjeni Komisije, apelantkinja je bila svjesna da zbog njenog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristala na njeno nastupanje – eventualni umišljaj. Prilikom obrazlaganja izrečene disciplinske mjere Komisija je ukazala na odredbe člana 58 Zakona o VSTS-u, te pojasnila da je tom prilikom cijenila sve principe i pravila iz člana 59 istog zakona u vezi s kriterijumima koji su utvrđeni Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima. Komisija je takođe navela da je cijenila olakšavajuće i otežavajuće okolnosti te je naglasila da nije neophodno izreći težu disciplinsku mjeru.
10. Odlukom VSTS-a broj 11-07-6-300-24/2022 od 22. marta 2022. godine, stavom I izreke, odbijena je žalba Kancelarije disciplinskog tužioca u pogledu žalbenih navoda o izrečenoj disciplinskoj mjeri, a stavom II izreke odbijena je apelantkinjina žalba u pogledu svih žalbenih navoda te je odluka Drugostepene komisije u cijelosti potvrđena. VSTS je u obrazloženju naveo da je apelantkinja ukazala na povredu člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, VSTS je istakao da je odlučio da se upusti u meritum po svim žalbenim navodima, ne ograničavajući se samo na ispitivanje osporene odluke u vezi s izrečenom disciplinskom mjerom. Prema ocjeni VSTS-a, nije bilo povrede odredbi disciplinskog postupka. U odnosu na prigovor da nije odlučeno o nezakonitosti YouTube snimka, VSTS je ukazao da apelantkinja pred Prvostepenom komisijom nije prigovarala na prijedlog tog dokaza, niti je pred Drugostepenom komisijom isticala prigovor njegove nezakonitosti. VSTS je naglasio da je odluka o disciplinskoj odgovornosti prevashodno zasnovana na iskazima saslušanih svjedoka, a ne na tom dokazu.
11. Dalje je istaknuto da apelantkinjini dokazi – zahtjev za pristup informacijama i odgovor na disciplinsku tužbu nisu izvedeni u prvostepenom postupku pa nisu mogli biti dio dokazne građe u drugostepenom postupku. U odnosu na navod da je Drugostepena komisija isključila, odnosno nije cijenila kao dokaz zapisnike o saslušanju svjedoka, VSTS je pojasnio da je Prvostepena komisija odbila prijedlog stranaka da se zapisnici pročitaju uz obrazloženje da je usvojen zahtjev Kancelarije disciplinskog tužioca za neposredno saslušanje svjedoka pred Komisijom. VSTS je takođe naveo da je apelantkinja u postupku koristila sva procesna prava, da ju je zastupao advokat, neposredno je saslušana, te joj je omogućeno da se izjasni o svim prijedlozima, podnescima i izjavama, kao i da postavlja pitanja suprotnoj strani. U odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, VSTS je ukazao da su pravilno utvrđene sve okolnosti iz člana 59 Zakona o VSTS-u, značajne za određivanje vrste i visine mjere, te im je pravilnim vrednovanjem dat odgovarajući značaj. VSTS je naveo da je izrečena mjera adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog disciplinskog prekršaja, te njegovoj posljedici, koja se ogleda u činjenici da je apelantkinja upućenim komentarom izazvala reakciju kod članova grupe u vidu iznenađenja i uvrijeđenosti. Pri tome je istaknuto da je konkretni događaj bio javno publikovan i dostupan kako pravosudnoj tako i široj javnosti. VSTS je istakao da smatra da će se izrečenom disciplinskom mjerom ostvariti svrha i cilj disciplinskog sankcionisanja.
Postupak pred Sudom BiH
12. Apelantkinja je protiv Odluke VSTS-a od 22. marta 2022. godine podnijela „tužbu“, koja je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 042840 22 U od 12. septembra 2022. godine odbačena. Sud BiH je u obrazloženju naveo da ne postoje procesnopravni uslovi za meritorno rješavanje spora. Sud BiH je pojasnio da se u postupku za utvrđenje postojanja disciplinske odgovornosti ne rješava o pravu ili obavezi građana u nekoj upravnoj stvari, već se radi o sui generis postupku koji ima obilježja krivičnog postupka. Dalje je ukazano da je članom 79 Poslovnika VSTS-a propisana shodna primjena Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja. Dakle, osporena odluka, kako je naglasio Sud BiH, nema karakter upravnog akta, niti su u postupku koji je prethodio njenom donošenju primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku, već su primijenjene odredbe Zakona o parničnom postupku. Stoga, prema ocjeni Suda BiH, nisu ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za pokretanje upravnog spora.
13. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 042840 22 Uvp od 24. novembra 2022. godine apelantkinjin zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je članom 60 stav 7 Zakona o VSTS-u propisana mogućnost ulaganja žalbe Sudu BiH ukoliko je sudija ili tužilac razriješen dužnosti u disciplinskom postupku. Shodno tome, Sud BiH je ukazao da nije propisana sudska zaštita u postupku koji je okončan pred VSTS-om povodom izrečene disciplinske mjere pismena opomena koja se javno ne objavljuje. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U opširnim apelacionim navodima apelantkinja daje svoje viđenje i ocjenu konkretnog događaja. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje te na povredu prava na pristup sudu. Navodi da nije izgovorila ono što joj je stavljeno na teret, niti se obratila članovima grupe jer ih nije mogla vidjeti i nije znala da su prisutni, već se obratila novinarima. Smatra da nije dokazano da je izgovorila sporne riječi. Ističe da su sva svjedočenja išla njoj u prilog, te navodi da je sudski policajac kao svjedok jedini neutralan, objektivan i bez interesa, dok su ostali svjedoci, osim što su usklađivali svoje iskaze, bili kontradiktorni prilikom saslušanja. Ističe da je Drugostepena komisija propustila da izvede i cijeni njene dokaze – zahtjev za pristup informacijama od 4. maja 2021. godine, odgovor na disciplinsku tužbu i zapisnik o saslušanju svih svjedoka pred Kancelarijom disciplinskog tužioca. Navodi da nije odlučeno o nezakonitosti YouTube snimka, koji je „namontiran“ i na osnovu kojeg se ne može utvrditi stvarno činjenično stanje. Ukazuje da je jedini zakonit snimak CD video-zapisa sa kamera video-nadzora Okružnog javnog tužilaštva. Ukazuje da Drugostepena komisija nije utvrdila koje su tačno riječi izgovorene, ali je odlučila da pažnju i vjeru pokloni neusaglašenim iskazima svjedoka, te nezakonitom i montiranom YouTube snimku. Njena odgovornost, kako ističe, nije utvrđena neposrednim uvidom o dokaze jer su dokazi izvođeni posredno. Smatra da je obrazloženje drugostepene odluke nepotpuno, pri čemu je minimalno obrazloženo utvrđeno činjenično stanje i razlozi za izricanje disciplinske mjere. Kancelarija disciplinskog tužioca nije uspjela da dokaže da su ispunjeni elementi bića disciplinskog prekršaja, naročito umišljaj i uznemirenost. Dalje navodi da VSTS nije ispitao izrečenu disciplinsku mjeru, već se bavio pitanjima koja nisu u njegovoj nadležnosti pravdajući postupanje Drugostepene komisije, te je tako izašao van okvira svojih ovlašćenja. Ističe da nije prekršila Kodeks tužilačke etike, već je postupala u skladu s njim i štitila ličnost tužioca i instituciju koju predstavlja. Smatra da je Kancelarija disciplinskog tužioca bila pristrasna i nije pribavila sve dokaze kako bi se utvrdilo ispravno činjenično stanje. Apelantkinja ukazuje na medijski pritisak koji je ciljano fabrikovan nizom novinskih članaka i televizijskim prilozima kako bi ona bila izložena linču i kako bi se uticalo na sam postupak. Smatra da riječi koje je izgovorila, a koje nisu u cijelosti utvrđene, ne predstavljaju riječi koje su neprimjerene u smislu Kodeksa tužilačke etike. Apelantkinja navodi da disciplinski organi nisu dali dovoljne i relevantne razloge da bi opravdali miješanje u njeno pravo na slobodu izražavanja i da to miješanje nije ispunilo zahtjev neophodnosti u demokratskom društvu. Pri tome se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-2080/22 i citira dijelove iz njenog obrazloženja. Apelantkinja osporava i odluke Suda BiH.
b) Odgovor na apelaciju
15. VSTS opširno obrazlaže zbog čega nisu osnovani apelantkinjini navodi, ponavljajući činjenice, pravne stavove i dijelove obrazloženja iz odluka koje su donesene u tom postupku. Ukazuje da je disciplinski postupak sproveden u skladu s odredbama Zakona o VSTS-u i Poslovnika VSTS-a. Ističe da su disciplinski organi VSTS-a detaljno izložili i ispitali sve dokaze i utvrdili činjenice predmeta, pri čemu su dali jasna i argumentovana obrazloženja za svoje stavove. Smatra da nije došlo do povrede prava na koja se apelantkinja pozvala te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
16. Drugostepena komisija takođe opširno obrazlaže zbog kojih razloga nisu osnovani apelantkinjini navodi, te u vezi s tim ponavlja apelantkinjine prigovore isticane tokom postupka i dijelove obrazloženja iz osporenih odluka. Ističe da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
17. Kancelarija disciplinskog tužioca ukazuje da su u konkretnom slučaju data detaljna obrazloženja koja sadrže odgovore na sve apelantkinjine navode koje je isticala u disciplinskom postupku. Ističe da je pravilno utvrđena i obrazložena apelantkinjina disciplinska odgovornost te je stoga apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08 i 63/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
POGLAVLJE VI – DISCIPLINSKA ODGOVORNOST SUDIJA I
TUŽILACA
Član 54.
Opšte odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili sa umišljajem ili iz nehata.
Član 57. tačka 22.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:
22. ponašanje u sudu ili tužilaštvu i izvan suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije;
Član 58. stav (1) tačka a) Vrste disciplinskih mjera (1) Savjet može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;
Član 59. stav (1) Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice:
(a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti;
(c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen;
(d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka.
Član 60. stav (6) Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (6) Protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može se uložiti žalba Savjetu kao cjelini. Ako Savjet ne potvrdi mjeru razrješenja, Savjet može izreći drugu mjeru predviđenu ovim zakonom. Članovi Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije imaju pravo da učestvuju, osim ako se njihovo izuzeće traži iz razloga drugačijeg od razloga njihovog ranijeg učešća, u donošenju odluke o istoj stvari.
19. Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 32/15, 94/18 i 79/21) U konkretnom slučaju primjenjuje se Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 32/15 i 94/18) koji u relevantnom dijelu glasi:
4. Integritet i odgovarajuće ponašanje Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.
Primjena:
4.1. Tužilac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.
4.2. Tužilac se ponaša na način da afirmiše povjerenje javnosti u integritet pravosuđa.
4.3. Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet tužilačke funkcije, nepristrasnost i nezavisnost pravosuđa.
20. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21, 1/22 i 26/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 101.
(Odluke Drugostepene disciplinske komisije) Drugostepena disciplinska komisija donosi odluke na sjednici ili na osnovu održane rasprave u skladu sa Zakonom o parničnom postupku.
Član 102. stav (1) (Postupanje Drugostepene disciplinske komisije po žalbi) (1) Ako Drugostepena disciplinska komisija utvrdi da je rasprava iz člana 101. ovog poslovnika neophodna, zakazaće raspravu u roku od 15 dana od dana prijema spisa po žalbi od Prvostepene komisije.
Član 103. st. (1) i (2) (Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (1) Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Savjetu kao cjelini u pisanoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja.
(2) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na osporene odluke Suda BiH
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelantkinja osporava rješenje i presudu Suda BiH Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
23. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
24. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica sprovedenog postupka odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud zapaža da se navedenim odlukama odlučivalo samo o procesnim pitanjima, tj. o procesnoj dopuštenosti korišćenih pravnih lijekova. Dakle, iz navedenog proizlazi da se odlukama Suda BiH nije odlučivalo o apelantkinjinim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje. Naime o apelantkinjinoj disciplinskoj odgovornosti je meritorno odlučeno osporenim odlukama VSTS-a i Drugostepene komisije donesenim u disciplinskom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, inter alia, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3383/20 od 8. juna 2022. godine, tač. 70 i 71, dostupna na www.ustavnisud.ba), da je apelacija u ovom dijelu, u odnosu na navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene u disciplinskom postupku
26. Polazeći od toga da su u konkretnom slučaju osporene odluke VSTS-a, Ustavni sud ukazuje da dosljedno primjenjuje svoju dobro utvrđenu praksu prema kojoj se odluke VSTS-a, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati „presudama, odnosno odlukama“ u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost da razmatra (vidi Ustavni sud, inter alia, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-123/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 27 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Dakle, konačna odluka u konkretnom slučaju je Odluka VSTS-a od 22. marta 2022. godine koju je apelantkinja osporila u apelaciji broj AP-1930/22. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
28. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U odnosu na navode o kršenju prava na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao to pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iako VSTS nije sud klasične vrste, on predstavlja tijelo koje može da se smatra „nezavisnim i nepristrasnim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona“ u smislu zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U postupku pred VSTS-om se takođe utvrđuju činjenice, održavaju rasprave, cijene iskazi svjedoka, kao i drugi dokazi, sve u smislu pravila postupaka koji se vode pred redovnim sudovima. Odluka Prvostepene komisije može se osporavati pred Drugostepenom komisijom, kao i pred VSTS-om kao cjelinom. Prava stranaka u disciplinskom postupku identična su pravima stranaka u postupku pred redovnim sudovima (član 68 Zakona o VSTS-u), a ako nešto nije propisano Zakonom o VSTS-u ili Poslovnikom VSTS-a, supsidijarno se primjenjuju pravila Zakona o parničnom postupku (član 79 Poslovnika VSTS-a). Dakle, nije upitno da je apelantkinja vodila postupak pred tijelom koje može da se smatra tribunalom u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud je konzistentno potvrđivao takvo stanovište i u drugim predmetima u kojima su protiv drugih apelanata vođeni disciplinski postupci pred VSTS-om (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4378/21 od 26. maja 2022. godine, tač. 49–53, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u suštini, osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje, primjenu pozitivnopravnih propisa, te ukazuje na kršenje prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako njihova utvrđenja mogu da se smatraju proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud se takođe neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
34. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može da ukazuje, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju da odgovore na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34 i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
35. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Drugostepena komisija, u skladu s odredbama člana 101 u vezi sa članom 102 Poslovnika VSTS-a, održala raspravu i ponovo sprovela dokazni postupak. U osporenoj odluci Drugostepena komisija je jasno obrazložila dokaze na osnovu kojih je utvrdila činjenice koje su relevantne za donošenje odluke, te je u skladu s tim izvela zaključak o apelantkinjinoj disciplinskoj odgovornosti. Činjenica da je Drugostepena komisija donijela drugačiju odluku nije dovoljna da dovede u pitanje pravičnost disciplinskog postupka. Ustavni sud pri tome zapaža da apelantkinja ponavlja navode koje je isticala u toku disciplinskog postupka, koje su Drugostepena komisija i VSTS razmotrili i dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju apelantkinja ukazuje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se VSTS, s obzirom na sadržaj apelantkinjinih žalbenih navoda, nije ograničio samo na izrečenu disciplinsku mjeru, već je razmotrio i ostale istaknute prigovore i pri tome eksplicitno obrazložio zašto je to uradio (vidi tačku 11 ove odluke). Ustavni sud smatra da ta činjenica sama po sebi ne može voditi zaključku da je time povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje.
36. Takođe, Drugostepena komisija je dala jasne razloge, koje je prihvatio i VSTS, o tome zašto je apelantkinji za utvrđeni disciplinski prekršaj izrekla pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje, pojasnivši pri tome čime se rukovodila prilikom izricanja disciplinske mjere. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo da ukaže na opravdanost prigovora da je apelantkinji prekršeno pravo na obrazloženu odluku. U odnosu na navode o posljedicama koje su prema apelantkinjinim tvrdnjama na konkretni postupak imali medijski pritisak i pritisak javnosti, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu ne proizlazi da je taj predmet izazvao veliko medijsko interesovanje, odnosno da je tom predmetu posvećen veliki medijski prostor. Apelantkinja je u prilogu apelacije dostavila nekoliko kopija listova iz printanog medija u kojima je, u suštini, navedeno da je protiv apelantkinje pokrenut disciplinski postupak, te komentar i izjava jednog od čitalaca. Međutim, sama ta činjenica, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje da je postojao bilo kakav pritisak koji bi uticao na pravičnost disciplinskog postupka i samim tim na donošenje odluka, niti je apelantkinja pružila bilo kakve dokaze u vezi s tim.
37. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
38. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
40. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
41. Ustavni sud najprije ističe da, iako je prema praksi Evropskog suda legitimno da država javnim službenicima, po osnovu njihovog statusa, nametne obavezu diskrecije, ti službenici su istovremeno i građani i u tom svojstvu uživaju zaštitu po članu 10 Evropske konvencije. Isti stav se odnosi i na tužioce kao nosioce pravosudnih funkcija (vidi Evropski sud, Kövesi protiv Rumunije, presuda od 5. maja 2020. godine, predstavka broj 3594/19, tačka 179 s daljnjim referencama).
42. Imajući u vidu da je apelantkinja proglašena disciplinski odgovornom zbog izgovorenih riječi koje je uputila grupi „Pravda za Davida“ tokom protesta pred Okružnim javnim tužilaštvom, Ustavni sud smatra da je došlo do miješanja u njeno pravo na slobodu izražavanja. Stoga je potrebno ispitati da li je takvo miješanje bilo propisano zakonom, da li je imalo legitiman cilj i da li je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
43. S obzirom na to da je apelantkinja disciplinski sankcionisana za prekršaj iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS-u u vezi s kršenjem odredbi Kodeksa tužilačke etike (vidi tač. 18 i 19 ove odluke), koje su javno objavljene, precizne i ispunjavaju sve zahtjeve „zakona“ u autonomnom značenju tog pojma iz člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja bilo „propisano zakonom“. Takođe, jasno je da je legitiman cilj miješanja bila zaštita autoriteta, integriteta i digniteta Okružnog javnog tužilaštva, pa Ustavni sud smatra da to jest legitiman cilj u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
44. U odnosu na pitanje da li je miješanje u apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je bilo proporcionalno cilju kom se težilo, Ustavni sud ukazuje da nosilac pravosudne funkcije treba da prihvati da funkcija koju obavlja podrazumijeva određene restrikcije. Shodno tome, Drugostepena komisija je jasno ukazala da je apelantkinjino ponašanje kao nosioca pravosudne funkcije u vrijeme protesta grupe „Pravda za Davida“ ispred Okružnog javnog tužilaštva i koji je medijski propraćen bilo neprikladno. Naime, apelantkinja je, kako je obrazložila Drugostepena komisija, prije svega, morala biti svjesna težine izgovorenih riječi, te u vezi s tim reakcije koju će izazvati kako kod članova grupe tako i u javnosti. Naročito, Ustavni sud ukazuje da nije sporna činjenica da je javnost u BiH i prije konkretnog događaja bila upoznata s djelovanjem grupe „Pravda za Davida“ i da je postojao veliki stepen senzibiliteta u odnosu na taj događaj, kao i da su građani više puta protestovali zbog neotkrivanja počinilaca krivičnog djela u tom slučaju. Međutim, kako je utvrđeno, apelantkinja kao tužiteljica u nadležnom tužilaštvu nije vodila računa o svim tim okolnostima kada je javno iznijela sporno izražavanje. Uzimajući u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da izricanjem disciplinske mjere pismena opomena koja se javno ne objavljuje na apelantkinju nije stavljen prekomjeran teret, već je uspostavljena pravična ravnoteža između njenog prava na slobodu izražavanja i interesa očuvanja digniteta tužilačke funkcije. Na osnovu navedenog proizlazi da je miješanje u apelantkinjinu slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
46. Apelantkinja smatra i da joj je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koje dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantkinja u konkretnom slučaju koristila zakonom propisane pravne lijekove, tj. žalbu protiv odluke Drugostepene komisije, koju je VSTS razmotrio. Činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantkinjinu korist sama po sebi ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Drugostepena komisija na osnovu ocjene izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica utvrdila apelantkinjinu disciplinsku odgovornost za prekršaj iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS-u, u vezi s odredbama Kodeksa tužilačke etike, o čemu je dala dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja.
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je apelantkinja proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 57 tačka 22 Zakona o VSTS-u, u vezi s odredbama Kodeksa tužilačke etike, za riječi koje je uputila grupi „Pravda za Davida“ prilikom njihovog protesta pred Okružnim javnim tužilaštvom, koje su neprikladne za nosioca pravosudne funkcije. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u apelantkinjino pravo na slobodu izražavanja bilo propisano zakonom, imalo je legitiman cilj i bilo je „neophodno u demokratskom društvu“, pri čemu je uspostavljena pravična ravnoteža između njenog prava i legitimnog cilja koji se želio zaštititi.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantkinja imala mogućnost da ga koristi, što je i učinila podnošenjem zakonom propisanog pravnog lijeka, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke kakvu je apelantkinja očekivala per se ne vodi kršenju tog prava.
50. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić