Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/22 (BSN d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-932/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

932/22, rješavajući apelaciju koju je podnio BSN d.o.o. Brčko preduzeće za trgovinu i usluge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio BSN d.o.o. Brčko preduzeće za trgovinu i usluge protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 127514 21 Pž od 9. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. BSN d.o.o. Brčko preduzeće za trgovinu i usluge (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 127514 21 Pž od 9. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 127514 19 Ps od 19. aprila 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 127514 19 Ps od 19. aprila 2021. godine utvrđeno je da je apelant povrijedio pravo na žig tužioca „FILA Luxembourg“ S.à.r.l. sa sjedištem u Luksemburgu (u daljnjem tekstu: tužilac). Istom presudom apelantu je zabranjena svaka daljnja upotreba žigova koje je zaštitio tužilac, te je naloženo Upravi za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) da uništi spornu robu, dok je apelant obavezan da plati troškove skladištenja i uništenja te robe.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužilac registrovani nosilac međunarodnog žiga, koji je na tržište BiH stavljao u promet svoje proizvode sa zaštićenim znakom „Fila“. Dalje je utvrđeno da su ovlašćeni carinski službenici prilikom pregleda pošiljke u prostorijama Carinske ispostave Tuzla utvrdili da je apelant uvezao spornu robu označenu žigom „Fua“, koja svojim izgledom asocira na robnu marku „Fila“. Osnovni sud je naveo da iz nalaza Centra za vještačenje „Zenit“ proizlazi da sporni žig apelanta nije istovjetan/distinktivan nespornom žigu tužioca. U nalazu je istaknuto da nauka ne poznaje standarde „da javnost može biti dovedena u zabludu“, dok je u svom iskazu istakao da nauka ima svoje standarde i da se ne može utvrđivati ko može biti doveden u zabludu. Osnovni sud je prihvatio navedeni nalaz kao stručan, ali nije prihvatio nalaz vještaka jer su vještaci vještačenje obavili s aspekta stručnog posmatrača, ali ne i s aspekta prosječnog kupca, ocijenivši da je taj nalaz u konkretnom slučaju neprihvatljiv.

4. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je, primjenom čl. 4, 49. i 81. Zakona o žigu, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da se povreda prava na žig procjenjuje poređenjem žigova, gdje je osnovno pravilo da se sličnost ocjenjuje prema sličnostima u zaštićenom žigu. Osnovni sud je istakao da je vještak u svom nalazu naglasio da će poznavalac znaka uočiti razliku između ta dva znaka, što znači da lice koje nije upoznato s tim specifičnim znakom tužioca i koje ne obraća posebnu pažnju neće primijetiti razliku između ta dva znaka. Osnovni sud je zaključio da je apelant koristio znak na uvezenoj robi kako bi asocirao na tužiočev zaštićeni znak, posebno imajući u vidu da je apelant uvezao robu s oznakom koja podsjeća na tužiočev znak, što bi moglo zbuniti prosječnog posmatrača s obzirom na sličnost boja slova i istu vrstu robe (sportska oprema). S obzirom na sličnosti između tužiočevog zaštićenog znaka i robe koju je uvezao apelant, koje bi prosječnog kupca mogle dovesti u zabludu, Osnovni sud je zaključio da je, u skladu sa članom 45. stav 1. Zakona o žigu, došlo do povrede žiga te da je tužiočev zahtjev osnovan. Pored toga, Osnovni sud je, u smislu člana 80. Zakona o žigu, zabranio apelantu svaku daljnju upotrebu tužiočevog žiga, te mu naložio uništenje privremeno zadržane robe i obavezu plaćanja troškova skladištenja i uništenja te robe.

5. Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 Ps 127514 21 Pž od 9. decembra 2021. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog suda. Osim toga, i prema ocjeni Apelacionog suda, ne može se prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka kao relevantan ili mjerodavan dokaz u konkretnom sporu. Naime, Apelacioni sud je istakao da je taj nalaz sačinjen sa stanovišta struke (na kojem dokazu apelantova žalba u bitnom insistira), koja „ima svoje standarde dokazanosti“. Stoga, distinktivni elementi spornog i nespornog znaka koje je prikazao vještak predstavljaju razlike koje prosječan potrošač ne može zapaziti ukoliko ne obraća posebnu pažnju. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da se vještaci nisu ni izjašnjavali u pogledu sličnosti žigova (zato što ne postoje standardi koji određuju sličnost), odnosno zapažanja i mogućnosti izazivanja zablude kod prosječnog potrošača, koja se pretpostavlja i utvrđuje upoređivanjem znakova.

6. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi propustili pravilno cijeniti dokaze iznijete tokom postupka, donoseći zaključke koji nisu u skladu s činjenicama koje proizlaze iz dokaza. Posebno ističe da je sprovedeno vještačenje radi dokazivanja eventualne sličnosti između zaštićenog žiga i onog na apelantovoj robi, pri čemu je zaključeno da ne postoji nikakva sličnost. Dalje navodi nedostatak drugih dokaza koji bi potvrdili sličnost ta dva žiga. Osim toga, apelant ističe da su redovni sudovi ignorisali jasan zaključak vještaka i potpuno neosnovano i proizvoljno zaključili da onaj koji naročito ne poznaje tužiočev znak i ne obraća naročitu pažnju neće moći uočiti razliku između ta dva znaka. Smatra da su redovni sudovi bez bilo kakvog osnova propustili cijeniti nalaz i mišljenje vještaka kao stručnog i objektivnog lica, donoseći odluku na osnovu svog subjektivnog mišljenja, stavljajući se u ulogu prosječnog kupca bez izvođenja dodatnih dokaza.

Relevantni propisi

7. Zakon o žigu („Službeni glasnik BiH“ broj 53/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 2. (Znaci koji se mogu zaštiti žigom) (2) Znak se može sastojati naročito od riječi, uključujući lična imena, crteža, slova, brojeva, slika, oblika proizvoda ili njihovog pakovanja, rasporeda boja, trodimenzionalnih oblika ili kombinacije tih elemenata.

Član 49. stav 1. tačka b) (Isključiva prava nosioca žiga) (1) Nosilac žiga ima pravo da drugim licima zabrani da neovlašćeno koriste:

b) znak koji je identičan ili sličan njegovom žigu u odnosu na robu ili usluge koje su identične ili slične robi ili uslugama za koje je žig registrovan ako postoji vjerovatnoća da javnost može biti dovedena u zabludu, što uključuje vjerovatnoću dovođenja u vezu s tim znakom i žigom,

Član 80. stav 1. (Tužbeni zahtjevi) (1) U slučaju povrede žiga ili prava iz prijave žiga ako žig bude priznat, tužilac može tužbom zahtijevati:

a) utvrđivanje povrede prava,

b) zabranu daljeg vršenja učinjene povrede i budućih sličnih povreda prestankom ili uzdržavanjem od radnji koje to pravo povređuju,

c) uklanjanje stanja nastalog povredom prava,

d) povlačenje predmeta povrede iz privrednih tokova uz uvažavanje interesa trećih savjesnih lica,

e) potpuno uklanjanje predmeta povrede iz privrednih tokova,

f) uništenje predmeta kojima je izvršena povreda prava,

g) uništenje sredstava koja su isključivo ili u pretežnoj mjeri namijenjena ili se upotrebljavaju za činjenje povreda i koja su svojina povredilaca,

h) prepuštanje predmeta povrede nosiocu prava uz naknadu troškova proizvodnje,

i) naknadu imovinske štete i opravdanih troškova postupka,

j) objavljivanje presude o trošku tuženog.

Član 81. stav 1. (Povreda žiga) (1) Povredom žiga ili prava iz prijave, ako žig bude naknadno priznat, smatra se svako neovlašćeno korišćenje zaštićenog znaka u smislu člana 49. ovog zakona.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o žigu, u obrazloženjima osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za donošenje odluke i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za odluke koje se osporavaju apelacijom. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili da je apelant povrijedio tužiočevo pravo na žig jer između tužiočevog zaštićenog znaka i robe koju je uvezao apelant postoje takve sličnosti koje će prosječnog kupca dovesti u zabludu jer će samo onaj kupac koji poznaje brendirane marke, s oznakom kao i zaštićeni znak, moći uočiti razlike. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelant uvezao robu s oznakom koja podsjeća na tužiočev znak, što bi moglo zbuniti prosječnog posmatrača s obzirom na sličnost boja slova i istu vrstu robe (sportska oprema). Naime, Ustavni sud zapaža da činjenično utvrđenje i zaključak u vezi s tim korespondira s odredbom člana 49. stav 1. tačka b) Zakona o žigu (vidi tačku 7. ove odluke).

14. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-6691/18 razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-6691/18 od 8. maja 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu. U vezi s apelacionim navodima da su redovni sudovi bez bilo kakvog osnova propustili cijeniti nalaz i mišljenje vještaka kao stručnog i objektivnog lica, Ustavni sud smatra da je taj navod neosnovan jer su redovni sudovi cijenili taj nalaz, ali su smatrali da je u konkretnom slučaju neprihvatljiv, o čemu su dali dovoljno obrazloženje (vidi tačku 5. ove odluke). Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/22 (BSN d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio