Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5037/23 (A.H.)
Odluka donesena 11. 07. 2024.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Porodični život
- Vanparnični postupak
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-5037/23
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 07. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5037/23, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. H.
Utvrđuje se povreda se povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 V 260472 23 Gž 2 od 15. septembra 2023. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupaju Amela Pejdah i Sanela Džanić, advokati iz Tuzle, podnijela je 1. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 V 260472 23 Gž 2 od 15. septembra 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 V 260472 21 V 2 od 7. aprila 2023. godine. Apelantica je istovremeno zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje navedenih rješenja „iz razloga nastanka neuklonjive štete u odnosu na mldb. U. A.“. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od predlagačice M. A. (u daljnjem tekstu: predlagačica) zatraženo je 18. decembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Sudovi su odgovor dostavili 25. decembra 2023. i 3. januara 2024. godine. Predlagačica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
3. Odgovori sudova su 23. januara 2024. godine dostavljeni apelanticinim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjenja, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda od 6. marta 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 9. novembra 2017. godine, razveden je brak između apelantice i A. A. (u daljnjem tekstu: apelanticin bivši suprug), a njihova zajednička kćerka U. A., koja je rođena u februaru 2015. godine, povjerena je na staranje apelantici. Istom presudom je odlučeno i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između apelanticinog bivšeg supruga i maloljetne U. A., i to utorkom i četvrtkom svake sedmice od 17 do 20 sati, te svake druge subote od 10 do 18 sati. Zatim, neposredni kontakt je određen i drugi dan rođendana maloljetne U. A., pa zatim na dan očevog rođendana. Prvi dan vjerskog i državnog praznika dijete bi naizmjenično trebalo provoditi s roditeljima, i to prvo s majkom, a naredni vjerski i državni praznik u toku kalendarske godine s ocem u periodu od 17 do 20 sati, a ako rođendani i praznici padaju u dane vikenda u periodu od 10 do 18 sati.
6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 V 360587 17 V od 2. aprila 2020. godine, koje je postalo pravomoćno 16. aprila 2021. godine, odbijen prijedlog JU Centar za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar) za oduzimanje apelanticinog roditeljskog prava da živi s maloljetnom U. A.
7. Po krivičnoj prijavi apelanticinog bivšeg supruga, Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) 20. septembra 2018. godine podiglo je optužnicu protiv apelantice zbog sumnji da je počinila produženo krivično djelo oduzimanja djeteta ili maloljetnika jer je, navodno, u relevantnom periodu onemogućila izvršenje izvršne presude iz tačke 5. ove odluke. Presudom Općinskog suda od 17. juna 2021. godine apelantica je oslobođena optužbi. Iz raspoloživih dokumenata nije vidljivo da li je krivični postupak pravomoćno okončan. Vanparnični postupak
8. Paralelno s postupkom za razvod braka, predlagačica – majka apelanticinog bivšeg supruga 14. januara 2016. godine podnijela je prijedlog za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata s unukom (maloljetnom U. A.). Općinski sud je rješenjem od 31. decembra 2018. godine odredio održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata između podnositeljice zahtjeva i maloljetne U. A. Kantonalni sud je rješenjem od 27. aprila 2021. godine tu odluku ukinuo, vrativši predmet na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je obrazložio da u ponovnom postupku treba ponovo provesti dokaze, te od Centra i vještaka psihologa zatražiti dodatna „razrješenja“. Obrazloženo je da bi, po potrebi, bilo korisno da vještak neuropsihijatar sačini nalaz i mišljenje na okolnosti održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata s predlagačicom.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 V 260472 21 V 2 od 7. aprila 2023. godine odredio osobni odnos i neposredne kontakte između predlagačice i maloljetne U. A., i to svake druge nedjelje u mjesecu u periodu od 17 do 20 sati tako što će apelantica maloljetnu U. A. dovesti pred ulaz zgrade u kojoj predlagačica živi, a predlagačica maloljetnu U. A. treba vratiti apelantici na isti način, uz obavezivanje apelantice da naknadi troškove postupka. Općinski sud je izvršio uvid u veliki broj dokaza. Obrazloženo je da je iz nalaza i mišljenja tima vještaka iz oblasti psihijatrije i psihologije od 3. oktobra 2019. godine, između ostalog, proizašlo da se kod maloljetne U. A. ne uočavaju znaci prisustva emocionalnog ili psihičkog pritiska ili zlostavljanja ili manipulacije nekog od roditelja, te da dosadašnje ponašanje roditelja nije utjecalo na njen psihofizički razvoj. Nalazom je preporučen obavezan tretman porodičnog terapeuta, „jer je problematika u konkretnoj porodici ozbiljna“. Iz specijalističkih nalaza UKC Tuzla, koji su urađeni neposrednim pregledima maloljetne U. A. u periodu od 26. aprila 2019. do 22. januara 2020. godine utvrđeno je više dijagnoza „uzrokovanih reakcijom na teški stres i poremećaj prilagođavanja, kao reakcija na proces razvoda braka roditelja i teške prilagodbe u ranom djetinjstvu“. Općinski sud je obrazložio da je vještak neuropsihijatar u svom nalazu od 14. septembra 2022. godine naveo da je u najboljem interesu maloljetne U. A. da nastavi razvijati pozitivan odnos prema predlagačici, te da za to nema prepreka u predlagačicinom psihološkom profilu. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da je vještak neuropsihijatar naveo da je maloljetna U. A. dala neautentičan odgovor da „ne voli ići kod nane [...] jer mi tamo nije lijepo“, te da takav odgovor povezuje s utiskom da je maloljetna U. A. pod snažnim apelanticinim utjecajem. S druge strane, iz nalaza vještaka neuropsihijatra je proizašlo da emocija koju maloljetna U. A. ispoljava prema predlagačici kada se nađu u istoj prostoriji govori drugačije, u smislu pozitivne emocionalne veze maloljetne. U. A. i predlagačice. Sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrdio da je emocionalna veza između predlagačice i unuke sasvim prirodna, te da je održavanje njihovih neposrednih kontakata od važnosti za daljnji pravilan emocionalni i psihološki razvoj maloljetne U. A. Općinski sud je dalje naveo da iz izvještaja Centra od 2017. godine proizlazi da je u najboljem interesu maloljetne U. A. da održava osobne odnose i neposredne kontakte s predlagačicom, što je potvrdio i predstavnik Centra na ročištu održanom 17. januara 2023. godine.
10. Općinski sud je obrazložio da nisu osnovani apelanticini navodi da je maloljetnu U. A. trebalo pitati za mišljenje jer se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku otuđenja djeteta iz porodice porijekla (biološke porodice – odvajanje od majke) u hraniteljsku porodicu. Sud je zaključio da je maloljetna U. A. „svoje mišljenje i stav oblikovala svojim ponašanjem prilikom vještačenja, iz čega proizlazi da je na taj način izrazila svoje mišljenje i stav u odnosu na uređivanje odnosa sa svojom nenom“. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da podnošenje prijedloga za uređivanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata ne predstavlja nezakonito predlagačicino uplitanje u privatni život maloljetne U. A., već, naprotiv, poštovanje prava djeteta da ima porodične odnose sa svojom širom porodicom. Sud je također zaključio da nije povrijeđeno pravo maloljetne U. A. zagarantirano međunarodnim dokumentima. Navedeno je da je u konkretnom postupku sud odlučivao o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata predlagačice i maloljetne U. A. i da je svim učesnicima pružio pravo na izjašnjavanje u postupku.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 V 260472 23 Gž 2 od 15. septembra 2023. godine odbio apelanticinu žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio u dijelu kojim je odlučeno o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata maloljetne U. A. i predlagačice. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se ne može osporiti nalaz vještaka neuropsihijatra jer je vještak u nalazu i mišljenju i na ročištu pred sudom objasnio koje metode je koristio prilikom davanja nalaza, kao i da je nalaz dat u skladu s pravilima struke i etike. Sud je obrazložio da se, s obzirom na visokokonfliktni odnos u porodici i uzrast maloljetne U. A., njen najbolji interes ne može svesti samo na želju djeteta, na čemu apelantica insistira. Obrazloženo je da se želja maloljetne U. A. mora sagledati u kontekstu šire slike kao što su psihički profil predlagačice i maloljetne U. A. i postojanje eventualno traumatičnih iskustava i ostalih okolnosti „o kojima se jedino mogu izjašnjavati stručnjaci, tj. vještaci“. Kantonalni sud je naveo da na drugačiju odluku nije utjecalo ni apelanticino pozivanje na mišljenje psihologa od 12. aprila 2023. godine jer je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke bio dužan uzeti u obzir činjenice i dokaze iznesene i provedene do zaključenja rasprave pred tim sudom.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica se poziva na kršenje prava iz člana II/3.b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje odredbi čl. 3, 9, 12, 13, 16, 18. i 31. Konvencije o pravima djeteta. Kršenje navedenih prava apelantica dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona, te s neprimjenjivanjem odredbi Konvencije o pravima djeteta. Apelantica opširno ukazuje na relevantne okolnosti konkretnog slučaja koje su morale dovesti do odbijanja zahtjeva. Nadalje, apelantica osporava i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku, navodeći razloge kojima ovaj dokaz osporava. U tom pravcu navodi da vještak nije cijenio mnoge dokaze u spisu, uključujući i presudu o razvodu braka kojom je određen neposredni kontakt maloljetne U. A. s ocem. Smatra da je nalaz vještaka nezakonit jer je sačinjen na osnovu selektivnog odabira dokaza koje mu je sud dostavio. Ostale dokaze sud je dostavio vještaku neuropsihijatru nakon što je pred sudom dao iskaz, tako da ih vještak nije ni mogao cijeniti.
13. Apelantica navodi da uz odluku suda o viđanju maloljetne U. A. s ocem sada mora poštovati i drugu odluku kojom je sud odredio viđanje maloljetne U. A. s predlagačicom. Nadalje, apelantica navodi da se od 2018. godine suočava s krivičnim prijavama bivšeg supruga da je počinila krivično djelo oduzimanja djeteta ili maloljetnika jer joj se stavilo na teret da je nezakonito zadržavala dijete da bude s ocem. Zbog toga, apelantica osporenu odluku doživljava kao prijetnju od podizanja novih krivičnih prijava u slučaju da je iz nekog opravdanog razloga ne bude mogla poštovati. Apelantica smatra da su se sudovi rukovodili najboljim interesom predlagačice, a ne maloljetne U. A. koja je u iskazu navela da joj kod predlagačice nije lijepo. Apelantica se pozvala na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj „porodični život“ između bake/nene i djeda i njihovih unuka postoji samo kada među njima postoje dovoljno jake porodične veze i da se kontakti među njima obično odvijaju uz saglasnost roditelja s kojim dijete žive. Apelantica ističe da je u obavezi da poštuje sudsku odluku čak i ako maloljetna U. A. ne želi ići kod predlagačice, čime se dijete dodatno traumatizira. Nadalje, apelantica navodi da je predlagačica znala da je njen sin inicirao više postupaka protiv apelantice, pa umjesto da „nena, koja voli svoju unuku pokuša vansudskim putem uspostaviti komunikaciju s [maloljetnom U. A.]“, ona pokreće sudski postupak kojim je dodatno opteretila i maloljetnu U. A. i apelanticu.
b) Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud i Općinski sud su ostali pri razlozima koje su naveli u osporenim odlukama smatrajući da su odluke donijeli u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom, Konvencijom o pravima djeteta i da su odluke u skladu s najboljim interesima djeteta. Iz istog razloga smatraju da se odlukama ne krše apelanticina prava na koja se neosnovano pozvala i da nezadovoljstvo osporenim odlukama apelantici ne daje osnov za podnošenje apelacije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
(1) Dijete ima pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju osobnosti.
(2) Dijete ima pravo živjeti sa roditeljima. Ako ne živi sa oba ili sa jednim roditeljem, pravo je djeteta da redovno održava osobne odnose i neposredne kontakte sa roditeljem sa kojim ne živi. Dijete ima pravo održavati osobne odnose i neposredne kontakte i sa nenom i djedom.
(3) Dijete ima pravo na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu.
Član 125.
(1) Dijete ima pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitoga mišljenja u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.
(2) Pravo je djeteta da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom.
(3) Dijete ima pravo na posebnog staratelja u slučajevima određenim ovim Zakonom.
(4) Posebnog staratelja imenuje organ starateljstva. U slučajevima u kojima je za zaštitu prava djeteta nadležan organ starateljstva, posebnog staratelja imenuje sud.
Član 148.
(1) Na prijedlog nene i djeda ili djeteta sud će u vanparničnom postupku odrediti način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa nenom i djedom, osim ako to nije u interesu djeteta.
(2) Na prijedlog roditelja, djeteta, ili organa starateljstva, sud će u vanparničnom postupku odlučiti i o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata između djece koja ne žive sa istim roditeljem.
(3) Ako je to u interesu djeteta, sud može odlučiti o održavanju osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim osobama.
(4) U donošenju odluke iz st. 1., 2. i 3. ovog člana sud će uzeti u obzir najbolji interes djeteta.
(5) Odluke suda iz st. 1., 2. i 3. ovog člana su izvršne isprave.
16. Zakon o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
U vanparničnim stvarima koje se odnose na osobna i obiteljska stanja sudionika, kao i u drugim vanparničnim stvarima koje se odnose na prava i pravne interese kojima sudionici ne mogu raspolagati, sudionici se u postupku pred sudom ne mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnog sudionika, niti zaključiti sudsko poravnanje.
U postupku iz stava 1. ovog člana sud može utvrđivati i činjenice koje sudionici nisu iznijeli, kao i činjenice koje među sudionicima nisu sporne, ako su od značaja za odlučivanje.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
18. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine; „Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 9.
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.
3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta.
4. U slučajevima kad je razdvajanje posljedica mjere koju je poduzela država članica, kao što su pritvor, zatvor, izgnanstvo, deportacija ili smrt (uključujući smrt koja je zbog bilo kojega razloga nastupi dok je na brizi države) jednoga ili oba roditelja ili djeteta, država članica će, na zahtjev, roditeljima, djetetu ili, ako je takav slučaj, drugom članu obitelji osigurati osnovne informacije o mjestu boravka odsutnog člana/članova obitelji ako davanje takve informacije ne ide na štetu dobrobiti djeteta. Države članice se nadalje brinu da podnošenje takva zahtjeva samo po sebi ne povlači nikakve štetne posljedice za zainteresiranu osobu/osobe.
Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
Član 16.
1. Ni jedno dijete ne smije biti izloženo samovoljnom ili nezakonitom miješanju u njegov privatni i obiteljski život, dom ili osobno dopisivanje, niti nezakonitim napadima na njegov čast i ugled.
2. Dijete ima pravo na zaštitu zakona od takva miješanja ili napada.
Član 18.
1. Države članice će uložiti sve napore da bi se uvažavalo načelo da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju djeteta. Roditelji ili, ovisno o slučaju, zakoniti skrbnici imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta. Interesi djeteta su njihova osnovna briga.
2. Radi garantiranja i unapređivanja prava sadržanih u ovoj konvenciji, države članice pružaju roditeljima i zakonitim skrbnicima odgovarajući pomoć u obavljanju dužnosti odgoja djeteta i osiguravaju razvoj institucija, objekata i službi za brigu o djecu.
3. Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere da bi osigurale da se djeca zaposlenih roditelja koriste uslugama dječijih ustanova i objekata.
Član 31.
1. Države članice priznaju pravo djeteta na odmor i slobodno vrijeme, na igru i rekreaciju koji odgovara uzrastu djeteta i slobodno sudjelovanje u kulturnom životu i umjetnosti.
2. Države članice poštuju i unapređuju pravo djeteta na potpuno sudjelovanje u kulturnome i umjetničkome životu i potiču pružanje odgovarajućih i jednakih mogućnosti za kulturne, umjetničke i slobodne aktivnosti.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelantica ukazuju da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.b), d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
22. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
23. Apelantica smatra da osporene odluke krše njeno pravo na porodični život jer sudovi prilikom odlučenja nisu imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, niti praksu Evropskog suda o odnosima između bliskih srodnika, niti su osporene odluke u najboljem interesu djeteta. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda, međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života (vidi Vyshnyakov protiv Ukrajine, presuda od 24. jula 2018. godine, predstavka broj 25612/12, tačka 34). U konkretnom slučaju apelantica osporava odluke redovnih sudova kojima je određen osobni odnos i neposredni kontakt između maloljetne U. A. i predlagačice. Shodno tome, imajući u vidu da je maloljetna U. A. povjerena apelantici na staranje, Ustavni sud smatra da se osporene odluke tiču apelanticinog „porodičnog života“, te da je osporenim odlukama došlo do miješanja u to apelanticino pravo.
24. Iako je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, postoje uz to i pozitivne obaveze koje su nerazdvojive od djelotvornog poštovanja privatnog života. U oba konteksta je potrebno uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između interesa pojedinca i zajednice u cjelini i u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene. Ovo se primjenjuje ne samo na predmete u kojima se radi o prisilnom oduzimanju i stavljanju djece pod javno starateljstvo već i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove porodice o kontaktima i prebivalištu djece (vidi Evropski sud, Gluhaković protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2011. godine, predstavka broj 21188/09, tačka 56. s daljnjim referencama).
25. Prema praksi Evropskog suda, „porodični život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije može postojati između bake i/ili djeda i njihovih unuka kada među njima postoje dovoljno jake porodične veze. Iako suživot nije preduvjet jer su dovoljni i bliski odnosi koji proizlaze iz čestog kontakta, obično će se smatrati da odnosi između djeteta i njegovih bake i djeda s kojima je neko vrijeme živio pripadaju toj kategoriji (vidi Evropski sud, Kruškić i drugi protiv Hrvatske, odluka od 25. novembra 2014. godine, predstavka broj 10140/13, tačka 108). Nadalje, Evropski sud je u praksi naveo da je u normalnim okolnostima odnos između bake i djeda i njihovih unuka drugačije prirode i stepena u odnosu na odnos između roditelja i djeteta, te da stoga po svojoj prirodi općenito zahtijeva manji stepen zaštite. Stoga, pravo na poštovanje porodičnog života bake i djeda u odnosu na njihove unuke prvenstveno podrazumijeva pravo na održavanje normalnog odnosa bake i djeda s unucima međusobnim kontaktima. Međutim, sud ponavlja da se kontakti između bake i djeda i njihovih unuka obično odvijaju uz saglasnost osobe koja ima roditeljsku skrb, što znači da je pristup bake i djeda njegovom ili njenom unuku obično odluka roditelja djeteta (idem., tač. 111. i 112).
26. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da član 148. stav (1) Porodičnog zakona ovlašćuje sud da na zahtjev nene i djeda ili djeteta odredi način održavanja osobnih odnosa i njihov neposredni kontakt, osim ako to nije u interesu djeteta. Ova odredba propisuje da sudovi prilikom odlučenja moraju voditi računa o najboljim interesima djeteta. Kako bi to postigli sudovi bi trebalo da vode računa o svim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud podsjeća da je predlagačica sporni prijedlog podnijela u januaru 2016. godine kada je maloljetna U. A. imala samo 11 mjeseci. U to vrijeme brakorazvodna parnica između apelantice i njenog bivšeg supruga još nije bila okončana, niti su sudovi bili odlučili o povjeravanju djeteta na staranje jednom od roditelja. Ustavni sud iz raspoloživih dokumenta ne zapaža da li su sudovi ispitali da li je predlagačica, prije pokretanja postupka, pokušala da vansudskim putem uspostavi komunikaciju i odnos s maloljetnom U. A. i apelanticom. Ustavni sud smatra da su ove okolnosti bile relevantne u vezi s uvjetima za primjenu člana 148. stav (1) Porodičnog zakona, o čemu se sudovi nisu izjasnili. Nadalje, iz raspoloživih dokumenata Ustavni sud ne primjećuje da li su sudovi tokom postupka ispitali da li su maloljetna U. A. i predlagačica, prije pokretanja postupka za određivanje neposrednog kontakta, ostvarile blizak odnos koji bi se mogao podvesti pod pojam „porodični život“ koji je zaštićen članom 8. Evropske konvencije. Navedeno upućuje na zaključak da sudovi nisu imali u vidu izgrađenu praksu Evropskog suda o ovom pitanju.
27. Ustavni sud podsjeća da član 12. tačka 1. Konvencije o pravima djeteta propisuje da „države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta“. Navedeno upućuje na zaključak da se mišljenje djeteta osigurava o svim pitanjima koja se tiču djetetovog prava i njegovog najboljeg interesa, a ne samo o pitanju „otuđenja djeteta iz porodice porijekla u hraniteljsku porodicu“, kako je to obrazložio Općinski sud. Ustavni sud zapaža da su sudovi svoju odluku zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra koji, prema apelacionim navodima, nije imao pristup svim dokazima u spisu. Ustavni sud podsjeća da je vještačenje samo dokazno sredstvo koje sud ocjenjuje po pravilima postupka, kao i svaki drugi dokaz. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne zapaža da li su sudovi nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra cijenili zajedno sa svim ostalim dokazima, uključujući druga vještačenja i specijalističke nalaze maloljetne U. A., kako to nalažu procesna pravila. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka provedeni brojni dokazi iz kojih je proizašlo da su odnosi u porodici „duboko narušeni i visokokonfliktni“ i da takav odnos zahtijeva tretman porodičnog terapeuta. Kao rezultat razvoda braka i konfliktnih odnosa između roditelja, u koji je uključena i predlagačica, štetne posljedice trpe svi, a posebno maloljetna U. A., kako je to utvrdio i sud iz specijalističkih medicinskih nalaza (vidi tačku 9. ove odluke). Iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su sudovi ovim okolnostima dali potreban značaj kako bi razmotrili da li se još jednom sudskom odlukom eventualno stavlja dodatni teret na maloljetnu U. A. u okolnostima narušenih i visokokonfliktnih odnosa u porodici.
28. Ustavni sud smatra da nakon razvoda braka odnos djeteta s nenom i djedom može biti važan, posebno ukoliko je dijete s njima razvilo blizak odnos. Međutim, u ovom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda se ne vidi da li takav odnos postoji, odnosno da li su to sudovi ispitivali. Posebni odnosi između bliskih srodnika se moraju graditi na iskrenosti, uzajamnom povjerenju, međusobnom uvažavanju i u komunikaciji svih zainteresiranih strana, a sve u najboljem interesu djeteta. Ustavni sud smatra da redovni sudovi, neuvažavanjem bitnih okolnosti konkretnog slučaja, suštinski nisu vodili računa o zaštiti najboljih interesa djeteta. Konačno, činjenica da je postupak trajao gotovo devet godina potvrđuje takav stav.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da sudovi osporenim odlukama nisu na odgovarajući način osigurali apelanticino pravo na poštovanje porodičnog života, u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja i prakse Evropskog suda. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelanticinog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a iz istih razloga osporena odluka nije donesena ni u najboljem interesu maloljetne U. A. shodno odredbama Konvencije o pravima djeteta. Ostali prigovori
30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na porodični život, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitivati ostale apelanticine prigovore o kršenju prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 6. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su osporene odluke kojima je odlučeno o neposrednom kontaktu predlagačice i maloljetne U. A. donesene bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, o kojima su sudovi morali voditi računa kako bi odlučenje zaista bilo u najboljem interesu djeteta.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić