Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4697/23 (M. J.)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Disciplinski postupak
  • Disciplinska mjera
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4697/23

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4697/23, rješavajući apelaciju Miroslava Janjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Janjića podnesena protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine broj 11-07-6-1348-7/2023 od 1. septembra 2023.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miroslav Janjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kasindola podnio je 9. novembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Drugostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 11-07-6-1348-7/2023 od 1. septembra 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Drugostepene komisije, Prvostepene disciplinske komisije za tužioce Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) i Kancelarije disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH (u daljnjem tekstu: Kancelarija) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 14. decembra 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je dostavio izjašnjenje. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Disciplinska tužba

5. Kancelarija je podnijela disciplinsku tužbu protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 57 tačka 16 Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTS-u) „upuštanje u aktivnosti koje su nespojive sa dužnostima tužioca“. U disciplinskoj tužbi je navedeno da je Odlukom Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) od 10. februara 2021. godine apelant, tada tužilac Tužilaštva BiH, imenovan za člana Odbora za žalbe građana (u daljnjem tekstu: Odbor) kao nezavisnog tijela policijske strukture BiH na mandatni period od četiri godine. Dakle, vršio je aktivnosti koje su nespojive s dužnostima tužioca, zanemarujući odredbe iz Poglavlja VIII Zakona o VSTS-u o opštoj zabrani vršenja nespojivih dužnosti. Prema navodima iz disciplinske tužbe, apelantu su morale biti poznate izmjene i dopune Kodeksa tužilačke etike (u daljnjem tekstu: Kodeks) iz 2018. godine kojima je propisana izričita zabrana članstva tužiocima u odboru za pritužbe građana na rad policije. Postupajući na taj način, apelant je zanemario i etičku odgovornost tužioca, odnosno nije se pridržavao standarda etičkog ponašanja tužilaca utvrđenih odredbama čl. 1.2.c i 4.1. Kodeksa.

Disciplinski postupak

6. Odlukom Prvostepene komisije broj 11-07-6-1348-4/2023 od 20. jula 2023. godine apelant je proglašen odgovornim za počinjeni disciplinski prekršaj iz člana 57 tačka 16 Zakona o VSTS-u, te mu je na osnovu odredbi člana 58 stav 1 tačka (a) i člana 59 Zakona o VSTS-u izrečena disciplinska mjera „pismena opomena koja se javno ne objavljuje“. Prvostepena komisija je u obrazloženju navela da je u disciplinskom postupku utvrđeno da je apelant odlukom Parlamentarne skupštine imenovan za člana Odbora. Zatim je ukazano da je odredbama člana 1.2.c Kodeksa jasno propisano da tužilac, između ostalog, ne može biti član odbora za pritužbe građana na rad policije. Pri tome je naglašeno da su izmjene i dopune Kodeksa o zabrani članstva tužiocima u odboru za pritužbe građana na rad policije usvojene 2018. godine i objavljene u „Službenom glasniku BiH“ broj 64/18, te su morale biti poznate apelantu kao nosiocu pravosudne funkcije. Prvostepena komisija je naglasila da je apelant prijavom na konkurs, nakon čega je uslijedilo i njegovo imenovanje za člana Odbora, vršio aktivnosti koje su nespojive s dužnostima tužioca, zanemarujući odredbe iz Poglavlja VIII Zakona o VSTS-u. Zatim je ukazano da se apelant neosnovano poziva na član 1.2.a Kodeksa, s obzirom na to da su članom 1.2.c Kodeksa izričito propisani izuzeci u odnosu na član 1.2.a Kodeksa.

7. U odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, Komisija je navela da se prilikom njenog izricanja rukovodila principima proporcionalnosti iz člana 59 Zakona o VSTS-u, te je cijenila olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. U vezi s tim je ukazano da je olakšavajuća okolnost to što apelant dužnost člana Odbora nije prihvatio u namjeri da krši relevantne propise. Otežavajuća okolnost, prema obrazloženju Komisije, jeste to što je apelantu ranije izrečena disciplinska mjera „smanjenje plate za 10% na period od šest mjeseci“ za počinjeni disciplinski prekršaj „nemar ili nepažnja u vršenju službenih dužnosti“ i „ponašanje u sudu ili tužilaštvu i van suda ili tužilaštva koje šteti ugledu tužilačke funkcije“. Ipak, kako je Komisija ukazala, to i nije naročito otežavajuća okolnost s obzirom na značajan protek vremena od njenog izricanja, kao i to da se ne radi o istom disciplinskom prekršaju. Shodno navedenom, Komisija je zaključila da bi izricanje strože mjere bilo očigledno nepravično jer će se svrha vođenja disciplinskog postupka postići upravo izrečenom disciplinskom mjerom.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i Kancelarije, Drugostepena komisija je donijela Odluku broj 11-07-6-1348-7/2023 od 1. septembra 2023. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena odluka potvrđena. Drugostepena komisija je u obrazloženju ukazala da nije osnovan apelantov navod da je proglašen odgovornim za kršenje Kodeksa jer iz osporene odluke jasno proizlazi da je proglašen odgovornim za kršenje člana 57 tačka 16 Zakona o VSTS-u. Dalje je navedeno da je Kodeks poslužio da opiše koje su aktivnosti nespojive s dužnostima tužioca, s obzirom na to da to nije definisano Zakonom o VSTS-u. Drugostepena komisija je naglasila da su izmjene i dopune Kodeksa apelantu bile dostupne jer su objavljene tri godine prije nego što je imenovan za člana Odbora. Prema ocjeni Drugostepene komisije, apelant je neosnovano ukazivao da su odredbe čl. 1.2.a i 1.2.c Kodeksa u koliziji. U vezi s tim, Komisija je istakla da su navedene odredbe jasne i precizne. Pri tome je pojašnjeno da je odredbama člana 1.2.a Kodeksa predviđena mogućnost učešća tužilaca u radu tijela koje formira zakonodavna ili izvršna vlast, ali samo ako se ta tijela bave pitanjima prava i pravnog sistema. Međutim, prema ocjeni Komisije, u apelantovom predmetu to nije slučaj jer se Odbor ne bavi takvim pitanjima, već raspravlja konkretne žalbe građana na postupanje policijskih službenika. Drugostepena komisija je naglasila da upravo odredba člana 1.2.c Kodeksa isključuje članstvo tužilaca u Odboru. Dalje je istaknuto da se apelant nije obratio VSTS-u, shodno članu 85 Zakona o VSTS-u, da pribavi mišljenje da li je njegova aktivnost spojiva s dužnošću tužioca i odredbama tog zakona ako su mu odredbe Kodeksa, kako je tokom postupka isticao, bile nejasne, sporne ili „u koliziji“. Prema ocjeni Drugostepene komisije, apelant se neosnovano pozivao na mišljenje VSTS-a od 13. novembra 2008. godine s obzirom na to da je ono doneseno prije više od deset godina i da je neobavezujuće. Zatim je ukazano da je neosnovano apelantovo pozivanje na tačku 77 iz Odluke Ustavnog suda broj AP-658/22 jer je pri tome zanemario tačku 78 te odluke. Naime, navedena odluka Ustavnog suda, kako je Komisija pojasnila, potvrđuje stav da je Kodeks samo poslužio da opiše i precizira ponašanje, odnosno aktivnosti tužilaca nespojivih s obavljanjem tužilačke funkcije, s obzirom na to da nisu definisane Zakonom o VSTS-u.

9. U odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru Drugostepena komisija je ukazala da su pravilno cijenjene sve okolnosti iz čl. 58 i 59 Zakona o VSTS-u koje su bile od značaja. Prema ocjeni Drugostepene komisije, izrečena disciplinska mjera je adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog prekršaja, te utvrđenom stepenu odgovornosti. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i povredu prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, apelant navodi da Prvostepena i Drugostepena komisija nisu dale odgovor koja pravna norma je osnov odgovornosti, odnosno nisu naznačile koji propis je povrijeđen. Dalje navodi da su komisije zanemarile činjenicu koja proističe iz mišljenja Venecijanske komisije da čak i kada postoji kršenje Kodeksa to ne može predstavljati disciplinski prekršaj. Navodi da je u žalbi istakao ovu činjenicu, ali Drugostepena komisija o tome nije dala obrazloženje. Pri tome se apelant poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-658/22 u kojoj se, kako navodi, Ustavni sud pozvao na „mišljenje Venecijanske komisije da čak i kada postoji kršenje kodeksa tužilačke ili sudske etike to kršenje ne može predstavljati disciplinski prekršaj“. Ukazuje na odredbu člana 1.2.a Kodeksa i ističe da iz njenog sadržaja proizlazi da on može učestvovati u radu stalnih i privremenih tijela Parlamentarne skupštine BiH, kao i drugih parlamentarnih tijela u BiH ako se ona bave pitanjima prava i pravnog sistema. Smatra da je terminološka odredba „pitanjima prava i pravnog sistema“ jako široka, te da su pitanja zakonitosti rada policijskih službenika u rangu najznačajnijih pitanja prava i pravnog sistema. Apelant navodi da nije obrazloženo na osnovu čega je zauzet stav da Odbor nije tijelo koje se bavi pitanjima prava i pravnog sistema. U vezi s tim, poziva se na Mišljenje VSTS-a od 13. novembra 2008. godine u kojem je zauzet stav da je učešće u radu Nezavisnog odbora kao nezavisnog tijela policijske strukture u Bosni i Hercegovini spojivo s dužnošću tužioca, tj. u skladu je s tužilačkom funkcijom. Navodi da je Mišljenje zvanično publikovano, nije stavljeno van snage ili to barem nije objavljeno shodno principu predvidivosti pravne norme. Smatra da je kao dugogodišnji nosilac pravosudne funkcije, doktor pravnih nauka, te tužilac i policijski službenik svojim učešćem u radu Odbora dao doprinos kvalitetu njegovog rada i promovisanju ugleda pravosudne zajednice. Ističe da je tu aktivnost uredno prijavio u imovinskom kartonu i dostupnim zvaničnim biografijama. Apelant ukazuje da strane u disciplinskom postupku nisu jednake jer se na odluku disciplinske komisije može žaliti samo u pogledu sankcije. Navodi da je u konkretnom slučaju pravni lijek dostupan samo jednoj strani s obzirom na to da mu je izrečena najniža sankcija. Osim toga, apelant se pozvao i na Mišljenje Odbora od 23. oktobra 2023. godine koje je dostavio uz apelaciju, te je citirao dio njegovog sadržaja.

b) Odgovori na apelaciju i apelantovo izjašnjenje

11. Prvostepena i Drugostepena komisija navode da su u njihovim odlukama cijenjeni svi prigovori i dati jasni razlozi za odlučenje. Takođe navode da je apelantu omogućeno učestvovanje u postupku i da su dokazi koje je predložio cijenjeni zajedno s dokazima Kancelarije u skladu s važećim propisima. Ističu da apelantu nisu povrijeđena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom te predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

12. Kancelarija navodi da Mišljenje VSTS-a od 13. novembra 2008. godine, na koje se apelant poziva, nije obavezujuće. U vezi s tim, ističe da je u pitanju publikacija čiji je cilj da promoviše profesionalne standarde i da upozna pravne stručnjake i javnost s disciplinskom praksom. S obzirom na to da je publikacija iz 2008. godine, Kancelarija je istakla da je logično da je u pitanju promjenjiva materija. Kancelarija ukazuje da je VSTS nadležan da, prema članu 17 tačka 11 Zakona o VSTS-u, „odlučuje o pitanjima nespojivosti drugih dužnosti koje sudije i tužioci obavljaju sa dužnostima sudija i tužilaca“. Smatra da su Prvostepena i Drugostepena komisija argumentovano odgovorile na sve apelantove prigovore i njihova obrazloženja u cijelosti opovrgavaju apelantove navode.

13. U izjašnjenju na odgovore apelant, u suštini, ponavlja dio apelacionih navoda. Zatim ukazuje da je diskriminisan jer su pojedini nosioci pravosudnih funkcija članovi tijela definisanih istim zakonskim odredbama, a samo je on na osnovu anonimne prijave disciplinski procesuiran. Takođe ponavlja da se VSTS-u kao cjelini žalba može podnijeti samo u odnosu na disciplinsku sankciju. Apelant navodi da je u takvoj situaciji iscrpio pravne lijekove i nema osnov za žalbu, pa mu je stoga povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije u mogućnosti da o njegovom pravu odlučuje sud.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08 i 63/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 57. tačka 16.

Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine:

16. upuštanje u aktivnosti koje su nespojive sa dužnostima tužioca;

Član 58.stav (1) tačka a) Vrste disciplinskih mjera (1) Savjet može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:

a) pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje;

15. Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik BiH“ br. 13/06, 32/15, 94/18 i 79/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

1. NEZAVISNOST

Nezavisnost pravosuđa predstavlja preduslov za vladavinu prava. Tužilac obavlja tužilačku funkciju nezavisno, na osnovu zakona i vlastite procjene činjenica, podržavajući nezavisnost pravosuđa s individualnog i institucionalnog aspekta.

1.2.a. Tužilac može učestvovati u stalnim i privremenim organima koje formiraju izvršna ili zakonodavna vlast samo ako se ovi organi bave pitanjima prava i pravnog sistema. Za ovo učešće tužilac ne može primiti naknadu, osim ukoliko posebnim zakonom nije drugačije propisano. [...] 1.2.c. Tužilac ne može biti član organizacija koje su povezane sa agencijama za sprovođenje zakona, uključujući odbore i komisije za izbor i imenovanje, odbore za razrješenje policijskih rukovodilaca, policijske odbore, te odbore za pritužbe građana na rad policije.

16. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21, 1/22, 26/23, 83/23 i 9/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21, 1/22 i 26/23) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 103. stav 2.

(Žalbe na odluke Drugostepene disciplinske komisije) (2) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere.

VI.Dopustivost i meritum

17. U odnosu na odluke koje su osporene u konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da dosljedno primjenjuje svoju dobro utvrđenu praksu prema kojoj se odluke VSTS-a, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati „presudama, odnosno odlukama“ u smislu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati (vidi, inter alia, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-658/22 od 11. maja 2022. godine, tačka 53). U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Odluka Drugostepene komisije broj 11-07-6-1348-7/2023 od 1. septembra 2023. godine protiv koje, u osporenom dijelu, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3150/15 od 11. oktobra 2017. godine, tačka 27). Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelant u ovom slučaju uživa garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije s aspekta garancije koju pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (op. cit., AP-658/22, tačka 59).

22. Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i kršenje prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud za ljudska prava, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije dale jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene odredbi materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su disciplinske komisije imale u vidu sadržaj odredbi člana 57 tačka 16 Zakona o VSTS-u, te su analizirale sadržaj odredbi člana 1.2.a) i 1.2.c) Kodeksa, dovodeći ih u međusobnu vezu, pri čemu su dale detaljne razloge za zaključak o apelantovoj disciplinskoj odgovornosti. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP-658/22 (vidi tačku 10 ove odluke), Ustavni sud ukazuje da apelant samo djelimično navodi stav Ustavnog suda iz te odluke. Naime, Ustavni sud je takođe ukazao da je u disciplinskom postupku u tom predmetu apelant proglašen odgovornim za prekršaj koji je definisan Zakonom o VSTS-u, a ne za kršenje Etičkog kodeksa. Naime, Etički kodeks je, kako je Ustavni sud ukazao, poslužio da se opiše ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-658/22 od 11. maja 2022. godine, tačka 78, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 57 tačka 16 Zakona o VSTS-u „upuštanje u aktivnosti koje su nespojive sa dužnostima tužioca“, kako i glasi dispozitiv osporene prvostepene odluke, a ne za kršenje odredbi Etičkog kodeksa. Samo u obrazloženju te odluke je navedeno da je svojim ponašanjem apelant „zanemario etičku odgovornost tužilaca“ uz opis ponašanja koje je u Etičkom kodeksu navedeno kao neprihvatljivo. Takvo pozivanje na Kodeks je poslužilo da Prvostepena komisija detaljno opiše ponašanje obuhvaćeno navedenim disciplinskim prekršajem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na Odluku broj AP-658/22 ne može voditi drugačijem odlučenju u konkretnom slučaju. Ustavni sud takođe zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u toku disciplinskog postupka, koje je Drugostepena komisija razmotrila i dala dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja zbog čega takvi navodi, uključujući i mišljenje VSTS-a od 13. novembra 2008. godine, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne disciplinske stvari. Ustavni sud stoga smatra da drugostepena odluka sadrži odgovore na njegove žalbene navode (vidi tačku 8 ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na obrazloženu odluku.

25. Ustavni sud, takođe, ukazuje da su komisije cijenile principe za određivanje disciplinskih mjera propisanih odredbama člana 59 Zakona o VSTS-u, za šta su u svojim odlukama dale detaljne razloge. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, kako to proizlazi iz sadržaja apelacije, eksplicitno ne problematizuje izrečenu mjeru. Međutim, Ustavni sud u vezi s tim smatra neophodnim ukazati da bi apelant, ukoliko bi bio nezadovoljan i tim dijelom, prije obraćanja Ustavnom sudu morao iskoristiti efektivne pravne lijekove, a to je, u smislu člana 60 stav (6) Zakona o VSTS-u, podnošenje žalbe VSTS-u kao cjelini. U odnosu na Mišljenje Odbora od 23. oktobra 2023. godine koje je apelant dostavio uz apelaciju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je ono izvedeno kao dokaz u disciplinskom postupku, pa se stoga Prvostepena i Drugostepena komisija o njemu nisu ni mogle izjasniti. Stoga, Ustavni sud ističe da se apelant na navedeno mišljenje ne može s uspjehom prvi put pozivati u postupku pred Ustavnim sudom.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

27. U odnosu na navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zapaža da apelant problematizuje kvalitet odredbe člana 103 stav 2 Poslovnika VSTS-a, ukazujući da se odlukom VSTS-a kao cjeline ispituje samo izrečena disciplinska mjera.

28. Ustavni sud ukazuje da je ovo pitanje već razmotrio u svojoj praksi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da svaka država ima diskreciono pravo da sama organizuje pravni sistem unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o „utvrđivanju građanskih prava i obaveza“. Na taj način proizlazi pravo države da od svakog traži da poštuje relevantne pravne propise kojima se uređuju postupci pred nadležnim organima, pri čemu se, prije svega, misli na propise od kojih zavisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. Shodno tome i prema ocjeni Ustavnog suda, obezbjeđenje prava na žalbu o kojoj odlučuje Drugostepena komisija, bez ograničenja u obimu preispitivanja prvostepene odluke, te obezbjeđenje trećeg dodatnog stepena preispitivanja odluka u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru, kako je propisano Zakonom o VSTS-u i Poslovnikom VSTS-a, u skladu je s garancijama prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4351/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 91, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Ustavni sud ne vidi razloge da bi odstupio od ovog stava te smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava iz člana 13 u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Zabrana diskriminacije

30. Apelant se u izjašnjenju na odgovore pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druge nosioce pravosudnih funkcija koji su članovi tijela i za koje važe isti propisi, a da je samo protiv njega pokrenut disciplinski postupak. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ovu tvrdnju prvi put iznosi u izjašnjenju na odgovore na apelaciju. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud ukazuje da član 14 Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je u sprovedenom postupku utvrđena apelantova disciplinska odgovornost za prekršaje iz člana 57 tačka 16 Zakona o VSTS-u i izrečena odgovarajuća disciplinska mjera, za šta su nadležne disciplinske komisije dale dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja.

32. Takođe, nema ni kršenja prava iz člana 13 u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije zato što Drugostepena komisija ima punu nadležnost da ispita prvostepenu odluku kako u pogledu činjenica tako i u pogledu primjene prava. Činjenica da VSTS kao cjelina ispituje žalbu protiv drugostepene odluke samo u dijelu koji se tiče izrečene kazne ne znači da je apelantu onemogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek pred tijelom koje ima sve karakteristike „tribunala“ u smislu prava na pravično suđenje.

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije jer apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata.

34. Na osnovu člana 59 st.(1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić