Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3886/21 (A.S.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Stambeni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 59
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o prostornom uređenju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3886/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3886/21, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 443269 21 Rev od 13. jula 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 443269 21 Rev od 13. jula 2021. godine. Apelant je 1. aprila 2025. godine podnio urgenciju te je predložio da Ustavni sud hitno odluči o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, dok tužena nije dostavila odgovor. Odgovori na apelaciju su 23. juna 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 443269 14 P od 31. maja 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da mu „dodijeli na korištenje odgovarajući stan približnih karakteristika kao stan na adresi Tahtali Sokak u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: sporni stan). Odbijen je i zahtjev kojim je apelant tražio da se tužena može osloboditi obaveze ukoliko mu, umjesto dodjele odgovarajućeg stana, na ime vrijednosti stana isplati novčani iznos od 92.000,00 KM. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je utvrdio da je apelant 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu koji je u vlasništvu tužene. Rješenjem tužene iz 2014. godine je utvrđeno da je stambeni objekt u kojem se nalazi sporni stan dotrajao i da ne može služiti svojoj namjeni jer predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne zgrade i saobraćaj, te je određeno njegovo uklanjanje. Utvrđeno je da je tužena ponudila apelantu četiri stana kojima raspolaže, a da apelant ponuđene stanove nije prihvatio jer nisu uvjetni za stanovanje ili zbog toga što na njima neće moći ostvariti pravo na otkup. Općinski sud je utvrdio da su stanovi koji su ponuđeni apelantu zapisnički konstatirani kao uvjetni za stanovanje i potpuno ili djelimično renovirani. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je, primjenom člana 52. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), zaključio da je tužena postupila u skladu s navedenom odredbom, pa je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Nadalje, primjenom iste odredbe, sud je odbio kao neosnovan i alternativni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 92.000,00 KM kao protivvrijednost stana. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je apelant mogao tražiti da mu tužena, ukoliko nema na raspolaganju odgovarajući stan, nadoknadi novčanu protivvrijednost stana koji bi zadovoljavao njegove minimalne stambene potrebe, a ne vrijednost stana koji je apelant koristio.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 443269 16 Gž od 4. decembra 2020. godine uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženu obavezao da apelantu dodijeli na korištenje odgovarajući stan približnih karakteristika kao sporni stan. Također, odlučeno je da se tužena može osloboditi obaveze ukoliko, umjesto dodjele odgovarajućeg stana, apelantu na ime protivvrijednosti stana isplati novčani iznos od 92.000,00 KM. Presudom je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je apelantu, nakon rušenja zgrade, umjesto ranijeg statusa nosioca stanarskog prava, priznato pravo da mu se dodijeli drugi stan koji će zadovoljiti njegove minimalne potrebe stanovanja. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je navedena obaveza dodatno osigurana obavezivanjem vlasnika građevine da ne može srušiti zgradu dok stambeni organ ne osigura drugi stan koji zadovoljava minimalne stambene potrebe korisnika stana (član 145. Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo). Dakle, navedenim odredbama je propisano da će se korisniku stana u slučaju rušenja zgrade osigurati drugi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tužena je obavezna apelantu osigurati stan one površine koji je imao jer rušenje zgrade, odnosno stana na kojem je apelant imao stanarsko pravo ne može umanjiti apelantova prava koja legitimno očekuje, posebno, kako je obrazloženo, imajući u vidu da tužena svoju obavezu nije ispunila prije stupanja na snagu novih zakonskih propisa koji ne daju mogućnost stjecanja stanarskog prava.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 443269 21 Rev od 13. jula 2021. godine djelimično usvojio reviziju tužene i drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantovu žalbu djelimično uvažio, pa je obavezao tuženu da apelantu osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Vrhovni sud je istom presudom u preostalom dijelu reviziju odbio. U pogledu troškova cijelog postupka određeno je da svaka stranka podmiri svoje troškove. Prema ocjeni Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda nema uporište u pravilima materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud zanemario da tužena nije u obavezi „da apelantu dodijeli na korištenje odgovarajući stan približnih karakteristika kao sporni stan“. Međutim, tužena je, u skladu sa članom 52. ZSO-a i članom 203. Zakona o prostornom uređenju (u daljnjem tekstu: ZPU), u obavezi „da osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi“. Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da, pravilnom primjenom materijalnog prava, apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se obaveže tužena da mu dodijeli na korištenje „odgovarajući stan približnih karakteristika kao sporni stan“ nema osnova u pravilima materijalnog prava.
7. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, u navedenom apelantovom tužbenom zahtjevu je sadržan manji tužbeni zahtjev – da se obaveže tužena da mu osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu s odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Takav zahtjev ima uporište u pravilima materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na istovjetan stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 07-0-Rev-08-000433 od 15. maja 2008. godine koja je donesena u izvršenju Odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-
1000/06. Vrhovni sud je odluku o troškovima revizionog postupka donio na osnovu člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), s obzirom na djelimični uspjeh apelanta u postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je osporenom presudom samo konstatirano pravo koje je već propisano odredbom člana 52. ZSO-a. Apelant ističe da je samo pravo već priznato i ustanovljeno odredbom člana 52. ZSO-a, „ali da bi se pravo iz zakona presudom trebalo dalje konkretizirati“. Konstatiranje navedenog prava u samoj presudi je besmisleno i njime se ne postiže svrha sudske zaštite u parničnom postupku jer i dalje ostaje dilema oko toga kakav stan je tužena dužna osigurati apelantu, odnosno nedostaje konkretiziran predmet činidbe pogodan za izvršenje.
10. Apelant ističe da tuženi nije podnio reviziju protiv odluke drugostepenog suda u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. Apelant smatra da je Vrhovni sud, donoseći odluku da svaka strana snosi svoje troškove postupka, proizvoljno primijenio odredbu člana 241. stav 1. ZPP-a, odnosno prekoračio svoja ovlaštenja propisana tom odredbom. Pored toga, apelant navodi da je sud u izreci presude naveo da se u pogledu troškova cijelog postupka određuje da svaka stranka podmiri svoje troškove, dok je u obrazloženju navedeno da je odluka o troškovima revizionog postupka donesena s obzirom na djelimični uspjeh apelanta u postupku. Navedeno, prema apelantovom mišljenju, osporenu presudu čini kontradiktornom za obrazloženje. b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije nisu osnovani u bilo kojem dijelu. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
12. Kantonalni sud je naveo da nisu učinjene povrede apelantovih prava na koja je ukazao u apelaciji.
13. Općinski sud je naveo da iz navoda apelacije ne proizlazi da apelant ukazuje da je pred prvostepenim sudom došlo do povrede apelantovih prava.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
Ugovor o korišćenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rješenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost po život stanara.
U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije pošto im se obezbijedi odgovarajući stan.
U skladu sa propisima skupštine kantona utvrđuje se u slučajevima iz prethodnog stava da li drugi stan zadovoljava minimalne potrebe stanovanja.
Žalba izjavljena protiv rješenja iz stava 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja.
15. Zakon o prostornom uređenju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 – ispravka, 15/90 i 14/91)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 203. st. 1. i 2.
Opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno provesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta.
Rješenje iz prethodnog stava ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi.
16. Zakon o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145. Nadležna općinska služba, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, rješenjem određuje uklanjanje građevine ili dijela građevine kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti odnosno obezbijediti pri uklanjanju građevine ili dijela građevine.
Za građevinu ili dijelove građevine iz stava 1. ovog člana, za koje se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi, okolne građevine i saobraćaj, nadležna općinska služba donosi rješenje o uklanjanju građevine ili dijela građevine.
Nadležna općinska služba, po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica, rješenjem određuje uklanjanje građevine ili dijela građevine koje je neophodno ukloniti u toku pripremanja građevinskog zemljišta za građenje iz člana 59. ovog zakona.
Vlasnik građevine dužan je obezbijediti korisniku građevine nužni smještaj kada rješenje o rušenju donosi po službenoj dužnosti nadležni organ.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Član 397. stav (2) (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka. VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s iznesenim prigovorima Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud zapaža da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u zgradi koja je zbog dotrajalosti i nesigurnosti za stanovanje srušena. Također, Ustavni sud ukazuje da postoji zakonom propisana obaveza stambenog organa da, u slučaju rušenja zgrade zbog fizičke dotrajalosti, nosiocu stanarskog prava osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja, kako je to obrazložio i Vrhovni sud (vidi tačku 6. ove odluke). Osporena odluka Vrhovnog suda donesena je na osnovu člana 52. ZSO-a i člana 203. ZPU-a. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 52. ZSO-a propisano da se u situacijama kakva je apelantova nosilac stanarskog prava ne može iseliti dok mu stambeni organ ne osigura drugi stan „koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja“. Na isti način je ta situacija regulirana i odredbom člana 203. ZPU-a. Imajući u vidu da je Vrhovni sud tu odredbu primijenio u konkretnoj situaciji upravo onako kako je to i propisano, Ustavni sud ne može zaključiti da je takva odluka donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava niti da su osnovani apelantovi navodi da te odredbe nisu „dovoljno konkretizirane“.
24. U vezi s navodom da je Vrhovni sud, donoseći odluku da svaka strana snosi svoje troškove postupka, prekoračio svoja ovlaštenja propisana odredbom člana 241. ZPP-a, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svojom odlukom djelimično usvojio reviziju tužene i preinačio drugostepenu presudu. Shodno tome, Vrhovni sud je u odredbama ZPP-a imao ovlaštenje da odluči o troškovima postupka u cijelosti. Imajući u vidu da je apelant djelimično uspio u konkretnom postupku, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u primjeni člana 386. stav 2. i člana 397. stav 2. ZPP-a, koje je Vrhovni sud primijenio odlučujući o troškovima postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
25. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud ocijenio neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci, kojom je obavezao tuženu da apelantu osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja, dao jasno i argumentirano obrazloženje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman