Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3993/22 (FACE d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 07. 2024.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Raskid ugovora
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3993/22

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 07. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3993/22, rješavajući apelacije FACE d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 60. i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija na sjednici održanoj 11. jula 2024. godine donio je

DRUGU DJELIMIČNU ODLUKU O

DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije FACE d.o.o. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i stavovima Ustavnog suda zauzetim u ovoj odluci, koja je konačna i obavezujuća.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. FACE d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džemil Sabrihafizović, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-3993/22. Apelant je 16. marta 2023. godine dopunio apelaciju dostavljajući Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine. Podneskom od 13. aprila 2023. godine apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru. Apelant je 10. januara 2024. godine dopunio apelaciju dostavljajući Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 23 Pž 5 od 1. decembra 2023. godine.

2. Apelant je, posredstvom advokata Sanje Bećirević-Zijadić i Edine Jahić iz Sarajeva, 20. aprila 2023. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-1914/23.

3. Apelant je 21. juna 2024. godine dopunio apelacije dostavljajući i osporavajući Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine. Apelant je i 24. juna 2024. godine dostavio dopunu apelacije kojom je ponovo osporio Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP-3993/22 i AP-1914/23 odnose na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3993/22.

5. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine kojom je usvojen apelantov zahtjev i naloženo odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ip 997214 22 Ip.

6. Ustavni sud je, u skladu sa članom 60. Pravila Ustavnog suda, donio Djelimičnu odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/22 od 18. januara 2024. godine (u daljnjem tekstu: Djelimična odluka, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 22 Rev 2 od 24. januara 2023. godine. Naime, Ustavni sud je utvrdio kršenje načela pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na navedeno rješenje Vrhovnog suda i ukinuo navedeno rješenje, te je predmet vratio Vrhovnom sudu radi donošenja nove odluke. Istovremeno, Ustavni sud je odložio odlučivanje o apelacionim navodima protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine i donošenje odluke o kršenju prava na suđenje u razumnom roku do donošenja odluke Vrhovnog suda u izvršenju Djelimične odluke. Također je ostavljena na pravnoj snazi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3993/22 od 27. aprila 2023. godine do konačne odluke Ustavnog suda o dijelu apelacija o kojim je odlučivanje odloženo.

7. Postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je 4. aprila 2024. godine obavijestio Ustavni sud da je donio i Ustavnom sudu dostavio Presudu broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine kojom je odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 387307 16 Pž 4 od 5. jula 2022. godine.

8. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelacije, nakon čega je apelant dostavio svoje izjašnjenje na odgovore na apelaciju (vidi detaljnije u tački 5. Djelimične odluke). III.Činjenično stanje

9. Predmet pravomoćno okončanog spora u konkretnom slučaju je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ugovor koji je 16. novembra 2011. godine zaključio s tuženim (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) pravno valjan i obavezujući za ugovorne strane i da je apelant platio kupoprodajnu cijenu polaganjem iznosa kupoprodajne cijene na povjerilački račun kod Općinskog suda u Sarajevu, koji su odbijeni, te protivtužbeni zahtjev koji je usvojen u dijelu u kojem je traženo da se utvrdi da je sporni ugovor prestao da važi i da je apelant dužan predati sporne nekretnine tuženom. Detaljne činjenice o postupcima pred redovnim sudovima do donošenja Djelimične odluke navedene su u toj odluci, pa ih nema potrebe ponavljati u ovoj odluci (vidi Ustavni sud, Djelimična odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/22 od 18. januara 2024. godine, tač. od 7. do 35). Postupak nakon donošenja Djelimične odluke

10. U postupku izvršenja Djelimične odluke Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine kojom je odbio apelantovu reviziju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda od 5. jula 2022. godine.

11. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da, polazeći od činjeničnog stanja u pobijanoj presudi koje veže revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, i taj sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti odbili apelantove tužbene zahtjeve i za takvu odluku dali jasne i potpune razloge s kojima je i taj sud saglasan. U obrazloženju je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili kako je zaključeni sporni ugovor punovažan po važećem materijalnom pravu jer ispunjava sve opće uvjete punovažnosti. Kod takvog stanja stvari, može se prihvatiti da je zaključeni ugovor stvorio uzajamna prava i obaveze za ugovarače. Međutim, Vrhovni sud je istakao da su, i pored ovakvog utvrđenja, nižestepeni sudovi odbili prvi tužbeni zahtjev da se utvrdi da je sporni ugovor pravno valjan i obavezujući za ugovorne strane, jer su imali u vidu da je tuženi jednostrano vansudski raskinuo sporni ugovor zbog apelantovog neispunjenja ugovorne obaveze – isplate ugovorene cijene u ugovorenom, kao ni u naknadnom roku koji je istekao 26. septembra 2013. godine. Vrhovni sud je naveo da je tuženi za ovakvo postupanje imao uporište u odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovom odredbom je propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u narednim članovima ZOO-a, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Vrhovni sud je istakao kako je tuženi ispunio ugovornu obavezu predaje nekretnine u posjed apelantu, dok apelant nije ni u naknadno ostavljenom roku isplatio ugovorenu cijenu. Stoga je tuženi kao prodavac iskoristio pravo da bira da li će zahtijevati ispunjenje apelantove obaveze putem suda ili prostom izjavom volje vansudski jednostrano raskinuti ugovor, kako je i postupio u datom slučaju. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da raskidom ugovora prestaje da postoji ugovor i obje ugovorne strane se oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete (član 132. ZOO-a). Nakon raskida ugovora apelant više ne bi imao pravni interes za utvrđujući dio prvog postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelantov pravni interes za utvrđujući tužbeni zahtjev je prestao jednostranim raskidom ugovora od strane tuženog (26. septembra 2013. godine), do kojeg je došlo prije podnošenja apelantove tužbe (29. oktobra 2013. godine). Stoga, kako je sud naveo, nakon toga za apelanta više ne postoji neizvjesnost o postojanju pravnog odnosa (član 54. stav 2. ZPP-a). Utvrđujući zahtjev može se razumjeti samo kao posljedica apelantovog pravnog stava da nije bilo mjesta raskidu ugovora i da ugovor i dalje postoji među ugovaračima, što objektivno nije tačno.

12. Vrhovni sud je istakao kako su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant izvršio ugovornu obavezu isplate ugovorene cijene isplatom iznosa od 1.487.408,71 BAM na povjerilački račun Općinskog suda u Sarajevu. Kako je obrazloženo, nižestepeni sudovi su utvrdili da je ovaj novčani iznos položen 2021. godine, dok je ugovor prestao raskidom 26. septembra 2013. godine. Zbog toga se ne može prihvatiti da je apelant na ovaj način ispunio ovu ugovornu obavezu. U odnosu na odbijanje apelantovog zahtjeva da se tuženi obaveže da pribavi saglasnost od malezijske banke za prodaju i brisanje svih tereta, koji je zasnivao na odredbi člana V spornog ugovora, Vrhovni sud je istakao kako su ugovarači drugačije ugovorili redoslijed ispunjenja obaveza, odnosno da su odustali od primjene odredbe člana 122. ZOO-a. Ova odredba propisuje pravilo istovremenog ispunjenja ugovornih obaveza, ali ugovarači su ugovorili da prvo jedna ugovorna strana ispuni obavezu, a naknadno i druga ugovorna strana. S obzirom na to da su ugovarači ugovorili drugačiji redoslijed ispunjenja obaveza od dispozitivnog zakonskog rješenja, mjerodavno je ono što je ugovoreno i kako je ugovoreno. Kako apelant nije isplatio ugovorenu cijenu u ugovorenom ni u naknadno određenom roku, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili i ove zahtjeve jer je obaveza tuženog postojala tek kad se isplati ugovorena cijena, i to u naknadnom roku od 60 dana od isplate ugovorene cijene.

13. Vrhovni sud je također zaključio da ponašanje tuženog nije protivno odredbama čl. 12, 13. i

18. ZOO-a jer je tuženi postupao u skladu s ugovornim odredbama budući da je odmah po zaključenju ugovora predao u posjed apelantu nekretninu koja je predmet prodaje, a ostavio je apelantu i naknadni rok za ispunjenje obaveze isplate ugovorene cijene. Kako apelant nije izvršio ovu obavezu, tuženi je iskoristio zakonsko ovlaštenje iz člana 124. ZOO-a da jednostrano raskine ugovor. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje predmeta spora, Vrhovni sud je zaključio da nije bilo mjesta za primjenu člana 123. ZOO-a koji regulira situaciju u kojoj je ispunjenje obaveze jedne strane postalo neizvjesno jer je ugovor prestao postojati jednostranim raskidom još 26. septembra 2013. godine. Također, kako je zaključio Vrhovni sud, nije bilo potrebe za primjenom člana 99. stav

2. ZOO-a jer su nižestepeni sudovi pravilno protumačili jasnu odredbu člana V spornog ugovora. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacija

14. Ustavni sud zapaža da se obje apelacije zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH odnosno člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno u više aspekata, i to: proizvoljnom primjenom prava; izostankom jasnog i koherentnog obrazloženja; povredom prava na saslušanje i pristup sudu; te nedonošenjem odluke u razumnom roku. Suština apelacionih navoda je da nisu postojali uvjeti da redovni sudovi odbiju njegov zahtjev za utvrđenje da sporni ugovor nije raskinut u skladu s pozitivnim propisima, što je dovelo i do ostalih štetnih posljedica po apelanta u osporenim odlukama. Budući da su apelacioni navodi detaljnije izneseni u Djelimičnoj odluci, nema potrebe ponavljati ih u ovoj odluci (vidi Ustavni sud, Djelimična odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/22 od 18. januara 2024. godine, tač. od 36. do 41).

15. Apelant je u dopunama apelacije od 21. i 24. juna 2024. godine naveo da ostaje pri apelacionim navodima i izričito osporio i presudu Vrhovnog suda od 19. marta 2024. godine. Osporavajući presudu Vrhovnog suda, apelant je, u suštini, ponovio apelacione navode ističući da Vrhovni sud nije dao jasno i koherentno obrazloženje, da je prekršio pravo na saslušanje i pristup sudu i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.

b)Odgovori na apelaciju

16. Odgovori na apelaciju navedeni su u tač. od 42. do 46. Djelimične odluke.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa Član 10.

Učesnici u prometu slobodno uređuju obligacione odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17. stav (1) (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18. stav (3) (3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Primena odredaba i tumačenje spornih odredaba Član 99.

(1) Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Pravilo istovremenog ispunjenja Član 122.

(1) U dvostranim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proističe iz prirode posla.

(2) Ali, ako na sudu jedna strana istakne da nije dužna ispuniti svoju obavezu dok i druga strana ne ispuni svoju, sud će joj naložiti da ispuni svoju obavezu kad i druga strana ispuni svoju.

Kad ispunjenje obaveze jedne strane postane neizvesno Član 123.

(1) Ako je ugovoreno da prvo jedna strana ispuni svoju obavezu, pa se posle zaključenja ugovora materijalne prilike druge strane pogoršaju u toj mjeri da je neizvesno da li će ona moći ispuniti svoju obavezu, ili ako ta neizvesnost proizilazi iz drugih ozbiljnih razloga, strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može odložiti njeno ispunjenje dok druga strana ne ispuni svoju obavezu ili dok ne pruži dovoljno obezbeđenje da će je ispuniti.

(2) To važi i kad su materijalne prilike druge strane bile u istoj mjeri teške još pre zaključenja ugovora, ako njen saugovarač to nije znao niti je morao znati.

(3) U tim slučajevima strana koja se obavezala da prva ispuni svoju obavezu može zahtevati da joj se obezbeđenje pruži u primerenom roku, a posle proteka tog roka bez rezultata, može raskinuti ugovor.

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.

(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.

(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.

Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.

(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.

(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.

(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

Dejstvo raskida Član 132. st. (1) i (2) (1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

IV - RASKIDANJE ILI IZMENA UGOVORA ZBOG

PROMENJENIH OKOLNOSTI

Pretpostavke za raskidanje Član 133.

(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vreme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan deo štete koju trpi zbog toga.

UGOVORI

PRODAJA

Pojam Član 454. stav (1) (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cenu.

18. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH” br. 6/98 i 29/03), koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, u relevantnom dijelu glasi:

2. Pravo zaloga na nekretnini (hipoteka) Član 68. stav (1) Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

19. Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94) i Uredba sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 17/93) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

20. Zakon o notarima („Službene novine FBiH“ br. 45/02, 30/16 i 29/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o notarima („Službene novine FBiH“ broj 45/02) koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 90.

Izvršna isprava Isprave notara su izvršne isprave ukoliko su sačinjene u propisanoj formi i ako su sastavljene o nekom pravu potraživanja, koje ima za predmet plaćanje neke određene sume novca ili davanje određene količine drugih zamjenjivih stvari ili vrijednosnih papira, a dužnik je u ispravi pristao na izvršenje bez odlaganja.

Na osnovu notarske isprave na osnovu koje je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može se u svrhu plaćanja obezbijeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao.

Za izvršnost isprava iz st. 1. i 2. ovog člana nije potrebna nikakva dalja aktivnost izvršnog suda.

21. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 29/11, 74/11, 35/12, 35/12, 46/16, 36/17, 55/18 i 25/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 29/11 i 74/11) koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno;

3) izvršni pisarski dokument;

4) drugi dokumenti koji su zakonom određeni kao izvršni dokumenti.

(2) Pod izvršnim dokumentom iz stava 1. ovog člana smatra se svaki takav dokument donesen u Bosni i Hercegovini.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud je stavom (6) dispozitiva Djelimične odluke, nakon što je ocijenio dopuštenim, odložio odlučivanje o apelacionim navodima protiv presude Kantonalnog suda (koja je osporena revizijom) i donošenje odluke o kršenju prava na suđenje u razumnom roku do donošenja odluke Vrhovnog suda u izvršenju Djelimične odluke. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je apelant blagovremeno osporio i presudu Vrhovnog suda od 19. marta 2024. godine donesenu u izvršenju Djelimične odluke, Ustavni sud smatra da su apelacije dopustive i u odnosu na navedenu presudu Vrhovnog suda. Stoga će o apelacionim navodima koji su usmjereni protiv presude Kantonalnog suda odlučiti ovom odlukom, imajući u vidu i činjenicu da je ta presuda ostala neizmijenjena odbijanjem apelantove revizije.

23. Apelant navodi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ključni apelacioni navodi su da nisu postojali uvjeti da redovni sudovi odbiju apelantov zahtjev za utvrđenje da sporni ugovor nije raskinut u skladu s pozitivnim propisima i da je i dalje obavezujući za ugovorne strane. To je dovelo do usvajanja protivtužbenog zahtjeva i nametanja obaveze apelantu da tuženom vrati sporne nekretnine. Apelant navodi i da je uzaludno uplatio kupoprodajnu cijenu na povjerilački račun Općinskog suda, a pri tome ostao bez saglasnosti i brisovne dozvole koje je tuženi bio dužan pribaviti.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] a)U odnosu na osporene odluke

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje da je sporni ugovor pravno valjan i obavezujući; da se utvrdi da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu uplatom na povjerilački račun Općinskog suda; da se obaveže tuženi da pribavi saglasnost malezijske banke kao hipotekarnog povjerioca za prodaju predmetnih nekretnina, njihovo dalje zalaganje i brisovne dozvole. Protivtužbenim zahtjevom je traženo utvrđenje da je sporni ugovor prestao jednostranom izjavom volje tuženog zbog toga što mu apelant nije isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku; da se utvrdi da apelant nije ispunio ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene polaganjem njenog iznosa na povjerilački račun Općinskog suda; da se apelant obaveže da, kao posljedicu raskida ugovora, tuženom vrati sporne nekretnine u posjed; da mu isplati naknadu štete na ime izgubljene dobiti, te da mu naknadi troškove postupka.

27. Kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima prominentno mjesto u demokratskom društvu. Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno. Član 6. stav (1) Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav (1) Evropske konvencije. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini i brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredbi u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza, koja je stipulirana u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.

28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav (1) Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).

30. U konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje.

31. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku odbili sve apelantove tužbene zahtjeve ističući, između ostalog, da je Općinski sud 19. juna 2017. godine donio Rješenje o dosudi broj 65 0 IP 326680 13 Ip u izvršnom postupku tražioca izvršenja „UniCredit bank“ d.d. Mostar protiv tuženog kao izvršenika. Da tim rješenjem sporne nekretnine nisu predmet dosude navedenog rješenja o dosudi, jer je na dijelu nekretnina obustavljeno izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja, a na dijelu nekretnina izvršenje je odloženo na osnovu rješenja o određivanju mjere osiguranja. Pri tome je zaključeno: da sporni ugovor ispunjava sve uvjete propisane zakonom za valjanost takvog ugovora; da je apelant bio u obavezi platiti kupoprodajnu cijenu prije nego što tuženi pribavi saglasnost i druge banke kao hipotekarnog povjerioca te da je plaćanje ugovorene cijene predstavljalo bitan sastojak predmetnog ugovora; da je sporni ugovor, kao pravni osnov obaveza stranaka, zakonito raskinut i da je 26. septembra 2013. godine prestao zato što apelant nije isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, čime je prestala i apelantova obaveza na isplatu kupoprodajne cijene, a nastala obaveza da tuženom vrati u posjed sporne nekretnine; da pravo na raskid ugovora pripada samo onoj ugovornoj strani koja je svoju obavezu u cijelosti ispunila i da je tuženi svoju obavezu ispunio; da je predaja spornih nekretnina glavna preuzeta obaveza tuženog iz zaključenog ugovora, dok je obaveza pribavljanja brisovne dozvole sporedna obaveza tuženog koja nastaje nakon što apelant isplati kupoprodajnu cijenu; da obaveza tuženog kojom bi bilo uvjetovano plaćanje kupoprodajne cijene nije ugovorena u pisanom ugovoru o prodaji, već je članom V ugovorena obaveza tuženog na pribavljanje saglasnosti od malezijske banke u roku od 60 dana, ali tek nakon što apelant isplati u cijelosti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, što je apelantova glavna obaveza; i da je apelant isplatu kupoprodajne cijene na povjerilački račun Općinskog suda izvršio nakon proteka roka za isplatu kupoprodajne cijene. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li ocjenom provedenih dokaza i primjenom materijalnog prava prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih procesnih i materijalnih propisa.

32. U tom pravcu, kada je riječ o primjeni procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da je prema odredbama čl. 8. i 191. ZPP-a sud dužan ocijeniti svaki dokaz i dovesti ga u vezu s ostalim okolnostima slučaja i o svemu dati pisano obrazloženje. Prema standardima člana 6. stav (1) Evropske konvencije, redovni sudovi su obavezni dati razumno i uvjerljivo obrazloženje o dokazima, odnosno pitanjima koja su od značaja za ishod spora. Ustavni sud ima u vidu da je tokom postupka pred redovnim sudovima proveden dokaz u vezi s izvršnim postupkom broj Ip 326680 13 Ip. Ono što je bitno za ovaj postupak jeste da broj „13 Ip“ upućuje na godinu pokretanja izvršnog postupka koji je vođen protiv tuženog, što je vrijeme kada je apelant podnio tužbu nakon što je tuženi izjavio da jednostrano raskida sporni ugovor. Ustavni sud smatra posebno značajnom činjenicu da su u tom izvršnom postupku predmet izvršenja bila upravo četiri stana koja su, u postupcima koji su okončani osporenim presudama, bila predmet apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno za koje je apelant trebao isplatiti kupoprodajnu cijenu. Ustavni sud zapaža da nižestepeni sudovi uopće nisu cijenili izvršni postupak protiv tuženog i njegov utjecaj kao promijenjenu okolnost od utjecaja na sigurnost koja je bila neophodna da bi apelant platio višemilionsku kupoprodajnu cijenu u ugovorenom ili naknadno datom roku, s obzirom na to da je tuženi bio obavezan apelantu dostaviti saglasnost banke i brisovnu dozvolu tek u roku od 60 dana od plaćanja te cijene. Ustavni sud bilježi da Vrhovni sud nije ispravio ovaj propust nižestepenih sudova, pa je nesporno da su proizvoljno primijenjene, odnosno nisu primijenjene odredbe procesnog prava koje garantiraju poštovanje apelantovih ustavnih prava. Štaviše, Vrhovni sud je bio izričit u stavu da u odnosu na utvrđeno činjenično stanje predmeta spora nije bilo mjesta za primjenu člana 123. ZOO-a koji regulira situaciju kad je ispunjenje obaveze jedne strane postalo neizvjesno, obrazlažući da je ugovor prestao da postoji jednostranim raskidom 26. septembra 2013. godine.

33. Nadalje, zauzimanje stava da je pribavljanje saglasnosti za zaključenje spornog ugovora, koju je tuženi trebao pribaviti od hipotekarnog povjerioca, i brisovne dozvole sporedna obaveza tuženog iako bez njih nema uvjeta za apelantovo stjecanje prava vlasništva, odnosno njihovo nerazlikovanje kao pojmova od strane redovnih sudova, prema mišljenju Ustavnog suda, posljedica je proizvoljne primjene materijalnog prava, o čemu su po službenoj dužnosti morali voditi računa i drugostepeni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra proizvoljnim i zaključak redovnih sudova da su u konkretnom slučaju zadovoljeni svi uvjeti člana 454. ZOO-a. Naime, cilj kupoprodajnog ugovora iz člana 454. ZOO-a jeste da prodavac stvar prodaje i predaje kupcu, a kupac stječe pravo vlasništva i raspolaganja uz obavezu plaćanja ugovorene cijene. Dakle, stjecanje prava raspolaganja i prava vlasništva jeste za apelanta cilj ugovora o kupoprodaji nekretnina. Samom predajom u posjed nekretnina, bez formalnopravnog stjecanja prava vlasništva, ne ostvaruje se cilj kupoprodajnog ugovora za apelanta, jer se pravo vlasništva na nekretninama, prema članu 5. Zakona o zemljišnim knjigama, stječe upisom u zemljišne knjige, što nije bilo moguće realizirati bez brisovne dozvole.

34. Nadalje, pri odlučivanju o raskidu ugovora, prema odredbama člana 135. ZOO-a, sud je dužan rukovoditi se načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o svrsi ugovora, o uobičajenom riziku kod ugovora odnosne vrste, o općem interesu te o interesima obiju ugovornih strana. Iako je izdavanje saglasnosti i brisovne dozvole ugovoreno na iznimno neuobičajen način, pri čemu nema dokaza da je apelant imao priliku drukčije ugovoriti plaćanje kupoprodajne cijene odnosno dobivanje saglasnosti i brisovne dozvole (čime se redovni sudovi uopće nisu bavili, već su, naprotiv, zaključili da nisu narušena načela ZOO-a), čini se da su redovni sudovi, odlučujući da je raskid ugovora zakonit, vodili računa samo o interesima tuženog. Ovakav zaključak se nameće pogotovo iz razloga što su drugostepeni i Vrhovni sud bili dužni voditi računa o dosljednoj i pravičnoj primjeni prava, kako prava koja su već navedena, tako i općenito o načelima savjesnosti i poštenja obiju ugovornih strana; o ravnopravnosti i jednakopravnosti položaja ugovornih strana prema čl. 11, 12, 13. i 15. ZOO-a, što evidentno nije postignuto i pored konstatacije redovnih sudova da relevantna načela ZOO-a nisu prekršena. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu obrazloženje Vrhovnog suda kako nije bilo potrebe za primjenom člana 99. stav 2. ZOO-a jer su nižestepeni sudovi pravilno protumačili jasnu odredbu člana V spornog ugovora. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obratio pažnju samo na član ugovora koji govori o obavezi tuženog za pribavljanje saglasnosti i brisovne dozvole nakon isplate kupoprodajne cijene, dok su potpuno zanemarene ostale ugovorne odredbe. Također, izostavljena je primjena člana 99. stav 2. ZOO-a, prema kojem je sud morao istražiti zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tumačiti tako da to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ZOO-om, a ne pri tumačenju spornih odredbi držati se doslovnog značenja upotrijebljenih izraza.

35. U odnosu na stav redovnih sudova da je isplata kupoprodajne cijene u ugovorenom roku bitan sastojak ugovora iako ugovor ne sadrži takvu klauzulu, te da su saglasnost i brisovna dozvola koje je tuženi bio dužan pribaviti samo sporedna obaveza tuženog, proizlazi da su sudovi imali u vidu samo razlog zbog kojeg je tuženi zaključio sporni ugovor kojem je cilj isplata kupoprodajne cijene. Ovakav pristup u konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavlja nejednako tretiranje apelanta i tuženog, odnosno proizvoljnost u postupanju i fragmentaran pristup relevantnim pitanjima na apelantovu štetu.

36. U prilog navedenim zaključcima Ustavni sud konstatira i činjenicu da je apelant dokazao ozbiljnost namjere da ispoštuje ugovor ulaganjem znatnih sredstava i zalaganjem svoje imovine u predmetne nekretnine jer je objektivno veoma teško pronaći adekvatne nekretnine s obzirom na to da kao registriranu djelatnost obavlja medijsku djelatnost u službi pravovremenog i istinitog informiranja građana i da se čak sam izložio troškovima odlaskom u Maleziju s ciljem pribavljanja saglasnosti i brisovne dozvole, pri čemu je doveden u situaciju da ne zna hoće li kupoprodajnu cijenu isplatiti na račun tuženog ili na račun malezijske banke kao hipotekarnog povjerioca. S druge strane, Ustavni sud ne uočava utvrđenje redovnih sudova da je tuženi učinio bilo koji korak ka pribavljanju brisovne dozvole i osiguranju izdavanja saglasnosti hipotekarnog povjerioca za prodaju uopće, iako je predmetni ugovor stavio na apelanta prekomjeran teret bez bilo kakve garancije. Naime, vrijednost nekretnina oko 1,5 miliona KM je trebala biti plaćena bez saglasnosti i brisovne dozvole malezijske banke kao hipotekarnog povjerioca koji je u svakom trenutku, bez obzira na sporni ugovor, mogao raspolagati nekretninama koje je apelant kupio. Stoga se čini potpuno opravdanom apelantova bojazan da plati kupoprodajnu cijenu prije dobivanja saglasnosti i brisovne dozvole i, u konačnici, apelantovo opredjeljenje da kupoprodajnu cijenu položi na povjerilački račun Općinskog suda. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, donoseći osporene presude, uopće nisu uzeli u obzir ove okolnosti.

37. Ustavni sud, dakle, ima u vidu da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je predmetni ugovor pravno valjan i obavezujući, usvajajući protivtužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da je sporni ugovor prestao jednostranom izjavom volje tuženog u skladu sa zakonom jer apelant nije u ugovorenom niti u naknadnom roku isplatio kupoprodajnu cijenu, iz čega su proistekla sva ostala sporna odlučenja redovnih sudova.

38. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je presudom Kantonalnog suda od 1. decembra 2023. godine odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog da mu apelant naknadi štetu na ime izgubljene koristi, uz obrazloženje, između ostalog, da u konkretnom slučaju stranke nisu ugovorile da u slučaju raskida ugovora ugovorna strana ima pravo na naknadu štete, nego je ugovoreno da tuženi ima pravo da na osnovu notarske isprave naplati kupoprodajnu cijenu od apelanta u izvršnom postupku, te da tokom postupka nije dokazano da je tuženi iskoristio ugovoreno pravo prinudne naplate kupoprodajne cijene (vidi Ustavni sud, Djelimična odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3993/22 od 18. januara 2024. godine, tač. 34. i 35).

39. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tek navedenom presudom, dakle deset godina od podnošenja apelantove tužbe, prvi put spomenuli navedenu odredbu spornog ugovora. Čini se neupitnim da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom ključnom zahtjevu da se utvrdi da je sporni ugovor pravno valjan i obavezujući, usvajajući protivtužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da je sporni ugovor prestao jednostranom izjavom volje tuženog – u skladu sa zakonom jer apelant nije u ugovorenom niti u naknadnom roku isplatio kupoprodajnu cijenu, selektivno tumačili i primijenili odredbe spornog ugovora. Naime, u svim postupcima parcijalno su se navodile odredbe spornog ugovora i parcijalno su se i primjenjivale. Govorilo se o članu III ugovora kao ključnom argumentu za odlučenja redovnih sudova samo u dijelu visine i roka, odnosno dinamike isplate kupoprodajne cijene. Međutim, kako je Kantonalni sud konačno, u posljednjoj odluci od 1. decembra 2023. godine, istakao, u što se i Ustavni sud uvjerio uvidom u sporni ugovor koji je apelant dostavio uz apelaciju, u članu III predmetnog ugovora u poglavlju „Cijena i način plaćanja cijene“, u stavu (4) ugovoreno je sljedeće: „U slučaju da ne dođe do realizacije ovog ugovora (isplate kupoprodajne cijene) u ovoj notarski obrađenoj ispravi kupac [apelant] izričito pristaje na neposredno izvršenje bez odlaganja u svrhu isplate iznosa od 760.500,00 EUR što u protivvrijednosti na dan zaključenja ovog ugovora iznosi 1.487.408,71 KM, iz ove notarski obrađene isprave i pristaje da neposredno izvršenje nakon dospjelosti roka 30. aprila 2012. godine na osnovu i u okviru ovog ugovora, prodavac [tuženi] može zahtijevati izvršenje u skladu sa članom 90. Zakona o notarima. Kupac [apelant] dozvoljava prodavcu [tuženom] da bez njegovog daljnjeg znanja i bez odlaganja a na osnovu ovog ugovora kao izvršne notarske isprave u smislu člana 90. Zakona o notarima a u vezi sa članom 23. Zakona o izvršnom postupku naplati prinudno svoja potraživanja u iznosu od 760.500,00 EUR što u protivvrijednosti na dan zaključenja ovog ugovora iznosi 1.487.408,71 KM, te se na osnovu ove notarski obrađene isprave kupac podvrgava neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja nad svojom cjelokupnom imovinom ukoliko ne isplati kupoprodajnu cijenu u cijelosti do 30. aprila 2012. godine.“

40. Dakle, i kad bi se moglo prihvatiti da je odredba člana V spornog ugovora bila jasna i da nije bilo potrebe za primjenom člana 99. stav 2. ZOO-a (iako, prema mišljenju Ustavnog suda, ova odredba mora biti primijenjena na sve članove ugovora u postupku njegovog tumačenja i primjene), ostaje kontradiktoran stav redovnih sudova, na čelu s Vrhovnim, kada je riječ o ugovaranju – da najprije apelant plati kupoprodajnu cijenu, a da tuženi nakon toga pribavi saglasnost i brisovnu dozvolu. Naime, kada je riječ o ovom pitanju Vrhovni sud je istakao da je mjerodavno ono što je ugovoreno i kako je ugovoreno. Međutim, kada je riječ o stavu da je tuženi ispunio svoju obavezu iako nije pribavio saglasnost niti brisovnu dozvolu, niti je s ciljem naplate pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta, kako je ugovorom izričito ugovoreno (također u članu III kojim je ugovorena visina, rok i dinamika isplate kupoprodajne cijene), Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi postupili su drukčije. Naime, Vrhovni sud se nije uopće osvrnuo na odredbu člana III stav (4) spornog ugovora prema kojoj se apelant podvrgnuo neposrednom izvršenju na svojoj cjelokupnoj imovini u slučaju da ne plati kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, pa tu odredbu nije ni primijenio. Štaviše, zauzeo je stav da je ugovor raskinut jednostranom izjavom tuženog iako je spornim ugovorom ugovoreno drukčije. Proizlazi da je Vrhovni sud fragmentarno primjenjivao svoj stav da je za spor mjerodavno ono što je ugovoreno i kako je ugovoreno. Naime, redovni sudovi su u istim ugovornim okolnostima (apelant se podvrgnuo bezuvjetnom izvršenju na osnovu spornog ugovora kao izvršne isprave u slučaju da ne plati ugovorenu kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, odbili protivtužbeni zahtjev za naknadu izgubljene koristi jer tuženi nije pokrenuo izvršni postupak, ali su odbili i apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da sporni ugovor nije raskinut jednostranom izjavom tuženog iako je tuženi bio dužan pokrenuti izvršni postupak s ciljem naplate kupoprodajne cijene u slučaju da je apelant ne plati u ugovorenom roku.

41. Imajući u vidu da se apelant spornim ugovorom podvrgao neposrednom izvršenju nad svojom cjelokupnom imovinom u slučaju da ne plati kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku, Ustavni sud zapaža da je proizvoljan stav redovnih sudova da je u takvoj situaciji tuženi imao pravo jednostrano raskinuti ugovor. Naime, Ustavni sud podsjeća da je članom 124. ZOO-a propisano da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, „ako nije što drugo određeno“, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Osim toga, prema članu 23. Zakona o izvršnom postupku stav (4) sporni ugovor ima status izvršne isprave jer je članom 90. Zakona o notarima propisan kao izvršna isprava u situaciji kakva je ugovorena spornim ugovorom. Dakle, član 124. ZOO-a nije mogao biti primijenjen na način na koji su ga primijenili redovni sudovi jer u konkretnom slučaju je nešto drugo određeno, a to je apelantov pristanak na neposredno izvršenje, kako je već rečeno. Druga opcija iz člana 124. ZOO-a bila bi zahtjev za ispunjenje obaveza, što bi podrazumijevalo tužbu pred sudom, ali je ona isključena podvrgavanjem apelanta neposrednom izvršenju bez odlaganja, dakle jer je već postojala izvršna isprava. Treću opciju – jednostrani raskid ugovora mogao je koristiti apelant pozivajući na član 123. ZOO-a jer su i sami redovni sudovi utvrdili teškoće u poslovanju tuženog do situacije da je hipotekarni povjerilac zatražio izvršenje i nad nekretninama koje su predmet ugovora, zbog čega je ispunjenje obaveze tuženog, kada je riječ o osiguranju brisovne dozvole i hipoteke za nekretnine koje su predmet ugovora, postalo neizvjesno, a redovni sudovi su zauzeli stav da odredbe člana 123. ZOO-a nisu bile primjenjive u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama tih sudova.

42. Konačno, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su proizvoljno i selektivno primijenili i odredbe spornog ugovora i relevantne odredbe ZOO-a kada su odbili apelantov zahtjev za utvrđenje da je taj ugovor pravno valjan i obavezujući, odnosno usvajajući protivtužbeni zahtjev da je sporni ugovor prestao jednostranom izjavom volje tuženog zbog toga što apelant nije platio kupoprodajnu cijenu.

43. Ustavni sud ne nalazi obrazloženje u odlukama redovnih sudova zašto prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu da je sporni ugovor pravno valjan i obavezujući nije primijenjena ista odredba tog ugovora kao prilikom odbijanja protivtužbenog zahtjeva tuženog da mu apelant isplati naknadu na ime izgubljene dobiti, odnosno ostaje nerazjašnjeno zašto su redovni sudovi zaključili da je izjava tuženog o jednostranom raskidu spornog ugovora zakonita, tj. u skladu s odredbama člana 124. ZOO-a, iako je njime ugovoreno izvršenje bez odlaganja nad apelantovom cjelokupnom imovinom u slučaju neplaćanja kupoprodajne cijene. Pri tome je nesporno da tuženi nije pokrenuo izvršni postupak za isplatu kupoprodajne cijene, a odredbama spornog ugovora stranke nisu ugovorile da u slučaju neplaćanja ugovorene cijene u ugovorenom roku tuženi može jednostrano raskinuti ugovor.

44. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu poštovali načela prava na pravičan postupak „u cjelini“, zbog toga što važna pitanja, koja su od značaja za ishod spora, kao i od značaja za poštovanje apelantovih prava, nisu uvjerljivo i jasno obrazložili, ili ih nisu uopće obrazložili ili su na takva pitanja proizvoljno primijenili relevantno pravo. Na taj način redovni sudovi su ostavili relevantna pitanja bez odgovora, što je neprihvatljivo s aspekta načela prava na pravičan postupak „u cjelini“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio pravičan „u cjelini“ na štetu apelanta, što je za posljedicu imalo kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu navedeni zaključak Ustavnog suda, Ustavni sud je, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, odlučio ukinuti Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 387307 24 Rev 3 od 19. marta 2024. godine, donesenu u postupku izvršenja Djelimične odluke, kojom je ostavljena na pravnoj snazi osporena presuda Kantonalnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi po hitnom postupku donio novu meritornu odluku u skladu sa stavovima Ustavnog suda iz ove odluke i garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)U odnosu na dužinu trajanja postupka

47. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

48. Evropski sud je također ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete, ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).

49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut apelantovom tužbom 29. oktobra 2013. godine i da je postupak po svim tužbenim i protivtužbenim zahtjevima okončan 1. decembra 2023. godine donošenjem presude Kantonalnog suda kojom je odbijen protivtužbeni zahtjev za naknadu štete (vidi tačku 38). Pri tome, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će razmotriti samo ovaj dio postupka, na šta je apelant izričito ukazao u apelaciji, a neće razmatrati dio postupka pred Vrhovnim sudom koji je uslijedio nakon donošenja Djelimične odluke broj AP-3993/22 (vidi tačku 5. ove odluke). Dakle, radi se o periodu od oko deset godina i dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se radi o složenijem predmetu i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja postupka.

50. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da su viši sudovi dva puta vraćali predmet nižestepenom sudu na ponovno odlučivanje, te da je u međuvremenu okončan i ponovni postupak po protivtužbenom zahtjevu za naknadu štete i troškove postupka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni i Kantonalni sud postupali u relativno kratkim periodima, dok su prvostepeni postupci pred Općinskim sudom trajali neprimjereno dugo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Općinskog suda, pred kojim je postupak najduže trajao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije odgovorio na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, tj. nije obrazložio tako dugo trajanje prvostepenih postupaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu dužina postupka prekomjerna te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je utvrdio postojanje sistemskog problema s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53– 66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

51. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Naknada nematerijalne štete

52. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelant, kao pravna osoba, nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 37, dostupnu na www.ustavnisud.ba , i Evropski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13, presuda od 22. oktobra 2019. godine, tačka 40).

Ostali navodi

53. Imajući u vidu utvrđene povrede apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelacione navode u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu.

VII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer redovni sudovi, donoseći osporene presude, nisu poštovali načela prava na pravičan postupak „u cjelini“ zbog toga što važna pitanja, koja su od značaja za ishod spora, kao i od značaja za poštovanje apelantovih prava, nisu uvjerljivo i jasno obrazložili, ili ih nisu uopće obrazložili ili su na takva pitanja proizvoljno primijenili relevantno pravo. Na taj način redovni sudovi su ostavili relevantna pitanja bez odgovora, što je neprihvatljivo s aspekta načela prava na pravičan postupak „u cjelini“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio pravičan „u cjelini“ na štetu apelanta. Pri tome je prekršeno i pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je konkretni postupak trajao oko deset godina i dva mjeseca bez prihvatljivog obrazloženja redovnih sudova.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 60. i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić