Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1642/22 (R. B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravo na pravnu sigurnost
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o izmjeni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1642/22
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1642/22, rješavajući apelaciju Rame Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Rame Brkića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 776874 20 Kž 4 od 20. oktobra 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ramo Brkić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Istočnom Sarajevu, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 776874 20 Kž 4 od 20. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 776874 19 K od 9. marta 2020. godine. Apelant je 31. maja 2022. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. marta 2024. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su 20. marta i 5. aprila 2024. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 8. aprila 2024. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 17. aprila 2024. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
4. Za potrebe rada na predmetu, Ustavni sud je 9. i 10. oktobra 2024. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva tražio da dostave presude Općinskog suda i Kantonalnog suda donesene u drugom krivičnom predmetu, predmetu protiv A. M. Kantonalni sud i Općinski sud su 18. oktobra i 4. novembra 2024. godine dostavili Ustavnom sudu tražene presude (vidi tač. 8. i 9. ove odluke).
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) optužilo je apelanta i S. Š. zbog krivičnog djela davanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a A. M. zbog krivičnog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav (1) KZBiH (tačka 1. optužnice) i krivičnog djela kršenja zakona od strane sudije iz člana 238. stav (1) KZBiH (tačka 2. optužnice). Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u toku postupka je, radi svrsishodnosti, donio rješenje da se postupak protiv apelanta i S. Š. razdvoji od postupka protiv A. M. Nakon toga je Sud BiH donio rješenje kojim je vođenje krivičnog postupka u odnosu na apelanta preneseno na mjesno nadležni Općinski sud.
7. U odvojenom postupku u odnosu na optuženu A. M. Sud BiH je donio presudu kojom ju je proglasio krivom za krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi, a oslobođena je za krivično djelo kršenja zakona od strane sudije. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH uvažena je žalba A. M., te prvostepena presuda ukinuta a vođenje krivičnog postupka preneseno na mjesno nadležni Općinski sud.
8. Općinski sud je 12. aprila 2021. godine donio Presudu broj 65 0 K 704016 18 K kojom je A. M. oslobodio optužbe za oba krivična djela koja su joj stavljena na teret (vidi tačku 6. ove odluke). U izreci presude je navedeno da je optužena A. M. oslobođena da je: „[...] u svojstvu sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH na ime donošenja povoljnije odluke za optužene [apelanta] i S. Š. [...] od posrednika S1 [...] prihvatila obećanje dara u vidu novca, a potom primila dio obećanog dara u vidu novca, te [...] svjesno kršila dužnost sudije preduzimanjem procesnih i drugih radnji, stvarala uslove za donošenje povoljnije odluke kojom bi u postupku po žalbi S. Š. i [apelanta] bili oslobođeni krivnje ili im se umanjila izrečena kazna presudom, pri tome kršeći ZKPBiH, pa je tako:
1) [...] kada joj je S1 ponudio da kao sudija pomogne rješavanju predmeta u korist optuženih S. Š. i [apelanta] [...] prihvatila ponuđeno obećanje dara i uslugu S1 kao posrednika [...] pa joj je S1 u prilikama dogovorenih sastanaka na ime dogovorene pomoći u predmetu periodično [...] predao ukupno [...] a ona je zauzvrat očekujući prijem u cijelosti obećanog dara u vidu novca [...] putem posrednika S1, s ciljem stvaranja uslova za realizaciju dogovorenog S. Š. i [apelantu] prenosila svoju namjeru samo formalnog provođenja postupka […] dogovarala sa S1 rokove i načine isplata obećanog dara u vidu novca […] insistirala i na S1 vršila pritisak da joj se što prije isplati novac kako je obećano […] kontinuirano pozivala S1 […] sve sa zahtjevom isplate dara […].
2) […] nakon što je primila obećanje dara u novcu, a potom primila dio obećanog dara u novcu […] u svojstvu sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH […] s namjerom pribavljanja koristi optuženim S. Š. i [apelantu] u vidu donošenja povoljnije odluke […] svjesno kršila zakon […].
Dakle, radnjama opisanim pod tačkom 1. optužnice kao službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine primila obećanje dara i primila dar da u okviru svojih ovlaštenja izvrši nešto što ne bi smjela izvršiti, a radnjama opisanim pod tačkom 2. optužnice, kao sudija Suda BiH, s ciljem da drugom pribavi kakvu korist prekršila zakon u vršenju službene dužnosti
Čime bi učinila krivično djelo Primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav (1) KZ i krivično djelo Kršenje zakona od strane sudije iz člana 238. stav (1) KZBiH u vezi sa članom 53. KZBiH.“
9. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je zaključio da nije dokazano da je optužena A. M. od posrednika – svjedoka S1 prihvatila obećanje dara u vidu novca kako bi u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta, u kojem je bila predsjednica sudskog vijeća, umanjila kaznu apelantu ili donijela oslobađajuću presudu. U vezi s tim je utvrđeno da optužena A. M. nije bila svjesna radnje koju je preduzimao svjedok S1 i bitnih obilježja krivičnog djela. Pri tome je navedeno da iskazom svjedoka S1 nije potvrđeno da je „sklopljen korupcioni sporazum“ s optuženom A. M.
10. Navedena presuda Općinskog suda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 7. oktobra 2021. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da Tužilaštvo nije dokazalo da je optužena A. M. bila svjesna radnji koje preduzima svjedok S1, odnosno njegove komunikacije s apelantom i S. Š. i prenošenja dobijenih informacija. U vezi s tim je navedeno da je svjedok S1 na glavnom pretresu potvrdio da optužena A. M. nije znala njegove kontakte s apelantom i S. Š. te da nije bila upoznata s tim da je apelant dobio novčani iznos od optuženog S. Š. na ime posredovanja u donošenju povoljnije presude u postupku u kojem je A. M. postupala kao sutkinja.
Osporene presude
11. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 776874 19 K od 9. marta 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je:
„[…] S. Š. i [apelant] [...] Sudiji Apelacionog odjeljenja Suda BiH A. M., [...], putem posrednika S1 obećali dati dar u vidu novca, a potom dali dio obećanog dara u vidu novca, kako bi A. M. u okviru svojih ovlaštenja uticala na donošenje takve odluke [...], na šta je A. M. i pristala, pa je u svojstvu sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH na ime donošenja povoljnije odluke za optužene S. Š. i apelanta [...] od posrednika S1 [...], prihvatila obećanje dara u vidu novca, a potom i primila dio obećanog dara u vidu novca, te [...], svjesno kršila dužnosti sudije i preuzimanjem procesnih i drugih radnji stvarala uslove za donošenje povoljnije odluke kojom bi u postupku po žalbi S. Š. i apelant bili oslobođeni krivnje ili bi im se umanjila kazna izrečena Presudom, pri tom kršeći ZKPBiH, pa su tako:
M. A., S. Š. i apelant-zajedno […] kada joj je S1 ponudio da kao sudija pomogne u rješavanju predmeta u korist apelanta i S. Š. […] prihvatila ponuđeno obećanje dara i ulogu S1 kao posrednika u istom […] od kojeg novca je S1 u prilikama dogovorenih sastanaka sa A. M. na ime dogovorene pomoći u predmetu […] predao A. M. […] a A. M. za uzvrat i očekujući prijem u cijelosti joj obećanog dara u vidu novca […] u kojim prilikama je istovremeno sa S1 dogovarala rokove i načine isplate obećanog dara u vidu novca […] A. M. je […] insistirala na S1 i vršila pritisak da joj se isplati novac kako joj je obećano […]. Dakle, apelant zajedno sa S. Š. službenoj osobi u institucijama Bosne i Hercegovine, obećali i učinili dar, da u okviru svojih ovlaštenja učini što ne bi smjela
Čime je [apelant] počinio krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH.“
12. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i 11 mjeseci, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta od apelanta te je oslobođen dužnosti da naknadi troškove krivičnog postupka.
13. U odnosu na prigovor o nezakonitosti dokaza u obrazloženju je navedeno da, u smislu čl. 72a Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i 86a Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), dostavljanje podataka listinga poziva, SMS poruka, kao i podataka s baznih stanica telekom operatera ne predstavlja posebnu istražnu radnju praćenja. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant zajedno sa S. Š. u inkriminirano vrijeme, nakon donošenja i javne objave prvostepene presude Suda BiH u drugom krivičnom predmetu, izvršio krivično djelo za koje se tereti u tom postupku. To krivično djelo je izvršio kako bi utjecao na ishod žalbenog postupku u kojem je A. M. bila predsjednica vijeća Suda BiH na način da mu se umanji izrečena kazna ili donese oslobađajuća presuda. Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka A. Z. izveo zaključak o postojanju namjere svjedoka S1 da optuženoj A. M. ponudi dar na ime predmeta „apelant i dr.“, a što je u svom iskazu S1 i potvrdio. U vezi s tim je navedeno da je svjedok S1 u svom iskazu detaljno opisivao svoje kontakte sa A. M., ali je Općinski sud istakao da se neće upuštati u ocjenu dokaza u tom pravcu zbog toga što se postupak protiv A. M. vodi odvojeno, a taj dio činjeničnog opisa iz optužnice se ne odnosi na apelanta. S obzirom na to da su u jednom činjeničnom opisu sadržane radnje tri lica za dva krivična djela, Općinski sud je naveo da je u tom postupku prihvatio takav činjenični opis nalazeći da bi bilo nerazumljivo u činjeničnom opisu izdvojiti samo apelantove radnje postupanja jer bi se izgubio smisao opisa koji je sadržan u činjeničnom opisu. Pri tome je navedeno da se apelantu stavlja na teret da je zajedno sa S. Š. službenom licu u institucijama Bosne i Hercegovine obećao i učinio dar posredstvom S1 kako bi u okviru svog ovlaštenja izvršilo nešto što ne bi smjelo.
14. Naime, Općinski sud je naveo da je iz iskaza svjedoka A. Z. i S1 sa sigurnošću utvrdio da su apelant i S. Š. pristali na ponudu svjedoka S1 i da su iskazali namjeru da učine dar sutkinji A. M. koja je bila izvjestilac u njihovom predmetu. Pri tome je navedeno da je iskaz svjedoka S1 analiziran i cijenjen pojedinačno i u vezi s drugim izvedenim dokazima, te da je Općinski sud u ocjeni tog iskaza postupao s posebnom pažnjom i oprezom zato što se radi o svjedoku pod imunitetom. Osim toga je navedeno da apelantova krivica nije zasnovana samo na iskazu svjedoka S1, već i na drugim izvedenim dokazima. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant zajedno sa S. Š. službenom licu u institucijama Bosne i Hercegovine (sutkinji A. M.) „obećao i učinio dar“ kako bi u okviru svog ovlaštenja izvršilo što ne bi smjelo izvršiti, te da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim je zaključeno i da je apelant u izvršenju krivičnog djela postupao s direktnim umišljajem.
15. Prilikom donošenja odluke o apelantovoj kazni Općinski sud nije utvrdio postojanje olakšavajućih okolnosti, dok je kao otežavajuću okolnost cijenio apelantovu raniju osuđivanost za isto krivično djelo, što proizlazi iz izvoda kaznene evidencije. Osim toga, Općinski sud je cijenio da je apelant nakon početka glavnog pretresa u predmetu pred Sudom BiH pobjegao i izvjesno vrijeme bio u bjekstvu. Također je sud cijenio i apelantovu ličnost navodeći da je apelant bio policijski komesar od kojeg bi se u normalnim uvjetima trebali očekivati visoki moralni standardi. Stoga je zaključeno da će se izrečenom kaznom zatvora, koja je bliža zakonskom maksimumu, ostvariti svrha kažnjavanja u apelantovom slučaju.
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 776874 20 Kž 4 od 20. oktobra 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio da je tužilac u fazi istrage iskoristio svoja prava i dužnosti predviđene članom 35. stav (2) tačka c) ZKPFBiH. Naime, tužilac je saslušao S1 u svojstvu svjedoka i dao mu imunitet, te je na taj način pribavio zakonit dokaz subjektivne prirode, koji je iskoristio u toku glavnog pretresa. Dalje je navedeno da je Općinski sud u prvostepenoj presudi dao jasne razloge o tome zašto smatra da je sa sigurnošću utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi.
17. U odnosu na odluku o sankciji Kantonalni sud je istakao da se apelantovo korektno držanje pred sudom ne može smatrati kao olakšavajuća okolnost jer se takvo ponašanje pretpostavlja i podrazumijeva. Također je navedeno i da apelant nije dostavio dokaz o zdravstvenom stanju svoje supruge, kao i da činjenice da je apelant penzioner i da se njegova djeca školuju ne predstavljaju olakšavajuće okolnosti. Pri tome je Kantonalni sud ponovio da je apelant radi izbjegavanja izdržavanja izrečene kazne zatvora u drugom predmetu pobjegao iz države i u bjekstvu proveo tri godine, te da se radi o licu osuđivanom za istovrsno krivično djelo, koje je počinio na najvišoj policijskoj funkciji. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je činjenično stanje očigledno proizvoljno utvrđeno te da je materijalno pravo arbitrarno primijenjeno. Naime, apelant ističe da je A. M. pravomoćno oslobođena da je primila dar, što implicira da dar nije ni dat. S obzirom na to da nije nastupila zabranjena posljedica, apelant smatra da nema ni krivičnog djela u odnosu na njega. U takvim okolnostima apelant postavlja pitanje kako je moguće da bude osuđen za krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi za A. M. koja je oslobođena odgovornosti da je od njega primila dar. Osim toga, navodi da je u krivičnom postupku došlo i do brojnih povreda odredaba krivičnog postupka. U vezi s tim navodi da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku jer se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, odnosno „nekim naredbama Suda BiH“ koje su proglašene nezakonitim u drugom, odvojenom krivičnom postupku protiv A. M. Slijedom toga smatra da su i svi dokazi pribavljeni provođenjem tih naredbi nezakoniti dokazi. Također ističe da je odluka o kazni proizvoljno donesena te da mu je izrečena „drastična kazna“ zatvora. Pri tome ističe da se Kantonalni sud nije dovoljno upuštao u ocjenu žalbenih navoda, na koji način je i Kantonalni sud izvršio povredu apelantovih prava.b)Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja osporene drugostepene presude riješio sva činjenična i pravna pitanja istaknuta u žalbi, slijedom čega nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Dakle, zaključeno je da su osporene presude donesene u skladu sa zakonom, te da Kantonalni sud u cijelosti ostaje pri svim navodima iz obrazloženja osporene drugostepene presude. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Općinski sud je istakao da je osporena prvostepena presuda zasnovana na dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa. Dalje je navedeno i da je to što je apelant nakon početka glavnog pretresa pobjegao van Bosne i Hercegovine cijenio kao otežavajuću okolnost u kontekstu apelantovog držanja nakon izvršenja krivičnog djela. Također je navedeno i da iz precizirane kaznene evidencije proizlazi da je apelant ranije pred Sudom BiH osuđen zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav (3) i člana 195. stav (1) u vezi sa članom 238. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 58. KZFBiH, te u vezi s krivičnim djelom primanja dara ili drugih oblika koristi iz člana 380. stav (2) KZFBiH – „drugostepenom presudom je djelimično potvrđena ova odluka“.
21. Tužilaštvo je istaklo da je apelacija očigledno neosnovana jer predočene činjenice ni na koji način ne opravdavaju navode o kršenju apelantovih prava. Naime, Tužilaštvo je, prije svega, istaklo da apelant nikada tokom prvostepenog postupka, a potom ni u žalbi, nije istakao prigovor zakonitosti spornih naredbi Suda BiH, već je odbrana koristila pravo prigovora zakonitosti drugih dokaza. U vezi s tim je navedeno da apelantova odbrana ni u apelaciji ne obrazlaže u čemu se ogleda nezakonitost spornih naredbi Suda BiH, ne identificira ih, zbog čega je nemoguće ispitati taj apelantov navod. Pri tome je navedeno da pozivanje na drugi predmet koji je vođen protiv druge optužene (A. M.) i na odluke suda u tom drugom predmetu nije relevantno za konkretni postupak. U odnosu na apelantove navode o kršenju Krivičnog zakona, Tužilaštvo je istaklo da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Isto tako je navedeno i da su redovni sudovi jasno obrazložili osporene odluke i validno razmotrili dokaze koje su imali pred sobom, a u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza u smislu člana 15. ZKPFBiH.
22. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju istakao da Općinski sud i Tužilaštvo u svojim odgovorima na apelaciju namjerno i ciljano prešućuju činjenicu da su postupci protiv apelanta i A. M. vođeni po istoj optužnici Tužilaštva BiH i s istim dokazima pred istim sudom, tj. Općinskim sudom. Stoga apelant postavlja pitanje kako je moguće da se po istim dokazima A. M. oslobodi optužbe za krivično djelo primanja dara od apelanta, a apelant osudi za krivično djelo davanja dara A. M. U vezi s tim, apelant ukazuje na dio obrazloženja iz osporene prvostepene presude (str. 12) u kojem je navedeno: „Obzirom da su u jednom činjeničnom opisu sadržane radnje tri lica, za dva krivična djela, sud u ovom postupku je prihvatio takav činjenični opis nalazeći da bi bilo nerazumljivo izdvojiti u činjeničnom opisu samo radnje postupanja optuženog Brkića, jer bi se izgubio smisao opisa koji je sadržan u činjeničnom opisu.“ Stoga je apelant predložio da Ustavni sud prihvati apelaciju i meritorno je ispita te utvrdi kršenje prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15, 35/18, 46/21, 31/23 i 47/23)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
XIX - GLAVA DEVETNAESTA - KRIVIČNA DJELA KORUPCIJE I KRIVIČNA DJELA PROTIV
SLUŽBENE I DRUGE ODGOVORNE DUŽNOSTI
Primanje dara i drugih oblika koristi
Član 217. stav (1) (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Davanje dara i drugih oblika koristi
Član 218. stav (1) (1) Ko službenoj ili odgovornoj osobi u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju porotnika, učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist za njega ili drugo lice, da u okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Kršenje zakona od strane sudije
Član 238. stav (1)
Sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili Suda Bosne i Hercegovine, koji s ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili da mu nanese kakvu štetu, donese nezakonitu odluku ili na drugi način prekrši zakon u vršenju svoje službene dužnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 312. stav (1) tačka k) i stav (2)
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Član 313. tač. a) i b)
Povrede Krivičnog zakona
Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:
a) da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;
b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;
VI.Dopustivost i meritum
25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant a priori kršenje navedenog prava vidi u tome što je prvobitno optužena A. M. oslobođena za primanje dara, dok je on osuđen za davanje dara u vezi s istim krivičnopravnim događajima. U vezi s tim, apelant problematizira prvenstveno primjenu prava u odnosu na postojanje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a potom i sam način na koji su redovni sudovi proveli dokazni postupak – ocjenu dokaza u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i odluku o krivičnopravnoj sankciji.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ističe da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, zahtjevi pravičnog suđenja obavezuju nacionalne sudove da u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnosioca zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka. Mjera do koje se primjenjuje ta dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema vrsti odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36. s daljnjim referencama).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je pred Sudom BiH prvobitno vođen jedinstven krivični postupak protiv apelanta, S. Š. i A. M., nakon čega je došlo do razdvajanja tog krivičnog postupka u odnosu na apelanta i S. Š., te u odnosu na optuženu A. M. Optužena A. M. je u inkriminirano vrijeme vršila dužnost predsjedavajuće sudskog vijeća u žalbenom postupku u drugom krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta pred Sudom BiH. Ustavni sud dalje zapaža da je u toku postupka došlo do promjene stvarne nadležnosti Suda BiH tako što su kao nadležni sudovi u oba sudska postupka postupali Općinski sud i Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je najprije donesena osporena osuđujuća prvostepena presuda protiv apelanta od 9. marta 2020. godine (vidi tačku 11. ove odluke). Nakon toga je donesena oslobađajuća presuda protiv optužene A. M. od 12. aprila 2021. godine (vidi tačku 8. ove odluke). Kantonalni sud je 20. oktobra 2021. godine donio osporenu drugostepenu presudu u apelantovom predmetu, tj. 13 dana nakon što je 7. oktobra 2021. godine isti sud potvrdio oslobađajuću presudu u predmetu A. M.
31. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporene prvostepene presude jasno istakao da su u jednom činjeničnom opisu djela sadržane radnje tri lica (apelanta, S. Š. i A. M.) te da bi bilo nerazumljivo u činjeničnom opisu izdvojiti samo apelantove radnje postupanja. Na navedeni način se iz izreke osporene prvostepene presude, u kojoj su opisane i radnje A. M. zajedno s apelantom i S. Š., stječe dojam da je Općinski sud postupanje navedenih lica posmatrao u kontekstu sklapanja izričitog ili prešutnog sporazuma (koruptivni savez) o nedopuštenoj razmjeni između davaoca i primaoca. To se prvenstveno odnosi na zaključak Općinskog suda da je optužena A. M. prihvatila obećani dar, pristala na primanje dara od apelanta preko posrednika S1, te u konačnici primanje dijela obećanog dara u vidu novca. S druge strane, u obrazloženju osporene prvostepene presude Općinski sud je naglasio da se neće upuštati u ocjenu dokaza kada je u pitanju odnos svjedoka S1 i optužene A. M. budući da se protiv nje vodi odvojeni postupak. U tom smislu Ustavni sud zapaža i kontradiktornost između izreke i obrazloženja osporene prvostepene presude. Dakle, zaključak o apelantovoj krivici se nesporno zasniva (i) na radnjama koje je navodno preduzela optužena A. M. iako se konkretni postupak nije vodio protiv A. M. Navedeni zaključak prvostepenog suda u potpunosti je podržao Kantonalni sud, koji je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, pri čemu je zanemario činjenicu da je u vrijeme donošenja osporene drugostepene presude već egzistirala pravomoćna oslobađajuća presuda u predmetu vođenom protiv A. M., koju je donio upravo Kantonalni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je zaključak pravomoćne presude donesene protiv apelanta, kojom je u činjeničnom opisu djela na nesumnjiv način obuhvaćena i A. M. (vidi tačku 11. ove odluke), potpuno suprotan zaključcima iz oslobađajuće presude protiv A. M.
32. Naime, zaključci iz oslobađajuće presude protiv A. M. odnose se na nedokazanost sklapanja korupcionog sporazuma, odnosno da A. M. nije znala za obećanje dara, nije prihvatila dar i nije primila dar u vidu novca (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). U tom pogledu Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, pravo na pravično suđenje mora tumačiti u svjetlu Preambule Evropske konvencije, koja proglašava vladavinu prava dijelom zajedničke baštine država ugovornica. Zatim, jedan od osnovnih aspekata vladavine prava je načelo pravne sigurnosti, koje inter alia jamči određenu stabilnost u pravnim situacijama i doprinosi povjerenju javnosti u sudove. Postojanje protivrječnih sudskih odluka, s druge strane, može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u pravni sistem, dok je takvo povjerenje očito jedna od bitnih komponenti države zasnovane na vladavini prava. Bilo bi protivno načelu pravne sigurnosti sadržanom u Evropskoj konvenciji ukoliko bi domaći sudovi mogli donositi odluke protivne zakonu i tako tumačiti odredbe domaćeg prava na nepredvidiv način, zasnivajući obrazloženje svojih odluka na apstraktnoj tvrdnji van svake diskrecione ovlasti suda (sudske slobode odlučivanja). S druge strane, zahtjevi pravne sigurnosti i zaštite legitimnog povjerenja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse. Razvoj sudske prakse nije, sam po sebi, u suprotnosti s pravilnim administriranjem pravde jer bi neuspjeh u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa predstavljao rizik ometanja reforme ili poboljšanja (vidi Evropski sud, Ukrkava, TOV protiv Ukrajine, presuda od 6. februara 2025. godine, predstavka broj 10233/20, tač. 44. i 45. s daljnjim referencama).
33. Ustavni sud dalje ukazuje da se iz zakonskog opisa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret – davanje dara (član 218. KZBiH) vidi da se radi o drugom obliku korupcije koji je funkcionalno povezan s krivičnim djelom koje je stavljeno na teret A. M. – primanje dara (član 217. KZBiH). Nema sumnje da navedena krivična djela, za društvo koje želi biti pravna država, spadaju među najopasnija krivična djela koja negiraju jednu od osnovnih vrijednosti civiliziranog društva – jednakost građana. Svijest između davanja dara i radnje mora postojati i na strani davaoca dara i na strani primaoca dara. Pritom treba imati u vidu da su ta krivična djela po zakonskom opisu samostalna djela i da dokazanost izvršenja radnje jednog nije uvjet za postojanje drugog krivičnog djela. Međutim, imajući u vidu postojanje različitih sudskih utvrđenja (istih redovnih sudova) u vezi s dokazanošću elemenata bića krivičnih djela korupcije (primanje dara – davanje dara) koji čine jednu cjelinu, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije riječ o dinamičnom i evolutivnom razvoju sudske prakse u kontekstu postojanja različitih sudskih odlučenja. Pravilno provođenje pravde u okolnostima konkretnog slučaja podrazumijevalo je obavezu Kantonalnog suda da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi uzme u obzir novonastalu okolnost – oslobađajuću presudu protiv optužene A. M. jer se radilo o odlučnom pravnom pitanju koje se dovodi u vezu s utvrđenjem apelantove krivičnopravne odgovornosti i postojanja koruptivnog saveza – sporazuma između apelanta, S. Š. i A. M. Navedeni propust Kantonalnog suda koji se odnosio na ignoriranje specifičnog, relevantnog i važnog pitanja od kojeg zavisi postojanje krivičnog djela koje je stavljeno apelantu na teret rezultirao je nedostatkom adekvatnog obrazloženja sudske odluke u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta. Imajući u vidu da se radilo o pitanju koje je odlučujuće za ishod krivičnog postupka protiv apelanta, Ustavni sud smatra da se u datim okolnostima apelantovog slučaja prethodno opisano postupanje Kantonalnog suda može smatrati proizvoljnim i „očigledno nerazumnim“ u svjetlu garancija obuhvaćenih pravom na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje – obrazloženu sudsku odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati ostale apelantove navode.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje – obrazloženu sudsku odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog propusta Kantonalnog suda da prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv osporene prvostepene presude uzme u obzir pravomoćnu oslobađajuću presudu koja je donesena u odvojenom postupku protiv optužene A. M. u kontekstu ocjene pitanja koja su odlučujuća za ishod krivičnog postupka protiv apelanta.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić