Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-395/22 (A. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Oduzimanje imovine
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 220
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 220
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-395/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-395/22, rješavajući apelaciju Adnana Bektića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adnana Bektića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 039074 21 Kžk od 24. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Adnan Bektić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dejan Vračić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 039074 21 Kžk od 24. novembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 039074 21 K od 31. maja 2021. godine, S. A. (u daljnjem tekstu: optuženi) je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom je, na temelju člana 110., 111., i člana 220. stav 4. KZBiH odlučeno da se od apelanta oduzima imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 7.414,00 KM. Optuženi je proglašen krivim da je, postupajući kao ministar Ministarstva sigurnosti BiH, svjesno iskoristio svoje ovlasti suprotno članu 61. Zakona o upravi, kako bi apelantu pribavio imovinsku korist.
3. Rješenjem Apelacijskog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 039074 21 Kž od 12. oktobra 2021. godine uvažene su žalbe obrane optuženog, kao i apelantovog punomoćnika, te je prvostupanjska presuda ukinuta zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k), kao i člana 297. stav 2. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacijskog odjeljenja.
Osporena presuda
4. Presudom Suda BiH od 24. novembra 2021. godine optuženi je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom je presudom od apelanta oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela u iznosu od 4.014,00 KM. Taj je iznos apelant obvezan uplatiti u korist budžeta Bosne i Hercegovine, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Apelacijsko vijeće, na prijedlog stranaka u postupku, među kojima i apelantovog punomoćnika, donijelo rješenje kojim su prihvaćeni svi dokazi iz prvostupanjskog postupka. Odbijen je prijedlog obrane optuženog i apelantovog punomoćnika da se provede dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke na okolnosti obračuna i usporedbe troškova koje bi Ministarstvo sigurnosti BiH imalo da je s apelantom zaključen ugovor o radu, u odnosu na troškove koje je imalo u slučaju zaključenja ugovora o djelu. S tim u vezi Apelacijsko vijeće je ukazalo da se novi dokazi mogu predlagati u žalbi protiv prvostupanjske presude, uz uvjet da ti dokazi i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu i uz obrazloženje zašto to nije moglo biti učinjeno. S obzirom da ovaj dokaz nije bio predložen ni u žalbi obrane optuženog, niti u apelantovoj žalbi, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da se taj dokaz ne može prihvatiti u ovoj fazi postupka. Vijeće je prihvatilo i u dokaznu građu uvrstilo jedan dokaz koji je predložio apelantov punomoćnik – potvrdu o radnom iskustvu na apelantovo ime koju je izdalo Ministarstvo sigurnosti BiH.
6. Dalje, Apelacijsko vijeće je, u pogledu apelantovog procesnog statusa osobe kojoj je optuženi omogućio stjecanje protupravne imovinske koristi i od koje se po zakonu ta korist ima oduzeti, istaklo da je apelant u postupku sudjelovao u skladu sa odredbama člana 393. stav 1. i 3. ZKPBiH. Time je Apelacijsko vijeće otklonilo propust iz prvostupanjskog postupka, zbog čega je, između ostalog, prvostupanjska presuda bila ukinuta. Apelant i njegov punomoćnik prisustvovali su na pretresu pred Apelacijskim vijećem, te im je dana mogućnost da se očituju u vezi s mogućnosti oduzimanja imovinske koristi. Dalje, Apelacijsko vijeće je poučilo apelanta i njegovog punomoćnika da mogu postavljati pitanja svjedocima i vještacima koji su saslušani tijekom prvostupanjskog postupka, kao i da mogu predlagati svoje dokaze. Apelant i njegov punomoćnik su se izjasnili da su se upoznali sa svim dokazima iz prvostupanjskog postupka, da ih prihvaćaju, te su izričito izjavili da ne žele da se saslušani svjedoci i vještak ponovo pozivaju.
7. Apelacijsko vijeće je, nakon ocjene dokaza, utvrdilo da je optuženi, u svojstvu ministra Ministarstva sigurnosti BiH, svjesno iskorištavajući svoja ovlaštenja i suprotno članu 61. Zakona o upravi, zaključenjem ugovora o djelu s apelantom, apelantu pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 4.014, KM. Taj je iznos razlika između naknade po ugovorima o djelu i plaće vozača. Dalje, nedvojbeno je utvrđeno da je apelant, u vrijeme prije inkriminiranog perioda, po ugovorima o radu obavljao poslove vozača ministra - optuženog. Utvrđeno je da je optuženi u inkriminiranom periodu s apelantom zaključio četiri sukcesivna ugovora o djelu. Prvobitno su to bila dva ugovora kojima se apelant angažira na poslovima i zadacima u okviru projekta ARGOS, a potom dva ugovora po kojima se apelant angažira na drugim poslovima i zadacima iz djelokruga rada Ministarstva sigurnosti BiH i to u Kabinetu ministra. U tim je ugovorima ugovorena mjesečna novčana naknada apelantu u iznosu od 1.200,00 KM. Međutim, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da apelant nikada nije obavljao poslove koje je po zaključenim ugovorima o djelu trebao izvršiti, nego je u tom periodu radio kao vozač optuženog. Dakle, apelant više nije radio za plaću vozača od 800,00 KM koju je ostvarivao prethodno po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, već je radio za veću naknadu po navedenim ugovorima o djelu, koja iznosi 1.200,00 KM. Sud je zaključio da je optuženi, iako je znao da apelant neće obavljati poslove po ugovorima o djelu jer je nastavio raditi kao vozač, ipak s njim zaključivao te ugovore, čime je omogućio apelantu da stekne protupravnu imovinsku korist. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Apelacijsko vijeće je, pozivajući se na odredbe čl. 110. i 111. KZ BiH, odlučilo da se apelantu oduzima imovinska korist koju je na taj način stekao.
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatra da su tijekom postupka počinjene bitne povrede ZKPBIH i da je pogrešno primjeno materijalno pravo zbog propusta da se utvrdi apelantov umišljaj i odnos prema kaznenom djelu. Smatra da sud nije pravilno primijenio odredbu člana 393. ZKPBIH kojom je propisana procedura oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Ukazujući na st. 3. i 5. člana 393. ZKPBiH, ukazano je da tijekom prvostupanjskog postupka apelant nije imao priliku predlagati dokaze ili postavljati pitanja svjedocima, optuženom i vještacima, odnosno da nije bio u mogućnosti prisustvovati glavnom pretresu (osim u situaciji kada je saslušan u svojstvu svjedoka). Osim toga, apelant je naveo da nije bio obavješten o svom pravu da ima pravnog zastupnika. Kao ključnu povredu, apelant je istakao da je prvostupanjski sud, u njegovom odsustvu, donio odluku na njegovu štetu. Dalje, apelant je naveo da se povrede počinjene tijekom prvostupanjskog postupka, nisu mogle otkloniti u drugostupanjskom postupku. Ukazao je da je saslušan u svojstvu svjedoka tužiteljstva tijekom istrage i na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom, a niti u jednom trenutku nije bio obaviješten da se postupak vodio faktički i protiv njega i da ima pravo u njemu sudjelovati, uslijed čega mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Stoga je predložio da se apelacija usvoji i da mu se „dosude troškovi utvrđivanja povrede prava na koja se pozvao“.
Relevantni propisi
9. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18 i 46/21) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Član 110. (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist, prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi pribavljenu krivičnim djelom. (2) Imovinska korist, prihod, profit ili druga korist iz imovinske koristi iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno, pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Član 111. (1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzet će se od osobe na koju je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. (2) Kada je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina će biti predmet oduzimanja ali u mjeri koja ne premašuje procijenjenu vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. (3) Prihod ili druge koristi iz imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, ili iz imovine u koju je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom pretvorena ili iz imovine s kojom je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom sjedinjena, su predmet mjera navedenih u ovom članu na isti način i u istoj mjeri kao i imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Zloupotreba položaja ili ovlaštenja
Član 220. stav (4) (4) Pribavljena korist bit će oduzeta.
10. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18, 22/21 – Odluka US BiH i 8/22 – Rješenje US BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka US BiH, 42/18 - Rješenje US BiH, 65/18 i 22/21 – Odluka US BiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 393.
Postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe pozvat će se na glavni pretres radi saslušanja. Pozivom će se upozoriti da će se postupak provesti bez njihove prisutnosti. (2) Predstavnik pravne osobe saslušat će se na glavnom pretresu poslije optuženog. Na isti način postupit će se u odnosu na osobu na koju je imovinska korist prenesena, ako nije pozvana kao svjedok. (3) Osoba na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnik pravne osobe ovlašten je da u vezi s utvrđivanjem imovinske koristi predlaže dokaze i da, po dopuštenju sudije, odnosno predsjednika vijeća, postavlja pitanja optuženom, svjedocima i vještacima. (4) Isključenje javnosti na glavnom pretresu ne odnosi se na osobu na koju je imovinska korist prenesena ni na predstavnika pravne osobe. (5) Ako Sud u toku glavnog pretresa utvrdi da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, prekinut će glavni pretres i pozvat će osobu na koju je imovinska korist prenesena, kao i predstavnika pravne osobe.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjska presuda ukinuta po žalbi apelanta i optuženog, između ostalog, i iz razloga što apelantu nije bilo omogućeno da sudjeluje u postupku pred prvostupanjskim sudom. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, tijekom postupka pred Apelacijskim vijećem, apelant i njegov punomoćnik, u skladu s odredbama člana 393. ZKPBiH prisustvovali pretresu pred Apelacijskim vijećem, te im je dana mogućnost da se očituju u vezi sa mogućnosti oduzimanja imovinske koristi. Apelacijsko vijeće je poučilo apelanta i njegovog punomoćnika da mogu postavljati pitanja svjedocima i vještacima koji su saslušani tijekom prvostupanjskog postupka, a oni su se izjasnili da su se upoznali sa svim dokazima iz prvostupanjskog postupka, da ih prihvaćaju, te su izričito izjavili da ne žele da se saslušani svjedoci i vještak ponovo pozivaju. Dalje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnom ni primjenu odredaba čl. 110. i 111. KZ BiH, s obzirom na to da je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je optuženi, zloupotrebom položaja, omogućio apelantu da stekne protupravnu imovinsku korist.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman