Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-448/24 (R. D. i drugi)
Odluka donesena 30. 05. 2024.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Nehumano postupanje
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine · čl. 10
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-448/24
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 05. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-448/24, rješavajući apelaciju Ranka Debevca i Osmana Mehmedagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Ranko Debevec.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 047095 23 Krn 4 od 20. decembra 2023. godine nije donio nepristrasan sud.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Ranko Debevec i Osman Mehmedagić protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 047095 24 Kž od 25. januara 2024. godine, S1 2 K 047095 24 Kv 2 od 16. januara 2024. godine, S1 2 K 047095 23 Kv od 22. decembra 2023. godine i S1 2 K 047095 23 Krn 4 od 20.
decembra 2023. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli Ranko Debevec i Osman Mehmedagić zbog neadekvatnog tretmana u pritvoru u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ranko Debevec (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Osman Mehmedagić (u daljnjem tekstu: drugoapelant; zajedno: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Tatjana Savić, advokatica iz Bijeljine, i Nermin Mulalić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 047095 23 Kv od 22. decembra 2023. godine i S1 2 K 047095 23 Krn 4 od 20. decembra 2023. godine. U apelaciji su osporili i rješenja Suda BiH br. S1 2 K 047095 24 Kž od 25. januara 2024. godine i S1 2 K 047095 24 Kv 2 od 16. januara 2024. godine. Osim toga, apelanti su u apelaciji ukazali i na njihov navodno neadekvatan tretman u pritvoru.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) te Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod), zatraženo je 5. februara 2024. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u periodu od 15. do 23. februara 2024. godine dostavili tražene odgovore, pa ih je Ustavni sud 22. i 23. februara 2024. godine proslijedio punomoćnicima apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Punomoćnici apelanata se nisu izjasnili u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. U relevantnom periodu prvoapelant je bio na poziciji predsjednika Suda BiH, a drugoapelant na poziciji generalnog direktora Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija).
5. Državna agencija za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPA) je 18. decembra 2023. godine, u 15.20 i 16.20 sati, po naredbi Tužilaštva, apelante lišila slobode. Apelanti su 19. decembra 2023. godine oko 15,00 sati sprovedeni u Tužilaštvo, koje je 20. decembra 2023. godine u 10.00 odnosno 11.30 sati, apelante ispitalo. Tužilaštvo je 20. decembra 2023. godine u 14.40 sati Sudu BiH – sudiji za prethodni postupak, uputilo prijedlog za određivanje pritvora apelantima. Dežurni sudija Suda BiH 20. decembra 2020. godine bio je sudija Branko Perić (u daljnjem tekstu: sudija Perić), počev od 16.00 sati.
6. Prvoapelantov branilac je 20. decembra 2023. godine (u jutarnjim satima) Sudu BiH podnio zahtjev za izuzeće sudije Perića kao sudije za prethodni postupak za postupanje u predmetu protiv prvoapelanta, iz razloga propisanog članom 29. tačka f) ZKPBiH. U zahtjevu je navedeno da prvoapelant i sudija Perić „ne razgovaraju od 2016. godine“, kada su bili kandidati za poziciju predsjednika Suda BiH. Zatim je navedeno da je sudija Perić lični animozitet „nastavio iskazivati nakon imenovanja prvoapelanta na mjesto predsjednika Suda BiH“. U prilog tome citirani su dijelovi kolumne koju je 15. septembra 2020. godine napisao sudija Perić (vidi „Oslobođenje“, 'Evropska trulež', izvor: oslobodjenje.ba). U kolumni je, između ostalog navedeno: […] Ima mnogo razloga da se sumnja da je cio svijet danas u stanju evropske i američke truleži. […] Gledamo ovog ljeta kako se trulež širi u pravosudnom pčelinjaku. U glavnim ulogama pojavili su se predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i glavna tužiteljica Tužilaštva BiH Gordana Tadić. Protiv Debevca je Tužilaštvo BiH, kako izvještavaju mediji, otvorilo istragu (mada nisam razumio o kakvoj se sumnji radi i da li uopšte ima zvanične istrage?). […] Način na koji javno komuniciraju glavna tužiteljica i predsjednik Suda je primjer sloma profesionalne etike i dostojnosti na kojoj treba da počiva pravosudni sistem. Uključivanje predsjednika Suda u polemiku sa Dodikom na identičan način i sa istim vokabularom optužbi nije dostojno autoriteta i ugleda funkcije. Ne može se spustiti na isti nivo klevete i koristiti ista metodologija napada, a onda prijetiti tužbama. Klimavi su ugled i dostojanstvo sudija i tužilaca koji prijete tužbama i očekuju da ih njihov sistem zaštiti. Čast i dostojanstvo ili imaš ili ga nemaš. Te vrijednosti nikome ne može dati nikakav sud. Objelodanjene optužbe prvih ljudi pravosuđa pokazuju jadno stanje u kojem se pravosuđe odavno nalazi. Nije više važno da li su Debevec i Tadićka počinili to što im se stavlja na teret. Suština je u (samo)razaranju sistema, u truleži koja se razvija u vrhu pravosudne vlasti, koju nema ko da zaustavi. […]. Dodik nervozno reaguje jer je Debevec postao problem za Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić, što je Komšiću bilo dovoljno da ustane u odbranu nezavisnosti pravosuđa, koja ga interesuje koliko i lanjski snijeg. […] Dijalog između pravosuđa i politike se vodi javno, u institucijama sistema, a ne u privatnim posjetama i na kafanskim večerama i ručkovima. Trebao bi to da zna i prvi čovjek obavještajne službe Osman Mehmedagić. Posjetio je Ranka Debevca u Sudu prije nego što je ovaj sjeo u predsjedničku fotelju. Njihovi kafanski susreti nisu u službi nezavisnosti pravosuđa i s pravom izazivaju sumnju o uticaju vladajućih politika na pravosuđe. […] Mi danas u vrhu pravosuđa imamo ljude koji se međusobno vrijeđaju, ponižavaju i diskredituju, a onda se tužakaju za klevetu i traže da im njihove kolege, koje su juče izabrali za sudije, dijele pravdu. Takav moralni pad autoriteta pravosuđa nije do sada zabilježen. Posljednjih dana, dok se nižu skandali oko Debevca, Tadićke i političkog uplitanja, predsjednik VSTV-a uvježbava Korsakova na harmonici i maše tužbom za klevetu. To je mjera integriteta ljudi koji danas upravljaju pravosuđem. […]. Zbog toga će sve reforme ostati bez rezultata. Propadanje je jedini izvjestan proces. S kim o tome razgovarati!? Određivanje pritvora
7. Sudija Perić je, kao sudija za prethodni postupak Suda BiH, Rješenjem broj S1 2 K 047095 23 Krn 4 od 20. decembra 2023. godine apelantima odredio pritvor, koji je prema tom rješenju mogao trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Apelantima je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivotvorenja službene isprave iz člana 226. stav (2) KZBiH, u vezi sa čl. 29. i 53. KZBiH i postojanja posebnog razloga za pritvor (koluzijska opasnost, odnosno opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili utjecajem na svjedoke), propisanog članom 132. stav (1) tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
8. Sudija Perić je na ročištu obavijestio stranke da je sud primio zahtjev za njegovo izuzeće i da je odlučivanje u toku. Istakao je da će on, do donošenja te odluke, u ovom predmetu nastaviti da preduzima radnje u smislu člana 33. ZKPBiH, jer se radi o radnjama za koje postoji opasnost od odlaganja, pošto se odluka o pritvoru mora donijeti u roku od 24 sata.
9. Dalje, u rješenju je navedeno da iz zapisnika o lišenju slobode apelanata proizlazi da su oni lišeni slobode u skladu sa članom 139. ZKPBiH. Tada im je predočeno na osnovu čije naredbe se lišavaju slobode i poučeni su o svim pravima koja su propisana članom 5. ZKPBiH. Istaknuto je da službenici policije nisu obavezni da prilikom lišenja slobode osumnjičena lica obavještavaju o činjeničnom opisu radnji za koje se terete. O tome su, kako je dalje navedeno, apelanti obaviješteni i upoznati prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu.
10. Sud je na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti, u svojstvu službenih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, i to prvoapelant kao predsjednik Suda BiH i drugoapelant kao generalni direktor Agencije, počinili navedena krivična djela. Naime, kako je navedeno, osnovano se sumnja da su apelanti, u periodu od augusta 2020. do kraja 2022. godine, iskoristili ovlaštenja svojih pozicija u namjeri da nezakonito pribave korist u vidu informacija i podatka iz istražnih postupaka Tužilaštva. Apelanti su se dogovorili da Agencija uputi Sudu BiH zahtjeve za praćenje i nadzor službenih telefonskih brojeva dežurnog sudije Suda BiH, a da Sud BiH izda naloge za tu mjeru, iako za to nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti. S tim ciljem drugoapelant je, kako je navedeno, svjestan i znajući da nisu bili ostvareni uvjeti za upućivanje zahtjeva i dajući lažne podatke uposleniku Agencije, naložio da se Sudu BiH pošalje zahtjev za navedenu mjeru nadzora. Prvoapelant je, svjestan i znajući da nije riječ o istraživanju Agencije o prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine i da nisu ispunjeni uvjeti za izdavanje naloga, iskoristio svoja ovlaštenja te naložio uposleniku Suda BiH da sačini naloge za primjenu traženih mjera, koje je potom potpisao. Prvoapelant je pritom naredio uposleniku suda da izdate naloge ne evidentira u odgovarajuće upisnike. Postojanje osnovane sumnje potkrijepljeno je i iskazom svjedoka koji je izjavio da je u više navrata ukazivao prvoapelantu da je potrebno voditi ažurnu evidenciju, u skladu s propisima iz oblasti tajnih podataka, a ne na način kako to je to zahtijevao prvoapelant. Navedeno je da je na isti način primijenjena i mjera nadzora telefonskih komunikacija stručnih saradnika Tužilaštva A. Š. i M. J. Ovi stručni saradnici su izjavili da su se u periodu nadziranja njihovih telefonskih razgovora u Tužilaštvu vodile istražne radnje kojima su se provjeravale anonimne prijave protiv prvoapelanta u vezi s više krivičnih djela. Također, istražne radnje su se vodile i zbog provjere navoda da je drugoapelantova diploma krivotvorena. Svjedoci su naveli da su postojali i drugi predmeti koji su mogli biti predmet drugoapelantovog interesiranja.
11. Dalje je navedeno da postoji osnovana sumnja da su u Sudu BiH i Agenciji paralelno preduzimane aktivnosti na uništavanju dokaza o izdatim nalozima. Tako je, prema dostavljenim dokazima, drugoapelant tokom 2022. godine naložio uništenje svih podataka proisteklih iz navedenih naloga, između ostalog i uništenje naloga Suda BiH. Drugoapelant je bio svjestan i znao da, u skladu s internim pravilnikom Agencije, nije dozvoljeno uništenje naloga suda na osnovu kojih su provođene mjere praćenja. I prvoapelant je također, s ciljem prikrivanja dokaza, naložio uposleniku suda da iz kancelarije u kojoj se čuvaju sudski nalozi iznese spise spornih predmeta i da mu ih preda, što je uposlenik i učinio. Kako je dalje navedeno, prvoapelant je te spise „na njemu poznat način“ uništio ili prikrio. Prvoapelant je pritom naložio uposleniku da iz računara također izbriše sve sporne naloge. Ove činjenice potvrdili su saslušani svjedoci, uposlenici Agencije i Suda BiH, čiji iskazi su u rješenju detaljno interpretirani.
12. Sud je istovremeno ukazao da prvoapelantu, kao predsjedniku suda, prilikom prijema zahtjeva za izdavanje spornih naloga, nije moglo ostati nepoznato da brojeve telefona za koje je trebalo da se izda tražena mjera ne koristi samo jedan sudija Suda BiH, nego sve dežurne sudije. Ukazano je da predsjednik Suda BiH nema pravo da sudije pita o predmetima niti da vrši uvide u njihove spise i provjerava njihove radnje. Navedeno je i da postoji i elektronski sistem, tzv. CMS, u koji predsjednik ima uvid. Međutim, određene radnje se preduzimaju po usmenim naredbama sudija u kasnim satima van radnog vremena jer postoje mnoge situacije koje zahtijevaju hitnost u postupanju i zaštitu rada organa krivičnog gonjenja. U takvim situacijama poduzete radnje se naknadno unose u sistem, nekad samo u vidu konstatiranja radnje radi zaštite postupka, dok se opis radnje nalazi isključivo u fizičkom spisu predmeta, a najčešće je kovertiran.
13. Dalje, sud je utvrdio da postoji i posebni pritvorski uvjet iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno koluzijska opasnost. Postojanje te opasnosti sud je utvrdio na osnovu dokaza, iz kojih proizlazi da su apelanti već sakrivali i uništavali dokaze, odnosno da su utjecali na svjedoka. Naime, iz iskaza svjedoka – uposlenika Agencije proizlazi da su sporni nalozi Suda BiH s drugim materijalom, po drugoapelantovim uputama, uništeni. Taj svjedok je izjavio da ga je, nakon što je pozvan u Tužilaštvo, drugoapelant kontaktirao i rekao mu da se radi na predmetu koji se odnosi na uništavanje naloga i svjedoku sugerirao da kaže da je „sve bilo regularno“.
14. Opasnost od uništavanja dokaza i ometanje istrage, u odnosu na prvoapelanta, proizlazi iz iskaza svjedoka – uposlenika Suda BiH, koji je potvrdio da je sporne naloge izbrisao iz računara za obradu tajnih podataka po prvoapelantovom nalogu. Svjedok je, po prvoapelantovoj uputi, sporne spise predao u Kabinet predsjednika suda u fizičkom obliku, nakon čega mu nije poznato šta se s tim spisima desilo. Također, iz službene zabilješke SIPA-e od 18. decembra 2023. godine proizlazi da je prvoapelant tokom boravka u prostorijama ove agencije, prilikom razgovora s advokaticom V. V., u njenu torbu stavio mobilni telefon koji je kod nje potom i pronađen. Sud BiH je ukazao da u ovoj istrazi predstoji saslušanje većeg broja svjedoka, uključujući svjedoke koji su bili podređeni apelantima i koje bi oni, ako bi se našli na slobodi, mogli kontaktirati s ciljem usklađivanja njihovih iskaza i ometanja daljeg toka istrage. Naglašeno je da Tužilaštvu predstoji pregled i otvaranje oduzetih predmeta od apelanata, prije svega prvoapelantova tri mobilna telefona, za koje se u ovom trenutku ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka.
15. Konačno, sud je naveo da je razmatrao mogućnost primjene blažih mjera osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu sa članom 123. st. (2) i (3) i članom 131. stav (1) ZKPBiH, kao i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, sud je zaključio da se, u ovom trenutku, onemogućavanje apelanata da ometaju krivični postupak može postići samo mjerom pritvora i da niti jedna druga blaža mjera u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
16. Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 2 K 047095 23 Kv od 22. decembra 2023. godine odbijene su žalbe branilaca apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje. Vijeće je ocijenilo da prvostepeno rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu posebnog pritvorskog razloga, i te razloge je i ponovilo. Vijeće je ocijenilo da je sudija za prethodni postupak jasno obrazložio da je mjera pritvora adekvatna u ovoj fazi istrage i da se mjerama zabrane ne bi osiguralo prisustvo apelanata i uspješno vođenje krivičnog postupka.
Produženje pritvora
17. Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 2 K 047095 24 Kv 2 od 16. januara 2024. godine apelantima je, na osnovu člana 132. stav (1) tačka b) ZKPBiH, produžen pritvor za jedan mjesec, a najduže može trajati do 16. februara 2024. godine ili do nove odluke suda.
18. Vijeće nije prihvatilo navode prvoapelantove odbrane o postojanju imuniteta, odnosno da on nije postupao u funkciji predsjednika suda, već isključivo kao „funkcionalno nadležan sudija suda BiH“. Vijeće je ukazalo da je članom 77. Zakona o Agenciji jasno propisano da se mjere praćenja komunikacija vrše isključivo na osnovu prethodnog odobrenja predsjednika ili sudije Suda BiH kojeg je odredio predsjednik suda. Također, Vijeće je ocijenilo da prvoapelant nema imunitet i zato što, u konkretnom slučaju, nije postupao u svojstvu sudije niti se radilo o situaciji u kojoj sudija izražava mišljenja koja daje za donesenu odluku. Slijed opisanih radnji i uloga apelanata u formiranju i kasnijem uništavanju službenih spisa na nesumnjiv način ukazuju na postojanje osnovane sumnje da se, zloupotrebom ovlaštenja, nezakonito prikupe informacije koje su korisne za apelante.
19. Dalje je navedeno da je sadržaj dostavljenih dokaza ukazao da su u Sudu BiH i Agenciji preduzete paralelne aktivnosti na uništavanju materijalnih dokaza o spornim mjerama nadzora. Postojanje osnovane sumnje da je navedeno učinjeno u svrhu prikrivanja ranije opisanih nezakonitih radnji preduzetih u dogovoru apelanata potvrđuje činjenica da je prvoapelant, neposredno nakon lišenja slobode, kada se koristio svojim pravom na telefonski poziv, nazvao uposlenicu suda koju je obavijestio da je uhapšen i naložio joj da skloni Knjigu uvida u tajne podatke. Vijeće je ovu okolnost dovelo u vezu s iskazom uposlenika Suda BiH koji je izjavio da mu je prvoapelant, nakon što je Tužilaštvo zatražilo dostavljanje određenih sudskih naloga, rekao da je uposlenica koja je povremeno radila na njihovom izdavanju izjavila „da će odmah reći sve kako jeste i da neće ništa kriti. U vezi s tim, prvoapelant je svjedoku rekao da ako bi sklonili evidenciju ona može da govori šta god hoće, a da oni mogu reći da se evidencija nikada nije ni vodila“.
20. Konačno, Vijeće je zaključilo da postoji osnovana sumnja da je drugoapelant iskoristio svoja ovlaštenja i, kao direktor Agencije, licima A. H., E. K. i D. S., dao službene iskaznice i počasne značke, mada to nije bilo propisano unutrašnjim aktima niti su ta lica bila uposlenici Agencije.
21. Kada je riječ o opravdanosti mjere pritvora zbog pritvorskog razloga iz člana 132. stav (1) tačka b) ZKPBiH, vijeće je ocijenilo da je prijedlog i u ovom dijelu osnovan. Naime, Vijeće je ocijenilo da postoje i naročite okolnosti koje ukazuju da će prvoapelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike ili prikrivače. Kako je navedeno, ovo proizlazi i iz sadržaja odluke Suda BiH od 13. januara 2021. godine koju je prvoapelant donio kao predsjednik Suda i kojom je način funkcioniranja, odnosno upravljanja sistemom tajnih podataka, za uposlenike koji su uključeni u postupanja koja su u vezi s tajnim podacima, proglašen državnom tajnom. Vijeće je ocijenilo osnovanim navode iz prijedloga Tužilaštva da svjedoci, zbog straha od prvoapelantove reakcije, prilikom prvog ispitivanja nisu iznijeli sve što im je poznato, što su oni u svojim kasnijim iskazima i potvrdili.
22. Vijeće je ocijenilo osnovanim navode prvoapelantove braniteljice da se navodima o prvoapelantovim pritiscima na uposlenike suda da brišu određene dijelove evidencija i da ne vrše potrebno evidentiranje, ostvaruju bitna obilježja krivičnog djela krivotvorenja službene isprave. Međutim, prvoapelantova braniteljica je naglasila da to ne mogu istodobno biti razlozi za koluzijsku opasnost. Vijeće je navelo da stoga nije uzelo u obzir te okolnosti prilikom utvrđivanja postojanja koluzijske opasnosti. Utvrđeni stepen bojazni potkrijepljen je i činjenicom da u narednom periodu tek predstoji saslušanje 10 do 15 svjedoka koje Tužilaštvo u dosadašnjem toku postupka nije uspjelo saslušati. Vijeće je ocijenilo opravdanim navode drugoapelantove odbrane da on nije mogao utjecati na to ko će ga posjetiti u pritvorskoj jedinici u pogledu posjete zatvorskog čuvara M. D. Međutim, imajući u vidu da to lice, prema internim pravilima, nije moglo posjetiti drugoapelanta niti je ikoga obavijestilo o ovoj posjeti, što je bilo dužno, implicira da bi se „moglo raditi o eventualnom pokušaju prenošenja nekih informacija kojima bi se mogao ugroziti dalji tok istrage“.
23. Također, ukazano je da su apelanti kroz dugogodišnji rad ostvarili niz veza i da „nesporno imaju prijateljske veze u pravosudnim, obavještajnim i policijskim strukturama“ koje bi potencijalno mogli koristiti u svrhu ometanja postupka. Istaknuto je da su apelanti sada svjesni težine krivičnog djela koje im se stavlja na teret, zbog čega je opravdano pretpostaviti da na njihovoj strani zasigurno postoji motiv da, ukoliko bi se našli na slobodi, utječu na svjedoke i ometaju postupak radi olakšanja svog položaja u krivičnom postupku koji slijedi pred Sudom BiH. Apelantima je, kako je navedeno, sada poznat i identitet lica koja su dala svoje iskaze i koja ih dovode u vezu s izvršenjem djela.
24. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 047095 24 Kž od 25. januara 2024. godine odbijene su žalbe branilaca apelanata protiv prvostepenog rješenja. Apelaciono vijeće je istaklo da su u pobijanom rješenju dati jasni i dovoljni razlozi o postojanju kako osnovane sumnje tako i posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav (1) tačka b) ZKPBiH, te razloga zbog čega se ne mogu odrediti blaže mjere, a sve te razloge je Apelaciono vijeće ponovilo i u svom rješenju. Apelaciono vijeće je posebno ocijenilo da je u osporenom rješenju sud dao prihvatljivo i detaljno obrazloženje zbog čega smatra da prvoapelant ne uživa imunitet. Osim toga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, pravilno su ocijenjene odredbe člana 77. Zakona o Agenciji i člana 87. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTVBiH).
Odluka o zahtjevu za izuzeće
25. Rješenjem Opće sjednice Suda BiH (u daljnjem tekstu: Opća sjednica) broj Su-10-507/23 od 22. decembra 2023. godine odbijen je zahtjev prvoapelantovog branioca za izuzeće sudije Perića u postupku prvobitnog određivanja pritvora. Opća sjednica je razmotrila prvoapelantov zahtjev i jednoglasno donijela odluku, pri čemu je ukazala da, osim što je neutemeljen i zasnovan na paušalnim tvrdnjama, zahtjev „u krajnjoj konsekvenci predstavlja i određeni vid procesne zloupotrebe prava“. Ocijenjeno je da razlozi iz zahtjeva ni na koji način ne ukazuju na razumnu sumnju u nepristranost sudije Perića. Bez intencije upuštanja u demantiranje navoda iznesenih u zahtjevu, Opća sjednica je ukazala na pravo na izražavanje svakog pojedinca koje je predviđeno članom 10. Evropske konvencije. Ukazano je da je „notorna činjenica da je sudija Perić, osim što je imenovani nosilac pravosudne funkcije, i dugogodišnji analitičar dešavanja u društvu i pravosuđu, u kojem živi i profesionalno radi“. On, kao pojedinac i član društva, ima mišljenje koje javno iznosi u profesionalno prihvatljivim dijaloškim formama, sve u skladu s kulturom dijaloga i etičkim principima. U tom smislu, jasno je da u takvom iznošenju mišljenja i analize stanja pravosuđa u Bosni i Hercegovini u cjelini „nije bilo moguće ne spominjati prvoapelanta, kao predsjednika Suda BiH“. To, kako je ocijenjeno, ni u kojem slučaju, nužno ne implicira da sudija Perić ima lično negativan stav prema prvoapelantu kao osobi.
Prijedlog prvoapelantove odbrane za ukidanje mjere pritvora
26. Prvoapelantova braniteljica je 25. decembra 2023. godine Sudu BiH podnijela prijedlog da se prvoapelantu „odmah ukine pritvor“ zbog okolnosti koje sprečavaju njegovo krivično gonjenje – imuniteta. U prijedlogu su citirane odredbe čl. 77. i 78. Zakona o Agenciji i člana 87. stav 1. Zakona o VSTVBiH i VSTV-ovo tumačenje te zakonske odredbe. Također, braniteljica se pozvala i na tačku 177. presude Evropskog suda u predmetu Kolevi protiv Bugarske (presuda od 5. novembra 2009. godine, predstavka broj 1108/02).
27. Sud BiH je aktom broj S1 2 K 047095 23 Krn 5 od 28. decembra 2023. godine, obavijestio prvoapelantovu braniteljicu da, u skladu sa članom 131. stav (5) ZKPBiH, neće donositi posebno rješenje povodom postavljenog zahtjeva jer prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ocjenu o donošenju eventualne odluke o ukidanju pritvora. Navedeno je da je u izjašnjenju na prijedlog Tužilaštvo naglasilo da dosadašnji dokazi ukazuju da se u prvoapelantovom postupanju radilo o odlučivanju koje je suprotno zakonu, „čime se gubi osnovanost pozivanja na citirani član Zakona o VSTVBiH“. Sud BiH je ukazao da je rješenjem o određivanju pritvora, koje je potvrđeno odlukom vijeća, obrazložen ključni segment osnovane sumnje. Taj segment akcentira i okolnosti umišljajnog postupanja, suprotno uspostavljenim pravilima, kako se to osnovano sumnja. Takvo postupanje nije dovedeno u pitanje ponovnim istrajavanjem odbrane na činjenicama o formalnim aspektima spornih zahtjeva i naloga. Time se, kako je navedeno, gubi smisao i pozivanja na odredbe Zakona o VSTVBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
28. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 3. i 5, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je prilikom njihovog lišenja slobode došlo „do brojnih kršenja odredaba ZKPBiH i odredaba člana 5. stav 2. Evropske konvencije“. Apelanti ponavljaju da su im pripadnici SIPA-e, prilikom lišenja slobode, saopćili osnove sumnje da su počinili krivična djela iz člana 220. stav (1) i člana 226. stav (2) KZBiH, ali da ih nisu obavijestili „o posebnim razlozima za to“. Apelanti su istakli da iz odredbi člana 139. ZKPBiH, proizlazi da je lišenje slobode ovlaštenje koje vrše policijski službenici na osnovu procjene da li postoje zakonom propisani uvjeti (osnovana sumnja i pritvorski razlozi), „tako da to nije ovlaštenje Tužilaštva koje je u konkretnom slučaju izdalo naredbu za lišenje slobode“. Činjenicu da ni službenici SIPA-e nisu znali razloge za lišenje slobode potvrdio je i glavni tužilac Tužilaštva na konferenciji za medije održanoj 19. decembra 2023. godine. Tom prilikom je naveo da su pripadnici SIPA-e „sat prije upoznati sa činjenicom da apelante treba da liše slobode“. Osim toga, saopćio je javnosti osnove sumnje za lišenje slobode i rekao je da su razlozi lišenja slobode bili nesmetano prikupljanje dokaza. Prilikom ispitivanja u Tužilaštvu, prvoapelantov branilac je na zapisnik naglasio da je to prvi trenutak kada je obaviješten o osnovama sumnje protiv njega te da mu razlozi za lišenje slobode nisu saopćeni. Apelanti ističu da tužilac ni tada to nije učinio. Apelanti navode da su navode o nezakonitom lišenju slobode iznijeli i u žalbama na prvostepeno rješenje, ali je sud u rješenju od 22. decembra 2023. godine istakao da nije nadležan da odlučuje o zakonitosti lišenja slobode. Apelanti prigovaraju da radnje prilikom njihovog lišenja slobode nisu preduzete „bez odgađanja“. Naime, oni ne spore činjenicu da su u roku od 24 sata od lišenja slobode predati tužiocu i da su u istom roku od predaje tužioca ispitani, međutim, ističu da to nije učinjeno „bez odgađanja“.
29. Dalje, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na suđenje pred nepristranim sudom jer je odluku o njihovom pritvoru donio sudija Perić, čije je izuzeće prvoapelant zatražio. U apelaciji je interpretiran sadržaj zahtjeva (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelanti analiziraju i sadržaj kolumne od 15. septembra 2020. godine te ističu da iz nje jasno proizlazi da sudija Perić „izričito izražava svoj animozitet prema prvoapelantu“. Navode da se sudija Perić na samom početku ročišta, povodom prijedloga za određivanje pritvora, prvoapelantu obratio riječima: „Ovo je bio Vaš sud.“ Govoreći u prošlom vremenu, apelanti smatraju da je sudija „očigledno prejudicirao svoju odluku, a sudeći po njegovim kolumnama, i svoju želju“. Dalje, apelanti ističu da, za razliku od stava Opće sjednice, iz uvida u zahtjev za izuzeće „čak i svaki laik može zaključiti da se ne radi o bilo kakvim paušalnim tvrdnjama“.
30. Dalje, apelanti osporavaju stav redovnog suda o postojanju osnovane sumnje. Posebno osporavaju stav suda o krivičnom djelu krivotvorenja službene isprave. Navode da je za postojanje osnovane sumnje neophodno postojanje određenih dokaza koji ukazuju da je učinjeno tačno određeno krivično djelo sa svim elementima bića tog djela i da je to djelo učinilo određeno lice. Postojanje mogućnosti nije dovoljno. Dalje ističu da nakon što su branioci apelanata ove argumente naveli i u žalbi, vanraspravno vijeće ih je odbilo bez davanja jasnog obrazloženja zbog čega su ti navodi neosnovani. Apelanti smatraju da se prilikom utvrđivanja postojanja koluzijske opasnosti sud fokusirao na elemente bića krivičnog djela iz člana 226. stav 2. KZBiH koji se odnose na uništavanje ili prikrivanje službenih isprava. Također, apelanti smatraju da je paušalno obrazloženje u osporenim rješenjima da se u konkretnom slučaju ne mogu izreći mjere zabrane umjesto pritvora.
31. U apelaciji se ukazuje na proizvoljan stav Suda BiH da prvoapelant ne posjeduje imunitet. Prvoapelant ističe da je, u skladu sa čl. 77. i 78. Zakona o Agenciji, postupao kao funkcionalno nadležni sudija, a ne kao predsjednik Suda BiH. Prvoapelant smatra da sud u ovoj fazi postupka ne može osporiti zakonom uspostavljeno pravo na imunitet samo tvrdnjom da se radilo o postupanju suprotnom uspostavljenim pravilima.
32. Dalje, apelanti navode da se od dana lišenja slobode, 18. decembra 2023. godine (napomena: u apelaciji očitom omaškom naveden datum 18. januar), nalaze u de facto samici, jer im je uskraćen kontakt s bilo kojim drugim licem. Uvažavajući sigurnosne procjene Zavoda, apelanti smatraju da „ipak ne mogu biti uskraćeni za svaki vid socijalizacije“. Također ukazuju da upućivanje u samicu predstavlja vid disciplinske kazne koja može trajati do 10 dana. Stoga, apelanti smatraju da takvo postupanje prema njima predstavlja vid nehumanog postupanja suprotnog odredbama člana 3. Evropske konvencije.
33. Konačno, apelanti su naveli da je, nakon rješenja o određivanju pritvora, sud donio rješenja kojima im je pritvor produžio za još jedan mjesec. Apelanti su istakli da su i ta rješenja zahvaćena istim povredama jer se „naslanjaju i predstavljaju produžetak rješenja koja su donesena uz brojne povrede ljudskih prava“.
b)Odgovori na apelaciju
34. Tužilaštvo je odgovorilo da iz zapisnika o lišenju slobode apelanata proizlazi da su apelantima odmah saopćeni razlozi o tome koja im se krivična djela stavljaju na teret i da su poučeni o svojim pravima. Apelantima i njihovim braniocima je, nekoliko sati od lišenja slobode, uručena i naredba za pretresanje koju je izdao Sud BiH, u kojoj su decidirano navedeni cjelokupni osnovi sumnje za djela koja se apelantima stavljaju na teret. U vezi sa standardom „bez odgađanja“ napomenuto je da je prvoapelant u fazi zadržavanja odbijao da sarađuje prilikom pretresa u prostorijama SIPA-e, te je pokušao prikrivati dokaze, što je rezultiralo i lišenjem slobode i braniteljice V. V. kojoj je, misleći da to neće biti primijećeno, u tašnu stavio svoj mobilni telefon.
35. Sud BiH je odgovorio da je u osporenim rješenjima naveo jasne, argumentirane i iscrpne razloge kojima se rukovodio prilikom njihovog donošenja. Naglašeno je da je lišenje slobode apelanata i rukovođenje istragom provedeno u skladu sa članom 35. ZKPBiH i da je to bilo u nadležnosti Tužilaštva.
36. Zavod je odgovorio da su navodi apelanata o boravku u de facto samici neosnovani. U prilog tome Zavod je pojasnio da se „samica“ kao disciplinska sankcija u Zavodu provodi samo u ,,A“ objektu pod nazivom „segregacija“, koja predstavlja dio objekta posebno namijenjenog i napravljenog samo za tu svrhu. Cilj disciplinske sankcije upućivanja u samicu jest postizanje potpune čulne i društvene izolacije zatvorenika i pritvorenika boravkom u posebnoj ćeliji (samici). Prilikom boravka u samici, isključen je svaki kontakt između sljedećih lica: više zatvorenika ili pritvorenika, zatim kontakt između samih zatvorenika ili pritvorenika i ovlaštenih zavodskih službenika ili bilo kojeg drugog osoblja Zavoda. Jedini kontakt koji se ostvaruje u samici je kontakt prilikom podjele hrane i sveden je na najmanju moguću mjeru. U toku izdržavanja samice, pregled od doktora je obavezan svakodnevno i on ne može biti ničim ograničen ili onemogućen i traje dok traje vrijeme boravka u samici. U samici nije moguće gledanje televizije čime se u bloku „segregacija“, koji je inače tako dizajniran da su u njemu zvukovi koji dolaze sa strane čuju što manje, postiže potpuna čulna i društvena izolacija. Dalje je navedeno da se ležaj, na kojem zatvorenik ili pritvorenik spava, nakon ustajanja podiže, tako da u toku dana u samici nema ležanja na krevetu i zatvorenik može samo da sjedi ili da stoji, koje radnje dodatno otežavaju boravak u samici, koja se smatra najstrožijom kaznom u Zavodu i ograničenog je trajanja. U konkretnom slučaju, apelanti su primljeni u Zavod 21. decembra 2023. godine (napomena: u apelaciji očitom omaškom naveden datum 21. januara 2023. godine). Tom prilikom je s njima obavljen razgovor i pojašnjena su im pravila o kućnom redu. Nakon toga apelantima je osigurana telefonska kartica sa 10,00 KM na računu kako bi mogli obaviti telefonski razgovor sa svojim advokatima, što su iskoristili. Apelanti su u ćeliji na dan prijema dobili čistu posteljinu te TV s karticom i pripadajućim kanalima. Dan nakon prijema apelanti su dobili osnovne higijenske stvari, a dodatno su dobili, između ostalog, i potpuno nove dušeke za spavanje, nakon pritužbi da su postojeći neadekvatni. Prvoapelantu je upravnik Zavoda produžio pravo na telefoniranje zbog zdravstvenih problema unutar njegove porodice i on može da razgovara s porodicom 15 minuta dnevno (tri puta po pet minuta). Apelanti koriste dnevni boravak u tri navrata u ukupnom trajanju od 180 minuta dnevno. Šetnja u dvorištu se obavlja u terminu od 19:00 do 21:00 sat. Vrijeme za korištenje sportskih sprava za pritvorenike je u vremenu od 19:00 do 22:30 sati, kada se nalaze u dnevnom boravku. Prvoapelantu je 22. decembra 2023. godine obavljen sistematski pregled i otvoren zdravstveni karton. Od dana prijema do 23. januara 2024. godine prvoapelant je u zavodskoj ambulanti pregledan ili je s njim obavljen razgovor 20 puta, a u istom periodu je obavljeno i pet konsultativnih specijalističkih pregleda kao i drugi medicinski tretmani koji su navedeni u odgovoru. Drugoapelant se, nakon sistematskog pregleda, nije javljao za dodatne preglede.
37. Ukazano je i da su „sve predstavke pritvorenika koje su upućene upravi Zavoda odmah razmotrene i pisanim putem na njih je odgovoreno“. Apelantima je osigurana dnevna štampa u dnevnom boravku; za vrijeme boravka u dnevnom boravku i ostalim dijelovima Zavoda komuniciraju sa službenicima Zavoda; mogu slati pisma i boraviti na svježem zraku, mogu se baviti sportskim aktivnostima. Slijedom toga, kako je naveo Zavod, potpuno je jasno da apelanti nisu u toku boravka u pritvorskoj jedinici zadržani u čulnoj izolaciji kombiniranoj s potpunom društvenom izolacijom. Zadržavanje u pritvorskoj jedinici predstavlja vid čekanja na suđenje ili eventualno puštanje. Ono se realizira uz posebnu sigurnosnu mjeru zaštite apelanata, s ciljem sprečavanja mogućih napada na njih od drugih pritvorenika.
V.Relevantni propisi
38. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (1) Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, niti odgovarati na postavljena pitanja, da ima pravo uzeti branitelja kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena obitelj, [...] ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode. Član 29. tačka f) Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 30. stav (1) Izuzeće po zahtjevu stranke ili branioca (1) Izuzeće predsjednika Suda i sudije može tražiti stranka ili branitelj.
Član 32. st. (1) i (2) Odlučivanje po zahtjevu za izuzeće (1)O zahtjevu za izuzeće iz člana 30. ovog zakona odlučuje opća sjednica Suda.
(2)Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava sudije, odnosno predsjednika Suda, a po potrebi provest će se i drugi izviđaji.
Član 33.
Valjanost radnji poduzetih nakon podnošenja zahtjeva za izuzeće Kad sudija sazna da je podnesen zahtjev za njegovo izuzeće, dužan je odmah obustaviti svaki rad na predmetu, a ako se radi o izuzeću iz člana 29. tačka f.
ovog zakona, može do donošenja rješenja o zahtjevu preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odlaganja.
Član 35. st. (1) i (3) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.
(3) U skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste Tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
Odjeljak 6 – Pritvor Član 131. stav (5) Opće odredbe (5) [...]. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. [...]. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.
Član 132. stav (1) tačka b) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, Član 139. st. (1), (4), (5) i (6) Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može lice lišiti slobode ako postoje osnovi sumnje da je to lice počinilo krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 132. ovog zakona, ali je policijski organ dužan da takvo lice bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata, sprovede tužiocu. Prilikom dovođenja, policijski organ obavijestit će tužioca o razlozima i o vremenu lišavanja slobode. [...].
(4) Ako lice lišeno slobode ne bude sprovedeno tužiocu u roku iz st. (1) i (2) ovog člana, pustit će se na slobodu.
(5) Tužilac je dužan lice lišeno slobode ispitati bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata i u tom roku odlučiti da li će lice lišeno slobode pustiti na slobodu ili će postaviti obrazloženi prijedlog za određivanje pritvora osiguravajući izvođenje lica pred sudiju za prethodni postupak.
(6) Sudija za prethodni postupak će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata, donijeti odluku o prijedlogu za određivanje pritvora.
39. Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 38/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. stav (1) Sastav i nadležnost Opće sjednice (1) Opću sjednicu sačinjavaju predsjednik i sve sudije Suda. Pravo je i dužnost svakog sudije Suda da učestvuje u radu Opće sjednice.
Član 10. stav (1) Saziv sjednice (1) Predsjednik Suda priprema, saziva, određuje sudiju izvjestioca i rukovodi radom Opće sjednice. [...]
40. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08, 63/23 i 9/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08 i 63/23) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 87.
Imunitet sudija i tužilaca (1) Sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru niti može odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti.
(2) Posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili tužioca.
41. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06, 32/07, 50/08 – završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH, 12/09, 43/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 77. st. (1) i (2) Praćenje na mjestima koja nemaju javni karakter, praćenje komunikacija putem telekomunikacijskih i drugih oblika elektronskih uređaja, […], može se vršiti samo u slučajevima za koje je dobijeno prethodno ovlaštenje od predsjednika Suda Bosne i Hercegovine ili sudije Suda Bosne i Hercegovine kojeg je odredio predsjednik Suda Bosne i Hercegovine.
Ukoliko generalni direktor ima osnovane razloge da smatra da su mjere praćenja i pretresa iz ovog dijela potrebne Agenciji kako bi mogla provesti istraživanje o prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine, generalni direktor upućuje pismeni zahtjev sudiji za dobivanje odobrenja za takva praćenja i pretrese.
[…]
42. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – službeni prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 90. st. (4), (5) i (6) (Komunikacija i pritužbe) (4) Pritvorenicima i zatvorenicima mora se omogućiti upućivanje molbi, žalbi i drugih podnesaka nadležnim organima radi zaštite njihovih prava. Ministarstvo pravde donijet će pravilnik kojim se regulira unutrašnje razmatranje ovakvih podnesaka.
(5) Molbe i pritužbe moraju se rješavati bez odgađanja.
(6) Izuzetno od odredbi pravilnika o unutrašnjim razmatranjima svih podnesaka koji se tiču zavodskih pitanja, svi pritvorenici i zatvorenici mogu upućivati svoje molbe i pritužbe državnom ombudsmenu.
Član 91. tačka g) (Ispitivanje predstavki, molbi, žalbi i drugih podnesaka pritvorenika i zatvorenika)
g) uprava zavoda obavezna je ispitati podnesene pritužbe, predstavke ili prijedloge i ako ih ocijeni osnovanim, preduzeti zakonom predviđene mjere, kao i dostaviti odgovor podnosiocu o osnovanosti ili preduzetim mjerama u vezi s njegovim podnescima u rokovima određenim u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. Pritvorenici i zatvorenici mogu svoje prigovore ili žalbe dostaviti inspektoru za nadzor rada u zavodu, državnom ombudsmenu, Nezavisnoj komisiji, Ministarstvu pravde ili drugom organu ili tijelu ovlaštenom za praćenje i ostvarivanje ljudskih prava lica lišenih slobode.
VI.Dopustivost i meritum
43. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
44. Apelanti su u dijelu 3. obrasca apelacije kao osporene odluke naveli rješenja Suda BiH od 20. i 22. decembra 2023. godine kojima je odlučeno o određivanju pritvora i u apelaciji su detaljno opisali razloge zašto osporavaju te odluke. Dalje, apelanti su, u dijelu 6. obrasca apelacije koji se odnosi na činjenice na kojima se zasniva apelacija, istakli da su i rješenja Suda BiH od 16. i 25. januara 2024. godine kojima je odlučeno o produženju pritvora „zahvaćena istim povredama iz razloga što se naslanjaju i predstavljaju produžetak rješenja koja su donesena uz brojne povrede ljudskih prava“. Stoga će Ustavni sud zajedno ispitati kako rješenja kojima je apelantima određen pritvor tako i rješenja o produženju tog pritvora.
45. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima pritvor određen, a potom i produžen, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela propisana u KZBiH, zbog čega njihovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da su apelanti na osnovu osporenih rješenja bili u pritvoru od 18. decembra 2023. do 16. februara 2024. godine. Sud BiH je 11. marta 2024. godine djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva i donio rješenje kojim se apelantima ukida pritvor. Apelantima su istodobno određene mjere zabrane.
46. Apelanti smatraju da su im u postupku koji je rezultirao određivanjem i produženjem mjere pritvora prekršena prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 3. i 5, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije, Ustavni sud smatra da apelaciju, pored navoda o nehumanom tretmanu, treba ispitati s aspekta prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
48. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
Prvoapelantovi navodi o imunitetu
49. Prvoapelant je naveo da zbog posjedovanja imuniteta ne može biti krivično gonjen, odnosno da njegovo lišenje slobode nije bilo zakonito. U vezi s tim je istakao da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti i stav naveden u tački 177. presude Evropskog suda u predmetu Kolevi protiv Bugarske (vidi tačku 26. ove odluke).
50. Ustavni su podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije na prvom mjestu zahtijeva da lišavanje slobode mora biti „zakonito“. Kada je riječ o zakonitosti, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, saglasnost s domaćim pravom nije uvijek dovoljna jer član 5. stav 1. dodatno zahtijeva i da svako lišavanje slobode treba da bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. zaštitom pojedinca od arbitrarnosti. Ovdje nije u pitanju samo „pravo na slobodu“ nego i „pravo na sigurnost“ (vidi Evropski sud, Nasirov i drugi protiv Azerbejdžana, presuda od 20. februara 2020. godine, predstavka broj 58717/10, tačka 47).
51. U vezi s načelima koja se primjenjuju na ispitivanje poštovanja domaćeg prava, Evropski sud je istakao da iako je u prvom redu na domaćim vlastima, i to sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, nepoštovanje domaćeg prava povlači za sobom, na osnovu člana 5. stav 1, povredu Evropske konvencije, pa sud, stoga, može i treba preispitati da li je bilo poštovano to pravo. Međutim, Evropski sud je pojasnio da, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sâm taj pritvor kao takav nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Rješenje o određivanju pritvora mora se smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „veliku i očitu nepravilnost“ u izuzetnom smislu naznačenom u sudskoj praksi suda (Baş protiv Turske, presuda od 3. marta 2020. godine, predstavka broj 66448/17, tačka 143. s daljnjim referencama).
52. U vezi s pozivanjem na presudu Evropskog suda u predmetu Kolevi protiv Bugarske, Ustavni sud zapaža da je podnosilac predstavke u navedenom predmetu bio tužilac protiv kojeg je bio određen pritvor. Prema Ustavu Bugarske, koji je bio na snazi do septembra 2003. godine, krivični postupak protiv tužilaca mogao se pokrenuti samo ako im je odlukom Visokog vijeća sudstva ukinut imunitet. Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je krivični postupak protiv podnosioca predstavke bio nedopušten od samog početka, jer je on u svakom trenutku uživao imunitet od krivičnog gonjenja. Budući da domaće pravo u apsolutnom izrazu zabranjuje da se pokrene krivični postupak protiv lica koja uživaju imunitet od gonjenja i da se ona liše slobode, Evropski sud je nedostatak koji je uočen u rješenju o pritvoru podnosioca predstavke opisao kao „grubu i očiglednu nepravilnost“. Iz navedenih razloga je zaključeno da je rešenje o pritvoru izdato prekoračenjem nadležnosti te je stoga bilo ništavo i kao takvo je bilo u suprotnosti sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije (tačka 177).
53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant prigovor imuniteta, kao „novu okolnost“, prvi put istakao u zahtjevu za puštanje iz pritvora koji je podnio 25. decembra 2023. godine, te potom na ročištu za produženje pritvora i u žalbi na rješenje kojim je pritvor produžen. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je imunitet privilegija javnopravnog karaktera koja je data pojedincu kao nosiocu javne funkcije radi zaštite interesa funkcije koju obavlja, a ne kao privatnom licu radi zaštite njegovih ličnih interesa. Imunitet sudija u Federaciji BiH propisan je Ustavom Federacije BiH, koji u Poglavlju IV, Struktura federalne vlasti, C. Sudska vlast Federacije Ustava Federacije Bosne i Hercegovine član 5. stav 2. propisuje da „Sudije sudova Federacije neće biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije“. U Ustavu Republike Srpske članom 126. propisano je da „niko ko učestvuje u suđenju ne može biti pozvan na odgovornost u krivičnom ili građanskom postupku za mišljenje izraženo prilikom donošenja sudske odluke, a u postupku pokrenutom zbog krivičnog djela učinjenog u vršenju sudijske funkcije, ne može biti pritvoren bez odobrenja Visokog sudskog i tužilačkog savjeta“. Na nivou Bosne i Hercegovine, institut imuniteta je propisan Zakonom o imunitetu Bosne i Hercegovine. Međutim, tim zakonom su utvrđena lica iz zakonodavnih i izvršnih institucija Bosne i Hercegovine koja se mogu pozvati na imunitet od krivične ili građanske odgovornosti, ali ne i iz sudskih institucija. Dalje, Ustav Bosne i Hercegovine nema odredbe o imunitetu sudija. Imunitet sudija na nivou Bosne i Hercegovine je propisan članom 87. Zakona o VSTVBiH. Ovaj član propisuje da „sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru [...] za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti“, kao i da „posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije ili tužioca“. Imajuću u vidu citirane zakonske odredbe, Ustavni sud zapaža da iz njih proizlazi da u Bosni i Hercegovini ne postoji apsolutni imunitet sudija od krivičnog gonjenja.
54. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i da član 87. stav (1) Zakona o VSTVBiH propisuje da sudija ne može biti krivično gonjen, uhapšen ili zadržan u pritvoru „za mišljenja koja daje ili za odluke koje donese u okviru svojih službenih dužnosti te da je stavom (2) tog člana predviđeno da posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije“. U konkretnom slučaju, Sud BiH je ocijenio da se član 87. Zakona o VSTVBiH ne može primijeniti na prvoapelanta jer nije postupao u svojstvu sudije niti se radilo o situaciji u kojoj sudija izražava mišljenja koja daje za donesenu odluku (vidi tač. 17, 23. i 26. ove odluke), odnosno da radnje za koje se prvoapelant tereti ne potpadaju pod njegove dužnosti kao predsjednika suda ili sudije. Naime, Sud BiH je zaključio da nije bilo smetnji da se protiv prvoapelanta pokrene krivični postupak, jer postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i krivotvorenja isprava. S obzirom na navedeno, stav Evropskog suda iz presude Kolevi protiv Bugarske ne može se primijeniti na njegov slučaj.
55. Slijedom toga, odluke kojima je prvoapelantu određen i produžen pritvor nisu nezakonite jer ne postoje okolnosti koje bi isključivale vođenje krivičnog postupka protiv njega. Stoga, Ustavni sud u ovom dijelu zaključuje da nije došlo do kršenja prvoapelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
Prvoapelantovi navodi o pristranosti sudije
56. Prvoapelantove navode o pristranosti sudije Perića, koji je postupao kao sudija za prethodni postupak, Ustavni sud će ispitati u vezi s garancijama iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer je riječ o postupku u kojem je sud odlučivao o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora.
57. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od značajnih karakteristika sadržanih u članu 5. stav 3. Evropske konvencije sudska kontrola, čija je svrha da minimizira rizik od proizvoljnosti i osigura vladavinu prava, „jednog od temeljnih principa demokratskog društva [...] koji se izričito navodi u Preambuli Konvencije“. Na pravosudnim organima je da razviju oblike sudske kontrole koji su prilagođeni okolnostima, ali moraju biti kompatibilni s Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud, Bulbul protiv Turske, presuda od 22. maja 2007. godine, predstavka broj 47297/99, tačka 21. i Estrikh protiv Latvije, presuda od 18. januara 2007. godine, predstavka broj 73819/01, tačka 115). Sudsku kontrolu mora vršiti, prema formulaciji člana 5. stav 3. Evropske konvencije, „sudija“ ili „drugi službenik koji je zakonom ovlašten da vrši sudsku vlast“. Sudija iz člana 5. stav 3. mora da ispuni određene uvjete od kojih svaki predstavlja garanciju za uhapšeno lice (vidi Evropski sud, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979, predstavka broj 7710/76, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da član 5. stav 4. Evropske konvencije ne sadrži izričit navod da sud koji odlučuje o prijedlogu za određivanje/produženje pritvora bude nepristrasan, dok član 6. stav 1. Evropske konvencije, sadrži takav izričit zahtjev. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da se, iako se formulacija člana 5. stav 4 . Evropske konvencije koja garantira pravo „pokretanja postupka [na] sudu“ razlikuje od formulacije člana 6. stav 1. po tome što ne sadrži eksplicitno spominjanje nezavisnosti i nepristranosti tog suda, bilo bi nezamislivo pretpostaviti da odredba koja se odnosi na takvo temeljno pitanje kao što je sloboda od proizvoljnog lišenja slobode ne bi zahtijevala, kao temeljnu garanciju, nezavisnost i nepristranost suda (vidi Evropski sud, Revtyuk protiv Rusije, presuda od 9. januara 2018. godine, predstavka broj 31796/10, tačka 21).
58. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda, nepristranost obično ukazuje na odsustvo predrasude odnosno pristranosti i njeno postojanje se može provjeriti na više načina. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda, postojanje nepristranosti u smislu člana 6. stav 1. se mora cijeniti prema subjektivnom testu, pri čemu se uzima u obzir lično uvjerenje i ponašanje sudije, odnosno da li je sudija u određenom predmetu imao lične predrasude ili bio pristran u konkretnom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću (vidi Evropski sud, Kyprianou protiv Kipra [VV], presuda od 15. decembra 2005. godine, predstavka broj 73797/01, tačka 118; Micallef protiv Malte [VV], presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tačka 93. i Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, predstavka broj 29369/10, tačka 73).
59. Kod subjektivnog testa, davno je u praksi Evropskog suda utvrđen princip da se za sud pretpostavlja da nema predrasude niti da je pristrasan (ibid., Kyprianou, tačka 119. i Micallef, tačka 94). Nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, predstavka broj 10486/83, tačka 47). Što se tiče potrebnih dokaza, Evropski sud je, između ostalog, tražio da se ispita da li je sudija iz ličnih razloga pokazao neprijateljstvo ili lošu volju (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, predstavka broj 9186/80, tačka 25).
60. Kod objektivnog testa potrebno je utvrditi da li, nevezano za ponašanje sudije, postoje utvrdive činjenice koje mogu dovesti u pitanje nepristranost sudije. To podrazumijeva da je prilikom odlučivanja da li u određenom predmetu postoji opravdan razlog za bojazan da određeni sudija ili vijeće nisu nepristrani, stajalište konkretne osobe važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jest da li se može smatrati da je ta bojazan objektivno opravdana (idem, Micallef, tačka 96).
61. Nema čvrste podjele između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje sudije može kod objektivnog posmatrača izazvati objektivnu bojazan u pogledu nepristranosti (objektivni test), ali se može odnositi i na lično uvjerenje sudije (op. cit., Kyprianou, tačka 119). Prema tome, u nekim slučajevima gdje je možda teško osigurati dokaze kojima se dovodi u pitanje subjektivna nepristranost sudije, objektivna nepristranost daje dodatnu važnu garanciju (vidi Evropski sud, Pullar protiv Velike Britanije, presuda od 10. juna 1996. godine, predstavka broj 22399/93, tačka 32).
62. U vezi s tim, čak i dojam može biti od određene važnosti ili, drugim riječima, „ne samo da pravda mora biti izvršena, mora se i vidjeti da je izvršena“ (loc. cit., De Cubber, tačka 26). Ono što je u pitanju je povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti. Stoga, svaki sudija u odnosu na kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristrasan mora se povući (vidi Evropski sud, Castillo Algar protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, tačka 45. i loc. cit., Micallef, tačka 98). U konkretnom slučaju, prvoapelant se poziva na kršenje principa nepristranosti u odnosu na sudiju Perića, koji je prilikom određivanja pritvora, kao funkcionalno nadležni sudija, odlučivao o prijedlogu Tužilaštva. Prvoapelant se, prilikom obrazlaganja navoda o pristranosti sudije Perića, u toku postupka i u apelaciji pozvao na odredbe člana 29. tačka f) ZKPBiH kojima je propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Kao konkretne navode koji ukazuju na pristranost sudije Perića, prvoapelant je u zahtjevu za izuzeće sudije naveo da „on i [sudija Perić] ne razgovaraju od 2016. godine kada su obojica bili kandidati za funkciju predsjednika Suda BiH“. Dalje, prvoapelant je naveo da je sudija Perić „svoj lični animozitet nastavio iskazivati nakon imenovanja prvoapelanta na mjesto predsjednika Suda BiH“ pozivajući se na kolumne koje je taj sudija objavljivao (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, prvoapelant je naveo da se sudija Perić, na samom početku ročišta povodom prijedloga za određivanje pritvora, prvoapelantu obratio riječima: „Ovo je bio Vaš sud.“ U vezi s tim, prvoapelant smatra da je sudija, govoreći u prošlom vremenu, očigledno prejudicirao svoju odluku.
63. U vezi s tim da li su prvoapelantovi navodi u pogledu pristranosti sudije Perića objektivno opravdani, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant i sudija Perić „ne razgovaraju od 2016. godine, kada su bili kandidati za poziciju predsjednika Suda BiH“.
64. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je prvoapelant naveo da pristranost sudije Perića postoji zbog kolumne koju je ranije objavio i u kojoj se prvoapelant spominje poimenično. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvoapelant 20. decembra 2023. godine podnio zahtjev za izuzeće sudije Perića. Pošto je prvoapelant u to vrijeme bio predsjednik Suda BiH, VSTVBiH je 21. decembra 2023. godine imenovalo v.d. predsjednika, koji je hitno sazvao Opću sjednicu (elektronsku) radi odlučivanja o prvoapelantovom zahtjevu. Opća sjednica je, nakon pribavljanja izjave sudije Perića te uvida u materijale i informacije neophodne za glasanje, 22. decembra 2023. godine jednoglasno donijela odluku kojom je prvoapelantov zahtjev za izuzeće sudije Perića odbijen. Ustavni sud zapaža da je u toj odluci dato detaljno obrazloženje o tome zašto je zaključeno da ne postoje razlozi na osnovu kojih bi navedeni sudija trebao da bude izuzet od odlučivanja u postupku određivanja pritvora protiv prvoapelanta (vidi tačku 25. ove odluke). Naročito, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju istaknuto da je notorna činjenica da je sudija Perić, osim što je imenovani nosilac pravosudne funkcije, i dugogodišnji analitičar dešavanja u društvu i pravosuđu, u kojem živi i profesionalno radi, te da kao pojedinac i član društva ima mišljenje koje javno iznosi u profesionalno prihvatljivim dijaloškim formama, sve u skladu s kulturom dijaloga i etičkim principima. Dalje je navedeno i da je jasno je da u takvom iznošenju mišljenja i analize stanja pravosuđa u Bosni i Hercegovini u cjelini nije bilo moguće ne spominjati prvoapelanta, kao predsjednika Suda BiH“, ali da to „ni u kojem slučaju nužno ne implicira da sudija Perić ima lično negativan stav prema prvoapelantu kao osobi“.
65. Pri tome, Ustavni sud također zapaža da je Opća sjednica istakla i da je nesumnjivo da sudije uživaju pravo na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da u okviru prava na slobodu izražavanja sudije imaju pravo iznositi kritičke stavove o radu pravosuđa, uz obavezu da ispolje uzdržanost u ostvarivanju slobode izražavanja u svim slučajevima u kojima autoritet i nepristranost sudstva mogu biti dovedeni u pitanje. U vezi s tim, Evropski sud je također istakao da sudstvo ima specijalnu ulogu u društvu jer ono kao garant pravde, osnovnih vrijednosti u državi zasnovanoj na pravu, mora uživati povjerenje javnosti ako se želi da uspješno obavlja svoje dužnosti […]. Upravo zbog toga se od sudskih vlasti, kada ostvaruju svoju adjudikatornu funkciju, traži da ispolje maksimalnu diskreciju u odnosu na predmete kojima se bave kako bi sačuvali tu predstavu o sebi kao o nepristranim sudijama (vidi Evropski sud, Baka protiv Mađarske, presuda od 23. juna 2016. godine, predstavka broj 20261/12, tačka 164). Ustavni sud zapaža da u kolumni objavljenoj 15. septembra 2020. godine sudija Perić spominje prvoapelanta u kontekstu svog kritičkog stava o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini.
66. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da su prije objavljivanja sporne kolumne, u štampanim i elektronskim medijima u Bosni i Hercegovini, pogotovo u štampanom mediju i elektronskom portalu „Dnevnog avaza“, u više navrata objavljivani kritički tekstovi različitih autora o prvoapelantu. Štaviše, prvoapelant je, protiv izdavačke kuće tog medija 28. januara 2021. godine, podnio tužbu u kojoj je naveo „da je izložen medijskom linču“. Ustavni sud će podsjetiti na neke od naslova iz štampanih medija o prvoapelantu: „Mračno lice predsjednika Suda BiH Ranka Debevca“ od 20. januara 2020. godine; „Sramno ponašanje Ranka Debevca: Predsjednik Suda BiH pripravnici slao pitanja i odgovore za stručni ispit“ od 21. januara 2020. godine; „Identitet: Avionske karte za ljubavnicu i predsjednika Suda BiH“ od 22. januara 2020. godine itd. (naslovi i datumi članaka preuzeti iz Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 887562 21 Mož od 5. oktobra 2021. godine koje je dostavljeno u predmetu AP-4324/21, u kojem je navedeni medij odustao od apelacije podnesene protiv mjere osiguranja kojom mu je zabranjeno iznositi informacije iz prvoapelantovog privatnog života). Za razliku od tih članaka, Ustavni sud zapaža da iz sporne kolumne proizlazi da je ona nastala kao reakcija, između ostalog, i na navedene tekstove. Ustavni sud ukazuje da je sudija Perić u svom tekstu analizirao stanje u BiH pravosuđu i negativne medijske izvještaje u kojima su bili spomenuti ne samo apelanti u kontekstu službenih dužnosti koje su obavljali, nego i tadašnja glavna tužiteljica Tužilaštva BiH i tadašnji predsjednik VSTVBiH. Osim toga, u navedenoj kolumni sudija Perić je isključivo pisao o prvoapelantu kao predsjedniku Suda BiH, dakle kao o javnoj ličnosti koja obavlja veoma važnu funkciju u pravosuđu Bosne i Hercegovine i njegovom postupanju u tom svojstvu. Sudija Perić je naveo i da je protiv prvoapelanta, kako su mediji izvijestili, Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu, ali da nije razumio o kakvoj se sumnji radi i da li uopće ima zvanične istrage. Međutim, u toj kolumni se nije dalje bavio tim pitanjem, već je kritizirao prvoapelantovu neprihvatljivu komunikaciju s glavnom tužiteljicom i polemiziranje s političarima na način koji je okvalificirao nedostojnim autoriteta i ugleda sudijske funkcije.
67. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da odnos između prvoapelanta i sudije Perića nije bio isključivo profesionalan, već je u prošlosti, barem od 2016. godine, između njih dvojice postojao profesionalni i lični animozitet. Pored toga, sudija Perić je javno kritizirao profesionalizam prvoapelanta prilikom obavljanja svojih dužnosti. Ne zauzimajući bilo kakav stav o tome da li je ova kritika bila tačna ili nije, te ne dovodeći u pitanje pravo sudija (uključujući i sudiju Perića) na slobodu izražavanja i kritiziranje stanja u pravosuđu u državi i inozemstvu, pitanje koje se u ovom predmetu pred Ustavnom sudu postavlja jest da li lični odnosi između prvoapelanta i sudije Perića te javne izjave i javna kritika prvoapelanta u odnosu na sudiju Perića mogu predstavljati opravdani razlog za bojazan da je sudija Perić bio pristrasan prilikom određivanja pritvora u odnosu na prvoapelanta.
68. Iako je sudija Perić izrekao javnu kritiku još 2020. godine, dakle tri godine prije konkretnog krivičnog postupka, a da lični animozitet između njih dvojice potječe iz 2016. godine, stječe se dojam da je ova situacija konfliktnija u odnosu na onu koji je analizirao Evropski sud za ljudska prava u prethodno citiranom predmetu Morice protiv Francuske (tač. 77−92). U tom predmetu, napetost između aplikanta (g. Morice) i sudije (J. M.) je očigledno bila indirektna, a relevantni događaji su se odvijali u periodu dužem od devet godina u jedinstvenom okruženju u okviru sudske rasprave. Pored toga, sudija J. M. je bio član vijeća na kasacijskom sudu koje je odlučivalo u predmetu Morice. Uzevši u obzir sve ove činjenice, Evropski sud je utvrdio povredu člana 6. stav 1. u tom predmetu u pogledu učešća sudije J. M. jer se u tim okolnostima „moglo smatrati da su aplikantovi strahovi objektivno opravdani“. S druge strane, u našem predmetu, animozitet između prvoapelanta i sudije Perića je počeo 2016. godine i stječe se dojam da oni nisu prevazišli ovu situaciju do pokretanja krivičnog postupka. Pored toga, sudija Perić je kritizirao prvoapelanta poimenično i direktno. Uprkos tome što se stječe dojam da se kritika ne odnosi na predmet krivičnog postupka, ovaj događaj otkriva očigledan element ličnog animoziteta između sudije Perića i prvoapelanta. Nadalje, ovaj naknadni događaj se desio tri godine prije početka krivičnog postupka, što je znatno kraće od devet godina u predmetu Morice gdje je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. zbog pristranosti sudije J. M. Konačno, za razliku od sudije J. M. iz predmeta Morice, sudija Perić u našem predmetu je bio jedini sudija koji je odlučivao o pritvoru u odnosu na prvoapelanta. Na osnovu ovih okolnosti, u svjetlu analize Evropskog suda u predmetu Morice protiv Francuske, Ustavni sud zaključuje da one mogu opravdano dovesti do bojazni da je sudija Perić bio pristrasan prilikom odlučivanja o pritvoru.
69. Ustavni sud zapaža da je sudija Perić u relevantnom periodu odlučivao kao sudija za prethodni postupak, koji u skladu sa članom 20. tačka d) ZKPBiH u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano ovim zakonom. Iz odredbi člana 134. tačka (5) ZKPBiH proizlazi da u toku istrage o prijedlogu Tužioca za određivanju pritvora odlučuje sudija za prethodni postupak. Pitanje raspodjele predmeta u redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u Sudu BiH, regulirano je članom 8. Pravilnika o Sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS), prema kojem se (1) raspodjela predmeta sudijama vrši automatski, prema unaprijed određenim informatičkim parametrima. Također, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je dežurni sudija Suda BiH 20. decembra 2020. godine počev od 16:00 sati bio sudija Perić (vidi tačku 5. ove odluke), te da mu je kroz CMS sistem predmet dodijeljen u rad. Dakle, „dodjela“ konkretnog predmeta sudiji Periću je obavljena po automatizmu i bila je u skladu sa zahtjevima objektivne nezavisnosti i nepristranosti.
70. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je sudija Perić je na ročištu obavijestio stranke da je sud primio zahtjev za njegovo izuzeće i da je odlučivanje u toku. Međutim, istakao je da će on, do donošenja te odluke, u ovom predmetu nastaviti da preduzima radnje u smislu člana 33. ZKPBiH jer je riječ o radnjama za koje postoji opasnost od odlaganja, pošto se odluka o pritvoru mora donijeti u roku od 24 sata. Dakle, postupanje sudije Perića je u konkretnom slučaju bilo uvjetovano eksplicitnom zakonskom odredbom o donošenju odluke o pritvoru u propisanom roku.
71. Međutim, Ustavni sud ističe da automatska raspodjela ne isključuje da u određenim okolnostima strane mogu imati objektivno opravdane razloge da dovedu u pitanje nepristranost sudije kojem je predmet dodijeljen na ovaj način. Takva dodjela ne jamči nepobitnu garanciju nezavisnosti sudija kojima je predmet tako dodijeljen. Pored toga, zakonski uvjet da se odluka donese u roku od 24 data (u skladu sa članom 33. ZKPBiH) ne znači da bi u hitnim slučajevima bilo opravdano da sudija za kojeg postoji opravdana sumnja u nepristranost donese takvu odluku. Pravosudni organi moraju imati sistem koji omogućuje zamjenu sudije kojem je predmet raspoređen automatski te kad se hitno mora donijeti odluka ukoliko postoji opravdan razlog za bojazan u pogledu nepristranosti određenog sudije.
72. Dalje, prvoapelant smatra da je sudija Perić pokazao pristranost i tako što mu je na početku ročišta za određivanje pritvora rekao: „Ovo je bio i Vaš sud“, te da je, govoreći u prošlom vremenu, očigledno prejudicirao svoju odluku. Međutim, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti u kojem je kontekstu ova rečenica izrečena, odnosno na šta je sudija Perić reagirao, jer apelant nije ovo detaljnije objasnio. Imajući u vidu da su i prvoapelant i sudija Perić dugogodišnje kolege i da rade na istom sudu, iz onoga što je Ustavnom sudu prezentirano može se razumjeti da se radilo o kolegijalnoj, ljudskoj opasci upućenoj prvoapelantu kao predsjedniku Suda BiH, a ne o prejudiciranju odluke, o čemu nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi. Ova okolnost, sama po sebi, ne može se smatrati pristranom.
73. Na osnovu argumenata navedenih pod tačkom 68. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu prvoapelantova bojazan u pogledu pristranosti sudije Perića prilikom odlučivanja o pritvoru mogla smatrati objektivno opravdanom.
74. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prvoapelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
75. Konačno, iako je utvrdio naprijed navedenu povredu, Ustavni sud ima u vidu temporalni karakter rješenja kojim je prvoapelantu određen pritvor kao i činjenicu da je istom odlukom pritvor određen i drugoapelantu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH 11. marta 2024. godine donio Rješenje broj S1 2 K 047095 23 Krn, kojim je djelimično prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH i apelantima ukinuo pritvor te im istovremeno odredio mjere zabrane. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je, s obzirom na u situaciju kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i sigurnost, ali da je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode po osporenim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku produženja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68. i 69. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju pritvor određen osporenom odlukom istekao, Ustavni sud i u konkretnom slučaju deklaratorno utvrđuje povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
76. Neovisno od toga Ustavni sud je odlučio, iako to nije uobičajeno, da ispita i ostale navode iz apelacije jer se više ne može ponoviti postupak inicijalnog određivanja pritvora niti se utvrđena povreda prava na nepristran sud odnosi na drugoapelanta. Suprotnim postupanjem Ustavni sud ne bi riješio ostale navode iz apelacije, kako prvoapelanta tako i drugoapelanta.
Osnovana sumnja i kuluzijska opasnost
77. Da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, mora ispunjavati tri uvjeta. Prvo, mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 183–186. s daljnjim referencama).
78. Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
79. „Osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora zasnivati bitan je dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi Evropski sud, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. juna 2018. godine, predstavka broj 59133/11, tačka 87). Postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti je conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti i da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 112). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (ibid.).
80. S obzirom na prethodno navedene stavove, Ustavni sud smatra da su sudija za prethodni postupak Suda BiH, prilikom određivanja pritvora, a potom i vijeće prilikom produženja pritvora u osporenim prvostepenim rješenjima jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela za koja se terete (vidi tač. 10−12. ove odluke). Sud BiH je utvrdio da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili opisane radnje. Zatim, sud je ukazao da u ovoj fazi postupka, kada istraga još nije okončana, postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je određeno lice počinilo krivično djelo, u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno nakon potvrđivanja eventualne optužnice i donošenja presude. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da su apelanti u mjerodavno vrijeme mogli počiniti krivična djela.
81. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je lišenje slobode apelanata bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da su počinili krivična djela. Suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili odredbu člana 132. stav (1) ZKPBiH. Prema tome, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti kompatibilnosti pritvora apelanata u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jer je pritvor odredila „nadležna zakonita vlast“ zbog postojanja osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo.
82. Kada je riječ o zakonitosti pritvora, odnosno kompatibilnost pritvora s garancijama iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantima pritvor određen na osnovu odredbi člana 132. stav (1) tačka b) ZKPBiH. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da postoje razlozi koji ukazuju da postoji bojazan da će apelanti, ako budu pušteni na slobodu, ometati krivični postupak. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti za apelante, što je u osporenim rješenjima jasno obrazloženo (vidi tač. 12. i 13. ove odluke).
83. Apelanti su naveli i da Sud BiH „nije suštinski ispitao njihove žalbe“. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja kojima je odlučeno o žalbama jasno proizlazi da je sud ispitao sve žalbene navode apelanata, kao i da je kao pravilne prihvatio zaključke iz prvostepenih rješenja, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja koluzijske opasnosti. Nezadovoljstvo apelanata odlukama kojima su njihove žalbe odbijene ne može biti razlog za utvrđenje da su ovakvi navodi apelanata osnovani.
84. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje i produženje pritvora u odnosu na apelante nije bilo „proizvoljno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguravanje njihovog prisustva u svrhu nesmetanog vođenja krivičnog postupka protiv njih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Obavještavanje apelanata o razlozima za lišenje slobode
85. Apelanti su također naveli da je njihovo lišenje slobode bilo nezakonito jer im službenici SIPA-e nisu saopćili razloge za lišenje slobode te da su tek prilikom ispitivanja u Tužilaštvu upoznati o „osnovima sumnje protiv njih“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stavove Evropskog suda o uskoj vezi člana 5. stav 2. Evropske konvencije sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno o obavezi osumnjičenog lica koje je lišeno slobode da dobije informacije o razlozima lišavanja slobode i „o svakoj optužnici protiv njega“. Ustavni sud naročito ukazuje da je Evropski sud usvojio stav da informacija koja se traži prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije ne mora biti formulirana u određenom obliku, čak ne mora biti ni u pisanoj formi. Suština ovog prava je da lice lišeno slobode jasno i nedvosmisleno bude obaviješteno, odnosno da se licu lišenom slobode pruži elementarna zaštita kako bi moglo preduzeti korake u vezi sa zakonitošću svog pritvaranja što je prije moguće, a sve u svrhu daljnje realizacije i zaštite prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
86. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se obaveza iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije na određeni način podudara s obavezom iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju prema cilju koji se njima želi ostvariti. Dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je obaveza da se uhapšeni obavijesti o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije prema svom obimu uža nego ona iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Za njeno ostvarivanje je potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-633/22 od 11. maja 2022. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba).
87. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je imao u vidu sadržaj rješenja Suda BiH kojim je apelantima određen pritvor. Naime, iz tog rješenja proizlazi da je sud utvrdio da su apelanti, prilikom lišenja slobode, upoznati o razlozima za lišenje slobode na način koji predviđa član 5. ZKPBiH (vidi tačku 9. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelaciju ukazano da su prilikom lišenja slobode apelanti u dovoljnoj mjeri upoznati s razlozima lišenja slobode, što apelanti nisu osporili, odnosno nisu dostavili izjašnjenje na odgovore koji su im dostavljeni i kojima bi doveli u pitanje navode iz odgovora Tužilaštva. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da zahtjev iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva obavještavanje „bez odgađanja“, odnosno „promptno“ ali ne „odmah“. Kao što je Evropski sud ukazao u brojnim odlukama, prihvatljivost vremena koje će proći od lišenja slobode do obavještavanja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Teškoće u uspostavljanju komunikacije, kao u konkretnom slučaju, mogu biti jedan od razloga da postupak „potraje“. Također, Evropski sud je istakao da je suština obavještavanja upravo da lice (koje je obaviješteno o razlozima njegovog hapšenja ili pritvora) može, ako to smatra potrebnim, pred sudom osporiti zakonitost svog pritvaranja u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije.
88. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Vakhitov i drugi protiv Rusije (presuda od 31. januara 2017. godine, predstavka broj 18232/11, tačka 61) istakao da „vremenska ograničenja određena pojmom najkraćeg roka bit [će] zadovoljena kada je uhapšena osoba obaviještena o razlozima hapšenja u roku od nekoliko sati [...] Sud je utvrdio povredu u predmetu u kojem je prošlo sedamdeset i šest sati prije nego što su podnositelji zahtjeva bili obaviješteni o razlozima pritvaranja“ (vidi Shamayev i drugi protiv Gruzije i Rusije br. 36378/02, tačka 416, ECHR 2005-III, u kojem je sud utvrdio povredu u odnosu na odgodu od četiri dana, i Rusu protiv Austrije br. 34082/02, tačka 43, 2. oktobra 2008. u odnosu na odgodu od deset dana).
89. Kada se sve navedeno posmatra u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da su apelanti lišeni slobode na osnovu naredbe Tužilaštva, kojom prilikom su im saopćeni osnovi sumnje i prava koja imaju. Apelanti su o bližim detaljima optužbe upoznati nekoliko sati nakon lišenja slobode. Naime, apelanti su lišeni slobode 18. decembra 2023. godine u 15.20 i 16.20 sati. Potom su, 19. decembra 2023. godine, oko 15.00 sati sprovedeni u Tužilaštvo. Apelantima su prilikom lišenja slobode pripadnici SIPA-e saopćili koja krivična djela im se stavljaju na teret, a potom im je nekoliko sati nakon lišenja slobode uručena i naredba za pretresanje koju je izdao Sud BiH, u kojoj su navedeni obrazloženi osnovi sumnje za djela koja se apelantima stavljaju na teret (vidi tačku 34. ove odluke).
90. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da nisu „promptno“ obaviješteni o razlozima za lišenje slobode i da im je na taj način povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 2. Evropske konvencije. U odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije
91. Apelanti su naveli da se od trenutka lišenja slobode nalaze de facto u samici, jer im je uskraćen „kontakt s bilo kojim drugim licem“ u pritvorskoj jedinici, zbog čega im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Iako navodi iz apelacije u ovom dijelu povlače pitanje dopustivosti, s obzirom na to da su apelanti navode o uvjetima u pritvoru u vezi s njihovim tretmanom „vezali“ za činjenicu određivanja, odnosno produženja pritvora, Ustavni sud će ispitati istaknute navode (vidi, mutatis mutanis, AP-3881/21 od 12. januara 2022. godine, tačka 64).
92. Ustavni sud podsjeća da član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
93. Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
94. Ustavni sud ukazuje da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupiti, čak ni u vrijeme rata. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi izrazio stav da mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 81/04 od 28. januara 2005. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 30/05). Procjena ovog minimalnog stepena težine je relativna, zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud, Golubar protiv Hrvatske, presuda od 2. maja 2017. godine, predstavka broj 21951/15, tačka 36.; i Muršić protiv Hrvatske [VV], presuda od 20. oktobra 2016. godine, predstavka broj 7334/13, tačka 97). Zlostavljanje koje doseže takav minimalni stepen težine obično uključuje stvarne tjelesne povrede ili veliku tjelesnu ili duševnu bol. Međutim, čak i ako prethodno navedeno ne postoji, kada postupanje ponižava ili obezvređuje pojedinca na način da se iskazuje manjak poštovanja ili se umanjuje njegovo ili njeno ljudsko dostojanstvo ili kada izaziva osjećaj straha, tjeskobe ili manje vrijednosti koji može slomiti psihički i tjelesni otpor pojedinca, postupanje se može smatrati ponižavajućim i ući u doseg zabrane iz člana 3. (idem, tačka 98).
95. U konkretnom slučaju, apelanti navode o nehumanom postupanju temelje na činjenici da su smješteni u de facto samicu zbog čega im je uskraćen kontakt s bilo kojim drugim licem. Apelanti su istakli da nezavisno od sigurnosne procjene Zavoda nisu mogli biti uskraćeni „za svaki vid socijalizacije“. Međutim, iz dostavljene dokumentacije (vidi tačku 36. ove odluke) nesporno proizlazi da apelanti nisu bili u izolaciji, kako su to naveli, niti su bili podvrgnuti nehumanom postupanju. Naime, iz odgovora Zavoda proizlazi da se prema apelantima postupalo u skladu s pravilima Zavoda i da apelanti nisu bili u statusu koji bi, po svojoj prirodi, bio sličan prirodi „izdržavanja kazne u samici“ jer tokom izdržavanja mjere pritvora nisu zadržani u čulnoj izolaciji kombiniranoj s potpunom društvenom izolacijom, što je detaljno obrazloženo (vidi tačku 36. ove odluke). Dalje, iz odgovora Zavoda proizlazi da su apelanti imali određene pritužbe na njihov tretman u pritvoru, kao i da su sve predstavke upućene upravi Zavoda odmah razmotrene i da je pismenim putem na njih odgovoreno (vidi tačku 37. ove odluke). Zatim, iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti imali bilo kakve primjedbe na prostorije u koje su smješteni. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu, izuzev navoda u apelaciji, ukazali da su se, zbog navodnog nehumanog postupanja prema njima, obraćali Upravi Zavoda ili bilo kojem drugom organu na koje su imali pravo u smislu čl. 90. i 91. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS).
96. Međutim, Ustavni sud također zapaža da se apelanti nisu izjasnili na odgovor Zavoda i negirali činjenice iz kojih proizlazi da im nije uskraćen kontakt s drugim licima niti da im je bio uskraćen „svaki vid socijalizacije“. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da postupanje prema apelantima u pritvorskoj jedinici nije dostiglo minimalan stepen jačine da bi se smatralo nehumanim postupanjem, te da je apelacija u odnosu na povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovana.
97. Konačno, u odnosu na pozivanje apelanata na više odluka Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da odlučuje u specifičnim okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, u skladu sa čime i donosi odluku o meritumu.
VII.Zaključak
98. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prvoapelantovog prava na nepristranost suda kao aspekta prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer se prvoapelantova bojazan o pristranosti sudije koji je odlučivao o određivanju pritvora mogla smatrati objektivno opravdanom.
99. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), stav 2. i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH zbog kojih je apelantima određen i produžen pritvor. Također, navedeno pravo nije povrijeđeno jer ne postoje okolnosti koje sprečavaju pokretanje krivičnog postupka protiv prvoapelanta. Osim toga, neosnovani su i navodi da apelanti nisu promptno obaviješteni o razlozima za lišenje slobode, s obzirom na to da je utvrđeno da su o svim razlozima apelanti upoznati u kratkom roku.
100. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zbog navodnog boravka u de facto samici, kada ove navode apelanti nisu dokazali, a iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da ovi navodi nisu osnovani.
101. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
102. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić