Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1665/24 (D.K.)
Odluka donesena 14. 11. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - razuman rok
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjenama i dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Poslovnik o dopunama poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1665/24
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 11. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1665/24, rješavajući apelaciju D. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 14. novembra 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. K. podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća broj 11-07-6-33-6/2024 od 21. marta 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) br. 11-07-6-33-6/2024 od 21. marta 2024. godine, 11-07-6-33-3/2024 od 19. februara 2024. godine i 11-07-6-373-51/2023 od 17. novembra 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Prvostepene disciplinske komisije za tužioce (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija), Drugostepene disciplinske komisije za tužioce (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija), Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTVBiH) i Ureda disciplinskog tužioca VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Ured) zatraženo je 24. aprila 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore u periodu od 8. do 10. maja 2024. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku dostavljeni su apelanticinom advokatu radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Ured je 21. oktobra 2022. godine podnio disciplinsku tužbu Prvostepenoj disciplinskoj komisiji protiv apelantice, zamjenice glavnog tužioca Tužilaštva BiH, zbog disciplinskih prekršaja iz člana 57. tač. 6, 12, 22. i 23. Zakona o VSTVBiH. Apelantici je tužba na izjašnjenje dostavljena 24. oktobra 2022. godine. U oktobru 2022. godine VSTVBiH je odlučio i o zahtjevu za izuzeće člana vijeća Prvostepene disciplinske komisije. O zahtjevu Ureda o privremenom apelanticinom udaljenju od vršenja dužnosti u istom predmetu, u višestepenom postupku pravomoćno je odlučeno 10. novembra 2022. godine.
6. Prvostepena disciplinska komisija je 17. februara 2023. održala pripremno ročište, a 4. aprila 2023. godine nastavak pripremnog ročišta. U periodu od maja do novembra 2023. godine održano je deset ročišta za glavnu raspravu. Odlukom VSTVBiH od 21. oktobra 2023. godine usvojen je prijedlog Prvostepene disciplinske komisije da se, u smislu člana 73. Zakona o VSTVBiH, produži rok za okončanje disciplinskog postupka za narednih šest mjeseci. Odluka o produženju roka je dostavljena apelantici, koja na tu odluku nije iznijela primjedbe.
7. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 11-07-6-373-51/2023 od 17. novembra 2023. godine utvrđeno je da je apelantica odgovorna da je počinila disciplinski prekršaj iz člana 57. tač. 6. i 23. Zakona o VSTVBiH dok je obavljala funkciju zamjenice glavnog tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH). Slijedom toga joj je izrečena disciplinska mjera premještanje s mjesta zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH na mjesto tužioca Tužilaštva BiH. Istom odlukom odbijena je disciplinska tužba u odnosu na disciplinske prekršaje iz člana 57. tač. 12. i 22. Zakona o VSTVBiH. Prvostepena disciplinska komisija je ocjenom dokaza koji su uključivali saslušavanje 21 svjedoka, čiji su iskazi pojedinačno prezentirani u obrazloženju odluke, navela razloge za apelanticinu disciplinsku odgovornost u vezi s tač. a) i c) iz disciplinske tužbe. U vezi s tačkom c) disciplinske tužbe, Prvostepena disciplinska komisija je navela da u postupku nije bilo sporno da je apelantica 28. jula 2022. godine oko 11.45 u prostorijama Tužilaštva BiH, znajući da je u toku postupanje u predmetu broj T 20 0 KTAK 0022270 22 (u daljnjem tekstu: sporni predmet), koji se odnosio na provjere komunikacija lica iz predmeta „Sky aplikacije“ u odnosu na apelanticu i u kojem je prethodno saslušana u svojstvu svjedoka, pozvala E. S., stručnog saradnika Tužilaštva BiH, da joj iz spisa spornog predmeta donese odluku o formiranju tužilačkog tima u tom predmetu ili da joj saopći sadržaj odluke. Navedeno je da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica od stručnog saradnika tražila isključivo odluku iz spornog predmeta, a ne iz nekog drugog predmeta. To je potvrdila i svjedokinja B. Z., koja je navela da je bila prisutna kada je apelantica od E. S. tražila odluku iz spornog predmeta navodeći kao razlog traženja „formu odluke“. Obrazloženo je da je E. S. o tome odmah obavijestio postupajućeg tužioca, koji mu je naložio da apelantici ne dostavlja traženi dokument niti da joj prenosi sadržaj istrage. Dalje je navedeno da je svjedokinja B. J. navela da je apelantica i od B. J. telefonskim putem tražila da „pogleda odluku o formiranju tužilačkog tima“ iz spornog predmeta. U vezi s tim, B. J. je u iskazu navela da „nije stekla utisak da [apelantica] traži nešto neprimjereno“. U svom iskazu svjedok D. P. je opisao situaciju u kojoj je apelantica od njega tražila odluku o formiranju tužilačkog tima iz drugog predmeta, pri čemu je naveo da mu nije bio poznat razlog zbog kojeg je apelantica tražila tu odluku. Prvostepena disciplinska komisija je navela da „neće posebno obrazlagati materijalne dokaze i iskaze svjedoka koji se odnose na činjenice koje za stranke nisu sporne“. Međutim, kako je navedeno, sporno je da li takav apelanticin zahtjev ima obilježje disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTVBiH – „korištenje funkcije tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe“.
8. U vezi s tim, Prvostepena disciplinska komisija je podsjetila da je apelantica u spornom periodu obavljala dužnost zamjenika glavnog tužioca, te da je od stručnog saradnika svjesno tražila odluku o formiranju tima tužilaca u spornom predmetu. Navedeno je da je tokom postupka potvrđena činjenica da je apelantica u spornom predmetu 31. maja 2022. godine saslušana u svojstvu svjedoka. U takvim okolnostima, kako je navela Prvostepena disciplinska komisija, apelantica je znala da je u odnosu na stručnog saradnika nadređena i znala je da se odluka koju je tražila da joj se dostavi odnosi na nju. Navedeno je da se apelantica morala pridržavati svojih tužilačkih obaveza i da je u spornom predmetu, koji se odnosi na nju, morala biti posebno pažljiva. Obrazloženo je da je sve to apelantici, kao dugogodišnjem tužiocu, moralo biti poznato, a posebno jer je na njen lični zahtjev izuzeta iz tima tužilaca koji je radio na predmetima Sky i ANOM. Obrazloženo je da je Tužilaštvo BiH upravo na osnovu informacija iz tih predmeta formiralo sporni predmet. Prvostepena disciplinska komisija je ocijenila da apelantici, suprotno njenim tvrdnjama, nisu trebali da budu poznati razlozi formiranja tima tužilaca u spornom predmetu niti su joj ti razlozi trebali da budu predočeni prilikom saslušavanja u svojstvu svjedoka u predmetu, pa sama ta činjenica predstavlja korist u vidu pribavljanja informacija koje apelantici nisu mogle biti dostupne. U vezi s apelanticinim tvrdnjama da joj je odluka iz spornog predmeta trebala kao obrazac na osnovu kojeg bi sačinila istu odluku u drugom predmetu. Prvostepena disciplinska komisija je navela da ta okolnost apelanticu ne ekskulpira u konkretnoj situaciji. U vezi s tim, obrazloženo je da se takvo traženje ne može opravdati važnošću cilja koji je apelantica navodno imala jer je traženje odluke baš iz spornog predmeta samo po sebi dovelo do posljedica. U vezi s tim navedeno je da se apelantica „nije smjela dovesti u situaciju“ da iz spornog predmeta pribavlja bilo kakve dokumente i informacije. Prvostepena disciplinska komisija je navela da je apelantica imala mogućnost da pribavi neku drugu odluku iz drugog predmeta kao obrazac, odnosno da nađe neki drugi način da sačini odluku ili da formiranje tima u tom predmetu prepusti glavnom tužiocu. Prvostepena disciplinska komisija je na osnovu svega zaključila da je apelantica prilikom počinjenja disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTVBiH bila svjesna svog djela i htjela je njegovo učinjenje (direktni umišljaj).
9. Dalje je obrazloženo da je apelantica proglašena odgovornom za dvije tačke disciplinske tužbe koje su joj stavljene na teret, te da je njena odgovornost tim veća što je obavljala visoku funkciju u Tužilaštvu BiH i rukovodila odjelom koji u okviru svojih nadležnosti postupa u najsloženijim krivičnim djelima koji su u fokusu javnosti. Kao otežavajuću okolnost Prvostepena disciplinska komisija je cijenila činjenicu da je apelantica proglašena odgovornom za dva disciplinska prekršaja. Navedeno je da su opisani apelanticini propusti neprihvatljivi te da predstavljaju povredu i Kodeksa tužilačke etike. Dalje, Prvostepena disciplinska komisija je kao olakšavajuću okolnost uzela u obzir da apelantica ranije nije disciplinski odgovarala. Zaključeno je da počinjeni prekršaji nisu takvog karaktera koji bi je činili nedostojnom za obavljanje tužilačke dužnosti, te da je izrečena mjera adekvatna stepenu disciplinske odgovornosti.
10. Drugostepena disciplinska komisija je Odlukom broj 11-07-6-33-3/2024 od 19. februara 2024. godine djelimično uvažila apelanticinu žalbu u odnosu na disciplinski prekršaj iz tačke a) disciplinske tužbe (član 57. tačka 23. Zakona o VSTVBiH), te u tom dijelu preinačila prvostepenu odluku tako što je odbila tačku a) disciplinske tužbe. U ostalom dijelu apelanticina žalba je odbijena. Drugostepena disciplinska komisija je navela da žalbenim prigovorima u odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTVBiH apelantica nije dovela u pitanje činjenično utvrđenje Prvostepene disciplinske komisije na osnovu kojeg je apelanticu proglasila odgovornom. Obrazloženo je da je neosnovan apelanticin prigovor da „nije tražila odluku o formiranju tužilačkog tima u spornom predmetu, već bilo koju odluku“. U vezi s tim, Drugostepena disciplinska komisija je navela da je apelantici bilo poznato da je stručni saradnik E. S. imao pristup spornom predmetu i samim tim toj odluci, a da je apelantica u tom trenutku obavljala dužnost zamjenika glavnog tužioca i bila nadređena stručnom saradniku. U takvim okolnostima apelantica se u odnosu na sporni predmet morala ponašati s krajnjom pažnjom, te stručnom saradniku jasno i nedvosmisleno staviti do znanja da joj donese odluku o formiranju tužilačkog tima („ukoliko je to bio stvarni razlog traženja“) koja nije iz spornog predmeta. Navedeno je da je neosnovan žalbeni prigovor da je apelantica imala potrebu da sačini istu vrstu odluke u drugom tužilačkom predmetu, te da bi tu odluku koristila kao obrazac.
11. U vezi s tim, također je obrazloženo da su apelantici kao dugogodišnjem tužiocu morali biti poznati sadržaj i forma odluke o formiranju tužilačkog tima. Stoga, kako je obrazloženo, činjenica da je apelantica trebala da sačini istovrsnu odluku u drugom predmetu ne može opravdati apelanticino postupanje u namjeri da pribavi odluku iz spornog predmeta. Dalje je obrazloženo da se utvrđeno činjenično stanje ne može dovesti u sumnju ni iskazima svjedoka B. Z., B. J. i D. P. na koje se apelantica pozvala. Drugostepena disciplinska komisija je dalje navela da su neosnovani apelanticini žalbeni prigovori da uvidom u spornu odluku ne bi ostvarila nikakvu korist. U vezi s tim, Drugostepena disciplinska komisija je navela da je Prvostepena disciplinska komisija u svojoj odluci dala jasno i uvjerljivo obrazloženje o tome u čemu se ogleda korist u apelanticinom postupanju. I prema stavu Drugostepene disciplinske komisije, apelantici nisu trebali da budu poznati razlozi formiranja tužilačkog tima u spornom predmetu, što je Prvostepena disciplinska komisija pravilno utvrdila, pa „sama ta činjenica predstavlja korist u vidu pribavljanja informacija koje joj ranije nisu bile dostupne i nisu joj ni trebale niti mogle biti dostupne“. Drugostepena disciplinska komisija je obrazložila da je Prvostepena disciplinska komisija pravilno utvrdila olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Drugostepena disciplinska komisija je dodala da djelimično uvažavanje apelanticine žalbe u odnosu na tačku a) disciplinske tužbe nije utjecalo na to da se apelantici izrekne blaža disciplinska mjera. U vezi s tim, Drugostepena disciplinska komisija je navela da se u okolnostima konkretnog slučaja izricanjem blaže disciplinske mjere ne bi mogla ostvariti svrha apelanticinog disciplinskog sankcioniranja. Dalje, u vezi s tim je navedeno da je Drugostepena disciplinska komisija uzela u obzir da je apelantica konkretni disciplinski prekršaj počinila koristeći svoja ovlaštenja, koja proizlaze iz funkcije koju je obavljala, te da je radnja izvršenja disciplinskog prekršaja u vezi sa spornim predmetom koji se u Tužilaštvu BiH vodi protiv apelantice.
12. Odlukom broj 11-07-6-33-6/2024 od 21. marta 2024. godine VSTVBiH je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio odluku Drugostepene disciplinske komisije. Obrazloženo je da je Drugostepena disciplinska komisija pravilno utvrdila olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te im je dala odgovarajući značaj i izrekla odgovarajuću disciplinsku mjeru uz uvažavanje svih bitnih okolnosti konkretnog slučaja. Dalje, navedeno je da, iako se žalbom pravilno ukazuje da je Prvostepena disciplinska komisija prilikom izricanja disciplinske mjere cijenila broj disciplinskih prekršaja, to per se nužno ne mora povlačiti i izricanje blaže disciplinske mjere. U vezi s disciplinskom praksom na koju se apelantica pozvala, VSTVBiH je naveo da ta praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u svim tim predmetima radilo se o potpuno drugačijoj činjeničnoj osnovi, a tuženi su bili proglašeni odgovornim za druge disciplinske prekršaje iz člana 57. Zakona o VSTVBiH. Još je navedeno da se niti jedan od činjeničnih osnova u navedenim predmetima ne može dovesti u vezu sa činjeničnim opisom za koji je apelantica proglašena odgovornom. VSTVBiH je također podsjetio da je apelantica radnju iz disciplinskog prekršaja iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTVBiH počinila s direktnim umišljajem, što je moralo utjecati na izbor disciplinske mjere, što je u konačnici utjecalo i na vrstu izrečene disciplinske sankcije. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Prije svega, apelantica ukazuje na kršenje prava na nepristrasan sud. U vezi s tim, apelantica navodi da je u toku trajanja žalbenog postupka protiv prvostepene odluke Prvostepene disciplinske komisije VSTVBiH raspisao konkurs za izbor dva zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH. To, kako navodi, „potvrđuje tezu da je drugostepeni postupak u kojem je apelanticina žalba djelimično uvažena te apelantici izrečena ista sankcija, de facto i de iure bila procesna farsa, bez stvarne i suštinske mogućnosti uspjeha u takvom postupku“. U vezi s tim, apelantica je navela da glavni tužilac Tužilaštva BiH ima četiri zamjenika, a da je u vrijeme vođenja disciplinskog postupka bilo upražnjeno samo jedno mjesto. Iako je u to vrijeme za apelanticu važila presumpcija nevinosti, VSTVBiH je prije nego je Drugostepena disciplinska komisija odlučila o žalbi protiv prvostepene odluke, „raspisao konkurs za apelanticino radno mjesto“. Za apelanticu poseban problem predstavlja okolnost to što je konkurs raspisao VSTVBiH kao donosilac konačne odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri. Okolnosti konkretnog slučaja ukazuje da je VSTVBiH prilikom odlučenja o izrečenoj disciplinskog mjeri „imao unaprijed formiran stav“ i da je „pod vlastitim nadzorom držao organe odlučivanja u drugostepenom postupku“, te apelanticinu žalbu unaprijed smatrao neosnovanom. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju prekršen i subjektivni i objektivni test nepristrasnosti, te se u vezi s tim pozvala na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Lavents protiv Latvije i Olujić protiv Hrvatske. Apelantica se pozvala i na odluku Ustavnog suda broj AP-222/20 u pogledu, kako navodi, istovrsnog pravnog pitanja, pa smatra da bi drugačija odluka u njenom slučaju kršila njeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije.
14. Dalje, apelantica u iscrpnim navodima ukazuje da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standard prava na obrazloženu odluku. U vezi s tim, ukazuje da su u odlukama izostali konkretni razlozi o odlučnim činjenicama koji bi bili zasnovani na „dovođenju u vezu dokaznog supstrata u spisu“. Navodi da Prvostepena disciplinska komisija nije cijenila sve dokaze, posebno iskaze svjedoka B. Z., B. J. i D. P., niti je obrazložila iz kojih razloga ne poklanja vjeru tim iskazima. Pri tome, Prvostepena disciplinska komisija nije ni prezentirala njihove iskaze, osim što je paušalno obrazložila da njihovi iskazi potvrđuju apelanticine navode da joj je odluka trebala kao obrazac. U vezi s tim, apelantica se pozvala na odluke Ustavnog suda uz kojima je istaknuta obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog dokaza u vezu s drugim dokazima (odluke br. AP-884/06 i AP-2482/06, AP-1603/05 i AP-661/04). Dalje, apelantica navodi da Drugostepena disciplinska komisija nije ispitala prvostepenu odluku u svjetlu razloga koji su izneseni u žalbi.
15. Apelantica se u vezi s izrečenom disciplinskom sankcijom pozvala na praksu VSTVBiH u sličnim situacijama koju VSTVBiH u njenom slučaju „nije slijedio“. Konačno, apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim navodi da je disciplinska tužba podnesena 21. oktobra 2022. godine, a da je prvostepena odluka donesena 17. novembra 2023. godine, protekom roka od godinu dana, što je suprotno Zakonu o VSTVBiH prema kojem se postupak mora okončati u roku od godinu dana. Apelantica smatra da nisu postojali opravdani razlozi da se prekorači propisani rok od jedne godine. U vezi s tim, apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP-4086/17. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji, da se osporene odluke ukinu i da se predmet vrati Prvostepenoj disciplinskoj komisiji na ponovno odlučivanje. Također, apelantica traži da joj Ustavni sud „uspostavi radnopravni status na mjestu zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH“, kao i da joj se naknade troškovi sačinjavanja apelacije u iznosu od 842,00 KM. Apelantica je uz apelaciju dostavila primjerak žalbe od 6. marta 2024. godine kojom je osporila odluku Drugostepene disciplinske komisije zbog izrečene disciplinske mjere. Iz navoda žalbe ne proizlazi da je apelantica u žalbi VSTVBiH ukazala na kršenje prava na nepristrasan sud u vezi s konkursom koji je VSTVBiH objavio 15. januara 2024. godine, kao što to ističe u navodima iz apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
16. VSTVBiH je detaljno obrazložio prigovor koji se tiče nepristrasnosti suda. Navedeno je da je konkursna procedura u odnosu na broj raspisanih pozicija u cijelosti usklađena s Poslovnikom VSTVBiH. U skladu sa članom 34a. stav 3. Poslovnika VSTVBiH, prije objavljivanja javnog konkursa VSTVBiH od predsjednikā sudova i glavnih tužilaca traži informacije o potrebi popunjavanja upražnjenih pozicija. VSTVBiH se u vezi s tim 20. novembra 2023. godine obratio svim predsjednicima sudova i glavnim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Tužilaštvo BiH je u vezi s tim 23. novembra 2023. godine informiralo VSTVBiH da su Zakonom o Tužilaštvu BiH utvrđene četiri pozicije zamjenika glavnog tužioca, da su trenutno popunjene tri pozicije, da je od tog broja jedan zamjenik trenutno suspendiran (apelantica), te da četvrta pozicija nije popunjena. Tužilaštvo BiH je istovremeno informiralo VSTVBiH da zamjenik glavnog tužioca I. Š. 30. septembra 2024. godine puni 70 godina, te da s tim datumom odlazi u penziju. U vezi s tim, VSTVBiH je naveo da je u vrijeme donošenja odluke o izmjenama i dopunama Zakona o VSTVBiH uvedena obaveza dodatne provjere imovinskog izvještaja novoimenovanih nosilaca pravosudne funkcije, što otežava efikasnost u procesu imenovanja i preuzimanja dužnosti. Stoga je, kako je navedeno, konkursom objavljenim 15. januara 2024. godine, osim jedne upražnjene pozicije obuhvaćena i druga pozicija, koja će od septembra 2024. godine biti upražnjena. VSTVBiH je naveo da je na sjednici održanoj 17, 18. i 19. aprila 2024. godine donio odluke o imenovanju dva zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH, a donesena rješenja o imenovanjima objavljena su na internetskoj stranici VSTVBiH u skladu sa članom 44. Zakona o VSTVBiH. Navedeno je da je izrekom tih rješenja odlučeno da će se datumi stupanja na dužnost imenovanih zamjenika glavnog tužioca odrediti posebnom odlukom. VSTVBiH je naveo da je u konkretnom slučaju, u vrijeme raspisivanja konkursa, u cijelosti poštovana presumpcija nevinosti, bez prejudiciranja ishoda disciplinskog postupka.
17. Uz odgovor, VSTVBiH je dostavio informaciju Tužilaštva BiH o broju nedostajućih pozicija zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH i rješenjā o imenovanju. U odnosu na ostale prigovore, VSTVBiH je naveo da je u obrazloženju Drugostepene disciplinske komisije detaljno ukazano zašto iskazi svjedoka B. Z., B. J. i D. P. ne mogu dovesti do zaključka o nepostojanju apelanticine disciplinske odgovornosti. U kontekstu prigovora da je izrečena disciplinska mjera nesrazmjerna i suprotna praksi VSTVBiH, obrazloženo je da je u osporenoj odluci detaljno obrazložena osnovanost izrečene mjere, koja se zasniva na normativnom osnovu i zaključku da je riječ o ozbiljnom prekršaju. Konačno, u vezi s prigovorom o kršenju prava na suđenje o razumnom roku, VSTVBiH se detaljno izjasnio navodeći da su i ti prigovori neosnovani. Obrazloženo je održan veliki broj ročišta zbog velikog broja materijalnih dokaza i broja svjedoka za saslušavanje koje je predložila sama apelantica. Osim toga, VSTVBiH je u oktobru 2023. godine donio odluku kojom je usvojio prijedlog Prvostepene disciplinske komisije za produženje roka za okončanje postupka za narednih šest mjeseci, imajući u vidu član 73. Zakona o VSTVBiH. VSTVBiH smatra da je takvo postupanje usklađeno s praksom Ustavnog suda (odluke br. AP-4086/17 i AP-4923/17). VSTVBiH je naglasio da je apelantica odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka primila u oktobru 2023. godine, ali da tom prilikom nije istakla bilo kakav prigovor koji sada iznosi u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Ured, Drugostepena i Prvostepena disciplinska komisija su sve prigovore ocijenili neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
19. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07, 15/08, 63/23 i 9/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 57. tačka 6.
Disciplinski prekršaji tužilaca Disciplinske prekršaje tužilaca čine: 6. korištenje dužnosti tužioca kako bi se pribavile neopravdane koristi za sebe ili druge osobe; Član 68. tačka b)
Prava stranaka tokom disciplinskog postupka Disciplinski postupak vodi se na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima sljedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće: (b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka ili kada je, po mišljenju komisije, to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvo javnosti bilo na štetu interesa pravde; Član 73. Zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka Postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti mora se okončati u roku od godinu dana od dana podnošenja zvanične tužbe disciplinskoj komisiji, osim ukoliko se utvrdi razlog koji produženje ovog roka čini opravdanim. Član 79.
Odluke o privremenom udaljenju od vršenja dužnosti i žalbe (1) Odluku o privremenom udaljenju od vršenja dužnosti u skladu sa odredbama čl. 76. i 77. ovog zakona donosi Prvostepena disciplinska komisija Vijeća. (2) Žalba na odluku o privremenom udaljenju od vršenja dužnosti podnosi se Drugostepenoj disciplinskoj komisiji Vijeća. Žalba ne odlaže izvršenje odluke iz stava (1) ovog člana. (3) Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati podnošenjem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine.
Član 80. stav (1)
Ograničenje trajanja privremenog udaljenja od vršenja dužnosti (1) Sudija ili tužilac može se privremeno udaljiti od vršenja dužnosti najduže do dana okončanja disciplinskog postupka na osnovu kojeg je donesena odluka o privremenom udaljenju.
20. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21, 1/22, 26/23, 83/23, 9/24 i 27/24)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 55/13, 96/13, 46/14, 61/14, 78/14, 27/15, 46/15, 93/16, 48/17, 88/17, 41/18, 64/18, 12/21, 26/21, 35/21, 68/21 i 1/22) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 79. (Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku)
U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom, shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenja disciplinskog prekršaja.
Član 88. (Pripremno ročište) (1) Nakon isteka roka za davanje odgovora iz člana 87. stav (2) ovog poslovnika, predsjedavajući komisije zakazuje pripremno ročište u roku od 15 dana. (2) Na pripremnom ročištu stranke moraju predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, navesti imena i adrese predloženih svjedoka i vještaka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz, osim onih za koje je potreban nalog ili odobrenje nadležnog organa. (3) Komisija na pripremnom ročištu odlučuje o čemu će se raspravljati na glavnoj raspravi odnosno koje su sporne činjenice. (4) Koje će dokaze komisija prihvatiti i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi odlučuje predsjedavajući komisije u konsultaciji sa drugim članovima. (5) Nakon pripremnog ročišta novi dokazi se ne prihvataju, osim ako iz opravdanih razloga nisu mogli biti izvedeni na pripremnom ročištu. (6) Na pripremnom ročištu odredit će se datum glavne rasprave.
Član 92. st. (1) i (2) (Glavna rasprava) (1) Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 15 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. (2) Predsjedavajući Prvostepene disciplinske komisije može odlučiti da se glavna rasprava održi odmah nakon održavanja pripremnog ročišta.
Član 94. stav (1) (Odluke Prvostepene disciplinske komisije) (1) Odluke Prvostepene disciplinske komisije donose se većinom glasova članova komisije i moraju biti izrađene u pismenoj formi u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana
13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja su odluke donesene u disciplinskom postupku protiv apelantice koja je obavljala dužnost zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stav da apelantica u ovom slučaju uživa garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije s aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, odluke br. AP-147/09 od 23. marta 2012. godine, tačka 59. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 31/12 i AP-658/22 od 11. maja 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će i u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati apelaciju u svjetlu zaštite apelanticinih „građanskih pravaˮ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Iz sadržaja apelacionih navoda proizlazi da apelantica, između ostalog, ukazuje na kršenje prava na nepristrasan sud. Nepristrasnost
27. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću. Opća načela koja se odnose na pretpostavke nepristrasnosti sažeta su u praksi Evropskog suda i Ustavnog suda (vidi Evropski sud, Denisov protiv Ukrajine [VV], presuda od 25. septembra 2018. godine, predstavka broj 76639/11, tač. 61–63. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1785/06 od 30. maja 2006. godine, tač. 48–54).
28. U konkretnom slučaju apelantica kršenje načela nepristrasnosti dovodi u vezu s raspisivanjem konkursa za popunjavanje dva upražnjena mjesta zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH iako disciplinski postupak protiv apelantice još nije bio pravomoćno okončan. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz odgovora VSTVBiH proizlazi da je konkurs za prijem dva zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH raspisan 15. januara 2024. godine, dakle, u toku trajanja žalbenog postupka pred Drugostepenom disciplinskom komisijom. Postupak pred Drugostepenom disciplinskom komisijom okončan je 19. februara 2024. godine, što upućuje na zaključak da je apelantica mogla imati saznanje da je VSTVBiH 15. januara 2024. godine raspisao konkurs za dvije pozicije zamjenika glavnog tužioca Tužilaštva BiH. Iz apelacionih navoda ništa ne upućuje na zaključak da apelantici ta okolnost nije bila poznata prije podnošenja žalbe VSTVBiH (6. mart 2024. godine). Shodno tome, apelantica je imala mogućnost i obavezu da u žalbi VSTVBiH ovaj prigovor posebno istakne kako bi se VSTVBiH pružila prilika da se u svojoj odluci o tome izjasni. Umjesto toga, apelantica je prigovor o nepristrasnosti suda, bez bilo kakvih dokaza, prvi put iznijela u apelaciji Ustavnom sudu. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1307/21, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelantica stoga ne može prvi put u apelaciji istaći prigovor koji prethodno nije istakla u žalbi kako bi se VSTVBiH o prigovoru izjasnio u osporenoj odluci. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je VSTVBiH u odgovoru na apelaciju dao detaljno obrazloženje u vezi s raspisivanjem konkursa za dvije pozicije zamjenika glavnog tužioca iz kojeg ne proizlazi da se radi o apelanticinoj poziciji zamjenice glavnog tužioca (vidi tač. 16. i 17. ove odluke). Štaviše, apelantica nije dostavila ni izjašnjenje na odgovore učesnika u postupku kako bi, eventualno, pokušala da opovrgne navode VSTVBiH iz odgovora na apelaciju. Ostali prigovori
29. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
30. Dalje, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi poštenog suđenja, nacionalni sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36).
31. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava očiglednu proizvoljnost u utvrđivanju činjenica ili primjeni prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija vrlo detaljno obrazložila sve svoje zaključke i način na koji je ocijenila izvedene dokaze, tako da nema ničeg što bi ukazalo da je takva ocjena dokaza bila proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. U vezi s prigovorom da Prvostepena disciplinska komisija nije cijenila iskaze svjedoka B. Z., B. J. i D. P., Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija u obrazloženju prezentirala iskaze navedenih svjedoka, te je navela zašto oni ne mogu utjecati na drugačije odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija posebno imala u vidu da je tokom postupka iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica od stručnog saradnika tražila odluku iz spornog predmeta, što ni iskazima na koje se apelantica poziva nije opovrgnuto. Ustavni sud zapaža da je utvrđeno da je apelantica tražila informacije iz spornog predmeta, što je ocijenjeno kao disciplinski prekršaj za koji je proglašena odgovornom, bez obzira na apelanticine motive i razloge zbog kojih joj je baš konkretna odluka bila potrebna. Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore iznosila u žalbama, a da se žalbenim prigovorima posebno bavila Drugostepena disciplinska komisija u okviru svojih ovlaštenja (vidi tačku 9. ove odluke), ali i VSTVBiH u odnosu na izrečenu disciplinsku mjeru (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelanticin prigovor da se Drugostepena disciplinska komisija „suštinski nije bavila žalbenim prigovorima“ koje je apelantica iznijela. Naime, iz odluke Drugostepene disciplinske komisije je nesporno da su apelanticini prigovori ispitani savjesno i brižljivo, zbog čega je i njena žalba djelimično uvažena u odnosu na disciplinski prekršaj iz člana 57. tačka 23. Zakona o
VSTVBiH.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je postupak proveden u skladu s odredbama Zakona o VSTVBiH i Poslovnika VSTVBiH, da su nadležna tijela VSTVBiH i VSTVBiH svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložili i da iz obrazloženja ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore. Ustavni sud podsjeća da je prilikom odlučenja uzeo u obzir i praksu Ustavnog suda na koju se apelantica pozvala, ali da ona nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se činjenične okolnosti iz navedenih predmeta ne mogu dovesti u vezu s okolnostima konkretnog predmeta. Imajući u vidu prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je neosnovano ukazala. Pravo na suđenje u razumnom roku
33. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
34. U konkretnom slučaju radi se o disciplinskom postupku protiv apelantice zbog više disciplinskih prekršaja koji su joj stavljeni na teret. S obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, broj dokaza koje je tokom postupka trebalo provesti te broj disciplinskih prekršaja čiju je osnovanost trebalo ispitati, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koje je u konkretnom disciplinskom postupku trebalo riješiti, te da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanticu.
35. Ustavni sud podsjeća da je disciplinsku tužbu protiv apelantice Ured podnio 21. oktobra 2022. godine, da je VSTVBiH 21. oktobra 2023. godine donio odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka za narednih šest mjeseci i da je konačna odluka donesena unutar tog roka, i to 21. marta 2024. godine. Iz navedenog slijedi zaključak da je disciplinski postupak ukupno trajao godinu i pet mjeseci. 36. Ustavni sud dalje ukazuje da se u Odluci broj AP-4086/17, na koju se apelantica pozvala, bavio pitanjem poštovanja standarda prava na suđenje u razumnom roku u disciplinskom postupku pred VSTVBiH. Ustavni sud je u navedenom predmetu, imajući u vidu sve okolnosti, posebno kriterije prema kojima se ocjenjuje dužina postupka, zaključio da je ovo apelantovo pravo bilo prekršeno. Ustavni sud je u toj odluci naročito naglasio da disciplinski postupak „ima sve karakteristike hitnog postupka“. Također, Ustavni sud je u toj odluci ukazao i da „za odlučenje o tome da li je postupak vođen u skladu sa standardima prava na dobijanje odluke u 'razumnom roku', striktno pridržavanje rokova propisanih zakonom nije od odlučujuće važnosti“, ali da predstavlja „vrlo važnu okolnost za ocjenu da li se poštuju standardi prava na suđenje u razumnom roku, naročito kada se razmatra kriterij ponašanja javne vlasti“. Imajući u vidu „da disciplinski postupak protiv apelanta nije okončan ni godinu dana nakon što je podnesena disciplinska tužba, a javna vlast nije dala razumno i objektivno opravdanje za propust da donese konačnu odluku u postupku koji je po svojoj prirodi hitan i od velike važnosti za apelanta, niti je obrazložila zbog kojih je opravdanih razloga rok za okončanje tog postupka produžen“, Ustavni sud je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4086/17 od 25. oktobra 2017. godine, tač. 40−44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud prije svega zapaža da je u okviru disciplinskog postupka, u smislu člana 79. Zakona VSTVBiH, odlučeno o zahtjevu Ureda o apelanticinom privremenom udaljenju od vršenja dužnosti (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud dalje zapaža da disciplinski postupak nije okončan u roku od jedne godine, kako je to propisano članom 73. Zakona o VSTVBiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da član 73. Zakona o VSTVBiH izričito propisuje i mogućnost da se produži rok za okončanje disciplinskog postupka u situaciji kad se utvrde razlozi koji produženje tog roka čine opravdanim. Ustavni sud primjećuje da je i sam zakonodavac donoseći takvu normu imao u vidu da se u određenim konkretnim situacijama disciplinski postupak neće moći okončati u propisanom roku od godinu dana, zbog čega je regulirao mogućnost i način produženja tog roka. Ustavni sud zapaža da je VSTVBiH prije isteka roka iz člana 73. Zakona o VSTVBiH donio odluku o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka za narednih šest mjeseci. VSTVBiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je do produženja roka, u smislu člana 73. Zakona o VSTVBiH, došlo zbog velikog broja dokaza koje je tokom disciplinskog postupka trebalo provesti. Posebno je VSTVBiH u tom pravcu apostrofirao broj svjedoka koje je trebalo ispitati (ukupno 21), što je vidljivo iz obrazloženja prvostepene odluke. Shodno tome, imajući u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud prihvata da obimnost i broj dokaza koje je trebalo provesti, kao i broj disciplinskih prekršaja za koje je se apelantica teretila (ukupno četiri), opravdava broj održanih ročišta (ukupno 12) te odluku o produženju roka. Pri tome, iz osporenih odluka nije vidljivo da li je apelantica tokom postupka isticala prigovore u odnosu na dužinu trajanja postupka. Međutim, iz odgovora VSTVBiH proizlazi da apelantica nije iznijela prigovore na odluku o produženju roka koja joj je dostavljena na uvid. Kako je VSTVBiH u odgovoru na apelaciju iznio relevantne razloge za donošenje odluke o produženju roka iz člana 73. Zakona o VSTVBiH, Ustavni sud smatra da praksa iz predmeta AP-4086/17, na koji se apelantica pozvala, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na suđenje u razumnom roku.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
39. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelantica iskoristila sve dostupne pravne lijekove, a činjenica da pravni lijekovi nisu uvaženi u cijelosti ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u smislu člana
13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ne pokreću pitanje kršenje tog prava, pa te navode neće posebno ispitivati.
Troškovi postupka
40. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti. VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je disciplinski postupak protiv apelantice proveden u skladu sa Zakonom o VSTVBiH i Poslovnikom VSTVBiH i kada su nadležna tijela VSTVBiH proveli dokazni postupak i utvrdili apelanticinu odgovornost iz člana 57. tačka 6. Zakona o VSTVBiH, što su dovoljno jasno obrazložili, pri čemu je obimnost dokaznog postupka opravdala donošenje odluke o produženju roka za okončanje disciplinskog postupka, u smislu člana 73. Zakona o VSTVBiH. Apelantica je propustila da prigovor o nepristrasnosti suda iznese u žalbi protiv odluke Drugostepene disciplinske komisije, zbog čega taj prigovor ne može s uspjehom istaći prvi put u apelaciji Ustavnom sudu.
42. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je iznijela u odnosu na pravo na pravično suđenje, a nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić