Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3800/23 (M. O.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u porodični život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3800/23
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3800/23, rješavajući apelaciju Milorada Obradovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Milorad Obradović protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 024175 23 Kv 40 od 21. juna 2023. godine i S1 2 K 024175 17 Kri od 30. maja 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Obradović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Tatjana Savić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. avgusta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 024175 23 Kv 40 od 21. juna 2023. godine i S1 2 K 024175
17 Kri od 30. maja 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. avgusta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH je 5. septembra 2023. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužilaštvo to nije uradilo. Odgovor Suda BiH je proslijeđen apelantovoj punomoćnici na izjašnjenje. Izjašnjenje nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem Suda BiH od 14. juna 2018. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tač. a), e), f) i k) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i postojanja posebnog pritvorskog razloga – opasnosti od bjekstva, propisanog članom 132. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
5. Tužilaštvo je 11. jula 2018. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, koju je Sud BiH potvrdio 12. jula 2018. godine. Istog dana sud je donio i rješenje kojim je odbio prijedlog Tužilaštva da apelantu produži pritvor, pa su mu umjesto pritvora određene mjere zabrane, i to: zabrana napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH i zabrana sastajanja s određenim licima iz člana 126. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Tokom postupka Sud BiH je apelantu ublažavao, odnosno ukidao mjere zabrane, te je, počevši od 5. decembra 2019. godine, na snazi samo mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH.
Osporena rješenja
6. Sud BiH je povodom redovne kontrole opravdanosti mjere zabrane donio Rješenje broj S1 2 K 024175 17 Kri od 30. maja 2023. godine kojim je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere zabrane putovanja prema apelantu, koja je na snazi od 12. jula 2018. godine.
7. Sud BiH je prilikom donošenja odluke izvršio uvid u spis predmeta i cijenio izjašnjenja apelantove odbrane i Tužilaštva, koja su interpretirana u rješenju. Na osnovu toga, Sud BiH je ocijenio da osnovana sumnja, utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice protiv apelanta, i dalje egzistira u mjeri dovoljnoj za daljnju primjenu izrečene mjere zabrane. Takav zaključak, kako je istakao Sud BiH, nije doveden u pitanje dokazima koji su do sada izvedeni na glavnom pretresu niti argumentacijom apelantove odbrane. Sud BiH je naveo da se prilikom donošenja takvog zaključka rukovodio odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i utvrđenim standardima iz prakse Suda BiH, Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kojima se to pitanje reguliše. Sud BiH je naglasio da je osnovana sumnja u ovoj fazi postupka utvrđena isključivo u svrhu ocjene egzistiranja mjera zabrane, te da se odnosi na niži stepen izvjesnosti da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti nego što je to potrebno utvrditi prilikom odlučivanja o meritumu krivičnopravne stvari.
8. Nadalje, Sud BiH je ocijenio da i dalje postoje činjenice i okolnosti koje ukazuju na bojazan od apelantovog bjekstva, što opravdava daljnje trajanje izrečene mjere. Prilikom donošenja takvog zaključka Sud BiH je cijenio težinu inkriminacija koje se apelantu stavljaju na teret, visinu zaprijećene kazne, te težinu posljedica koje su nastupile, čega je apelant, kako je sud naveo, u ovom procesnom trenutku nesumnjivo svjestan. Te okolnosti Sud BiH je cijenio u međusobnoj vezi s činjenicom da je apelant jedan period bio nedostupan organima krivičnog gonjenja. Naime, apelant je dugi niz godina boravio u Saveznoj Republici Njemačkoj (u daljnjem tekstu: Njemačka), za koju je vezan ekonomski i socijalno, tj. poslom i porodičnim vezama. Apelant je na osnovu međunarodne potjernice iz Njemačke izručen Bosni i Hercegovini. Sve te činjenice, posmatrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, prema ocjeni Suda BiH, „mogu djelovati motivišuće“ na apelanta u pravcu da izbjegne procesuiranje u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Naime, sud je obrazložio da bi svako apelantovo eventualno napuštanje granica Bosne i Hercegovine, bez znanja i odobrenja suda, moglo dovesti do ometanja krivičnog postupka u kojem je optuženo više lica.
9. Ukazivanje apelantove braniteljice da je apelant u dosadašnjem toku postupka poštovao sve odluke suda i da će se odazvati na svaki poziv Sud BiH je ocijenio nedovoljnim za donošenje drukčije odluke. Naime, kako je obrazloženo, apelant je postupao prema zakonom propisanim obavezama, a odstupanje od restrikcija određenih sudskom odlukom moglo bi dovesti do određivanja težih mjera, pa i mjere pritvora. Sud BiH je ukazao da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude. Takođe, Sud BiH je istakao da navodi kojima se ukazuje na apelantove porodične prilike nisu dovoljni za donošenje drukčije odluke, naglasivši da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi. Mjere zabrane u konkretnom slučaju su de facto odraz tih restrikcija i po svojoj prirodi predstavljaju i podrazumijevaju određena ograničenja osnovnih prava i sloboda lica kojem su izrečene, u onoj mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka. Pri tome, Sud BiH je cijenio da u konkretnom slučaju mjera zabrane putovanja ne opterećuje prekomjerno apelanta u njegovim osnovnim pravima, posebno imajući u vidu činjenicu da njegovoj vanbračnoj partnerici nije onemogućen niti zabranjen pristup i dolazak na teritoriju Bosne i Hercegovine.
10. Prilikom donošenja odluke Sud BiH je imao u vidu i činjenicu da se ovaj krivični postupak nalazi u završnoj fazi izvođenja dokaza Tužilaštva. Konačno, Sud BiH je vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 123. stav 2. ZKPBiH – da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere. U vezi s tim je utvrdio da su izrečene mjere adekvatne i da se njima može obezbijediti uspješno vođenje i okončanje ovog krivičnog postupka.
11. Rješenjem vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: vijeće) broj S1 1 K 024175 23 Kv 40 od 21. juna 2023. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Vijeće je ocijenilo pravilnim zaključak iz prvostepenog rješenja da se od donošenja posljednjeg rješenja nisu izmijenile niti su nastupile nove okolnosti koje bi uticale na daljnju primjenu mjere zabrane. U vezi s tim, vijeće je istaklo da postojanje osnovane sumnje, koje je utvrđeno potvrđivanjem optužnice, nije dovedeno u pitanje dokazima koji su do sada izvedeni na glavnom pretresu, niti argumentacijom apelantove odbrane. Nadalje, vijeće je istaklo da je u prvostepenom rješenju sud pravilno cijenio činjenice zbog kojih je zaključio da postoji i opasnost od apelantovog bjekstva, koje je prihvatilo i vijeće te ih ponovilo u svom obrazloženju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.h) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant ističe da prvostepeno vijeće nije ispitivalo postojanje osnovane sumnje, već da svoj zaključak zasniva isključivo na postojanju potvrđene optužnice protiv njega. Apelant smatra da je takvim postupanjem suda lišen mogućnosti da osporava takvu odluku. Time se, kako navodi, negira njegovo pravo na odbranu. Navodi da je u trenutku donošenja osporavanog rješenja Tužilaštvu preostalo saslušanje samo dva svjedoka, dok su izvedeni svi materijalni dokazi. Navodi da su prvostepeno i drugostepeno vijeće imali na raspolaganju sve dokaze, ali da ih nisu ocijenili u vezi s postojanjem osnovane sumnje, nego da svoju odluku i dalje zasnivaju samo na činjenici da je optužnica potvrđena. Nadalje, apelant ističe da je okolnost na kojoj se već pet godina zasnivaju rješenja Suda BiH u vezi s postojanjem opasnosti od bjekstva to što je apelant živio i radio u Njemačkoj, odakle je izručen u Bosnu i Hercegovinu. U vezi s tim navodi da „sud ignoriše“ okolnost, koju je njegova odbrana stalno isticala, a to je da da je apelant bio prijavljen i zaposlen na aerodromu. Takođe, nakon događaja za koje je optužen, a prije odlaska u Njemačku, apelant je u Bosni i Hercegovini boravio osam godina, a njegov odlazak bio je motivisan isključivo ekonomskim razlozima. Takođe, apelant navodi da drugostepeno vijeće smatra irelevantnom činjenicu da apelant nikada nije odjavio adresu prebivališta u Bosni i Hercegovini i da je često dolazio u Bosnu i Hercegovinu. Naime, navodi da je iz Njemačke izručen samo zbog činjenice što mu nikada nije upućen poziv da se javi bilo kojem nadležnom organu u BiH, pa je iz toga nemoguće zaključiti da je bio nedostupan organima gonjenja zato što se nije nalazio na adresi prijavljenog prebivališta. Pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su oni i nakon pet godina nepromijenjeni, prema apelantovom mišljenju, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju Suda BiH.
14. Nadalje, apelant smatra da mu je zbog mjere zabrane putovanja prekršeno i pravo na porodični život. Apelant navodi da je u Njemačkoj živio u vanbračnoj zajednici i da mu „tamo živi dijete“. Od izricanja mjere zabrane apelant viđa svoju porodicu jednom godišnje jer njegova vanbračna supruga radi u Njemačkoj i u posjete dolazi samo za vrijeme godišnjih odmora, dok s djetetom, kako navodi, nema kontakt. Apelant ističe da ovaj krivični postupak, posebno odvojenost od porodice, izuzetno loše utiče na njegovo mentalno zdravlje, te da je „u više navrata hospitalizovan na Odjeljenju za psihijatriju bolnice u Prijedoru, između ostalog, i zbog suicidalnih misli“. Apelant smatra da je sud „imao priliku da se neposredno uvjeri u [njegovo] teško zdravstveno stanje“ kada je na ročištu za nastavak glavnog pretresa, koje je održano 18. jula 2022. godine, bilo neophodno da mu se ukaže hitna medicinska pomoć.
15. Apelant ističe i da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek zbog „načina odlučivanja Suda BiH o daljoj opravdanosti mjere“, odnosno zbog toga što sud „prepisuje“ identične razloge „iz rješenja u rješenje tokom pet godina“. Apelant smatra da je kontrola mjere zabrane samo formalnost i da je u praksi nedjelotvorna, a da je njegovo pravo na žalbu postalo iluzorno jer se u žalbama uopšte ne razmatraju žalbeni razlozi, već se godinama prepisuju ustaljene fraze iz prethodnih odluka.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je odgovorio da su svi apelantovi navodi bili razmotreni prilikom donošenja rješenjâ od 30. maja i 21. juna 2023. godine, ali da oni nisu bili dovoljni za ukidanje postojeće mjere zabrane. Sud BiH je istakao da su mjere zabrane, koje su trenutno na snazi prema apelantu, proporcionalne procesnim ciljevima zbog kojih su izrečene i da ne ograničavaju apelanta preko razumne mjere u ostvarivanju njegovih osnovnih prava i sloboda, niti ometaju njegove svakodnevne životne aktivnosti.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21 i 31/23) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Zločini protiv čovječnosti
Član 172. stav (1) tač. a), d), e), f), g), h) i k) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) lišenje drugog lica života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
f) mučenje;
g) prisiljavanje drugog lica na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Odjeljak 4 - Mjere zabrane
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište. (2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.b st. (5) i (6)
Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. [...]. (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
a) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
21. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovihprava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
22. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64). Prema praksi Evropskog suda, svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti u skladu sa zakonom, težiti jednom od legitimnih ciljeva navedenih u trećem stavu člana 2. Protokola broj 4 i uspostaviti pravednu ravnotežu između javnog interesa i prava pojedinca (vidi Evropski sud, Nino Bevc protiv Hrvatske, odluka od 28. aprila 2020. godine, predstavka broj 36077/14, tačka 46). U vezi s tim, Ustavni sud će ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriterijumi.
23. Ustavni sud zapaža da je osporena mjera zabrane koja je izrečena apelantu propisana u članu 126. ZKPBiH. S obzirom na navedeno, proizlazi da je mjera zabrane apelantu izrečena u skladu sa zakonom. Razmatrajući pitanje nužnosti izrečene mjere, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljna i jasna obrazloženja za svoje zaključke o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, kao i razloge za postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka takva obrazloženja dovoljna i da je osporena mjera zabrane bila nužna.
24. U pogledu proporcionalnosti mjera zabrane s apelantovim pravom na slobodu kretanja Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, prilikom ispitivanja proporcionalnosti sud treba razmotriti tri elementa: a) apelantovo ponašanje, uključujući, gdje je relevantno, postojanje prijetnje po javni poredak, b) poseban uticaj na apelantove specifične okolnosti, uključujući i porodične potrebe i finansijska sredstva, te c) da li je apelant imao istinski interes za ostvarivanje prava na koje utiče osporeno ograničenje (vidi Evropski sud, Garib protiv Nizozemske, presuda od 6. novembra 2017. godine, predstavka broj 43494/09, tač. od 158. do 164). Evropski sud je takođe istakao da „neodređena lična preferencija za koju nije dato nikakvo opravdanje ne može nadjačati javno odlučivanje, umanjujući time polje slobodne procjene države“ (idem, tačka 166).
25. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi za vrijeme trajanja mjera zabrane vodili računa o apelantovim specifičnim interesima, kao i o tome da se apelantovo pravo na slobodu kretanja ne ograničava preko neophodno potrebne mjere. Konačno, ali jednako važno za pitanje proporcionalnosti jeste i činjenica da u konkretnom predmetu apelant nije ni isticao da je od suda tražio da mu dozvoli odlazak u inostranstvo i da ga je sud eventualno odbio. Dakle, apelantovi navodi se svode na njegovo generalno nezadovoljstvo mjerom koja je prema njemu primijenjena. Ovo pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 126.b stav (5) ZKPBiH prema kojoj mjere zabrane mogu trajati „dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora“. Međutim, u konkretnom slučaju, postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da „iste okolnosti“ protekom vremena gube na svojoj težini i snazi i postaju nedovoljne za ograničenje prava pojedinaca. Ipak, u konkretnom predmetu Ustavni sud smatra da sveukupnost navedenih okolnosti ne dovodi u pitanje proporcionalnost osporene mjere zabrane.
26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio uvjerljive i razumne navode iz kojih bi se moglo utvrditi zašto je nužno da bez znanja i dozvole suda napušta teritoriju Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka, cijeneći sve okolnosti, apelantu ukinuli pritvor i zamijenili ga mjerama zabrane, a zatim su, prilikom kontrole opravdanosti tih mjera, izrečene mjere zabrane dodatno ublažili. Takođe, sud redovno kontroliše mjere zabrane koje su još na snazi, a apelant je imao i koristio pravo na žalbu. Dakle, s obzirom na to da je apelantu mjera zabrane izrečena u interesu neometanog vođenja postupka, da u obrazloženjima redovnih sudova o ocjeni razloga za produženje mjere nema proizvoljnosti, kao i da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje nekog njegovog „istinskog interesa“ na koji izrečene mjere zabrane štetno utiču, proizlazi da u konkretnom slučaju interes za neometano vođenje postupka preteže nad apelantovim pravom na slobodu kretanja, odnosno da je postignut pravičan balans i zadovoljen princip proporcionalnosti.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
b) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
28. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesimanacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
30. Apelant je naveo da je zbog mjere zabrane putovanja iz člana 126. ZKPBiH povrijeđeno njegovo pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije jer njegova porodica (vanbračna supruga i dijete) živi u Njemačkoj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je primarna svrha tog člana zaštita od proizvoljnog miješanja javnih vlasti u privatni i porodični život, dom i prepisku osobe. Evropski sud je tu negativnu obavezu opisao kao suštinski cilj člana 8 (vidi o tome, Evropski sud, M. D. i drugi protiv Španije, presuda od 28. juna 2022. godine, predstavka broj 36584/17, tačka 52. s daljnjim referencama). Kada se predmet odnosi na negativnu obavezu, sud mora ocijeniti da li je miješanje bilo u skladu sa zahtjevima iz stava 2. člana 8, tj. u skladu sa zakonom, u ostvarivanju legitimnog cilja i neophodno u demokratskom društvu.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud je već zaključio da je navedena mjera zabrane apelantu predviđena i propisana u skladu s odredbama ZKPBiH, a ni apelant to ne dovodi u pitanje. Osim toga, mjera je propisana radi ostvarenja legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije – sprečavanje zločina i zaštite prava i sloboda drugih. Stoga će Ustavni sud dalje ispitati da li je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.
32. Ustavni sud podsjeća da svi krivični postupci imaju određene posljedice na privatni i porodični život pojedinca kojem se stavlja na teret da je počinio krivično djelo. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uslovom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (vidi Evropski sud, Jankauskas protiv Litvanije (broj 2), presuda od 27. juna 2017. godine, broj predstavke 50446/09, tačka 76. s daljnjim referencama). Imajući u vidu prirodu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne dovode u sumnju kompatibilnost izrečenih mjera sa članom 8. Evropske konvencije. Pri tome, apelant nije ničim dokazao da su posljedice mjera zabrane takve da su suštinski uticale na njegov porodični život, niti da su ga onemogućile da na efektivan način ostvaruju svoja prava u krivičnom postupku. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu identičan apelantov prigovor te da je veoma detaljno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da su takvi navodi neosnovani (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud smatra da je to pitanje dovoljno raspravljeno i da ništa ne ukazuje da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbe zakona koje se tiču mjera zabrane i ograničenja koje one donose licima kojima su izrečene. Pri tome, Sud BiH je cijenio da u konkretnom slučaju mjera zabrane putovanja ne opterećuje prekomjerno apelanta u njegovim osnovnim pravima, posebno imajući u vidu činjenicu da njegovoj partnerici nije onemogućen niti zabranjen pristup i dolazak na teritoriju Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedenim ograničenjima postignut balans između dva suprotstavljena interesa. Stoga su apelantovi navodi u pogledu povrede prava iz člana II/3.f) ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
c) Pravo na djelotvoran pravni lijek
33. U pogledu navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao i koristio pravne lijekove propisane zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva i garanciju da će pravni lijekovi dovesti do rješavanja predmeta u korist onog ko ih koristi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-178/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 36). Ustavni sud smatra da, osim apelantovog nezadovoljstva osporenim rješenjima, ništa drugo ne pokreće pitanje prava na efektivan pravni lijek, zbog čega Ustavni sud te navode neće posebno razmatrati.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je mjera zabrane izrečena u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja, te kada ne dovodi u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju nesmetanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
35. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je mjera zabrane putovanja de facto odraz restrikcija krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta i ne opterećuje ga prekomjerno u tom njegovom pravu jer apelant to pravo može da ostvaruje bilo gdje na teritoriji Bosne i Hercegovine, a njegovoj partnerici nije onemogućen niti zabranjen pristup i dolazak u Bosnu i Hercegovinu.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman