Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4430/23 (A. D.-H.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4430/23
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4430/23, rješavajući apelaciju Aide Durić-Hrvačić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Durić-Hrvačić podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-722-10/23 od 6. septembra 2023. godine i Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a broj 11-
07-6-722-7/23 od 13. juna 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aida Durić-Hrvačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV) broj 11-07-6-722-10/23 od 6. septembra 2023. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-6-722-7/23 od 13. juna 2023. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije za sudije VSTV-a (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 11-07-6-722-
3/23 od 15. marta 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od VSTV-a, Drugostepene komisije, Prvostepene komisije i Ureda disciplinskog tužioca VSTV-a (u daljnjem tekstu: Ured disciplinskog tužioca) zatraženo je 27. oktobra 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Drugostepena i Prvostepena komisija, VSTV i Ured disciplinskog tužioca su 2. i 13. novembra 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. novembra 2023. godine proslijeđeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlukom Prvostepene komisije broj 11-07-6-722-3/23 od 15. marta 2023. godine apelantica je proglašena odgovornom da je kao postupajući sudija Općinskog suda u Sarajevu neopravdano kasnila s preduzimanjem radnji u određenom predmetu (u daljnjem tekstu: sporni predmet) u periodu od 16. decembra 2014. godine pa do 27. maja 2019. godine, što je utvrđeno i Odlukom Ustavnog suda broj AP-3611/19 od 10. novembra 2020. godine. Odlukom Prvostepene komisije je detaljno opisan način počinjenja djela i utvrđeno da je apelantica počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 10. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV-u) te joj izrečena javna opomena.
6. Prvostepena komisija je u obrazloženju odluke navela da je neosnovan apelanticin prigovor zastare iz člana 72. Zakona o VSTV-u za radnje koje su joj se stavljale na teret za period od 16. decembra 2014. godine do 21. novembra 2017. godine. U vezi s tim, obrazloženo je da se apelantica teretila da je kao postupajući sudija u spornom predmetu neopravdano kasnila s preduzimanjem radnji u periodu od 16. decembra 2014. godine, kada je Kantonalni sud vratio predmet na ponovni postupak, do 27. maja 2019. godine, kada je sporni predmet presigniran drugom sudiji. Dalje je navela da je primjenom analogije iz krivičnog djela zaključila da se u konkretnom slučaju radi o trajnom disciplinskom prekršaju, koji u svoje biće uključuje trajanje ili održavanje protivpravnog stanja nastalog radnjom počinjenja. Istaknuto je da su stvoreno protivpravno stanje i njegovo daljnje održavanje obuhvaćeni bićem prekršaja i da postoje sve dok traje proizvedeno protivpravno stanje. Stoga je zaključeno da se vrijeme počinjenja prekršaja moglo vezati jedino za datum kada je sporni predmet presigniran drugom sudiji (27. maj 2019. godine). Budući da je disciplinski postupak pokrenut tužbom od 21. novembra 2022. godine, Prvostepena komisija je ocijenila da nije prekoračen rok od pet godina za pokretanje disciplinskog postupka iz člana 72. stav (1) Zakona o VSTV-u.
7. Prvostepena komisija je na osnovu izvedenih dokaza utvrdila da je apelantica u spornom predmetu postupala sa značajnim kašnjenjem koje se ne može pravdati složenošću predmeta. U vezi s tim, ukazano je da je u spornom predmetu ročište zakazano 19. oktobra 2017. godine, gotovo tri godine nakon što je predmet vraćen s drugostepenog suda. Osim toga, ukazano je i na ostale dokaze Ureda disciplinskog tužioca u vezi s brojem predmeta kojim je apelantica bila zadužena i koje je završila, ispunjenjem norme itd. Prvostepena komisija je također ukazala da je Ustavni sud Odlukom broj AP-3611/19 od 10. novembra 2020. godine utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u periodu u kojem je apelantica bila zadužena spornim predmetom. Istaknuto je da je apelantica preduzimala određene radnje, ali da one nisu bile usmjerene na okončanje postupka. Prvostepena komisija nije mogla utvrditi opravdane razloge za nepreduzimanje radnji u spornom predmetu koje bi bile usmjerene ka okončanju predmeta. Dalje je navela da činjenica da sporni predmet još nije okončan ne može ekskulpirati apelanticu od disciplinske odgovornosti. U vezi s tim, istaknuto je da apelanticine radnje nisu bile usmjerene na okončanje postupka. Stoga je Prvostepena komisija zaključila da apelanticino postupanje u spornom predmetu čini biće disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 10. Zakona o VSTV-u.
8. Odlukom Drugostepene komisije broj 11-07-6-722-7/23 od 13. juna 2023. godine uvažena je žalba Ureda disciplinskog tužioca i preinačena odluka Prvostepene komisije u dijelu izrečene disciplinske mjere. Apelantici je izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće za 10% na period od četiri mjeseca. Apelanticina žalba je odbijena. Drugostepena komisija je u obrazloženju odluke istakla da se prvostepena odluka zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je navela da je Prvostepena komisija pravilno zaključila da je neosnovan istaknuti prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka. U vezi s tim, istaknuto je da je Prvostepena komisija ispravno uočila analogiju između radnji izvršenja trajnih krivičnih djela i radnje izvršenja konkretnog disciplinskog prekršaja. Ukazala je i da je Ustavni sud razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP-4757/15. Također, Drugostepena komisija je navela da je Prvostepena komisija pravilno utvrdila otežavajuće okolnosti na apelanticinoj strani, ali da im nije dala odgovarajući značaj prilikom izbora disciplinske mjere. Naime, Drugostepena komisija je navela da je Prvostepena komisija propustila cijeniti da je u spornom predmetu došlo do značajnog kašnjenja u apelanticinom postupanju, kao i da je Ustavni sud u tom predmetu utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku, što predstavlja ozbiljnu posljedicu utvrđenog disciplinskog prekršaja. Istaknuto je i da je Ustavni sud u svojoj odluci utvrdio da je postupak od većeg značaja za apelanta jer nastoji da riješi svoje stambeno pitanje. Također je istaknuto da je na izbor disciplinske mjere utjecalo i to što je zakonom propisano da je u izvršnom postupku sud dužan da postupa hitno. Drugostepena komisija je ocijenila i da nije olakšavajuća okolnost činjenica da je nakon apelantice još troje sudija bilo zaduženo predmetom i da on još nije okončan s obzirom na to da je u spornom predmetu Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Stoga je Drugostepena komisija zaključila da je disciplinska mjera smanjenja plaće za 10% na period od četiri mjeseca adekvatna i proporcionalna svim okolnostima konkretnog slučaja.
9. Odlukom VSTV-a broj 11-07-6-722-10/23 od 6. septembra 2023. godine odbijena je apelanticina žalba protiv odluke Drugostepene komisije. U obrazloženju odluke VSTV je naveo da je drugostepenu odluku ispitivao samo u dijelu koji se odnosi na izrečenu disciplinsku mjeru, u granicama istaknutih žalbenih navoda. U vezi s tim, VSTV je zaključio da je Drugostepena komisija pravilno utvrdila sve okolnosti iz člana 59. Zakona o VSTV-u koje su od značaja za određivanje vrste i visine disciplinske mjere, u vezi sa Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima usvojenim 8. jula 2016. godine. Dalje, VSTV je ukazao da su Prvostepena i Drugostepena komisija u svojim odlukama dale adekvatno i potpuno obrazloženje zbog čega nisu prihvatile prigovor zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do zastare pokretanja disciplinskog postupka. U vezi s tim, apelantica ponavlja navode koje je i ranije isticala, tj. da joj se zbog zastarjelosti ne može stavljati na teret period do 21. novembra 2017. godine, niti da se taj period treba uzimati u obzir prilikom donošenja odluke. Apelantica smatra pogrešnim stav Prvostepene komisije da se radi o trajnom disciplinskom djelu jer se tako daje prednost analogiji u tumačenju prava u odnosu na imperativnu zakonsku odredbu o zastari. Ukazuje i da je Odluka Ustavnog suda broj AP-4757/15 neprimjenjiva na konkretan predmet. Osim toga, apelantica ističe da disciplinski organi nisu u njenu korist cijenili činjenicu da sporni predmet još nije okončan. Također ističe da je odluka Ustavnog suda u tom predmetu donesena nakon što je sporni predmet presigniran drugom sudiji. Dalje, smatra da sama činjenica da je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na razuman rok nije osnov za pokretanje disciplinskog postupka budući da Ustavni sud „donese stotine ovakvih odluka koje ne budu osnov za pokretanje stotinu disciplinskih postupaka“. Apelantica traži da Ustavni sud razmotri njenu apelaciju i ocijeni da li se u konkretnom slučaju radi o zastari, te „bi svako drugo postupanje Ustavnog suda BiH apelanticu dovelo u neravnopravan položaj s drugim sudijama i tužiocima, kojima je Ustavni sud BiH razmatrao apelacije“.b)Odgovori na apelaciju
11. VSTV je naveo da nije proizvoljno primijenjena pravna norma koja regulira pitanje zastarijevanja pokretanja disciplinskog postupka. Između ostalog, naveo je da je obaveza preduzimanja radnji u vezi s obavljanjem dužnosti sudije trajnog, kontinuiranog karaktera i traje počevši od dana kad se određeni predmet odredi sudiji u rad do dana okončanja predmeta.
12. Drugostepena komisija je navela da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, niti kršenja apelanticinih prava na pravično suđenje i imovinu.
13. Prvostepena komisija je navela da su neosnovani apelanticini navodi jer su u odluci dati razlozi za odlučenje i cijenjeni apelanticini prigovori. Istakla je da je apelantici omogućeno učestvovanje u postupku i provedeni su svi dokazi koje je predložila.
14. Ured disciplinskog tužioca je naveo da je osnovno obilježje konkretnog disciplinskog prekršaja dugotrajno protivpravno stanje, koje u konkretnom slučaju traje pet godina i treba ga posmatrati kao cjelinu. Posebno ističe da apelantici nije stavljeno na teret to što nije okončala sporni predmet, već što je neopravdano kasnila s preduzimanjem radnji s ciljem okončanja postupka.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08, 63/23, 9/24 i 50/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08), koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 56. tačka 10.
Disciplinski prekršaji sudija
Disciplinski prekršaji sudija su:
10. neopravdano kašnjenje u izradi odluka ili u drugim radnjama u vezi s obavljanjem dužnosti sudije ili bilo kakvo drugo ponovljeno nepoštivanje dužnosti sudija; Član 59. stav (1)
Principi za određivanje mjera (1) Kod izricanja disciplinskih mjera mora se rukovoditi principom proporcionalnosti. Prije izricanja mjera za disciplinske prekršaje, disciplinske komisije uzimaju u obzir sljedeće činjenice: (a) broj i težinu učinjenog disciplinskog prekršaja i njegove posljedice; (b) stepen odgovornosti; (c) okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj učinjen; (d) dosadašnji rad i ponašanje učinioca prekršaja; i (e) sve druge okolnosti koje mogu uticati na odluku o težini i vrsti disciplinske mjere, uključujući stepen kajanja i/ili saradnje koju je sudija ili tužilac pokazao tokom disciplinskog postupka. Član 72. stav (1)
Zastarijevanje pokretanja disciplinskog postupka (1) Disciplinski postupak ne može se pokrenuti protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet (5) godine od dana na koji je navodni prekršaj učinjen, ili u slučaju krivične stvari, po isteku više od dvije (2) godine od dana kada je sud donio konačnu i obavezujuću odluku u krivičnom postupku. Zastarijevanje iz ovog stava ne primjenjuje se na navodne prekršaje iz člana 56. tačka 19. ili člana 57. tačka 19. ovog zakona. VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelantica u ovom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-123/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba).
21. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije dale jasna i uvjerljiva obrazloženja u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Pri tome, odluka o apelanticinoj odgovornosti za prekršaj nije zasnovana na činjenici da je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u spornom predmetu, već na nizu drugih dokaza koji su detaljno obrazloženi. Također, disciplinske komisije su, suprotno apelanticinim navodima, u kontekstu utvrđivanja apelanticine disciplinske odgovornosti i izrečene sankcije cijenili okolnost da sporni predmet još nije okončan i o tome su dali obrazloženja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud naglašava da činjenica da predmet nije okončan ne može biti opravdanje za dugotrajno apelanticino nepostupanje koje je nesumnjivo utvrđeno u postupku.
23. U pogledu prigovora zastarjelosti, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije, što je potvrdio i VSTV u osporenoj odluci, detaljno razmotrile ovo pitanje i jasno obrazložile razloge za analogiju konkretnog disciplinskog prekršaja s produženim krivičnim djelom i u vezi s tim računanjem roka zastarjelosti (vidi tač. 6. i 8. odluke). Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu broj AP-4757/15, na koji se pozvala Drugostepena komisija, raspravljao slično pravno pitanje u vezi s propustom apelantice u tom predmetu da kao sudija preduzme zakonom propisane radnje. Ustavni sud se pri tome referirao i na odluku u predmetu broj AP-5231/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5231/14 od 30. novembra 2017. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem su disciplinski organi utvrdili „tačne datume“ kada je apelant „najkasnije bio dužan da izradi odluku“ i u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava zbog proizvoljne primjene člana 72. Zakona o VSTV-u. Suprotno tome, Ustavni sud je u Odluci broj AP-4757/15 zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje kada nema proizvoljnosti u primjeni člana 72. Zakona o VSTV-u prilikom raspravljanja o zastarjelosti pokretanja disciplinskog postupka. Naime, kako je obrazloženo, tom zakonskom odredbom je na jasan i nedvosmislen način određeno da rok zastarjelosti počinje teći od dana počinjenja prekršaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4757/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantica u konkretnom slučaju, kako je to eksplicitno navedeno u izreci Prvostepene komisije, proglašena odgovornom jer je neopravdano „kasnila s preduzimanjem radnji“ u spornom predmetu u preciziranom periodu, Ustavni sud smatra da u apelanticinom slučaju, za razliku od predmeta broj AP-5231/14, nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 72. stav 1. Zakona o VSTV-u.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
25. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je VSTV u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman