Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/22 (D.P.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-286/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-286/22, rješavajući apelaciju D.P. na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.P. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 036123 21 Gž od 28. listopada 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. D.P. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 24. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 036123 21 Gž od 28. listopada 2021. godine i broj S1 3 P 036123 20 P od 9. srpnja 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 036123 20 P od 9. srpnja 2021. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da otkazni rok iz Ugovora o radu od 18. veljače 2008. godine iznosi šest mjeseci od dana uručenja rješenja tužene Bosne i Hercegovine, Centar za uklanjanje mina BHMAC (u daljnjem tekstu: tužena) od 10. listopada 2017. godine (točka I). Također, odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena na ime neisplaćenih plaća i doprinosa za razdoblje od 15. studenog 2017. godine do 15. travnja 2018. godine isplati iznose detaljnije navedene u izreci presude (točka II).
3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da nije sporno da je apelant bio uposlenik tužene i da je tužena donijela rješenje o otkazu ugovora o radu od 10. listopada 2017. godine u kojem je određen otkazni rok od 30 dana. Zatim je rješenjem tužene od 14. studenog 2017. godine odbijena kao neutemeljena apelantova žalba protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, te je nakon isteka otkaznog roka apelantov radni odnos prestao 15. studenog 2017. godine. Odlučujući o blagovremenosti tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev iz točke I izreke presude, sud je naveo da se treba primijeniti odredba članka 83. stavak 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o radu), kojom je propisano da se sudska zaštita zbog povrede prava iz radnog odnosa može tražiti u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Zatim je naveo da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao 16. studenog 2017. godine kada mu je uručeno rješenje tužene od 14. studenog 2017. godine, a da je tužbu podnio 12. lipnja 2020. godine. Na temelju toga je zaključio da je apelant izgubio pravo na podnošenje tužbe za zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa zbog čega je njegova tužba odbačena kao neblagovremena na temelju članka 34. stavak 1. točka 2) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Naposljetku, Sud BiH je zaključio da zbog odbacivanja apelantove tužbe iz stavka I izreke, ne postoji pravni osnov za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva iz stavka II izreke, zbog čega je taj tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen.
4. Presudom drugostupanjskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 036123 21 Gž od 28. listopada 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. Drugostupanjsko vijeće je navelo da se apelantovom žalbom utemeljeno ukazuje da tužbom nije osporavao rješenje o otkazu ugovora o radu već je tužbeni zahtjev opredijelio na utvrđenje otkaznog roka. Zbog toga se, kako je navedeno, nije mogla ispitivati blagovremenost tužbe za utvrđenje. Međutim, drugostupanjsko vijeće je navelo da je sukladno odredbi članka 21. stavak 2. ZPP za podnošenje utvrđujuće tužbe nužno da tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, a ne činjenica koje su sastavni dio rješenja. U tom pogledu je istaklo da su otkazni rokovi regulirani odredbama članka 15. stavak 3. Ugovora o radu i članka 240. Pravilnika o radnim odnosima BHMAC (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Naime, navedeno je da je tim odredbama određeno da u slučaju kada poslodavac daje otkaz ugovora o radu za zaposlenike sa radnim stažom preko 30 godina, što bi se moglo primijeniti na apelanta, otkazni rok iznosi do šest mjeseci. Imajući to u vidu, drugostupanjsko vijeće je navelo da otkazni rok nije utvrđen u trajanju od šest mjeseci kako to apelant tvrdi, nego do šest mjeseci, zbog čega se ta odredba jedino može tumačiti na način da je poslodavcu ostavljena mogućnost da odredi otkazni rok od mjesec dana do šest mjeseci. Prema tome, vijeće je zaključilo da apelant nema pravnog interesa da utvrđujućom tužbom ostvari pravo na otkazni rok u trajanju od šest mjeseci, jer takvo pravo i nije utvrđeno rješenjem kojeg apelant nije pobijao. Apelant je, kako je navedeno, imao mogućnost da traži poništenje rješenja o otkazu, što nije učinio. Zbog toga je ocijenilo da u ovome predmetu nema mjesta podnošenju utvrđujuće tužbe u situaciji kada je apelant imao mogućnost da ostvarivanje prava traži kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom. Na temelju navedenog drugostupanjsko vijeće je navelo da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti primjenom odredbe članka 34. stavak 1. točka 7) ZPP. Naposljetku, drugostupanjsko vijeće je navelo da s obzirom da nije preispitivao zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu, apelant nema osnova ni za drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za neisplaćene plaće sa doprinosima zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva pravilno odbijen kao neutemeljen.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je imao opravdan pravni interes da sud utvrdi pravni odnos između njega i tužene na temelju Ugovora o radu u pogledu duljine otkaznog roka. U svezi sa time ukazuje da se odredba Pravilnika kojom je propisano da za osobe koje su imale više od 30 godina radnog staža otkazni rok traje „do šest mjeseci“ trebala tumačiti tako da otkazni rok ne može biti određen dulje od šest mjeseci ali ni kraće od šest mjeseci. Osim toga, apelant ističe da u Zakonu o radu i u Pravilniku o radu ne postoji niti jedna odredba koja upućuje na diskrecijsko pravo poslodavca da utvrđuje otkazni rok od jednog do šest mjeseci. Prema tome, apelant smatra da je tužena rješenjem odredila otkazni rok u kraćem trajanju od ugovorenog i da je zbog toga imao pravni interes da utvrdi ostatak otkaznog roka u trajanju od pet mjeseci i da se poslodavac obveže na isplatu naknade plaća i doprinosa.
Relevantni propisi
6. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13, 94/16 i 34/21).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 36/04, 84/07, 75/12 – OUS BiH, 58/13 i 94 /16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2. Tužba za utvrđenje Članak 21. st. (1), (2), (3) i (5) (1) Tužitelj može u tužbi tražiti da Sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. (2) Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužitelj ima pravni interes da Sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. (3) Tužba za utvrđivanje može se podnijeti radi utvrđivanja postojanja odnosno nepostojanja činjenice, ako je to predviđeno posebnim zakonom ili drugim propisom. (5) Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je tijekom parnice postao sporan, tužitelj može pored postojećeg zahtjeva istaknuti i tužbeni zahtjev da Sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je Sud mjerodavan za takav zahtjev.
7. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je drugostupanjsko vijeće u obrazloženju osporene odluke navelo jasne i relevantne razloge zbog kojih je odbačen apelantov tužbeni zahtjev iz točke I izreke prvostupanjske presude, odnosno odbijen tužbeni zahtjev iz točke II izreke presude. Naime, Ustavni sud zapaža da se iz relevantnih odredbi Ugovora i Pravilnika kojima je regulirana duljina trajanja otkaznog roka ne može zaključiti da je apelant imao pravo na otkazni rok u maksimalnom trajanju od šest mjeseci. Prema tome, Ustavni sud zapaža da ništa ne upućuje da je proizvoljan zaključak drugostupanjskog vijeća da apelant nije mogao na temelju članka 21. stavak 2. ZPP tražiti utvrđivanje duljine otkaznog roka u trajanju od šest mjeseci i da se na taj način moglo mijenjati rješenje o otkazu ugovora o radu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman